Predsjednica ne zna što joj je posao

Funkcija predsjednice Republike Hrvatske u izvedbi Kolinde Grabar-Kitarović sve napadnije postaje nešto nalik neokrunjenoj kraljici Hrvata: radi što želi, želi što vidi, a može što joj se svidi. Ako itko pokuša postaviti ikakve zapreke njezinim namjerama ili tražiti odgovore na temeljna i logična pitanja, lakonski ga se poklopi argumentom da je posrijedi evidentna mržnja, jer je nju na izborima za sve što radi izravno ovlastio hrvatski narod.

Takva hrpa bedastoća istresena je u posljednjoj turi s Pantovčaka na jednu od decentnijih i nekonfliktnijih figura koje egzistiraju na našoj političkoj sceni: predsjednika Sabora Josipa Leku.

Funkcija predsjednice Republike Hrvatske u izvedbi Kolinde Grabar-Kitarović sve napadnije postaje nešto nalik neokrunjenoj kraljici Hrvata: radi što želi, želi što vidi, a može što joj se svidi. Ako itko pokuša postaviti ikakve zapreke njezinim namjerama ili tražiti odgovore na temeljna i logična pitanja, lakonski ga se poklopi argumentom da je posrijedi evidentna mržnja, jer je nju na izborima za sve što radi izravno ovlastio hrvatski narod

Lekin krimen je sadržan u činjenici da je predsjednicu Republike uljudno uputio u ono što bi po definiciji trebao znati svaki student nakon prvoga odslušanoga semestra, a nekmoli višekratna obnašateljica visokih karijernih dužnosti u zemlji i izvan nje: da je Hrvatska uređena kao država parlamentarne demokracije u kojoj egzistira trodioba vlasti.

Na temelju toga, u Hrvatski sabor, na raspravu oko Piranskoga zaljeva, predsjednica može doći samo kao promatračica i pratiti rad zastupnika s galerije, jer je saborskim Poslovnikom i drugim državnim aktima jasno definirano kako je predsjednička nazočnost u parlamentarnim klupama moguća samo u svečanim situacijama i nekim krajnje izvanrednim okolnostima.

Predsjednica države pod određenim uvjetima može i sama sazvati saborsku sjednicu, ali to ne znači da u ovu ustanovu u svako drugo doba može upadati kad joj se ćefne i nogom otvarati vrata.

Nakon Lekina uljudnog podsjećanja na propisane mogućnosti u vezi s njezinim dolaskom na aktualnu sjednicu Sabora, Kolinda Grabar-Kitarović uputila mu je agresivno javno pismo i brutalno ga izvrijeđala.

Lekin krimen je sadržan u činjenici da je predsjednicu Republike uljudno uputio u ono što bi po definiciji trebao znati svaki student nakon prvoga odslušanoga semestra, a nekmoli višekratna obnašateljica visokih karijernih dužnosti u zemlji i izvan nje: da je Hrvatska uređena kao država parlamentarne demokracije u kojoj egzistira trodioba vlasti

Kako su joj pojmovi poput trodiobe vlasti, parlamentarne demokracije i ustavnih ograničenja predsjednika Republike očito jako strani, ona je problem locirala u navodnoj Lekinoj netrpeljivosti prema njezinu stilu rada. Usput ga je počastila tvrdnjom da je nekad obnašao funkciju društvenog pravobranitelja samoupravljanja i da joj ne može držati lekcije o demokraciji.

Kako je uopće moguće da najviša državna dužnosnica za sobom ima impresivni niz dugogodišnjih državnih, diplomatskih i inozemnih funkcija i da suvereno barata s nekoliko jezika, a da ne poznaje temeljnu ustavnu i demokratsku abecedu?

Kako je moguće da joj je pritom nominalni savjetnik jedan od ponajboljih političkih pravnika i poznavatelja saborskoga Poslovnika i da je u stopu slijedi još čitava horda dežurnih šaptača, pomoćnika i drugih šupljih laskavaca?

Nakon Lekina uljudnog podsjećanja na propisane mogućnosti u vezi s njezinim dolaskom na aktualnu sjednicu Sabora, Kolinda Grabar-Kitarović uputila mu je agresivno javno pismo i brutalno ga izvrijeđala

Spoznaja da državna poglavarica usprkos moći kojom raspolaže zapravo ne zna što joj je posao i koje su joj ovlasti iz više je aspekata zabrinjavajuća i tragična: malo manje za nju, a dramatično više za ovu zemlju, građane i politički sustav.

To, doduše, da se ovdašnji političar kad se nađe na poziciji moći posve uzoholi i pomisli da mu je doslovno sve dopušteno i da ga se svi trebaju bojati – a da su trodioba vlasti, Ustavi, zakoni, saborski poslovnici, institucije i drugi demokratski mehanizmi puka guma za žvakanje i dekor za dežurne budale – nije samo obilježje političkom šundu sklone predsjednice, nego gotovo pa kolektivni sindrom stranke iz koje nam dolazi.

S nužnom napomenom da smo čak i iz toga slavnoga rasadnika ranije gledali puno talentiranije i uvjerljivije glumce.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora:

• Marko Vučetić: ”Mi smo država bez društva”
• Tko se još sjeća Tomislava Karamarka?
• Vladimir Putin, neskriveni uzor Zorana Milanovića i Tim Oreškovića
• Mandatar mekog srca
• Radost bezvlađa
• Izračunajmo koliko smo svjetlosnih godina do Kanade
• Hoće li i 8. studenog pobijediti cinizam?
• Neoboljševika poput Karamarka nema sve do Bjelorusije
• Znači imamo domoljubne i nedomoljubne branitelje
• Panika raste kao plima u plitkome mozgu

» Svi tekstovi ovog autora