autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Patnje i problemi saborske zastupnice Sandre Perković

Autor: Robert Bajruši / 19.05.2016. Leave a Comment

Robert Bajruši

Robert Bajruši

Nema nikakve sumnje da su sport i sportaši, za većinu hrvatske javnosti, ono što se obično naziva “najboljim promotorima Hrvatske u inozemstvu”. Bez obzira je li u pitanju nogometna reprezentacija, rukometaši, Blanka Vlašić, Janica Kostelić ili Nikolaj Pešalov, prosječan Hrvat uvjeren je da ljudi diljem svijeta misle dobro o Hrvatskoj zbog bronce “Vatrenih” 1998. u Francuskoj ili jer je Toni Kukoč godinama nastupao s Michaelom Jordanom. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Blanka Vlašić, Franjo Tuđman, HOO, Janica Kostelić, Nikolaj Pešalov, Perković, Robert Bajruši, Sabor, sport, Toni Kukoč

Što kada krenu prozivati Janicu?

Autor: Boris Vlašić / 30.04.2016. Leave a Comment

Janica Kostelić

Janica Kostelić

Zašto su joj to napravili? Što time žele postići? Pokazati koliko im je stalo do Janice ili koliko im je stalo do sporta?

Janica Kostelić, vrhunska sportašica, postat će pomoćnica ministra. Janica je, ali doslovno, iznimnim fizičkim naporima postala vrhunska skijašica i osvojila tri svjetska kupa i šest olimpijskih medalja. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Boris Vlašić, Hrvatski olimpijski odbor, Janica Kostelić, Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta, pomoćnica, sport, zakoni

Lakoća ispaljivanja gluposti

Autor: Vuk Perišić / 05.12.2014. Leave a Comment

Izjava ministra obrazovanja Vedrana Mornara da bi studenti po završenom studiju trebali biti dužni ostati u Hrvatskoj ili isplatiti državi cijenu svoga školovanja izazvala je opravdani gnjev javnosti. Njegova zamisao zadire i u sâm Ustav, u odredbe o slobodi kretanja (članak 32. stavak 2.) i dostupnosti obrazovanja (članak 65. stavak 1.) Neovisno o tome, teško je zamisliti kako bi se akcija ”imaš diplomu vrati putovnicu” normirala i provodila.

 

No, recimo da ustavnopravna i pravno-tehnička cjepidlačenja nisu posebno bitna. Bitan je mentalitet, zapravo drskost koja je takvu dosjetku uopće učinila mogućom, a taj mentalitet i ta drskost suštinski su uzroci ove žalobne stvarnosti, sveopće propasti hrvatskog društva.

 

Hrvatska politička elita je, o kojoj god stranci da je riječ, jedinstvena u svojem sustavnom, opsesivnom i bezuvjetnom otporu slobodnom tržištu, privatnoj inicijativi i poduzetništvu.

Neovisno o tome, teško je zamisliti kako bi se akcija ”imaš diplomu vrati putovnicu” normirala i provodila. No, recimo da ustavnopravna i pravno-tehnička cjepidlačenja nisu posebno bitna. Bitan je mentalitet, zapravo drskost koja je takvu dosjetku uopće učinila mogućom…

 

Takvom ekonomskom filozofijom – koja zapravo nije ekonomska filozofija nego banalna potreba za gomilanjem moći – politička elita već preko dvadeset i četiri godine pljačka i upropaštava hrvatsku ekonomiju i stanovništvo i pri tom državu koristi i kao provalnički alat i kao opravdanje za svoje pothvate. Što je najgore, na vidiku nema znakova da će politička elita odustati od svoje vlastohlepne ekonomske politike čime je građanima Hrvatske osim svega oduzela i nadu.

 

U takvom dakle kontekstu i u takvoj situaciji ministar obrazovanja snatri o uvođenju tržišnih zakonitosti tamo gdje im nije i ne smije biti mjesto, upravo na području koje civilizirane države štite ili bi trebale štititi od tržišta. (Anglosaksonska tradicija je drugačija, ali njene prednosti i mane spadaju u drugu temu).

 

Zlostavljanje realnog sektora visokim porezima i suvišnom administracijom može, a besplatno obrazovanje ne može. Za poduzetnike nema tržišne slobode dok se istodobno čezne za uvođenjem kupoprodajnih pravila u obrazovanje. Kod nas je sve naopako.

 

Bezuvjetna dostupnost znanja i obrazovanja svima i svakome (jasno, pod uvjetom da zadovoljavaju izvjesne preduvjete koji nipošto nisu tržišne naravi) jedno je od najvećih dostignuća moderne civilizacije.

Politička elita već preko dvadeset i četiri godine pljačka i upropaštava hrvatsku ekonomiju i stanovništvo i pri tom državu koristi i kao provalnički alat i kao opravdanje za svoje pothvate

 

Obrazovanje i znanje nisu roba već civilizacijsko nasljeđe koje pripada svima. (Know-how, patenti te intelektualno i autorsko vlasništvo su nešto drugo, da ne bude zabune). Dužnost je države da ih svima poslušno i ponizno stavi na raspolaganje i da se ništa ne usudi tražiti zauzvrat.

 

Ako netko u pedesetoj godini poželi upisati komparativnu književnost ili povijest umjetnosti, to je druga priča: neka plati. No, građaninu koji poslije završene srednje škole redovno i uredno studira, država ne smije imati pravo naplaćivati ništa niti je se smije ticati što će taj građanin učiniti sa svojom diplomom i svojim obrazovanjem kada ih jednom stekne.

 

Istina, štetno je po neko društvo da ga po završenom studiju napuštaju mladi stručnjaci. To se dade jednostavno riješiti. Dovoljno je da politička elita upravlja državom tako da ona postane privlačna za ljude i kapital, dakle politički potpuno inkluzivna i ekonomski otvorena, s bezuvjetno zajamčenim građanskim i poduzetničkim slobodama. Time bi se međutim doveli u pitanje njeni ideološki temelji jer je nastala kao isključivi zabran jedne jedine društvene (etničke) grupe.

Ako netko u pedesetoj godini poželi upisati komparativnu književnost ili povijest umjetnosti, to je druga priča: neka plati

 

Država koja nije privlačna svima, štoviše, država u kojoj se pomisao kako pripada samo nekima ne smatra sramotnom, u posljednjoj konzekvenci ne može biti korisna nikome. Nacionalizam je skupa zabava. I ne isplati se.

 

Na stranu rasprava o dostupnosti obrazovanja kao civilizacijskoj vrednoti kojoj nije mjesto na tržištu. Na stranu i činjenica, koju priznaje i sâm ministar, da je zamisao o zatočeništvu u Hrvatskoj nakon završenog školovanja pravno i praktično neprovediva. Najgori od svega su lakoća kojom pripadnici političke elite posežu za ucjenama i njihova drskost u raspolaganju sudbinama i slobodom građana.

 

To je ključ za razumijevanje ove krize koja je osim ekonomske, intelektualne i moralne supstance progutala i budućnost.

 

Kada je država drska i samodopadna umjesto ponizna i samozatajna i kada joj prevelik broj građana umjesto sumnje i opreza poklanja bezuvjetnu ljubav, ona prije ili kasnije postaje mjesto gdje nitko ne želi doći ili ostati, niti itko iz nje smije izići.

 

(Prenosimo s tportala).

Filed Under: OSVRT Tagged With: akcija, autograf.hr, diploma, ekonomija, filozofija, glupost, gospodarstvo, Hrvatska, književnost, lakoća, ministar, obrazovanje, osvrt, politika, povijest, putovnica, sport, tportal, umjetnost, Vedran Mornar, Vlada, Vuk Perišić

Robinzoni koji igraju tenis

Autor: Ante Tomić / 20.09.2014. Leave a Comment

Nisam gledao Marina Čilića u finalu US Opena. Nisam imao snage za to, ni fizičke, jer je bilo kasno i spavalo mi se, a i psihički me je to iscrpljivalo. Bojažljivo sam pogledao samo dva puta po nekoliko minuta, zadnju igru prvog seta, i još jednom, kad je drugi set već bio odlučen, i vidio sam da se stvar sjajno razvija, ali opet, nisam se usudio nadati.

 

Znajući kako je to varljivo, isključio sam televiziju i legao, nespokojan poput pokojnog prijatelja Mosora, koji je Ivaniševićevo četvrto wimbledonsko finale proveo na Lovrincu, sjedeći pod čempresom kraj očeva groba i osluškujući urlike s Mejaša i Kamena.

 

Tenis mi je zapravo užasan. Ta igra, ako mene pitate, pripada žanru horora. Jednom davno, dok bih gledao Gorana Ivaniševića kako servira, srce bi mi uznemireno zatuklo kao da gledam kako se ubojica s hokejaškom maskom s dugačkom čeličnom oštricom sleđa prikrada žrtvi.

Tenis mi je zapravo užasan. Ta igra, ako mene pitate, pripada žanru horora. Jednom davno, dok bih gledao Gorana Ivaniševića kako servira, srce bi mi uznemireno zatuklo kao da gledam kako se ubojica s hokejaškom maskom s dugačkom čeličnom oštricom sleđa prikrada žrtvi

 

Trenuci gole strave koje nam je Goran svojom nervoznom igrom priređivao uništavali su živce i mnogo puta pokrivao sam oči rukama, a jednom čak i poplašeno pobjegao u kupaonicu i otamo dovikivao: “Je li gotovo?”

 

Nisam razumijevao zašto su te mečeve u novinama zvali praznikom sporta. Oni su za mene prije bili egzistencijalistička literatura, Ivaniševićev tenis bio je, po prilici, kao čitati Camusov “Mit o Sizifu”, njegova samoća i jad bili su nepodnošljivi.

 

Tenis je i inače samotno zadovoljstvo. Može biti deset hiljada na tribinama i još nekoliko stotina milijuna ispred televizora, ali kad igra počne, za igrača sve blijedi i iščezava. U dubokoj koncentraciji kakvu iziskuje njegov posao, on čuje samo vlastito disanje i škripanje đonova tenisica po crvenoj zemlji, i tada bi mogao biti među mnoštvom naroda u Parizu ili Šangaju, kao i u Sahari ili antarktičkoj ledenoj pustoši dvije hiljade milja od najbližeg naselja.

 

Nema tu više nikoga, barem u pojedinačnoj igri. Napušten od svih, tenisač razgovara sa sobom, sam se sa sobom veseli i očajava, sam sebi majku psuje, sam se rađa i sam umire, a sve između samo je uzaludno mrcvarenje s rijetkim bljeskovima radosti.

 

A Goran Ivanišević činio se najusamljeniji. Ne znam da sam ikada vidio strašniju sliku samoće nego kad bi on u pauzi nakon izgubljenog boda sjeo na klupu i pokrio se ručnikom po glavi.

 

Goran je bio kao Robinson Crusoe, kao Tom Hanks u filmu “Brodolom života”, luđak koji se svađa s balunom. I mi smo ga gledali i patili s njim, ali nitko mu od nas nije mogao pomoći.

Tenis je i inače samotno zadovoljstvo. Može biti deset hiljada na tribinama i još nekoliko stotina milijuna ispred televizora, ali kad igra počne, za igrača sve blijedi i iščezava. U dubokoj koncentraciji kakvu iziskuje njegov posao, on čuje samo vlastito disanje i škripanje đonova tenisica po crvenoj zemlji, i tada bi mogao biti među mnoštvom naroda u Parizu ili Šangaju, kao i u Sahari ili antarktičkoj ledenoj pustoši dvije hiljade milja od najbližeg naselja

 

Uloviti ribu kopljem i ispeći je na vatri koju je upalio trljanjem dva komada drva, sve je Goran sam morao učiniti, dok su wimbledonska finala prolazila mimo njegova pustog pacifičkog otoka, kao bijeli brodovi daleko na pučini.

 

Onda je došao Čilić. I sve se, kao začarano, ponovilo. Još jedan visoki kolerik s reketom, još jedan genijalni tenisač koji je mnogo obećavao, a koji je, zagonetno zašto, zaglavio na dnu mračnog bunara, beznadno gledajući kružić plavog neba visoko gore.

 

Ozljede, nepravedna, upravo sramotna suspenzija međunarodne teniske organizacije, sve se bilo urotilo protiv toga povučenog i dobrog mladića, a ja, priznajem, nisam imao snage vjerovati da će on ipak naći svoje mjesto, da će sve dobro završiti, kao što je s Goranom završilo.

 

Stariji sam, razumjet ćete me, i ne volim se pretjerano izlagati stresu.

 

Bojažljivo sam, kažem, samo dvaput virnuo finale i kamera je baš tada nekako uhvatila Čilićeva trenera Ivaniševića u loži. Sjedio je tamo prokletnik, neobrijani Robinson Crusoe, s onim svojim poznatim izmučenim i nesretnim izrazom, a meni se želudac momentalno stisnuo. “Ne mogu ja ovo više”, šapnuo sam sam sebi, dohvatio daljinski, isključio i pošao spavati.

 

“Čilić je pobijedio”, rekla mi je žena ujutro i bilo mi je to najljepše buđenje u ne pamtim koliko vremena. Zbog takvih stvari vrijedi živjeti, zbog njih pomisliš da ovaj pogani svijet ipak ima smisla, da dobrota, trud i patnja naposljetku ipak budu nagrađeni.

 

Takve vam pobjede pune oči suzama, da su i Goran Ivanišević i Marin Čilić, jedan u Wimbledonu, drugi u US Openu, na kraju dočekali svoj bijeli brod, da su i naši očajni brodolomnici dobili veliki odrezak s krumpirićima i kabine s čistim, mirisnim plahtama.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Filed Under: VLAŠKA POSLA Tagged With: Ante Tomić, finale, Goran Ivanišević, hokej, horor, kolumna, Marin Ćilić, Pariz, Robinson Crusoe, Sahara, Šangaj, Slobodna Dalmacija, sport, televizor, tenis, Tom Hanks, US Open, Vlaška posla

Podešavanje Mamiću

Autor: Jurica Pavičić / 18.07.2014. 1 Comment

HRT skače iz uloge javnog servisa u ulogu tržišnog borca i natrag kako kome na Prisavlju u tom trenutku paše.

 

Moraju se znati neki prioriteti, rekao je u srijedu, pritiješnjen lavinom kritika, urednik Sportskog programa Hrvatske televizije Bruno Kovačević.

 

Tom rečenicom – jednostavnom i bezazleno iskrenom – objasnio je ljutitoj internetskoj svjetini zašto će Hrvatska radiotelevizija u prvim ljetnim pretkolima europskih kupova prenositi gostovanje Dinama, ali neće ona Hajduka, Splita i Rijeke. Moraju se znati prioriteti, ustvrdio je prisavski sportski urednik, a ti su prioriteti, čini se, uvijek sjeverno od Karlovca.

 

Nakon što su ga navijači Hajduka zasuli kritikama zato što na HTV-u neće moći gledati kvalifikacijsku utakmicu između Dundalka i Hajduka koja se igra u Irskoj, Bruno Kovačević im je odgovorio da prijenosa neće biti jer je HTV-u to “skupo”.

Ono što Kovačeviću nije jasno (ili prije: odlučio je da mu ne bude jasno) jest ovo: naime, u hrvatskom nogometu postoji samo jedan “Medveščak”, a to je – Hajduk

 

Koliko to “skupo” iznosi u brojkama, nismo doznali jer HTV to čuva kao poslovnu tajnu, no neki analitičari tvrde da je riječ o samo nekoliko tisuća eura.

 

Čak i da nije tako, cinično je da tim iznosom svoje knjigovodstvo sanira tvrtka koja istodobno troši milijune na bjelosvjetska putovanja reportera, avionske karte, mozaičke sportsko-zabavne forme i Tinu Katanić.

 

Pritom HTV kad je posrijedi sport – kao i mnoge druge stvari – zgodno iskače iz uloge javnog servisa u ulogu tržišnog borca i natrag, kako kome na Prisavlju u tom času paše. Kad redovno prenosi utakmice sporta koji je u Hrvatskoj lokalno popularan u jednom gradu i ima samo jedan jedini klub – hokeja – HRT to pravda posjećenošću Medveščakovih utakmica, što je argument koji nije za podcjenjivanje.

 

Kada, međutim, treba opravdati zašto pretplatnici neće vidjeti utakmicu Dundalk – Hajduk, Kovačević vadi argument obveza javnog servisa i kaže da je HTV-u bilo važnije kupiti prava na prijenos natjecanja “manjih” sportova, kao što su atletika i vaterpolo, nego prijenos utakmice jednog možda popularnog, no neuspješnog kluba.

 

Ono što Kovačeviću nije jasno (ili prije: odlučio je da mu ne bude jasno) jest ovo: naime, u hrvatskom nogometu postoji samo jedan “Medveščak”, a to je – Hajduk.

Je li Bruno Kovačević nepogrešivim instinktom domobrana iz ‘44. naprosto namirisao da Hajduk nije institucija kojoj se u današnjem društvu ne smiješ zamjerati? Pa će “prioritete” podesiti prema onima čiji je društveni utjecaj širi, a “kesa” dublja?

 

Unatoč činjenici da je splitski nogometni klub već nepuno desetljeće rezultatski posve neuspješan, činjenica je da Hajduk ima veću prosječnu gledanost na domaćim utakmicama nego dva njegova sportska konkurenta, Dinamo i Rijeka, zajedno.

 

Činjenica je da Hajduk ima više godišnjih pretplatnika (6000) nego što je u prosjeku bilo gledatelja na Dinamovim utakmicama Lige prvaka. Činjenica je da za splitski klub navija oko dvije petine hrvatskih deklariranih navijača te da je navijačka demografija splitskog kluba raspršena diljem svijeta, od južnog Čilea do Kanade i Novog Zelanda.

 

Ti ljudi se često na nemoguće načine dovijaju kako kupiti ili gledati signal hrvatskog javnog servisa, među ostalim i zato što se tamo može – gledati Hajduk. Ili ipak ne može.

 

– Moraju se znati neki prioriteti – kaže nam Kovačević, a s tom se tvrdnjom teško složiti. Istina, moraju se znati, i mi bismo ih doista htjeli znati. Koji su to prioriteti kojima se sportsko krilo HTV-a vodi? Je li to popularnost, gledanost? Zastupljenost svih sportova? Objektivni natjecateljski značaj? Ili i te prioritete – da parafraziramo Eduarda – kroje ljudi koji nisu formalni dio televizije, ali imaju velik utjecaj na njezin rad.

 

Ljudi kod kojih je – da se opet pozovemo na brazilskog centarfora – Hajduk i inače “lišen pravednog i poštenog tretmana”? Je li Bruno Kovačević nepogrešivim instinktom domobrana iz ‘44. naprosto namirisao da Hajduk nije institucija kojoj se u današnjem društvu ne smiješ zamjerati? Pa će “prioritete” podesiti prema onima čiji je društveni utjecaj širi, a “kesa” dublja?

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, Bruno Kovačević, Dinamo, Dundalk, Hajduk, HRT, Hrvatska, internet, Jurica Pavičić, Jutarnji list, Mamić, Medveščak, nogomet, novinar, osvrt, Prisavlje, Rijeka, Split, sport, urednik

Poraz sekularne države

Autor: Zlatko Gall / 28.06.2014. Leave a Comment

Novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar odustajanjem od uvođenja građanskog odgoja kao novog školskog predmeta te zadržavanja zdravstvenog odgoja u postojećim gabaritima predviđenih sati razredne zajednice – čime su zapravo u koš bačene velike ”reforme“ i pripadajući kurikulumi novih predmeta bivšeg ministra Jovanovića – očekivano je izazvao burne reakcije dijela hrvatske javnosti.

 

Naravno, onog dijela koji je skandalizirao a onda i doslovno raspizdio ministrov zahtjev za ”audijenciju“ kod crkvenih velikodostojnika netom nakon imenovanja na novu funkciju. Odustajanje od dvaju ”spornih“ predmeta i njihovih kurikuluma doživljava se naime kao ustupak Crkvi i spuštanje gaća sekularne države pred jačim protivnikom: Kaptolom i konzervativnim građanskim udrugama poput “U ime obitelji” i “Vigilare”.

 

Mada sam svjetonazorno za građanski i ”seksualni“ odgoj u školama te duboko uvjeren da ministar obrazovanja u sekularnoj državi ne treba ”ići pod mišljenje“ na Kaptol, nisam baš siguran da je odustajanje od uvođenja u škole baš tako loša vijest.

Odustajanje od dvaju ”spornih“ predmeta i njihovih kurikuluma doživljava se naime kao ustupak Crkvi i spuštanje gaća sekularne države pred jačim protivnikom: Kaptolom i konzervativnim građanskim udrugama poput “U ime obitelji” i “Vigilare”

 

Više je razloga tome. Kao prvo lošom komunikacijom s javnošću i traljavom pripremom Jovanovićevo je ministarstvo samo sebi – ali i idejama koje zastupa – dalo pljusku. Bez grešaka u koracima i Jovanovićevih osobnih gafova, teško da bi bilo i Željke Markić i njezine udruge “U ime obitelji”.

 

Udruge kojoj su, nemojmo se lagati, nespretnost Jovanovića, ali i Milanovićeve vlade dale formalni razlog za postojanje te platformu za ostvarenje nekih drugih ciljeva koji sa školstvom nemaju blage veze. Odustajanje od ”spornih“ kurikuluma stoga i nije tako loša vijest. Naravno, pod uvjetom da se novi ministar zatvaranjem jednog, u biti marginalnog fronta kani posvetiti ključnim problemima u odgojno-obrazovnom resoru.

 

U kojem je odavno kaos na svim razinama. Od podcijenjenih i slabo plaćenih učitelja i profesora poniženih ne samo mizernim plaćama već i sveopćim odnosom prema jednoj, navodno itekakao važnoj profesiji (pri čemu ni djeca ni njihovi roditelji nisu bez grijeha), besmislenih programa prepunih nikome potrebnih ”brojki i slova“ pa do promašaja zvanog državna matura.

 

Hrvatskim školama ne trebaju predmeti zatrpani sitničarenjem i bizarnim podacima koji se teško bubaju napamet, ali brzo zaboravljaju a još manje državna matura koja inzistiranjem na njima guši svaku mogućnost profesora da u vlastitoj redakturi odvoje nebitno od bitnoga.

Hrvatskim školama ne trebaju predmeti zatrpani sitničarenjem i bizarnim podacima koji se teško bubaju napamet, ali brzo zaboravljaju a još manje državna matura koja inzistiranjem na njima guši svaku mogućnost profesora da u vlastitoj redakturi odvoje nebitno od bitnoga

 

Ne bi li, kad su već programi suhoparni i zagušeni viškom informacija, klincima dali pročišćene sadržaje koji potiču logično zaključivanje, nude sliku cjeline i – u konačnici – rezultiraju usvojenim znanjem, a ne naštrebanim činjenicama.

 

A kad smo već kod činjenica valja biti brutalno iskren pa pljunuti onu jednu neospornu ravno u oči: svaka nova generacija je nepismenija od prethodne.

 

Ne samo zbog elementarnog nepoznavanja pravopisa i sve mizernijeg riječnika, već i nesposobnosti verbaliziranja. Jasnog i suvislog izražavanja bez stotinu ”komunikacijskih“ štaka koje i govorni jezik pretvaraju u ”tvitanje“.

 

Ako smo od Amerikanaca već uzeli mažoretkinje i junk-food, cheer-leadersice i gangsta-look, nismo li mogli posegnuti i za nekom domaćom inačicom školskog natjecanja u „spelingu“ i njegovanje govorničkih vještina. Možda čak i u posebnom predmetu.

 

Najlakše je naravno uprijeti prstom u tehnologiju i za sve kriviti ”novo doba“ s novim dominantnim komunikacijskim kanalima.

 

Jer eto mlađarija i u kafiću sjedeći za istim stolom komunicira SMS porukama punim skraćenica, a ne razgovorom, knjige se sve manje čitaju, a lektira – točnije sažeci i zaključci – prepisuje s interneta.

Naravno da je seksualni odgoj važan. Baš kao i građanski odgoj koji bi trebao dati elementarne poduke o toleranciji. Jer, kvragu, mnogo je važniji sadržaj nego li pismenost (i ispravno korištenje ”ć“ i ”č“) u do bola vulgarnoj psovci ”prčim ti mater pedersku/komunjarsku/jugonastalgičarsku/srpsku…“ mada iskreno sumnjam da bi novi predmeti uz stare ”štreberske“ metode bili išta drugo osim novog TIPSS-a ili, još i prije, novog vjeronauka

 

Doduše, kakav nam je program obavezne lektire, nije ni čudo jer tinejdžer koji s veseljem čitaju o Harryju Potteru ili se (eto prave blasfemije!) zakače za skandinavske krimiće, Iana Rankina ili klasike poput P.D.James, mora ispaliti na živce kad mu za pozitivnu ocjenu serviraju, kako je to sjajano zapisao jedan anonimni sudionik rasprave na webu, ”imperfektne forme nerazumljivog starohrvatskog (…) i neke čudesne nerazumljive tekstove koje naša djeca čitaju pomoću rječnika i padaju na državnoj maturi zbog nepoznavanja – što ono biješe – staroistarskog dijalekta koji je govorilo 100-tinjak piščevih suvremenika na cijeloj kugli ovoj našoj zemaljskoj“.

 

Naravno, predmet hrvatskog jezika, nije nikakva iznimka već samo zgodna ilustracija besmislenih i sve besmislenijih programa. I njihova rezultata.

 

Za prolaz na državnoj maturi ispitanik će morati odgovoriti i na tako ”krucijalna“ pitanja poput onog o vrsti dragog kamena u prstenu glavnog lika ili o boji papučica madame Bovary, ali će – a da nikog to zapravo ne brine – srednje školovanje završiti s pasivnim poznavanjem materinjeg jezika i dvojbenom pismenošću.

 

Zbog Facebooka i Twittera, zbog smartphonea i tableta? Ne, već zbog šugavih školskih programa i promašenih im prioriteta.

 

Naravno da je seksualni odgoj važan. Baš kao i građanski odgoj koji bi trebao dati elementarne poduke o toleranciji. Jer, kvragu, mnogo je važniji sadržaj nego li pismenost (i ispravno korištenje ”ć“ i ”č“) u do bola vulgarnoj psovci ”prčim ti mater pedersku/komunjarsku/jugonastalgičarsku/srpsku…“ mada iskreno sumnjam da bi novi predmeti uz stare ”štreberske“ metode bili išta drugo osim novog TIPSS-a ili, još i prije, novog vjeronauka.

 

Ili, pak samo novo opterećenje za ionako pretrpane školske satnice od kojih bi, u konačnici, bilo više štete nego li koristi.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, Crkva, država, Hrvatska, Jovanović, Kaptol, ministar, obitelj, obrazovanje, osvrt, politika, škola, Slobodna Dalmacija, SMS, sport, TIPSS, Vedran Mornar, Vigilare, Željka Markić, Zlatko Gall

50 inačica za spižđene

Autor: Inoslav Bešker / 26.06.2014. Leave a Comment

Shrvani eliminacijom svoje reprezentacije sa Svjetskog prvenstva u nogometu, Englezi su pronašli u svom jeziku ništa manje nego 61 sinonim za poraz u sportskom natjecanju. Lako je Englezima, kad u njihovu jeziku često nema razlike u pisanju imenice i glagola – dok se u nas poraz izražava i imenicama i glagolima, nerijetko u formi participa. I kad oni u tu svrhu uvoze riječi. U nas, eto, tek nešto više od 50 inačica. Da ih pogledamo?

 

Iako su poraz i pobjeda međusobno suprotni pojmovi, kuriozno je da i ”pobijeđen“ i ”poražen“ znači isto: onoga tko je stradao u sukobu – sportskome, političkome, ratnome itd. ”Pobjeda“ je, tvrde, suzbijanje bijede (što mi ne zvuči posve uvjerljivo, ali još nemam drukčijih rješenja), pa bi u tom slučaju pobijeđen bio varijanta bijednika, što ne zvuči baš sportski. ”Poraz“ u svom korijenu ima ”raz“, što je praslavenski bio udarac, pa je poražen isto što i izudaran, istučen, potučen. Vele da pacifisti vole Hrvatsku (u nogometu) jer gotovo nikoga ne tuče. Potučen u korijenu ima ”tući“, praslavenski ”telkti“, razbijen pak ”biti“ (bijem), također praslavenski.

Ponetko će ići tako daleko da smatra da je poražen time i osramoćen, obrukan. Sramota je nečastan čin iznesen na očevid javnosti, pa bi bilo nužno nečasno izgubiti utakmicu da bi se govorilo bilo o sramoti, bilo o sramu, koji je praslavenski pojam, a znači privatnu, subjektivnu samoosudu. ”Brukati“ je također praslavenski glagol, znači: uprljati, dakle slično kao i osramotiti

 

Temeljit poraz je krah, propast, rasulo, preuzeto iz njemačkoga (imenica ”Krach“). Debakl je spektakularan krah, sinonim za potpunu propast nečega, a u francuskome je ”débâcle“ pucanje leda, krah, katastrofa. Katastrofa je pak iz grčkoga, gdje je značila prevrtanje, strmeknuće, dok je u našemu današnjem govoru ponajprije ”koban događaj ili slijed događaja s najtežim posljedicama“ (a navijaču i eliminacija može izgledati najtežom posljedicom).

 

Iz francuskoga ”massacre“ je pak masakr, okrutan pokolj mnogih ljudi istodobno, u čijem korijenu je latinska ”matteuca“, tj. malj, uistinu teška prispodoba za športski poraz u kojemu bi poraženi bili kao maljem zatučeni.

 

Kada padne mnogo golova u jednu mrežu, navijači to znaju nazvati i potopom, jer potop asocira da je netko potopljen, a praslavenski ”topiti“ znači da je netko ili nešto potpuno i pogubno pod vodom.

 

Prva sljedeća reakcija bit će užas, staroslavenski pojam, koji znači isto što i grozota (strah od pogibeljne prijetnje, koja se praslavenski kazala ”groza“), odnosno strahota (kako se praslavenski zvalo smrznuće, zaleđenje, pa i danas kažemo da se netko smrzao, zaledio od straha; naši istočni susjedi Srbi to radije kažu: strava).

 

Ponetko će ići tako daleko da smatra da je poražen time i osramoćen, obrukan. Sramota je nečastan čin iznesen na očevid javnosti, pa bi bilo nužno nečasno izgubiti utakmicu da bi se govorilo bilo o sramoti, bilo o sramu, koji je praslavenski pojam, a znači privatnu, subjektivnu samoosudu. ”Brukati“ je također praslavenski glagol, znači: uprljati, dakle slično kao i osramotiti.

U vulgarnijim verzijama je gubitnik odsvirao kurcu, ili manje poetski popušio, odnosno spušio – što su sve sinonimi za felaciju, ali u ponižavajućem a ne u erotskom kontekstu. Ne treba erotski shvatiti ni eventualnu tvrdnju da je gubitnik nagužen, ili odjeban odnosno sjeban ukratko najebao (također praslavenska starina), odnosno pristojnije: nahrdao, u čijem korijenu je glagol ”hrdati“ (glodati koru, što nije sinonim ni ljudskosti ni bogatstva, a sekundarno: jesti glodući, da se čuje struganje o kost). Prastari pak praindoevrpski korijen ”pizda-“, sačuvan u našem jeziku pobožno, u istom obliku i istom značenju, koristi se u varijantama spižđen, odnosno otpižđen

 

Stupanj dalje je poniženje, koje je samo semantički istog porijekla kao i kršćanska krepost poniznost. Poniženje je umanjenje ugleda ili dostojanstva, atak na ponos i samopoštovanje osobe koju, eto, smatraju niskom, od praslavenskog prijedloga ”niz“ (niz dlaku, niz ulicu, nizbrdo…).

 

Poražen je na svaki način izgubio, a praslavenski ”gubiti“ značilo je uništiti (dvoguba sjekira je isto što i dvosjekla, nimalo bezazlena asocijacija). Danas izgubiti znači samo ostati bez nečega (glave, koju je netko pogubio, ili novčanika). Poražen je dakle izgubio – ali što? Ovisi o pripovjedaču: susret, utakmicu, dvoboj, bitku, okršaj, sve riječi s praslavenskim korijenom, eventualno čak i obraz, dakle vlastiti lik, ostavši bezličan (što ne znači i: bezobrazan…).

 

On je, kažu neki, otpjevao svoje (nije više na repertoaru), on je izgutao, izvisio, odnosno potonuo (nije ni čudo, ako mu je momčad doživjela potop), a slikovitim izrazima Dalmatinske zagore je možda i otprdio, to jest prdeknuo, zapravo prdnuo u varićak ili u ledinu (što su u toj našoj tradiciji sve nježni termini za najbližega otprhnuloga u bolji život, ali se primjenjuju i na sportskog pokojnika, s istim izljevom čuvstava).

 

”Prdjeti“ je glagol koji izravno vučemo iz praindoevropskoga ”perd-“, kao snažan kulturalni morfem (sličnost s Morfejem je posve slučajna). Prdnuti u varićak znači i iznevjeriti, promašiti, omahnuti… a zašto se tu rabi varićak, davna posuda za žito, nekad i mjera – zaista ne znam. Zna li tko?

 

Gubitnik zna biti, u novinskim epopejama, i: deklasiran (doslovce: sveden na nižu klasu, tj. na niži razred), otpisan (doslovce: eliminiran s popisa ili spiska), a u slengu i otkantan (u korijenu je njemačka imenica ”Kante“: rub, brid, dakle netko srozan niz rub, odbačen), ušiven (”ušiti nekoga“ slikovita je inačica za: ne dati mu izlaza, potpuno ga svladati), tropiran (to je već zastarjelo, ”tropa“ je kartaš ostao bez bodova ili jakih karata, sekundarno: bez novca, mrtav, pao na ispitu; šatrovački termin prema njemačkoj imenici ”Tropf“: glupan), pečen (u smislu: zgotovljen, doveden u situaciju bez izlaza; praslavenski glagol je ”pekti“), pregažen odnosno zgažen (praslavenski je ”gaziti“), istoga značenja je satrt (praslavenski ”terti“), pa i potaracan (sravnjen, zaravnjen sa zemljom, kao taraco, gladak ravan pod, od talijanskoga ”terrazzo“, terasa ili zaravan, prema ”terrazzare“: poravnati padinu kao terasu; u korijenu je ”terra“, talijanski i latinski: zemlja).

Poznato je da pobjeda ima tisuće očeva a poraz eventualno jednoga, ali ne oskudijeva u inačicama, katkad pitoresknima, nikad milosrdnima – jer omiljeni sport ljudskog roda je uskakanje na kola pobjednika…

 

U vulgarnijim verzijama je gubitnik odsvirao kurcu, ili manje poetski popušio, odnosno spušio – što su sve sinonimi za felaciju, ali u ponižavajućem a ne u erotskom kontekstu. Ne treba erotski shvatiti ni eventualnu tvrdnju da je gubitnik nagužen, ili odjeban odnosno sjeban ukratko najebao (također praslavenska starina), odnosno pristojnije: nahrdao, u čijem korijenu je glagol ”hrdati“ (glodati koru, što nije sinonim ni ljudskosti ni bogatstva, a sekundarno: jesti glodući, da se čuje struganje o kost).

 

Prastari pak praindoevrpski korijen ”pizda-“, sačuvan u našem jeziku pobožno, u istom obliku i istom značenju, koristi se u varijantama spižđen, odnosno otpižđen.

 

Poznato je da pobjeda ima tisuće očeva a poraz eventualno jednoga, ali ne oskudijeva u inačicama, katkad pitoresknima, nikad milosrdnima – jer omiljeni sport ljudskog roda je uskakanje na kola pobjednika, uz preziranje poraženoga, makar do jučer nam bio saveznik, ili još i danas brat.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Filed Under: OSVRT Tagged With: brukati, eliminacija, Engleska, glagol, inačice, Inoslav Bešker, Jezik, Jutarnji list, natjecanje, nogomet, osramotiti, osvrt, pobjeda, poražen, reprezentacija, riječ, sinonim, spižđeni, sport

Novine gole pod tušem

Autor: Branimir Pofuk / 24.06.2014. Leave a Comment

Moja velika želja za igranjem nogometa oduvijek je bila u obrnutom srazmjeru s mojom nadarenošću za taj sport.

 

Da istrčim na pravi nogometni travnjak moglo se dogoditi samo tako da se nada mnom sažali neki humanitarac. Upravo to se prije i dogodilo prije desetak godina u Dubrovniku. U okviru svog sjajnog, u međuvremenu netragom nestalog festivala komorne glazbe, slavni violinist Julian Rachlin organizirao je i dobrotvornu nogometnu utakmicu. Igrale su glazbeničke, filmske i sportske zvijezde, a na moju sreću i novinari.

 

Tako sam dobio svojih desetak minuta na pravoj travi pravog stadiona.

 

Za protivničku ekipu igrao je Robert Prosinečki. Jedan njegov prodor prema našem golu usporio sam barem za djelić sekunde. Toliko je ipak i legendarnom Žutom trebalo da obiđe nogometaški neopasnu, ali volumenom ipak ne sasvim malu fizičku prepreku mog tijela na terenu.

Danas shvaćam koliko sam tog dana zakazao kao novinar. Bilo je tamo još nekoliko zvijezda ravnih, ili, kad bi to bilo moguće, čak i većih od Šurjaka. Ali, meni uopće nije palo na pamet da bih tu priliku mogao iskoristiti i potajice napraviti barem jednu fotografiju slavnih golih muškaraca pod tušem, a tuširanje sa Šurjakom i ekipom svom urednik nisam ni spomenuo

 

Ipak, nije to moja najvažnija uspomena na tu utakmicu. U ekipi koju je zapalo da joj smetam igrao je i najveći junak i idol mog djetinjstva: legendarno dugokoso lijevo krilo, bijela 11-ica, zaštitni znak slavnog Hajduka pod vodstvom Tomislava Ivića. Ljudi! Igrao sam s Ivicom Šurjakom!

 

Nakon utakmice uputili smo se, kako i priliči, u svlačionicu i pod tuševe. Nismo se još dovoljno dobro poznavali da bismo se dječački zaigrano prskali od radosti što smo pobijedili. Ali, bili smo, zamislite, goli!

 

Danas shvaćam koliko sam tog dana zakazao kao novinar. Bilo je tamo još nekoliko zvijezda ravnih, ili, kad bi to bilo moguće, čak i većih od Šurjaka. Ali, meni uopće nije palo na pamet da bih tu priliku mogao iskoristiti i potajice napraviti barem jednu fotografiju slavnih golih muškaraca pod tušem, a tuširanje sa Šurjakom i ekipom svom urednik nisam ni spomenuo.

 

Ove uspomene i misli probudilo mi je objavljivanje fotografija hrvatskih nogometnih reprezentativaca bez gaća u trima najvećim hrvatskim dnevnim novinama, među kojima su i ove naše koje čitate.

 

U Večernjem listu foto-kolaž nekolicine Vatrenih kako gologuzi trčkaraju oko bazena završio je na pola stranice u sportskoj rubrici, a zadatak da napiše popratni tekst dobio je sportski novinar. Dan kasnije objavili smo i komentar jednog od bivših izbornika hrvatske nogometne vrste Otta Barića koji je osudio takvo narušavanje privatnosti nogometaša i pokazao puno razumijevanje za njihovu odluku da na špijuniranje teleobjektivima iz grmlja odgovore bojkotiranjem svih hrvatskih medija. Jutarnji list nadmašio nas je u jeftinom i žutom senzacionalizmu.

 

“Svjetski foto-ekskluziv” (na stranu to što očito nije riječ o ekskluzivu kad potpuno iste ili slične slike ima i konkurencija) najavili su na naslovnici na kojoj je gola stražnjica jednog hrvatskog reprezentativca zauzela glavno mjesto i najveću površinu. A u samim novinama, fotografije preko čitave stranice tamo negdje na periferiji rubrike kulture, u tematskom sektoru takozvanog “lifestylea”, scene, života ili nečeg tomu sličnog.

Zamislite da na nekom prozorčiću vlastite kupaonice ili, da prostite, zahoda, ugledate njušku nekog voajera koji vam umirujućim i ohrabrujućim glasom kaže: “Ne dajte se vi uznemiravati, nemate se čega sramiti, samo vi nastavite i ne obazirite se na mene, ja ću vas samo snimiti i staviti vaše slike na internet, sve je to lijepo i prirodno…”. Ne biste li pomislili da je ta osoba, u najmanju ruku i najblaže rečeno, malo bolesna i da joj treba stručna pomoć?

 

Zadatak pisanja popratnog teksta dopao je kolegici iz kulturne rubrike. Dan kasnije čitav mali esej o dječačkoj nevinoj zaigranosti golih nogometaša ispisao je naš cijenjeni kolega sa statusom ozbiljnog pisca, štoviše, nagrađivanog romanopisca. Smisao tog teksta, ne jedinog te vrste proteklih dana, bio je uvjeriti hrvatske nogometaše da nisu učinili ništa loše te da se nemaju čega sramiti.

 

To bi trebalo značiti da nema ni razloga njihovoj ljutnji na novinare i uvrijeđenosti samo zato što su ih naši kolege fotoreporteri slikali bez njihovog znanja, doslovno iz grmlja, u njihovim potpuno privatnim trenucima opuštanja i rekreacije. Naposljetku, fotografije i čitava tema zauzeli su istaknuto mjesto i na naslovnici i stranicama 24 sata.

 

Bio je to zoran primjer i dokaz nečega što već ionako znamo: ma koliko se ozbiljnima trudile biti, ili ma koliko voljele o sebi misliti da su ozbiljne i namijenjene ozbiljnim čitateljima, sve su hrvatske novine već odavno tabloidizirane. Sasvim sam siguran da bi i sve ostale na današnjem hrvatskom medijskom tržištu opstale novine objavile fotografije golih nogometaša, samo da su ih imale, na stranicama svojih tiskanih i internetskih izdanja.

 

Da se razumijemo, nije sve to skupa nikakav osobit skandal, kako za hrvatske nogometaše, tako za hrvatske medije.

 

Gledali smo mi i čitali mnogo gore stvari u mnogo većem neskladu, pa i suprotnosti s profesionalnim, etičkim i moralnim kodeksima kakve svaka novinska kuća u svijetu, pa i u Hrvatskoj, ima, pored onih općih načela o kojima bi trebala brinuti profesionalna novinarska društva i od samih novinara i izdavača osnovana promatračka i ocjenjivačka tijela.

Mogao bi se ovaj čitav slučaj razmatrati na još mnogim razinama. Jedna je taj osjećaj da nam zbog naše velike (…) pobjede osobito euforične ljubavi prema reprezentaciji naši nogometaši pripadaju dušom i golim stražnjicama. Druga bi razina bila vrlo izražena homoerotična veza nogometaškog i medijskog svijeta. Tobožnje usrećivanje navijačica, što je također čisti seksizam, samo su paravan i alibi. Ukratko: gospodo nogometaši, oprostite. Vi se nemate čega sramiti, ali mi imamo. Nismo imali i nemamo pravo na voajersko špijuniranje vaših golih stražnjica

 

Nismo imali pravo. Međutim, mene osobno, a iz razgovora znam i mnoge moje kolegice i kolege, baš kao i čitatelje, kopka u ovom slučaju nešto drugo.

 

Uvjeravanje nogometaša da se nemaju čega sramiti bilo je sasvim suvišno i protivno nekom još uvijek prevladavajućem zdravom razumu i općem ukusu. Zamislite da na nekom prozorčiću vlastite kupaonice ili, da prostite, zahoda, ugledate njušku nekog voajera koji vam umirujućim i ohrabrujućim glasom kaže: “Ne dajte se vi uznemiravati, nemate se čega sramiti, samo vi nastavite i ne obazirite se na mene, ja ću vas samo snimiti i staviti vaše slike na internet, sve je to lijepo i prirodno…”.

 

Ne biste li pomislili da je ta osoba, u najmanju ruku i najblaže rečeno, malo bolesna i da joj treba stručna pomoć?

 

Kažem opet, bilo je prilika kada smo otvarajući novine bez svoje volje i bez upozorenja znali naletjeti i na ružne, mučne, gnjusne ili totalno neukusne prizore čije objavljivanje je dvojbeno, ili čak očigledno protivno profesionalnoj etici, javnom moralu, a ponekad čak i zakonu.

 

No, baš zato što se ovih dana toliko puta poručilo nogometašima da se nemaju čega sramiti čini mi se da neće biti baš sasvim uzalud i besmisleno barem u ovom slučaju reći da to, nažalost, ne vrijedi i za nas novinare. Mi se, kao profesija, imamo čega sramiti. Utoliko više što je riječ o tako zapravo nebitnom i banalnom primjeru.

 

Mogao bi se ovaj čitav slučaj razmatrati na još mnogim razinama. Jedna je taj osjećaj da nam zbog naše velike, kolektivne te nakon prve pobjede osobito euforične ljubavi prema reprezentaciji naši nogometaši pripadaju dušom i golim stražnjicama. Druga bi razina bila vrlo izražena homoerotična veza nogometaškog i medijskog svijeta. Tobožnje usrećivanje navijačica, što je također čisti seksizam, samo su paravan i alibi. Ukratko: gospodo nogometaši, oprostite. Vi se nemate čega sramiti, ali mi imamo. Nismo imali i nemamo pravo na voajersko špijuniranje vaših golih stražnjica.

 

Mi u novinama koje bi htjele biti ozbiljnije od drugih, skupa s našim čitateljima, o tome bismo još trebali porazgovarati i razmisliti. Za ubuduće.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

Filed Under: KONTRAPUNKT Tagged With: "vatreni", autograf.hr, Branimir Pofuk, Dubrovnik, glazba, Hajduk, internet, Julian Rachlin, Jutarnji list, kolumna, Kontrapunkt, mediji, nogometaši, novinar, Robert Prosinečki, sport, Šurjak, Tomislav Ivić, Večernji list

Ima života i bez nogometa

Autor: Ante Tomić / 23.06.2014. Leave a Comment

Evo me već drugi dan u Beču i još se ne mogu naviknuti, zapanjeno se okrećem ne shvaćajući gdje sam se to našao. Nema velikih televizijskih ekrana na pločnicima ni zastavica na automobilskim krovovima i retrovizorima, konobarice u kafićima ne nose kopačke i štucne, a muškarci piju pivo jer im se naprosto sviđa okus fermentiranog ječmenog slada, a ne stoga jer je njihova patriotska obaveza napiti se ako njihovi pobijede ili, još više, izgube.

 

Ovdje su, u najkraćem, svi savršeno ravnodušni na Svjetsko prvenstvo. Volio bih da sada mogu reći kako je narod koji je čovječanstvu dao Mozarta, Mahlera, Haydena i oba Straussa, Freuda, Klimta i Schielea aristokratski prezreo prostačku pučku razbibrigu poput natjeravanja kožne mješine po ledini, ali to, bojim se, ne bi bila istina.

 

Razlog je nezainteresiranosti za Mundijal prije u činjenici da se Austrija na njega nije plasirala.

Može se i bez nogometa. Austrija sasvim dobro funkcionira i ako propusti najveći događaj u povijesti svemira. Nije bogzna kakav nedostatak kada vas to zaobiđe. Ima emocija i mimo strahovite živčane uznemirenosti, vrištanja i plakanja, trganja odjeće iz ushita ili očaja

 

Kako bilo, jedno je sigurno. Bečlije bez ostatka potvrđuju.

 

Može se i bez nogometa. Zemlja sasvim dobro funkcionira i ako propusti najveći događaj u povijesti svemira. Nije bogzna kakav nedostatak kada vas to zaobiđe. Ima emocija i mimo strahovite živčane uznemirenosti, vrištanja i plakanja, trganja odjeće iz ushita ili očaja.

 

Austrijanci lijepo mogu doživjeti prazninu i besmisao svojih mizernih egzistencija i bez gorčine da ih je japanski sudac sramotno okrao.

 

Štoviše, oni mi se čine mirniji i sretniji jer ne moraju trpjeti to sranje, jer slobodno vrijeme ispunjavaju budalaštinama koje manje bole.

 

Kasnije im je lakše vratiti se u stvarni svijet, posvetiti onome što je za njih i njihove obitelji sudbinski mnogo važnije od dvojbe između Eduarda i Jelavića.

 

Austrijanci su, blagoslovljeni bili, pošteđeni i šaljivih afera kao što je novinska objava nekolicine razgaćenih nogometaša kraj bazena.

 

Noćas kasno u hotelskoj sobi našao sam te skrivećki uslikane prizore na svim portalima i, neću vas lagati, s velikim zanimanjem sve ih pogledao.

 

Sa svim onim zelenilom muška je nogometna golotinja djelovala nešto pastoralno i mitološki, bila je to kao nekakva gej verzija slavne Balaševićeve balade o lepoj protinoj kćeri. Paparazzo tu, čučeći u grmlju, tiho pjeva:

Sportski novinari predstavljaju se, istina, kao nedvojbeno heteroseksualne osobe, oni su mačo svinje koje ponosno prde i podriguju, ali uvijek sam mislio kako tu mora biti nešto zatajeno, nešto o čemu bi psihoanaliza na koncu donijela zanimljiv pravorijek

 

Nisu znali gde sam ja,

Da ih krišom gledam kroz trsku i šaš,

A preko Amazone noć je pala…

 

Mnogi su bili zgranuti voajerskom drskošću medija, no mene ona nije začudila.

 

Nalazim je, naprotiv, vrlo predvidivom. Sportski novinari predstavljaju se, istina, kao nedvojbeno heteroseksualne osobe, oni su mačo svinje koje ponosno prde i podriguju, ali uvijek sam mislio kako tu mora biti nešto zatajeno, nešto o čemu bi psihoanaliza na koncu donijela zanimljiv pravorijek.

 

Nije bez vraga ako muškarci oduševljeno i ganuto pričaju o tjelesnim vještinama drugih muškaraca ili ako orgazmički zaurlaju u trenutku savršene sreće kad lopta jurne u protivničku mrežu.

 

Kad vam muškarac reče da je nogomet bolji od seksa, on bi možda želio kazati da nogomet na određeni način i jest seks, ali, eto, khm… nešto nepriličan.

 

Mislim, ja nikoga ne osuđujem. Sve je to meni, Bože mili, ljudski. Naprosto, njih su dvojica u Brazilu iza ručka popili više nego inače i slušajući ciku i raskalašeni kikot s bazena, jednome je došla neobična zamisao.

Ti mladići, baš kao ni itko drugi, ne zaslužuju da ih njihovi roditelji i djeca takve gledaju u novinama i na internetu. Ipak, na njihovu mjestu ja se ne bih dulje ljutio. Zloslutno će zvučati, ali možda će fotografije njihovih čvrstih muških stražnjica naposljetku biti jedino veselje koje su oni svojim obožavateljima u Brazilu napravili

 

“Ajmo gledat dečke kako se goli kupaju.”

 

“Ajmo”, dočekao je drugi spremno.

 

“Ali, nismo zato pederi”, ogradio se prvi oprezno.

 

“Bože sačuvaj”, potvrdio je drugi konsternirano. “Mi to radimo u interesu javnosti.”

 

“Ja volim ženske”, dodao je prvi, da ne bude nikakve zabune.

 

“I ja isto.”

 

Isključimo li homoerotsku znatiželju, teško je pojmiti što bi nekoga potaknulo da sakriven u žbunju snima nekolicinu golih dvadesetogodišnjaka. Drugačiji motiv ne nalazim ni u onih koji su te slike objavili, a objavili su ih svi, s izuzetkom možda Glasa koncila.

 

I zbog toga nas sve skupa treba biti sram. Riječ je o prvorazrednoj svinjariji, nepristojnosti bez presedana. Ti mladići, baš kao ni itko drugi, ne zaslužuju da ih njihovi roditelji i djeca takve gledaju u novinama i na internetu. Ipak, na njihovu mjestu ja se ne bih dulje ljutio.

 

Zloslutno će zvučati, ali možda će fotografije njihovih čvrstih muških stražnjica naposljetku biti jedino veselje koje su oni svojim obožavateljima u Brazilu napravili.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Filed Under: OSVRT Tagged With: Ante Tomić, autograf.hr, Brazil, Eduardo, Freud, Hayden, internet, Jelavić, Klimt, Mahler, Mozart, nogomet, novine, osvrt, Prvenstvo, psihoanaliza, Schiele, Slobodna Dalmacija, sport, Strauss, život

Modrić za Ujevića i gol!

Autor: Branimir Pofuk / 03.06.2014. Leave a Comment

Svjetska je nogometna federacija na internetu (www.fifa.com) objavila intervju s hrvatskim reprezentativcem rođenim u Brazilu i posebno istaknula ove njegove riječi: “Moja krv je brazilska, ali moje srce je sada hrvatsko.” Ako se u São Paulu dogodi čudo pa Eduardo da Silva zabije Brazilu gol i donese pobjedu Hrvatskoj, njegove će riječi postati važnije i od onih Teslinih o dvostrukom podrijetlu.

 

Neću biti licemjer pa zdvajati nad zaokupljenošću svijeta nogometom jer i sam ću tog dana biti pred televizorom u navijačkom raspoloženju. Ipak, unaprijed mi ide na živce iracionalno zatezanje jedne sportske igre i s njom povezanog uzbuđenja na guslama nacionalnih zanosa. Takvi guslari već dulje vrijeme gude i po imenu Luke Modrića stavljajući u njegove vješte noge i na ne baš jaka pleća teret nerazumnih očekivanja: njegova bi savršena dodavanja Hrvate trebala nadahnuti da nadiđu sami sebe i da se ujedine u ponosu i prkosu pred velikim, nama vječno nesklonim svijetom.

Svjetska je nogometna federacija na internetu (www.fifa.com) objavila intervju s hrvatskim reprezentativcem rođenim u Brazilu i posebno istaknula ove njegove riječi: “Moja krv je brazilska, ali moje srce je sada hrvatsko.” Ako se u São Paulu dogodi čudo pa Eduardo da Silva zabije Brazilu gol i donese pobjedu Hrvatskoj, njegove će riječi postati važnije i od onih Teslinih o dvostrukom podrijetlu

 

Nacionalisti će reći da usprotiviti se takvim euforijama znači biti loš Hrvat ili, nešto još mnogo gore, u svakom slučaju neka vrsta neprijatelja za kojeg je hrvatsko veselje otrov. Ostavimo takve po strani, oni ionako sve znaju. Nama ostalima neće škoditi malo razmišljanja o tome što je to sport, a što kultura te što jedno, a što drugo donosi i znači pojedincima i narodima.

 

Zamislite da neka država poželi da Luka Modrić postane njezin reprezentativac onako kako je Eduardo da Silva postao hrvatski. Za razliku od mladog Brazilca, koji je u Hrvatsku stigao kao ekonomski useljenik da bi tek ovdje razvio svoje nogometne talente, Luki Modriću takvo što ne treba. On je svoje nogometne snove imao sreću ostvariti ne mijenjajući kontinente i državljanstvo. Bilo mu je dovoljno da velikom svjetskom klubu iznajmi samo svoje noge. Tako nepodijeljenog srca i krvi on se u trenutku najvećeg profesionalnog trijumfa u dresu Reala zato može ogrnuti hrvatskom zastavom.

 

Ali, ostaje činjenica da se vrijednost njegova umijeća na nogometnom tržištu vrlo egzaktno može izraziti novcem. Također, sve kad bi i odlučio odabrati neko drugo državljanstvo, to bi ostala njegova privatna stvar, baš kao što i brazilsko-hrvatski transfer mladog Da Silve nije bio međudržavno pitanje, nego njegova osobna odluka i posao u kojem mu je, usput rečeno, život godinama zagorčavao ropski ugovor s menadžerom kojeg se morao oslobađati na sudu. Sve to ima svoju cijenu u novcu, bez obzira na sve nenaplative emocije nogometnih i nacionalnih navijača.

 

Takva bi se hipotetska cijena mogla odrediti i za nezamislivi Modrićev transfer u dres neke druge reprezentacije. Postoji neki astronomski iznos koji bi mogao biti opravdanje čak i takve “izdaje”, fantastična brojka za čije bi prihvaćanje i najzagriženiji navijač imao razumijevanja, pogotovo ako bi se dio tog novca na bilo koji način, recimo kroz milijunsku pomoć poplavljenima, vratio Hrvatskoj.

Recimo da im za oko zapnu stihovi Tina Ujevića i da u njima prepoznaju nešto što baš nedostaje kineskoj poeziji 20. stoljeća, pa Hrvatskoj ponude otplatu pozamašnog postotka nacionalnog duga u zamjenu za odricanje od velikog pjesnika. Za koliko bismo novca bili spremni izbrisati iz hrvatskih čitanki Igračku vjetrova, Visoke jablane i Pobratimstvo lica u svemiru i prodati Kinezima pravo da Tina od sada zovu svojim?

 

Međutim, meni se po glavi vrti jedan još fantastičniji scenarij. Pročitali ste možda prije dva-tri mjeseca da se Kinezi spremaju na kineski prevesti i tiskati jednu antologiju suvremene hrvatske poezije. Premda mi o njima ne znamo ništa, ima Kina i svojih pjesnika.

 

Ali, recimo da im za oko zapnu stihovi Tina Ujevića i da u njima prepoznaju nešto što baš nedostaje kineskoj poeziji 20. stoljeća, pa Hrvatskoj ponude otplatu pozamašnog postotka nacionalnog duga u zamjenu za odricanje od velikog pjesnika. Za koliko bismo novca bili spremni izbrisati iz hrvatskih čitanki Igračku vjetrova, Visoke jablane i Pobratimstvo lica u svemiru i prodati Kinezima pravo da Tina od sada zovu svojim?

 

Malo je Tinovih pjesama koje bi bile same po sebi razumljive samo Hrvatima, barem onoj manjini koja ih čita i pamti i nakon što napusti školske klupe. U njegovim su stihovima velike svevremenske, sveljudske poruke, razgovori sa svijetom i svemirom koji veliki hrvatski pjesnik zove i vasionom.

 

Ili, za koliko bismo Litvi prodali Krležin Banket u Blitvi? A što da nam Mađari ponude sav udio MOL-a u Ini u zamjenu za Zajčevu operu Nikola Šubić Zrinjski čiji bi se junak vrlo lako uklopio i u mađarski libreto pod imenom Miklos Zrinyi pod kojim ga sjeverni susjedi ionako slave kao svojeg? Ova bi posljednja ideja zapravo bila ekonomski vrlo primamljiva da cijena Zajčeve opere nije u posljednje vrijeme porasla do Marsa zbog u njoj sadržanog novootkrivenog starog hrvatskog pozdrava.

 

Naravno, u pravu ste, ove su fantazije i usporedbe potpuno blesave. Evo i zašto. Materijalnim se umjetničkim djelima, slikama, kipovima pa i povećim spomenicima, koji i na današnjem tržištu imaju cijenu u novcu, kroz povijest trgovalo. Još češće ih se u ratnim pohodima otimalo i otpravljalo u muzeje i na trgove osvajača. Ali, ona djela satkana od slova i nota, utkana u duhovne i kulturne identitete naroda i čovječanstva, jednostavno nemaju cijenu i izmiču u potpunosti danas prevladavajućem mentalitetu i zakonu tržišnog profita.

S nogama na travi, ali s glavom u visini, u krošnjama Tinovih jablana, “povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde, samo vile lete, ili bure jezde; samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!” Jednako sjajne, zabio Eduardo taj gol Brazilu ili ne

 

Hrvatski bi nacionalni ponos preživio i nekim drugim brzim i vještim nogama nadomjestio gubitak jednog Modrića ili Mandžukića. Ali, naše bi oči i duše ostale nenadoknadivo uskraćene bez Šimića, Kranjčevića i Ujevića, bez njihovih opominjućih i nadahnjujućih stihova, bez njihovih poruka koje još uvijek dopiru i do novih naraštaja koji odrastaju u hrvatskom jeziku.

 

Spomenuti su, naravno, samo simbolični predstavnici mnogo veće reprezentacije naših velikana duha, prošlih i današnjih. Pritom ih možemo, premda to rijetko radimo, beskonačno dijeliti i među sobom i s drugim narodima a da ih nikada ne potrošimo. Naprotiv, vrijednost im na taj način samo raste, ali u nama, ne u novcu.

 

Ono što će hrvatski nogometaši učiniti na brazilskim travnatim poljima bit će i ostati igra. Ali, kada neki naš orkestar zaigra na Sunčanim poljima Blagoja Berse, i kada to djelo skoro čitavo stoljeće nakon nastanka doživi prvo ozbiljno tiskano izdanje kakvo je ovih dana objavio Hrvatski glazbeni zavod, e onda smo učinili nešto uistinu ozbiljno, vrijedno i trajno za hrvatski kulturni i duhovni identitet, samosvijest i ponos koji nije u suprotnosti s ljudskom skromnošću i razboritošću.

 

Uživajte u nogometu. Obucite dresove, mašite zastavama i popijte u zdravlju i veselju to navijačko pivo. Ono je najbolji podsjetnik da taj luckasti zanos oko jedne igre ima precizno izračunatu marketinšku i tržišnu cijenu u kojoj je sadržana i sva njegova ispraznost i prolaznost.

 

S nogama na travi, ali s glavom u visini, u krošnjama Tinovih jablana, “povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde, samo vile lete, ili bure jezde; samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!” Jednako sjajne, zabio Eduardo taj gol Brazilu ili ne.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Filed Under: KONTRAPUNKT Tagged With: Branimir Pofuk, Brazil, Eduardo da Silva, Fifa, gol, Hrvatska, intervju, kolumna, Kontrapunkt, Kranjčević, Mandžukić, Modrić, MOL, nogomet, Šimić, sport, Tesla, Tin, Ujević, Večernji list

  • 1
  • 2
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

OBAVEZNA LEKTIRA

Nepoznati odgovor na krize: ekofeminizam

Nepoznati odgovor na krize: ekofeminizam

Piše: Suzana Marjanić i Goran Đurđević

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Zagrebačka mjesta stradanja i otpora

    Zagrebačka mjesta stradanja i otpora

    nenad-jovanovic
  2. Povijesni kompromis

    Povijesni kompromis

    marinko-culic
  3. Aleksandar Vučić, najveći ikad

    Aleksandar Vučić, najveći ikad

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Uređenje Dositejeve kuće u Plavnu

    Uređenje Dositejeve kuće u Plavnu

    anja-kozul
  2. Dom za “nevidljive”

    Dom za “nevidljive”

    paulina-arbutina
  3. Danju svinjac, noću smrzavanje

    Danju svinjac, noću smrzavanje

    vladimir-jurisic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvorena Banijska kuća

    Otvorena Banijska kuća

    28.01.2021.
  2. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  3. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se