“Idemo u Vukovar poručiti da nećemo zaboraviti zločine koji su se dogodili. Dužni smo pokazati suosjećanje i solidarnost, da pokažemo da nas se tiče što se dogodilo i preuzmemo na sebe građansku odgovornost”. Ovo su riječi Staše, žene u crnom iz Beograda, koja svake godine dolazi u Vukovar da bi sobom cijelom pokazala kako je to biti suosjećajan, i solidaran i građanski odgovoran. Sažeto rečeno, kako je to biti ljudski.
Nije mi ovo prvi put da upijam riječi Staše, žene koju nažalost osobno ne poznajem, a koja mi toliko znači svojim izjavama godinu za godinom, u Srebrenici i u Vukovaru. Žene jasnog izraza, oštre misli i ponosnog nošenja odgovornosti.
“Idemo u Vukovar poručiti da nećemo zaboraviti zločine koji su se dogodili. Dužni smo pokazati suosjećanje i solidarnost, da pokažemo da nas se tiče što se dogodilo i preuzmemo na sebe građansku odgovornost”. Ovo su riječi Staše, žene u crnom iz Beograda, koja svake godine dolazi u Vukovar da bi sobom cijelom pokazala kako je to biti suosjećajan, i solidaran i građanski odgovoran
Izjavila je to uoči dana šutnje za Vukovar, 18. Studenog, i molitva je to koja se sama pokreće, a može se sabrati u riječi ekumenske monaške zajednice iz Taizea: Dona nobis Pacem, domine.
Staša mi se opet pojavila kao pomoćnica svojim riječima. Nas dvije se zajedno pitamo, premda se nikad srele nismo, kako čarolijom ljudskosti u kojoj se naziru tragovi Božjih prstiju, preobraziti zlo za koje znamo da se dogodilo u dobro za koje znamo da smo stvoreni i stvorene?
Kada se svi sjećaju Vukovara, ja razgovaram sa Stašom, jer mi je ona danas blizu u tri riječi: suosjećanje, solidarnost, odgovornost. Te tri riječi su na mojoj zastavi kao znak raspoznavanja kada mislim na Vukovar kojem želim da postane mjesto u kojem nemaju zadnju riječ tuga i bol, u kojem će mir u pravednosti pristići.
Uvijek sam vjerovala da je moguće tako: doći i reći ono jedino što možeš, a to su riječi: suosjećanje, solidarnost i odgovornost.
Staša je primjer. Vjerujemo li joj? Ili nije dovoljno reprezentativna, nije dovoljno pozicionirana ili dovoljno rodno legitimna?
Primjer je ono najvažnije. Kaže Albert Schweitzer: ”Primjer je jedino sredstvo da se djeluje na druge. Kada vidimo čovjeka koji se iskreno trudi pomoći drugim ljudima, onda nam takav čovjek ulijeva novu nadu”
Ja joj vjerujem. Čitam njene riječi i osjećam olakšanje. Hvala joj za te riječi.
One su put kako da zajedno izađemo iz zapletenosti žrtve i agresora tako da od sada živimo drugačijom kvalitetom odnosa. Staša je primjer; jedan primjer pametnome dosta, a primjer je ono najvažnije. Kaže Albert Schweitzer: ”Primjer je jedino sredstvo da se djeluje na druge. Kada vidimo čovjeka koji se iskreno trudi pomoći drugim ljudima, onda nam takav čovjek ulijeva novu nadu”.
Za tu moju Stašu, koja je meni primjer nove nade, molim blagoslov mira, hrabrosti i snage, da dolazi, da je zloba i nepovjerenje ne pokolebaju.
Molim za Stašu i za staše da se jave, da se vide. I molim za sebe – da ih čujem ne samo 18. studenog nego i češće kako bismo zajedno, svaka sa svoje strane, poput kapljica vode uporno i postupno, gotovo neprimjetno rastakale neprijateljstva i tvrdoću srca da bi se iz rastočenog gradio onaj život za koji smo stvorene, koji se piše bojama pravde i ljepote.
Još tekstova ovog autora:
- Ustrajati u nenasilnoj viziji Evanđelja
- Pravda za Davida
- Molitva za jedinstvo kršćana – oslobođenje od ropstva
- Vjernici za mir: Naša šutnja vrišti
- Tko je mučenik u Katoličkoj crkvi ”u Hrvata”?
- Potreban je angažman katolika, a ne politiziranje vjere
- Kršćane treba ”zaraziti” nenasiljem
- Mir se gradi odozdo
- Ne možemo zatvoriti put izbjeglicama žicom i vojskom
- Odnos Srbi-Hrvati je teološko mjesto
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.