Nisam gledao Marina Čilića u finalu US Opena. Nisam imao snage za to, ni fizičke, jer je bilo kasno i spavalo mi se, a i psihički me je to iscrpljivalo. Bojažljivo sam pogledao samo dva puta po nekoliko minuta, zadnju igru prvog seta, i još jednom, kad je drugi set već bio odlučen, i vidio sam da se stvar sjajno razvija, ali opet, nisam se usudio nadati.
Znajući kako je to varljivo, isključio sam televiziju i legao, nespokojan poput pokojnog prijatelja Mosora, koji je Ivaniševićevo četvrto wimbledonsko finale proveo na Lovrincu, sjedeći pod čempresom kraj očeva groba i osluškujući urlike s Mejaša i Kamena.
Tenis mi je zapravo užasan. Ta igra, ako mene pitate, pripada žanru horora. Jednom davno, dok bih gledao Gorana Ivaniševića kako servira, srce bi mi uznemireno zatuklo kao da gledam kako se ubojica s hokejaškom maskom s dugačkom čeličnom oštricom sleđa prikrada žrtvi.
Tenis mi je zapravo užasan. Ta igra, ako mene pitate, pripada žanru horora. Jednom davno, dok bih gledao Gorana Ivaniševića kako servira, srce bi mi uznemireno zatuklo kao da gledam kako se ubojica s hokejaškom maskom s dugačkom čeličnom oštricom sleđa prikrada žrtvi
Trenuci gole strave koje nam je Goran svojom nervoznom igrom priređivao uništavali su živce i mnogo puta pokrivao sam oči rukama, a jednom čak i poplašeno pobjegao u kupaonicu i otamo dovikivao: “Je li gotovo?”
Nisam razumijevao zašto su te mečeve u novinama zvali praznikom sporta. Oni su za mene prije bili egzistencijalistička literatura, Ivaniševićev tenis bio je, po prilici, kao čitati Camusov “Mit o Sizifu”, njegova samoća i jad bili su nepodnošljivi.
Tenis je i inače samotno zadovoljstvo. Može biti deset hiljada na tribinama i još nekoliko stotina milijuna ispred televizora, ali kad igra počne, za igrača sve blijedi i iščezava. U dubokoj koncentraciji kakvu iziskuje njegov posao, on čuje samo vlastito disanje i škripanje đonova tenisica po crvenoj zemlji, i tada bi mogao biti među mnoštvom naroda u Parizu ili Šangaju, kao i u Sahari ili antarktičkoj ledenoj pustoši dvije hiljade milja od najbližeg naselja.
Nema tu više nikoga, barem u pojedinačnoj igri. Napušten od svih, tenisač razgovara sa sobom, sam se sa sobom veseli i očajava, sam sebi majku psuje, sam se rađa i sam umire, a sve između samo je uzaludno mrcvarenje s rijetkim bljeskovima radosti.
A Goran Ivanišević činio se najusamljeniji. Ne znam da sam ikada vidio strašniju sliku samoće nego kad bi on u pauzi nakon izgubljenog boda sjeo na klupu i pokrio se ručnikom po glavi.
Goran je bio kao Robinson Crusoe, kao Tom Hanks u filmu “Brodolom života”, luđak koji se svađa s balunom. I mi smo ga gledali i patili s njim, ali nitko mu od nas nije mogao pomoći.
Tenis je i inače samotno zadovoljstvo. Može biti deset hiljada na tribinama i još nekoliko stotina milijuna ispred televizora, ali kad igra počne, za igrača sve blijedi i iščezava. U dubokoj koncentraciji kakvu iziskuje njegov posao, on čuje samo vlastito disanje i škripanje đonova tenisica po crvenoj zemlji, i tada bi mogao biti među mnoštvom naroda u Parizu ili Šangaju, kao i u Sahari ili antarktičkoj ledenoj pustoši dvije hiljade milja od najbližeg naselja
Uloviti ribu kopljem i ispeći je na vatri koju je upalio trljanjem dva komada drva, sve je Goran sam morao učiniti, dok su wimbledonska finala prolazila mimo njegova pustog pacifičkog otoka, kao bijeli brodovi daleko na pučini.
Onda je došao Čilić. I sve se, kao začarano, ponovilo. Još jedan visoki kolerik s reketom, još jedan genijalni tenisač koji je mnogo obećavao, a koji je, zagonetno zašto, zaglavio na dnu mračnog bunara, beznadno gledajući kružić plavog neba visoko gore.
Ozljede, nepravedna, upravo sramotna suspenzija međunarodne teniske organizacije, sve se bilo urotilo protiv toga povučenog i dobrog mladića, a ja, priznajem, nisam imao snage vjerovati da će on ipak naći svoje mjesto, da će sve dobro završiti, kao što je s Goranom završilo.
Stariji sam, razumjet ćete me, i ne volim se pretjerano izlagati stresu.
Bojažljivo sam, kažem, samo dvaput virnuo finale i kamera je baš tada nekako uhvatila Čilićeva trenera Ivaniševića u loži. Sjedio je tamo prokletnik, neobrijani Robinson Crusoe, s onim svojim poznatim izmučenim i nesretnim izrazom, a meni se želudac momentalno stisnuo. “Ne mogu ja ovo više”, šapnuo sam sam sebi, dohvatio daljinski, isključio i pošao spavati.
“Čilić je pobijedio”, rekla mi je žena ujutro i bilo mi je to najljepše buđenje u ne pamtim koliko vremena. Zbog takvih stvari vrijedi živjeti, zbog njih pomisliš da ovaj pogani svijet ipak ima smisla, da dobrota, trud i patnja naposljetku ipak budu nagrađeni.
Takve vam pobjede pune oči suzama, da su i Goran Ivanišević i Marin Čilić, jedan u Wimbledonu, drugi u US Openu, na kraju dočekali svoj bijeli brod, da su i naši očajni brodolomnici dobili veliki odrezak s krumpirićima i kabine s čistim, mirisnim plahtama.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Rijeka se ne zove Fiume samo zahvaljujući partizanima
- Izložbu o Vlaku slobode napravio je neki zločinački genij
- Cijeli opus Jiříja Menzela zapravo je u opuštenosti
- Hadezeovcima za državni ispit dajte bojanke s leptirima
- Cijenjeni gosti, profi atentatori, mjesecima šetali Splitom
- Srbi neće u ratne vojne invalide, Hrvati navalili
- Naprosto je milina gledati kako se autentični Hrvati mrze
- Kaže li se august ili kolovoz? Rječnik Domovinskog pokreta
- Demokršćaninu Stieru ćirilica ne smeta. Baš uvijek…
- Meggle se trese od straha, Petir ih spomenula na Twitteru
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.