autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Zajednica je zaštićena ako su zaštićeni i najsiromašniji članovi

Autor: Miljenko Jergović / 26.03.2020. 1 Comment

Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

Premda se, da se našalim na početku, prava iskušenja tek očekuju, dosad najneugodnije iskustvo s virusom imao sam u Torinu, s veljače 2003. Bio sam na mini turneji, upravo je objavljeno da sam u užem izboru za Nagradu Grinzane Cavour, koju ću zatim i dobiti, kad me je tog popodneva svladao umor, pa sam malo prilegao u hotelskoj sobi. Kad sam se probudio i otišao u kupaonicu da se sretnem sam sa sobom, imao sam što da vidim. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Andrija Štampar, COVID-19, Miljenko Jergović, Torino, zajednica

Svijet ne možemo popraviti kao pojedinci, nego kao zajednica

Autor: Nenad Jovanović / 09.03.2020. Leave a Comment

Jasmina Kos

Jasmina Kos

Prošlo je 75 godina od oslobođenja Auschwitza, a živimo u svijetu u kojem nam se sugerira da moramo mrziti i u kojem jačaju ekstremni oblici razmišljanja, istaknuto je na predstavljanju projekta ”Tikkun olam – popravljanje svijeta”

 
 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Filed Under: KRONIKA SNV-a Tagged With: Kronika SNV-a Nenad Jovanović, svijet, zajednica

Ljudi, ne bojte se, svi ste vi unuci izbjeglica

Autor: Miljenko Jergović / 25.10.2015. Leave a Comment

Miljenko Jergović Foto: Ivan Posavec

Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec

Malo je moglo biti iznenađenih kada je početkom listopada nagradu Nike – najveću nagradu koja se dodjeljuje poljskim piscima – po drugi put dobila Olga Tokarczuk. Jedno od najvećih imena suvremene europske proze, pripovjedačica oko čijih knjiga u Poljskoj postoji ono iznimno rijetko suglasje kritike i publike te inozemne recepcije, Tokarczuk je danas amblematska figura poljske kulture. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: "Knjige Jakubove", bestseler, epoh, europski orijent, identitet, ideologija, islam, Jezik, kabalist, Katolička crkva, komunizam, kultura, Miljenko Jergović, moral, mržnje, muslimani, Nacija, nacionalisti, nagrada Nike, Olga Tokarczuk, osvrt dana, pisci, politika, Poljska, povijest, roman, savjest, tolerancija, vjera, zajednica, židovi, život, žrtve

Bozanić me optužuje: Prekasno, stari moj, žali se papi Franji

Autor: Drago Pilsel / 14.09.2015. Leave a Comment

DRAGO PILSELSvetost života kardinala Alojzija Stepinca provjerena je i potvrđena od najviših instancija Svete Stolice, rekao je još jednom zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. ”Stoga, noseći s njime križ Kristov, mi se ne bojimo istine i spremni smo na argumentirano suočenje s cjelovitom istinom tog tragičnog ratnog razdoblja. Svetost blaženog Alojzija neće biti zastrta nikakvim pokušajima zemaljskih interesa, iako ga se nastoji i dalje ocrnjivati.” [Read more…]

Filed Under: DEMOCROACIA Tagged With: Bleiburg, Bozanić, Božji narod, Crkva, Democroacia, Drago Pilsel, ekleziologija, kanonizacija, kolumna, Kristova crkva, Kuzmič, nacionalizam, narod, papa Franjo, patriotizam, Porfirije Perić, rasizam, Stepinac, Stepinčeva Crkva, Sveta stolica, Tomislav Janko Šagi-Bunić, zajednica

Franjo Topić – Teologija povijesti

Autor: Drago Pilsel / 22.07.2015. Leave a Comment

Teologija povijesti Synopsis 001Franjo Topić, ”Teologija povijesti i Hans Urs von Balthasar”, Synopsis, Zagreb – Sarajevo i Napredak, Sarajevo – Zagreb, Biblioteka Znakovi vremena, urednik Drago Pilsel, 12/2014., tvrdi uvez, 148 str.

Nova knjiga mons. dr. Franje Topića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu i predsjednika Hrvatskog kulturnog društva Napredak, pod nazivom “Teologija povijesti i Hans Urs von Balthasar” prilika je da nešto kažemo o tome prepoznajemo li u povijesnim događajima zahvate Božje providnosti kojima Bog povijest usmjerava prema jednom konačnom cilju: spasenju svega stvorenja, odnosno, pitanju što je nama povijest, to jest, prihvaćamo li, ako smo kršćani, Isusa kao središnje mjesto povijesti? [Read more…]

Filed Under: EX LIBRIS D. PILSEL Tagged With: Augustin, Bog, Božiji Providnosti, budućnost, Crkva, Drago Pilsel, evolucionizam, Ex libris D. Pilsel, factum, Franjo Topić, Hans Urs von Balthasar, historicizam, humanizam, Isus Krist, kritika, kršćanstvo, marksizam, mysterium, Napredak, otac, politička teologija, povijest, povijest spasenje, riječ, sadašnjost, Sin, spasenje, sveti duh, teologija, teološko mjesto, vrijeme, zajednica, žrtve

Globalizacija ravnodušnosti

Autor: Papa Franjo / 22.02.2015. Leave a Comment

Draga braćo i sestre,

korizma je vrijeme obnove za Crkvu, zajednice i pojedine vjernike. To je nadasve “vrijeme milosti” (2 Kor 6, 2). Bog od nas ne traži ništa što nam već prije nije dao: “Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi” (1 Iv 4, 19). [Read more…]

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abrahamova djeca, Bog, Crkva, korizma, Krist, kršćani, ljubav, milost, papa Franjo, ravnodušnost, svijet, zajednica

Sonja otišla u nebesku ješivu

Autor: Jadranka Brnčić / 13.12.2014. 1 Comment

530806_4556267417042_897408886_nTko god je, makar i površno poznavao Sonju Samokovliju, doživio njezin osmijeh, stisak ruke ili toplu riječ, s dubokom tugom je primio vijest o njezinoj smrti 7. prosinca 2014.

 

Njezinim odlaskom izgubili su dragocjenu prisutnost ne samo njezina obitelj – posebice kćer Maya, sin Raul i unuci Bianca, Noah i Nesta – te članovi i prijatelji židovske vjerske zajednice ‘‘Bet Israel“ u Zagrebu, nego i brojni, mladi i stariji, prijatelji diljem svijeta: od Iža do Sydneya, od Beograda, Rijeke, Sarajeva, Skopja do New Yorka… Zapravo, svatko tko ju je upoznao.

 

Unuka liječnika i poznatoga književnika Isaka Samokovlije (1989.-1955.), sefardskog Židova koji je većinu života proživio u Sarajevu, Sonja se rodila 21. kolovoza 1946. Školovala se u više mjesta, svoje obrazovanje i životno iskustvo obogatila na sarajevskom i beogradskom Sveučilištu, a živjela u Dubrovniku,  Zagrebu, Beogradu, Münchenu, Solunu…

Tko god je, makar i površno poznavao Sonju Samokovliju, doživio njezin osmijeh, stisak ruke ili toplu riječ, s dubokom tugom je primio vijest o njezinoj smrti 7. prosinca 2014.

 

U posljednjih dvadesetak godina u Zagrebu je bila poznata kao židovska aktivistica te založena i požrtvovna članica židovskih zajednica. Sonja je bila jedna od osnivačica ‘‘Bet Israela“, članica Vijeća, jedna od glavnih inicijatorica kulturnih događaja, proslava blagdana i brojnih drugih aktivnosti zajednice, glavna urednica glasila Ruah Hadaša, jedna od organizatorica Bejahada, židovske kulturne scene zemalja bivše Jugoslavije.

 

Jednom mjesečno, nedjeljom je, još od 2007. organizirala sastanke u klubu zajednice , nazvavši ih ‘‘Schmooze caffe“ (što na jidišu znači: čavrljanje uz kavu). U ugodnom i opuštenom ozračju tu su se razmjenjivale knjige, razgovaralo o kazališnim predstavama, koncertima, filmovima te organiziralo odlaske na proslave Šabata u europske gradove (London, Beč, Bratislava, Venecija, Budimpešta, Beograd, Sarajevo, Novi Sad, Pariz).

 

Bila je druželjubiva i svestrana, a sve što je radila, radila je zdušno, predano, s oduševljenjem.

 

Iako vjerna svom putu, bila je tolerantna i puna poštovanja prema ljudima koji pripadaju drugim vjerskim, kulturnim, nacionalnim zajednicama. Iz ljubavi prema Izraelu bila je lojalna njegovoj politici – pa i kad se ona pokazala krhkom prilikom posljednjeg napada izraelske vojske na stanovnike Gaze – ali nikome nije nametala svoj politički stav niti ga stavljala u prvi plan. Kao urednica glasila Ruah Hadaša nije dopuštala da u njega uđu tekstovi s političkom tematikom, nego ostala vjerna onom što je smatrala zadaćom glasila: da obavještava, podučava, obogaćuje znanjima i mudrostima iz blaga židovske duhovnosti i kulture.

 

To je blago voljela dijeliti sa svima, a posebice s rabinom ‘‘Bet Israela“ i glavnim rabinom Hrvatske Kotelom Da-donom te sa svojim prijateljem iz New Yorka, nadahnutim rabinom Dovidom Goldwasserom (u nas je 1999. prevedena njegova knjiga Dogodilo se na nebu). Njih dvojica su je i otpratili prema nebeskoj ješivi na zagrebačkom Mirogoju.

Ne bismo trebali plakati jer je Sonja otišla, nego biti zahvalni što je bila s nama. Tei nafša cerura bicror ahajim! Vjerujem da jest: da joj je duša vezana u snop živih

 

Njezine dvije objavljene knjige: kuharica Dobar tek (2000. i 2008.) i Rječnik duše (2003.), obje u izdanju Kulturnoga društva ‘‘Miroslav Šalom Freiberger“ iz Zagreba, izborom tema i načinom njihove obrade odražavaju bitne elemente Sonjina svijeta: oplemenjena svakodnevica te predana, duboka i iskrena vjera. ‘‘Božja zapovijed je svijeća, a Tora plamen“  – tim riječima je naslovila svoje priloge u glasilu Ruah Hadaša i njih je i sama živjela. Sonja je bila čuvarica i djeliteljica onog ponajboljeg iz židovske kulture.

 

Recepte jela i kolača, posebice sefardske kuhinje, za svoju je prvu knjigu Sonja skupljala  desetljećima, a sama je kuhala s ljubavlju, posluživala raskošno i najjednostavnija jela te osmijehom, srdačnošću i toplinom sitila i tijela i duše prijatelja. I ne samo ljudi, nego, pažljiva prema svima, i drugih živih bića (posljednji ‘‘post“ što ga je stavila na svoju Facebook stranicu snimka je crnoga labuda koji svojim kljunom hrani zlatne ribice iz istoga jezera…). A bila je u svemu tomu elegantna , profinjena i šarmantna dama te doista lijepa osoba.

 

Cijeli svoj život Sonja je posvetila pomažući drugima, posebice svojim sestrama i braći po kulturi i vjeri da pronalaze sebe same unutar sebe, da razumiju tradiciju i duhovnost kojoj rođenjem pripadaju. Neumorno je radila kako bi svijet činila boljim mjestom za život, gdje god je mogla, uklanjala je prepreke kako bi i drugi dolazili do svojega samoostvarenja i ispunjenja.

 

Rječnik duše (Milon LaNešama) plod je njezina istraživanja i produbljivanja vlastite tradicije , a sastavljen je od nedovoljno poznatih riječi, uglavnom hebrejskog podrijetla te posvećen promislivoj duhovnosti kakva se odražava u tim odabranim riječima. Ostavila ih je poput dragocjenih kamenčića da se ne izgubimo. Da živimo naš Pesah, odnosno da budemo slobodni od svakog ropstva te imamo hrabrosti i vjere kakvi prelaze sva mora.

 

Stoga i ne bismo trebali plakati jer je Sonja otišla, nego biti zahvalni što je bila s nama.

 

Tei nafša cerura bicror ahajim! Vjerujem da jest: da joj je duša vezana u snop živih.

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abraham, autograf.hr, Beograd, Bet Israel, djeca, Hrvatska, Isak Samokovlija, Iž, Jadranka Brnčić, ješiva, književnik, liječnik, nebo, New York, Rijeka, Sarajevo, Skopje, Sonja Samokovlija, Sydney, Zagreb, zajednica

Stašina molitva za Vukovar

Autor: Ana Raffai / 23.11.2014. Leave a Comment

“Idemo u Vukovar poručiti da nećemo zaboraviti zločine koji su se dogodili. Dužni smo pokazati suosjećanje i solidarnost, da pokažemo da nas se tiče što se dogodilo i preuzmemo na sebe građansku odgovornost”. Ovo su riječi Staše, žene u crnom iz Beograda, koja svake godine dolazi u Vukovar da bi sobom cijelom pokazala kako je to biti suosjećajan, i solidaran i građanski odgovoran. Sažeto rečeno, kako je to biti ljudski.

 

Nije mi ovo prvi put da upijam riječi Staše, žene koju nažalost osobno ne poznajem, a koja mi toliko znači svojim izjavama godinu za godinom, u Srebrenici i u Vukovaru. Žene jasnog izraza, oštre misli i ponosnog nošenja odgovornosti.

“Idemo u Vukovar poručiti da nećemo zaboraviti zločine koji su se dogodili. Dužni smo pokazati suosjećanje i solidarnost, da pokažemo da nas se tiče što se dogodilo i preuzmemo na sebe građansku odgovornost”. Ovo su riječi Staše, žene u crnom iz Beograda, koja svake godine dolazi u Vukovar da bi sobom cijelom pokazala kako je to biti suosjećajan, i solidaran i građanski odgovoran

 

Izjavila je to uoči dana šutnje za Vukovar, 18. Studenog, i molitva je to koja se sama pokreće, a može se sabrati u riječi ekumenske monaške zajednice iz Taizea: Dona nobis Pacem, domine.

 

Staša mi se opet pojavila kao pomoćnica svojim riječima. Nas dvije se zajedno pitamo, premda se nikad srele nismo, kako čarolijom ljudskosti u kojoj se naziru tragovi Božjih prstiju, preobraziti zlo za koje znamo da se dogodilo u dobro za koje znamo da smo stvoreni i stvorene?

 

Kada se svi sjećaju Vukovara, ja razgovaram sa Stašom, jer mi je ona danas blizu u tri riječi: suosjećanje, solidarnost, odgovornost. Te tri riječi su na mojoj zastavi kao znak raspoznavanja kada mislim na Vukovar kojem želim da postane mjesto u kojem nemaju zadnju riječ tuga i bol, u kojem će mir u pravednosti pristići.

 

Uvijek sam vjerovala da je moguće tako: doći i reći ono jedino što možeš, a to su riječi: suosjećanje, solidarnost i odgovornost.

 

Staša je primjer. Vjerujemo li joj? Ili nije dovoljno reprezentativna, nije dovoljno pozicionirana ili dovoljno rodno legitimna?

Primjer je ono najvažnije. Kaže Albert Schweitzer: ”Primjer je jedino sredstvo da se djeluje na druge. Kada vidimo čovjeka koji se iskreno trudi pomoći drugim ljudima, onda nam takav čovjek ulijeva novu nadu”

 

Ja joj vjerujem. Čitam njene riječi i osjećam olakšanje. Hvala joj za te riječi.

 

One su put kako da zajedno izađemo iz zapletenosti žrtve i agresora tako da od sada živimo drugačijom kvalitetom odnosa. Staša je primjer; jedan primjer pametnome dosta, a primjer je ono najvažnije. Kaže Albert Schweitzer: ”Primjer  je jedino sredstvo da se djeluje na druge. Kada vidimo čovjeka koji se iskreno trudi pomoći drugim ljudima, onda nam takav čovjek ulijeva novu nadu”.

 

Za tu moju Stašu, koja je meni primjer nove nade, molim blagoslov mira, hrabrosti i snage, da dolazi, da je zloba i nepovjerenje ne pokolebaju.

 

Molim za Stašu i za staše da se jave, da se vide. I molim za sebe – da ih čujem ne samo 18. studenog nego i češće kako bismo zajedno, svaka sa svoje strane, poput kapljica vode uporno i postupno, gotovo neprimjetno rastakale neprijateljstva i tvrdoću srca da bi se iz rastočenog gradio onaj život za koji smo stvorene, koji se piše bojama pravde i ljepote.

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abraham, Albert Schweitzer, Ana Raffai, autograf.hr, Beograd, čovjek, djeca, Ekumena, Hrvatska, molitva, rat, solidarnost, Srbija, Srebrenica, Staša, Vukovar, zajednica, zločin

O rodnoj ideologiji

Autor: HBK / 26.10.2014. Leave a Comment

(Napomena uredništva: Nismo do sada objavljivali dokumente ali to činimo iznimno zbog važnosti teme i zbog toga što bismo željeli potaknuti raspravu. Ograđujemo se pak od stavova koje iznose autor ili autori Poruke koju potpisuju hrvatski biskupi i osobito smo začuđeni što tako značajan dokument nema ozbilnije znanstvene aparature već donosi samo nekoliko usputnih fusnota).

 

Poruka biskupa Hrvatske biskupske konferencije

 

”Muško i žensko stvori ih!”

 

1. Čovjek pred izazovom novih mogućnosti što mu ih pružaju suvremena znanost i tehnika

 

Crkva je u svojoj dvotisućljetnoj povijesti, izvršavajući zapovijed svojega Učitelja: ”Pođite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje svemu stvorenomu” (Mk 16, 15), neprestano pratila čovjeka u njegovim životnim traženjima, mukama i lutanjima. Pritom je više puta prelazila razne kulturalne pragove i u svjetlu Božje riječi i zakona koje je Bog u trenutku čovjekova stvaranja upisao u njegovu narav prosuđivala kulture, svjetonazore i ideologije s kojima je dolazila u dodir. Tako ona i danas služi čovjeku u susretu sa suvremenom relativističkom i laicističkom kulturom i različitim izazovima i odgovornostima koje pred njega stavljaju suvremena znanstvena i tehnička dostignuća. U svezi s time spomenut ćemo samo pitanja o početku i kraju ljudskoga života, složenu problematiku genetskoga inženjeringa te različita druga bioetička pitanja, kao i probleme i opasnosti što proistječu iz bezobzirnoga manipuliranja prirodom.

Jedna od mnogih posljedica te čovjekove preuzetnosti je i aktualna antropološka revolucija, koja svoj najradikalniji izraz i oblik ima u tzv. rodnoj ideologiji. Čini se da se u toj ideologiji ostvaruje upravo ono što je predviđao E. Fromm kada je govorio da ćemo, nakon polaganoga umiranja Boga u prošlom stoljeću, u našem stoljeću svjedočiti smrti čovjeka

 

Znanost i tehnika oslobodile su u znatnoj mjeri čovjeka od hirova prirode, što je u njemu stvorilo dojam da može njome posve ovladati i podložiti je sebi, i to ne samo prirodu izvan sebe, nego i svoju vlastitu narav. Pretpostavka za to bila je obezvrjeđivanje naravnoga zakona, čime se željelo ukloniti svaku zaprjeku ljudskoj samovolji. Tako se čovjek, pod dojmom moći koju je postupno zadobivao, a uvjeren da ne postoji nikakav naravni, unaprijed zadani, poredak stvari, sve više počeo stavljati na mjesto Boga i prisvajati sebi ulogu svemoćnoga stvoritelja i zakonodavca, čija je sloboda apsolutna. Ne samo prema učenju Biblije (usp. Post 3), nego i prema povijesnom iskustvu, to je glavni uzrok svih ljudskih nesreća.

 

Naime, pokušavajući po svojoj mjeri radikalno preoblikovati svijet, pa i samu svoju narav, te sebe postaviti za apsolutnoga gospodara života i smrti, za mjerilo istine i laži, za zadnji kriterij dobra i zla, čovjek dovodi u opasnost sebe i sve stvoreno. Analizirajući posljedice takvih čovjekovih nastojanja, francuski teolog H. de Lubac je rekao: ”Nije istina da čovjek ne može organizirati zemlju bez Boga. Istina je da je on bez Boga može, na kraju krajeva, organizirati samo protiv čovjeka. Isključivi humanizam je nehumani humanizam.”1

 

Jedna od mnogih posljedica te čovjekove preuzetnosti je i aktualna antropološka revolucija, koja svoj najradikalniji izraz i oblik ima u tzv. rodnoj ideologiji. Čini se da se u toj ideologiji ostvaruje upravo ono što je predviđao E. Fromm kada je govorio da ćemo, nakon polaganoga umiranja Boga u prošlom stoljeću, u našem stoljeću svjedočiti smrti čovjeka.2

 

Stoga mi, hrvatski biskupi, želimo ovom porukom skrenuti pozornost upravo na tu radikalnu i u krajnjoj liniji veoma nehumanu  revoluciju, revoluciju koju se pokušava, kao širu lepezu ”kulture smrti”, na sve načine usaditi u ljudsko društvo s ciljem da se posve izmijene ne samo temelji zajedničkoga života i njegove nosive vrijednosti, nego i sam čovjek. Na to nas potiče i obvezuje kako osjećaj zbunjenosti mnogih pojedinaca, vjernika i onih koji se tako ne izjašnjavaju, tako i zabrinutost mnogih obitelji i zajednica koje susrećemo u različitim prigodama. Uvjereni smo da svatko komu je stalo do istinskoga čovjekova dobra ne može ostati ravnodušan prema tom učenju. Svima zato želimo izložiti i ponuditi biblijsko-kršćanska uvjerenja i učenje vezano uz pitanja koja otvara rodna ideologija.

Mi, hrvatski biskupi, želimo ovom porukom skrenuti pozornost upravo na tu radikalnu i u krajnjoj liniji veoma nehumanu  revoluciju, revoluciju koju se pokušava, kao širu lepezu ”kulture smrti”, na sve načine usaditi u ljudsko društvo s ciljem da se posve izmijene ne samo temelji zajedničkoga života i njegove nosive vrijednosti, nego i sam čovjek. Na to nas potiče i obvezuje kako osjećaj zbunjenosti mnogih pojedinaca, vjernika i onih koji se tako ne izjašnjavaju, tako i zabrinutost mnogih obitelji i zajednica koje susrećemo u različitim prigodama

 

Želimo ih podijeliti s vjernicima i sa svim ljudima dobre volje koji zajedno s nama dijele istu tjeskobu i zabrinutost, jer se samo zajednički možemo oduprijeti opasnosti koja prijeti čovjeku i njegovoj budućnosti na zemlji. Činimo to uvjereni da je, pred obiljem različitih ponuda i izazova kojima je izložen današnji čovjek i cjelokupno društvo, nužno oblikovati jasne kriterije razlučivanja i ispravna odabira. A upravo je ispravno oblikovanje savjesti ono područje na kojemu, kako je papa Benedikt XVI. istaknuo u svojemu govoru u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (4. lipnja 2011.), Crkva današnjem društvu može pružiti najdragocjeniji doprinos.3

 

2. Čovjek u vrtlogu rodne ideologije

 

Rodnu ideologiju susrećemo pod različitim nazivima: rodna teorija, rodna perspektiva, gender-ideologija i drugo. Iako je ta ideologija danas raširena i prisutna u brojnim područjima života, krajnji cilj koji se njome želi ostvariti često nije tako lako uočljiv. Naime, pobornici te ideologije svoje djelovanje označavaju kao ”plemenito nastojanje i borbu protiv diskriminacije” ili govore o ”zalaganju za uspostavu slobode i jednakopravnosti” ili pak ”za ostvarenje tolerantnosti”. Pomnijim promatranjem rodne ideologije mogu se razotkriti njezini ciljevi i metode kojima se služi.

 

2.1. Novo shvaćanje seksualnosti

 

U rodnoj ideologiji suočavamo se s novim poimanjem ljudske seksualnosti, zapravo s novom ideologijom seksualnosti. Rodna ideologija smjera na same čovjekove korijene. Bez čvrstoga uporišta u biologiji, tradiciji i kulturi, ona polazi od pretpostavke da je čovjek po sebi bezrodno biće. Njegov spol jest nešto što je biološki zadano, ali njegov rod s time nema nikakve veze. Polazeći od tvrdnje Simone de Beauvoir, jedne od idejnih začetnica rodne ideologije, da ”se ženom ne rađa, ženom se postaje”, rodna ideologija kaže da mi zapravo nismo žene i muškarci na temelju prirodnih činjenica koje nas određuju. Radikalno odvajanje spola i roda tvori teorijsko uporište rodne ideologije. Muški i ženski rod (gender), u tumačenju te ideologije, razvija se unutar određenoga društvenoga konteksta. Kao takav podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima. Prema tome, dva roda, muški i ženski, nisu čovjeku prirodno urođeni, već su mu na neki način nametnuti.

 

2.2. ”Rod je fluidna kategorija”

 

Ako je rod društveno konstruiran, on je podložan promjenama. To znači da postojeći društveni konstrukt, kažu zastupnici te ideologije, treba razgraditi. To treba učiniti jer je čovjek – ujarmljen u dvorodnost (muško – žensko) – izgubio svoju elementarnu slobodu. Za nju se treba ponovno izboriti, što će uspjeti kada se dokinu muškost i ženskost kao rodne kategorije. Takva rodna ”sloboda” znači da rod ne može biti uvjetovan nikakvom biološkom datošću. On ne može biti ni vremenski ograničen. Čovjek će moći birati i formirati svoj rod prema vlastitim željama i prohtjevima. Moći će biti što god želi i dok god to želi. Zato se rod treba shvatiti kao fluidnu kategoriju, kao kontinuum u kojemu nema ni stalnosti ni stabilnosti. On je nepredvidiv i ničim određen – osim samovoljom čovjeka koja se ovdje doživljava kao najveći doseg ljudske slobode koja se u konačnici nameće kao zadnji kriterij svakoga osobnoga izbora. Rod je, posegnemo li za usporedbom, sveden gotovo na razinu profesije koja se mijenja prema želji ili potrebi. Takvo shvaćanje roda otkriva se kao jedna od perjanica suvremene diktature relativizma.

U rodnoj ideologiji suočavamo se s novim poimanjem ljudske seksualnosti, zapravo s novom ideologijom seksualnosti. Rodna ideologija smjera na same čovjekove korijene. Bez čvrstoga uporišta u biologiji, tradiciji i kulturi, ona polazi od pretpostavke da je čovjek po sebi bezrodno biće. Njegov spol jest nešto što je biološki zadano, ali njegov rod s time nema nikakve veze. Polazeći od tvrdnje Simone de Beauvoir, jedne od idejnih začetnica rodne ideologije, da ”se ženom ne rađa, ženom se postaje”, rodna ideologija kaže da mi zapravo nismo žene i muškarci na temelju prirodnih činjenica koje nas određuju

 

Polazeći od takvoga shvaćanja čovjeka, postaje razumljivo da ideologizirano shvaćanje čovjeka vodi u ideologizirano shvaćanje roda koje vodi u otvoreno nijekanje smisla i značenja spola i spolne različitosti u oblikovanju osobnoga identiteta pojedinca. Irelevantnost tih različitosti prepoznaje se i u govoru o braku i obitelji, a najdramatičnije se očituje u pokušajima izjednačavanja homoseksualnih zajednica s heteroseksualnim brakom. Rodne ideologije rade na tome da se brak, kao zajednica muškarca i žene, i obitelj, kao intimna zajednica ljubavi i potpunije čovječnosti, zamijene proizvoljnim tipovima ”ljubavnih odnosa” i ”obitelji”.

 

3. Taktike rodne ideologije

 

Iako smo nerijetko svjedoci njezina gruba i bezobzirna nametanja, rodna ideologija više teži suptilnom ucjepljivanju u najrazličitije društvene pore. Rodna ideologija se širi prema točno razrađenom planu. Okosnicu toga plana čine ”zakon postupnosti”, ideologiziranje temeljnih pojmova, usmjerenost na odgojno-obrazovni sustav, implementacija u zakonodavstvo, napadi na svaku religiju i Crkvu te odbijanje rasprave o praksi ”tjelesnih užitaka” i njihovim rizičnim čimbenicima, a umjesto toga ustrajanje na ”ljudskim pravima”, ”slobodi izbora” i ”nediskriminaciji”.

 

3.1. Djelovanje prema zakonu postupnosti

 

Rodna se ideologija ne uvodi odjednom, nego korak po korak. Cilj joj je da čovjek promijeni svijest o sebi kao dvorodnom biću. Da bi se to postiglo, promicatelji rodne ideologije usredotočuju se na ona područja u kojima ta svijest spontano niče i razvija se. To su brak i obitelj. Te se naravne institucije pokušava relativizirati slijedeći psihološko-pedagoški zakon postupnosti. Najprije im se mijenja postojeći sadržaj i značenje. Sljedeći je korak, koji se danas tek ”potiho” najavljuje, rastakanje, odnosno nestanak tradicionalnoga poimanja braka i obitelji. S tim se ciljem poduzimaju različite inicijative kojima je cilj odvojiti djecu od njihovih obitelji i od utjecaja obiteljskoga odgoja. Tako se želi u procesu odrastanja djece oslabiti i onemogućiti prirodnu identifikaciju s majkom i ocem koja je vrlo važna za oblikovanje muškoga, odnosno ženskoga identiteta.

 

3.2. Ideologiziranje temeljnih pojmova

 

S taktikom postupnosti usko je povezano ideologiziranje pojmova i nasilje na jezičnom području. To se čini uvođenjem novih, često dvosmislenih pojmova, kao i prekrajanjem starih – nekim oblikom ”lingvističkoga inženjeringa” s vrlo profinjenim metodama. Naime, određene se riječi potiskuju iz upotrebe, što dovodi do njihova zaborava, a onda i do gubitka njihova autentičnoga smisla i značenja. Upravo je to stvarni smisao i cilj zamjenjivanja riječi ”majka”, ”otac”, ”supružnici” riječima ”roditelj 1”, ”roditelj 2”, ”partner A”, ”partner B” ili ”C”…

 

Sve to pridonosi razaranju jedino prihvatljivoga pojma braka i obitelji, onoga utemeljenoga na ljudskoj naravi i na biblijskom nauku, kao i stvaranju fluidnoga spolnoga identiteta. Imajući u vidu važnost značenja i upotrebe spomenutih pojmova, možemo razumjeti zbog čega je u Hrvatskoj u određenim krugovima pružan tako snažan otpor i protivljenje da se referendumom izglasa i zatim u Ustav unese definicija braka kao životne zajednice muškarca i žene. Kolika je važnost takvoga ishoda referenduma pokazuje i činjenica da se pobornici rodne ideologije s njime ne mire, nego nastavljaju na drugi način i dalje voditi svoju borbu protiv njegova biološkoga i iskonskoga društvenoga značenja.

 

3.3. Usmjerenost na odgojno-obrazovni sustav

Ako je rod društveno konstruiran, on je podložan promjenama. To znači da postojeći društveni konstrukt, kažu zastupnici te ideologije, treba razgraditi. To treba učiniti jer je čovjek – ujarmljen u dvorodnost (muško – žensko) – izgubio svoju elementarnu slobodu. Za nju se treba ponovno izboriti, što će uspjeti kada se dokinu muškost i ženskost kao rodne kategorije. Takva rodna ”sloboda” znači da rod ne može biti uvjetovan nikakvom biološkom datošću. On ne može biti ni vremenski ograničen. Čovjek će moći birati i formirati svoj rod prema vlastitim željama i prohtjevima. Moći će biti što god želi i dok god to želi. Zato se rod treba shvatiti kao fluidnu kategoriju, kao kontinuum u kojemu nema ni stalnosti ni stabilnosti

 

Rodna se ideologija obraća najvećim dijelom djeci i mladeži. Naime, nije lako urušiti prirodan i ”stabilan” rodni identitet zrelih muževa i žena. Iako ga nije lako razoriti, ipak se agresivnim, ali podmuklim djelovanjem može i to postići ili makar utjecati na stvaranje iskrivljenoga poimanja spolnoga i rodnoga identiteta muškarca i žene. U tom svjetlu moramo promatrati i prosuđivati panerotizaciju društva i kulture, kao i toleriranje ili čak poticanje raznih devijantnih načina seksualnoga ponašanja (npr. pornografijom i sl.).

 

Djeca i mladež izloženi su danas nebrojenim negativnim primjerima i utjecajima te planskim odgojno-obrazovnim programima i smjernicama koje oni nisu, u životnoj fazi u kojoj se nalaze, sposobni razumjeti, što u njima stvara osjećaj zbunjenosti i konfuziju. A to i jest cilj pobornika rodne ideologije. Naime, u takvom je kontekstu djeci i mladima otežano pravilno oblikovati vlastitu spolnost, što za posljedicu ima lutanja i traženja samih sebe unutar ”kontinuuma roda”.

 

Smjernice takve naravi mogle se prepoznati i u dijelu 4. modula Zdravstvenoga odgoja (spolni odgoj), koji se i dalje kroz školski program nastoji nametnuti našoj djeci, čak i protiv volje njihovih roditelja. U svemu tome nemalo zbunjuje činjenica kršenja relevantnih međunarodnih i domaćih pravnih akata (npr. Opća deklaracija o ljudskim pravima, čl. 26, paragraf 3; Ustav RH, čl. 63), koji roditeljima daju ne samo pravo, nego i dužnost odgajanja vlastite djece. Umjesto da se ta prava i dužnosti poštuju, oni se, kako vidimo, uvođenjem programa te praksom koja se na njih oslanja posve ignoriraju i osporavaju.

 

Treba istaknuti da tako stvorena situacija nije slučajna. I ovom prilikom želimo naglasiti da roditelji imaju prirodno i zakonsko pravo i dužnost odgajati svoju djecu u skladu sa svojim svjetonazorom i vrijednosnim sustavom, odnosno vjerom. Svatko tko im to osporava ili onemogućava, čini prema njima tešku nepravdu i krši jedno od njihovih temeljnih prava. Stoga je posve razumljivo da je ideološko nametanje i upletanje u područje odgoja u više europskih zemalja potaknulo žestoke reakcije i prosvjede roditelja i mnogih drugih kojima je stalo do ispravnoga i cjelovitoga odgoja budućega naraštaja.

 

3.4. Implementacija u zakonodavne sustave

 

Rodnu ideologiju se implementira ne samo u odgojno-obrazovne, već i u zakonodavne sustave. Njezini pobornici žele utjecati na zakonodavstvo i putem njega. To se čini preko različitih međunarodnih institucija, počevši od UN-a preko europskih krovnih institucija pa sve do zakonodavstava pojedinih zemalja. Zajedno s nekim drugim suvremenim svjetonazorskim trendovima, rodna se ideologija etablira kao svojevrsna duhovna diktatura koja beskompromisno guši osobnu i društvenu slobodu. Tu se antropološku revoluciju nameće ”odozgor prema dolje”, širi se od raznih centara moći i nastoji zahvatiti čitavo čovječanstvo. Zakoni koji promiču rodnu ideologiju kao u pravilu žele redefinirati brak i obitelj s ciljem izjednačavanja istospolne zajednice s heteroseksualnim brakom. U sljedećem se koraku, kako se to može vidjeti u nekim zemljama, uvode zakoni koji istospolnim zajednicama omogućuju i posvajanje djece. Ti se zakoni donose prema spomenutoj taktici postupnosti, uvodeći drukčiji pogled na vrijednosti i legalizirajući nove načine ponašanja.

Djeca i mladež izloženi su danas nebrojenim negativnim primjerima i utjecajima te planskim odgojno-obrazovnim programima i smjernicama koje oni nisu, u životnoj fazi u kojoj se nalaze, sposobni razumjeti, što u njima stvara osjećaj zbunjenosti i konfuziju. A to i jest cilj pobornika rodne ideologije. Naime, u takvom je kontekstu djeci i mladima otežano pravilno oblikovati vlastitu spolnost, što za posljedicu ima lutanja i traženja samih sebe unutar ”kontinuuma roda”

 

U svojim temeljnim postavkama rodna se ideologija ne samo razlikuje od temelja kulture i civilizacije u kojoj je čovjek tijekom mnogih tisućljeća rastao i u kojoj se društvo oblikovalo, nego je i u dubokoj suprotnosti sa zakonima ljudske naravi i s kršćanskom, odnosno biblijskom vizijom čovjeka. Htjeli bismo stoga ne samo upozoriti na zablude rodne ideologije, nego i pokazati temelj na kojemu će i današnji čovjek moći graditi svoj identitet i s njim povezano dostojanstvo i ljepotu ljudskoga življenja.

 

4. Čovjek je stvoren kao muškarac i žena

 

Viziju čovjeka, njegove naravi i njegova poslanja kršćanin otkriva već na prvim stranicama Biblije. Božje stvaralačko djelo svoj vrhunac doseže u stvaranju čovjeka. On je dio stvorene prirode, ali i biće kojemu Bog posvećuje posebnu brigu i pažnju. Sve što je stvoreno čovjek nadilazi svojom produhovljenom naravi, svojim vječnim određenjem i upućenošću na transcendenciju, na svojega Stvoritelja. Jedino je čovjek, među svim stvorenjima, kako čitamo na početku Biblije, stvoren ”na sliku Božju” (Post 1, 27). Time je njegovo dostojanstvo uzdignuto do neslućenih visina. Čovjek, međutim, kaže biblijski pisac, nije stvoren sam i nije sam sebi dostatan. Bog čovjeka stvara u različitosti spolova, kao muško i žensko: ”muško i žensko stvori ih” (Post 1, 27). Nakon što ga je stvorio, Bog iznova potvrđuje da čovjek, stvoren kao muškarac i žena, odgovara njegovu naumu: ”I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (Post 1, 31).

 

U muškarcu i ženi prepoznajemo njihovu različitost, ali i uzajamnu usmjerenost, komplementarnost koja je neodvojiva od njihove naravi. Spol i rod usko su i neodvojivo povezani, iznutra međuovisni, moglo bi se reći – dva su lica jedne te iste ”ljudske” stvarnosti. Muško i žensko, kako ih je Bog zamislio i stvorio, dva su jednakovrijedna, zbog toga i jednakopravna roda.

 

Tu temeljnu istinu o sebi samome i o svojoj naravi čovjek nije nikad dovodio u pitanje. Oni do kojih nije prispio kršćanski navještaj svojim su razumom – polazeći od naravi stvorenoga svijeta i čovjeka – spoznali temeljne oznake i kriterije čovjekove egzistencije. Čak i ako je u pojedinim razdobljima bilo devijacija, one su uvijek, prije ili kasnije, prepoznate kao takve.

 

5. Muškarac i žena – jedinstvo u različitosti

 

Biti žena ili biti muškarac način je postojanja, a ne tek puki ”atribut” ljudskoga bića. Čovjek je biće koje komunicira, daje i prima, u čemu njegova spolnost ima vrlo veliko značenje. Tako će različitost muškarca i žene svoj osobit smisao dobiti u njihovu uzajamnom sjedinjenju. Na tu usku povezanost i jedinstvo koje su pozvani ostvarivati upućuje i sam Isus: ”Dvoje njih bit će jedno tijelo” (Mt 19, 5). Različitost muškarca i žene nije zaprjeka, već poseban put ostvarenja bračnoga i obiteljskoga zajedništva. To zajedništvo svoj blagoslov dobiva u daru/rođenju novoga ljudskoga bića. Bračno zajedništvo muškarca i žene prirodno je okruženje za nastanak i rast ljudskoga života.

U rodnoj se ideologiji mogu prepoznati antropološke posljedice spolnoga, bračnoga i obiteljskoga relativizma koji ide do te mjere da se niječu prirodne datosti čovjeka. Značenje i ”govor” tijela gotovo se potpuno zanemaruje. Rodna ideologija suprotstavlja se i ”ljudskoj ekologiji”. Na tu je činjenicu upozorio i papa Benedikt XVI

 

Upravo ta iskonska zajednica muža i žene mjesto je prvih koraka i prvih riječi, prvih spoznaja svijeta i početnih koraka vjere. Zato je značenje majke i oca u obitelji i u odgoju nemjerljivo. Nikada ne će moći ”jedan otac” ili ”više očeva” zamijeniti majku u obitelji. Ali isto tako ni ”jedna majka” ili ”više majki” ne mogu zamijeniti oca u obitelji. Njihova je uloga nezamjenjiva i komplementarna. Ako igdje, onda u obitelji čovjek ima priliku učiti živjeti u različitosti i prihvaćati drugoga. Obitelj je, kaže papa Franjo, temeljna stanica društva, mjesto ”gdje se uči suživotu u različitosti i pripadnosti drugima”.4 Ona je škola solidarnosti i ljubavi, ambijent darivanja i prihvaćanja.

 

6. Istina o čovjeku upisana je u samoga čovjeka

 

U rodnoj se ideologiji mogu prepoznati antropološke posljedice spolnoga, bračnoga i obiteljskoga relativizma koji ide do te mjere da se niječu prirodne datosti čovjeka. Značenje i ”govor” tijela gotovo se potpuno zanemaruje. Rodna ideologija suprotstavlja se i ”ljudskoj ekologiji”. Na tu je činjenicu upozorio i papa Benedikt XVI. koji kaže: ”Očigledno je duboka zabluda ove teorije i antropološke revolucije koja u njoj nalazi svoj temelj. Čovjek niječe da ima narav koju predodređuje njegova tjelesnost, koja obilježava ljudsko biće. On sam niječe vlastitu narav i odlučuje da mu ona nije predodređena datost nego nešto što on sam sebi stvara. Muškarac i žena kao datost stvaranja, kao narav ljudske osobe, više ne postoje. Čovjek poriče vlastitu prirodu. On je sada samo duh i volja. Manipulacija prirodom koju, kada se odnosi na okoliš, danas osuđujemo, postaje ovdje, kad je u pitanju on sam, čovjekov temeljni izbor.”5

 

Benedikt XVI. dobro uočava da se tu događa nešto gotovo nepojmljivo, ali nažalost stvarno. Naime, dok čovjek s jedne strane danas sve više osjeća da ipak ne može do beskraja manipulirati prirodom, nego da mora, ako je želi spasiti i sačuvati, koliko-toliko poštivati zakonitosti koje su u nju upisane, s druge strane, kad se radi o njegovoj vlastitoj prirodi, to ne želi i ne će, nego se i dalje prema njoj i zakonima u nju upisanima odnosi posve samovoljno. Danas se s pravom zgražamo zbog neodgovorna odnosa prema prirodi i zbog nebrojenih oblika manipuliranja njome. Isto tako zabrinuti smo za budućnost našega planeta. No kad je u pitanju sam čovjek, kao da nestaju zgražanje i osuda, a manipuliranje i eksperimentiranje njegovom vlastitom prirodom postaju pohvalni i poželjni. Kako to razumjeti? Kako objasniti toliku zabrinutost za budućnost prirode, a poigravati se budućnošću čovjeka, koji je kruna svega što je Bog stvorio? Tko tako zasljepljuje čovjeka i poigrava se njime?!

 

7. Čovjek, remek-djelo stvaranja

 

Činjenica da je čovjek stvoren kao osoba na sliku Božju ili – kako je rekao papa Franjo – da je ”remek-djelo stvaranja”6 otkriva veličinu čovjekova dostojanstva. Istina njegove naravi, to da je stvoren i da postoji kao muško i žensko, prožima i treba prožimati čovjeka u potpunosti. U protivnom, ne će moći otkrivati bogatstvo vlastite spolnosti, nego će stalno biti izložen opasnosti da mu netko drugi kaže ”tko je on”. Rodna ideologija tako s jedne strane apsolutizira ljudsku slobodu, a s druge strane lišava čovjeka temeljnoga oslonca na kojemu počivaju njegov identitet i dostojanstvo.

Na kraju ove poruke obraćamo se vama, draga mladeži, riječima Andréa Frossarda, člana Francuske akademije: ”Vaš se naraštaj, dragi mladi, nalazi uoči dana kad će biti stavljen u položaj kakva ranije nije bilo. Nećete se trebati boriti za istinu kao Solženjicin i ruski disidenti, za slobodu poput europskih pokreta otpora, ili kineskih studenata za pravdu u ime siromašnih i potlačenih; nećete trebati samo braniti dostojanstvo ljudskog bića, morat ćete se izjasniti o samoj njegovoj srži… Vi ćete se morati pitati o ljudskoj naravi i, ako niste zaboravili naučavanje svojih Crkava, znat ćete da jedina ispravna definicija koja je o njoj ikad dana – jest ona iz Svetog pisma i Objave, ona koja je na početku naše civilizacije i poštovanja dostojanstva čovjeka, uz koje stoljećima barem riječima pristajemo. Svaka druga definicija snižava ljudsku osobu”

 

Znajući to, ne dopustimo da ni mi koji ispovijedamo vjeru u Boga Stvoritelja, ni ikoji čovjek, a pogotovo nitko od malenih, tj. djece i mladeži, ne upadne u tu smrtonosnu mrežu. Nemojmo se bojati biti ljudima kakvima nas je Bog zamislio i stvorio. Nemojmo preotimati Bogu njegovo mjesto i ulogu. Ne stavljajmo se na Božje mjesto. Prihvatimo biti njegova stvorenja, njegova djeca. To je jedini put do istinske slobode, sreće i ljudske punine.

 

8. Pružajmo svjedočanstvo života

 

Najbolji odgovor na izazov nove ideologije jest autentičan navještaj i življenje evanđelja. To je najbolja zaštita protiv mentaliteta i duha rodne ideologije jer učvršćuje svijest kršćanina o njegovu ”čovještvu” kakvo je izišlo iz ruku Božjih. To je svijest da smo djeca Božja, da smo jednakovrijedna braća i sestre (”muško i žensko”) kojima je povjerena budućnost čovječanstva i svega stvorenoga. Mi smo Božja ”slika” preko koje on na jedinstven način želi biti prisutan u svijetu. Taj je svijet on stvorio. Štoviše, nakon što je bio grijehom narušen, po Sinu svojemu Isusu Kristu, obnavlja ga i spašava.

 

Ta svijest mora prožeti svakoga od nas. Prožeti njome, ne ćemo moći ne osjetiti potrebu svojim životom i radom humanizirati ljudsko društvo, biti stvarateljima humanijega svijeta. Iz te perspektive nije ni moguće drukčije djelovati. Tako ćemo otkriti da navještaj evanđelja znači živjeti one vrijednosti – ljubav, vjernost, brak i obitelj – koje su odgovor na duboku čežnju ljudskoga srca.

 

Na kraju ove poruke obraćamo se vama, draga mladeži, riječima Andréa Frossarda, člana Francuske akademije: ”Vaš se naraštaj, dragi mladi, nalazi uoči dana kad će biti stavljen u položaj kakva ranije nije bilo. Nećete se trebati boriti za istinu kao Solženjicin i ruski disidenti, za slobodu poput europskih pokreta otpora, ili kineskih studenata za pravdu u ime siromašnih i potlačenih; nećete trebati samo braniti dostojanstvo ljudskog bića, morat ćete se izjasniti o samoj njegovoj srži… Vi ćete se morati pitati o ljudskoj naravi i, ako niste zaboravili naučavanje svojih Crkava, znat ćete da jedina ispravna definicija koja je o njoj ikad dana – jest ona iz Svetog pisma i Objave, ona koja je na početku naše civilizacije i poštovanja dostojanstva čovjeka, uz koje stoljećima barem riječima pristajemo. Svaka druga definicija snižava ljudsku osobu.”7

 

Stoga vas, dragi mladi, kao i sve do kojih ova naša poruka dođe, pozivamo da se čvrsto držite te jedine ispravne definicije čovjeka, da prema njoj živite, a svaku drukčiju, lažnu i čovjeka nedostojnu, odlučno odbacujete. ”Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih!” (Post 1, 27). To je čovjekovo dostojanstvo i identitet koji smo svi pozvani živjeti i jedni drugima svjedočiti!

 

U Zagrebu 15. listopada 2014.

 

Biskupi Hrvatske biskupske konferencije

 

________________

 

1 H. de Lubac, Il dramma dell’umanesimo ateo, tal. pr., Brescia 1982., 9.

2 E. Fromm, Psicanalisi della società contemporanea, tal. pr., Milano 1960., 386.

3 Usp. Govor Pape Benedikta XVI. na susretu s predstavnicima civilnog društva, akademske zajednice, kulture, poduzetnika, diplomatskog zbora i s poglavarima vjerskih zajednica, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 4. lipnja 2011., u: Zajedno u Kristu. Pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, Zagreb 2012., 73.

4 Papa Franjo, Evangelii gaudium – Radost evanđelja, br. 66.

5 Govor pape Benedikta XVI. predstavnicima Rimske kurije 21. prosinca 2012.

6 Homilija pape Franje u Domu sv. Marte 28. veljače 2014.

7 André Frossard, Bog u pitanjima, hrv. pr., Split, 2009., 142–143.

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abraham, antropologija, autograf.hr, biskup, Bog, čovjek, djeca, Fromm, HBK, Hrvatska, ideologija, kultura, obitelj, Simone de Beauvoir, sociologija, teologija, vjera, vjernik, zajednica

Ožiljak na savjesti zajednice

Autor: Miljenko Jergović / 20.07.2014. Leave a Comment

U filmu o partizanskim diverzantima jedan je govorio da svaki most ima jedno osjetljivo mjesto, jednu tačku u kojoj se sijeku sve njegove crte: dovoljno je po tom mjestu kvrcnuti, i most se ruši. Bilo mi je osam godina kada sam sa školom gledao film, i to mi se utisnulo za cijeli život. Biva da čovjeka tako prati inkantacija iz djetinjstva, i da prema njoj upravlja svoje misli i postupke. Više nego bilo čime promišljenim, moj privatni svjetonazor četrdeset godina kasnije, kada o mostogradnji ne znam ništa više nego što sam znao tada, određen je pričom za koju i ne znam koliko je istinita, da svaki most ima svoju tačku loma. Koju poznaje samo njegov projektant.

 

Životne i djetinje metafore obično nastaju bez ikakve svijesti o sebi. Tako sam, valjda istoga dana kada sam gledao film, o ljudima počeo misliti kao o mostovima. Svatko ima jednu osjetljivu tačku, po kojoj je dovoljno kvrcnuti, i čovjek se ruši. Ne znam tko je u toj stvari projektant. Književnost, između ostaloga, i govori o osjetljivoj čovjekovoj tački. Zato sam i postao pisac: da bih čitao i da bih čitajući ljudima tražio osjetljive tačke. U zbilji zbiljskoj to ne činim. Nisam sadist, čuvar logora, investigator, paparaco…

Svatko ima jednu osjetljivu tačku, po kojoj je dovoljno kvrcnuti, i čovjek se ruši. Ne znam tko je u toj stvari projektant. Književnost, između ostaloga, i govori o osjetljivoj čovjekovoj tački. Zato sam i postao pisac: da bih čitao i da bih čitajući ljudima tražio osjetljive tačke. U zbilji zbiljskoj to ne činim. Nisam sadist, čuvar logora, investigator, paparaco…

 

Tokom nekoliko ljetnih tjedana 2014. u Novome Zagrebu – tom najljepšem urbanom fragmentu Hrvatske – ubilo se više ljudi. Različiti po dobi, spolu i socijalnom podrijetlu, nisu imali ničega zajedničkog, osim da su se ubili doista: skokom s krovova nebodera, s visokih katova, prekoračivali ograde francuskih balkona, nisu više računali na to da bi ih u posljednji trenutak netko mogao spasiti, ili da bi sretnim slučajem mogli preživjeti. Skočila je tako žena s trogodišnjim djetetom, a drugo je dijete ostalo u sobi samo. Što joj se dogodilo?

 

Samoubojstvo je intiman čin. Intimnijega, zapravo, i nema, jer se nitko ne ubija drugome, a da se prethodno ne ubije sebi.

 

O razlozima za samoubojstvo također ništa ne možemo znati – nema više onoga tko bi nam rekao, jer preživjeli i navodni samoubojice nisu dobri svjedoci – osim što u jedno možemo biti sigurni: ne postoje zajednički ni kolektivni razlozi individualnih samoubojstava.

 

Ni društvena kretanja, ni politička i ekonomska kriza, ni meteorološke prilike – sparno i kišovito ljeto, mučna popodneva pod užarenim betonskim krovovima – ne presuđuju čovjekovoj odluci. Uzaludno je na tu temu sazivati znanstvene skupove, provoditi novinarske ankete, ispitivati po utrinskoj tržnici građane zašto im se ubijaju susjedi.

 

Gledao sam ih ovih dana, te susjede, kako sjede po štekatima tržničnih kafića, i odsutno zure u novinske članke s pričama iz njihova susjedstva. Dok sluša ili čita o samoubojstvu u susjedstvu, čovjek nužno traži sve ono što bi ga razlikovalo od samoubojice. Kada pronađe tu razliku, kada je učvrsti i zakuje kao dasku na Ikeinom ormaru, smiri se i počinje žaliti svoga dojučerašnjeg susjeda koji se upravo preselio na Mirogoj, kao nekoga dalekog i suosjećanja vrijednog tuđinca.

Ni društvena kretanja, ni politička i ekonomska kriza, ni meteorološke prilike – sparno i kišovito ljeto, mučna popodneva pod užarenim betonskim krovovima – ne presuđuju čovjekovoj odluci. Uzaludno je na tu temu sazivati znanstvene skupove, provoditi novinarske ankete, ispitivati po utrinskoj tržnici građane zašto im se ubijaju susjedi

 

Najednom, on nam biva tako stran, kao da nas je dijelilo sedam gora i sedam mora, a ne jedan haustor. Zaštićeni njegovom nesrećom, bivamo uvjereni da se nećemo ubiti.

 

Svaki je novozagrebački samoubojica imao porodicu. Ili barem rođake, braću i sestre koji žive s druge strane Save, ili u nekome drugom gradu. Plašimo se malo njih i njihove nesreće. Čini nam se da oni nešto više znaju, a možda i da su i dalje u nekom mističnom suodnosu sa samoubojicom. Ne bismo ih voljeli sresti da se ne zarazimo. Ništa nije tako zarazno kao nesreća. Olako grlimo bližnje, i ponavljamo si kako mi nismo nesretni. Nikako nismo.

 

Porodice tih ljudi obično ne znaju ništa o njihovim razlozima za smrt. Više od njih znaju susjedi, jer susjedi vole da pretpostavljaju, mistificiraju, izmišljaju. Pogotovu ako su vrata do vrata. Porodice su očajne i začuđene. Muči ih savjest, i uvijek će ih mučiti. Iako nisu ništa krivi. Obično nisu. I nekoliko su ih puta odgovorili od samoubojstva. Ali pomoći nije bilo, niti je može biti: onaj tko se odluči ubiti, taj će se na kraju i ubiti. Ako mu je i bilo spasa – a nekima jest – nije ga mogla spasiti porodica. Ni psihijatar. Najprije ga je mogao spasiti slučajni prolaznik.

 

Poznavao sam čovjeka koji je cijeloga života imao vrlo snažan unutrašnji motiv da se ubije. Bio je drag, vedar i tih gospodin, oslobođen gorčine. Jednom se, tako, nekoga gluhog kolovoškog dana popeo na vrh nebodera u kojem je stanovao, prekoračio ogradu i pomislio kako je sve to, zapravo, lako. I kako ga više ništa ne drži. Skočio bi da nije bilo starije žene, koja je dvaput tjedno čistila neboder, i koja je iza njegovih leđa mirnim glasom izgovorila: “Nemoj sine, grehota je!”

Ne znam jesu li mogli biti spašeni ljudi koji su skakali s novozagrebačkih nebodera. Vjerojatno je, međutim, da je njihov čin mogao biti odgođen. A ta odgoda se, također, zove život. U životu zna biti i sretnih preokreta. Moralo je biti spašeno ono trogodišnje dijete koje je bilo u rukama majke, odlučne da se ubije. To dijete ožiljak je na savjesti zajednice. Mnogo je takvih ožiljaka, a zajednica je tim bolja što ih je svjesnija i što je više u njih zagledana

 

Ta jedna riječ, “grehota”, pogodila ga je u onu osjetljivu tačku, koju poznaje samo projektant, i nije skočio. Kako bi se ubio, kad je to grehota? Događalo se to u ljeto 1991. Pričao nam je o tome godinu kasnije, dok sam u njegovome stanu čekao da prođe granatiranje, pa da idem kući. Smijali smo se, kao da je sve ovo dobra šala. I on se smijao. Skočio je sa svog nebodera godinu ili dvije nakon što je završio rat. Nije bilo žene koja dvaput tjedno redi i mete stubišta.

 

U jednome trenutku postajemo nemoćni pred stradanjima bližnjih, svojih rođaka, prijatelja i ukućana. Nađemo se pred zidom njihovih neizlječivih bolesti, naravi ili karaktera. Pojave se socijalni radnici, psiholozi, psihijatri, ljudi koji vladaju tehnikama ublažavanja ili odgađanja nesreće. Zatim više ni njih nema. Svakome čovjeku trebao bi po jedan socijalni radnik, psiholog, psihijatar.

 

Nakon sezone bijesa i mržnje, tih privida unutrašnje snage čovjekove, njegove izvornosti i elementarnosti, raspadamo se da nas više nitko nikada ne sastavi. I ne bi nam bili dovoljni po jedan stalni socijalni radnik, psiholog, psihijatar.

 

Ne znam jesu li mogli biti spašeni ljudi koji su skakali s novozagrebačkih nebodera. Vjerojatno je, međutim, da je njihov čin mogao biti odgođen. A ta odgoda se, također, zove život. U životu zna biti i sretnih preokreta. Moralo je biti spašeno ono trogodišnje dijete koje je bilo u rukama majke, odlučne da se ubije. To dijete ožiljak je na savjesti zajednice. Mnogo je takvih ožiljaka, a zajednica je tim bolja što ih je svjesnija i što je više u njih zagledana.

 

Svakodnevno prolazeći pokraj ljudi, dok ih pozdravljamo po stubištima i provlačimo se između njih i pijačnih tezgi sa sezonskim voćem i povrćem, mi smo u značajnoj mjeri gospodari njihovih sudbina. Jednim im pogledom možemo oduzeti ili vratiti nadu. Tako je svugdje, i to je važno. O tome bi se moglo misliti dok se oko nas ubijaju ljudi.

 

(Prenosimo s autorova portala).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, autor, dječak, ekonomija, film, književnost, kriza, logor, metafora, Miljenko Jergović, osvrt, ožiljak, pisac, politika, sadist, savjet, točka, tržnica, Utrine, Zagreb, zajednica

  • 1
  • 2
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT