Strah

Prije nekog vremena citirao sam u kolumni Umberta Eca koji je govorio i pisao o neminovnosti velikih promjena koje će u ovom stoljeću i mileniju zadesiti Europu. Pišući o tome kako se migracije ne mogu zaustaviti i kako će Europa u trećem mileniju postati poprište “miješanja kultura i višerasni “obojeni kontinent”, Eco na kraju jednog teksta zaključuje: “Ako vam se sviđa, bit će tako; a ako vam se ne sviđa, bit će isto tako”.

O, kako mi danas nedostaje Umberto Eco i niz briljantnih eseja koje bi do sada već sigurno napisao da je doživio ovo pandemijsko i pandemonijsko vrijeme.

On, koji je tako dobro poznavao europsku povijest, sa svim njenim kugama i kolerama, mogao bi usporediti ovo kroz što mi danas prolazimo sa sličnim epizodama u prošlosti, ma koliko mi sebe uvjeravali da je “ovo naše” do sada neviđeno i nedoživljeno.

To što je sve pod suncem postalo brže i užurbanije, ne znači da je išta novo. Ali u našim životima jest.

Ono što bih najviše danas volio čitati iz pera Umberta Eca bio bi ogled o toj brzini kojom jedan nevidljivi virus mijenja vidljivi svijet i naše ponašanje. Za razliku od ljudi čije će kretanje barem još neko vrijeme moći uporavati granice i žice, koronavirus ne poznaje i ne priznaje takve prepreke.

Još proljetos je dr. Markotić govorila da svakom cjepivu treba barem tri godine testiranja (…) O, kako mi danas nedostaje Umberto Eco i niz briljantnih eseja koje bi do sada već sigurno napisao da je doživio ovo pandemijsko i pandemonijsko vrijeme

Ah da, reći ćete, a maske? Da su maske u zaustavljanju virusa barem djelomično tako djelotvorne kao što su u zaustavljanju migranata i izbjeglica bodljikave žice i za strogoću istrenirane granične policije, onda se vjerojatno ne bi COVIDOM-19 kod nas redom zarazili ministar zdravstva, premijer i šef metropolitanske civilne zaštite.

Da parafraziram Umberta Eca: ako vam se sviđa, već je tako, a ako vam se ne sviđa, opet je sve isto tako. Drugačije.

Svijet se promijenio jer mi smo se promijenili. Vidjeli mi to ili ne, prihvatili mi to ili ne, svijet je već sada drugačiji nego što je bio prije manje od godinu dana, jer mi smo drugačiji.

A ono od čega me osobito prolazi jeza je dojam da se nekima sve to čak i počinje sviđati. Nipošto pri tome ne mislim da se ikome normalnom sviđa to što svijetom hara neka nova bolest, to što se ljudi razbolijevaju i što neki od nje i umiru.

Ali, čovjek i ne mora biti Umberto Eco da bi primijetio kako se nekim ljudima oduvijek sviđalo kada mogu pokazati da su savjesni, da su na liniji, da se skrupolozno pridržavaju rigoroznih pravila, da se pokoravaju autoritetima i tako pokazuju i osjećaju da pripadaju sustavu. I ne treba im nikakva druga nagrada povrh tog osjećaja pripadnosti.

Mnogi se i u ovoj stvari često, a to obično znači i olako, nabacuju riječju fašizam. Premda historijski i terminološki nije točno, meni, kao i mnogim drugim ljudima, riječ fašizam budi asocijacije na Hitlerov nacizam i nacističku Njemačku. U osnovi takvih režima nije mržnja prema drugom i drugačijem. Mržnja je samo posljedica, a pravi uzrok mržnje, što jako dobro znaju oni koji je sistemski raspiruju, je strah.

Nisu nacisti uvjeravali i poticali Nijemce da mrze Židove, nego su nacisti uvjeravali i poticali Nijemce da povjeruju kako Židovi mrze njih i žele im zlo. A onog tko te mrzi i snuje ti propast valja se bojati, a od onoga koga se bojiš treba se zaštititi tako da ti uništiš njega prije nego što će on tebe.

Dakako, svaka usporedba pandemije i protuepidemijskih mjera i režima s fašizmom još uvijek je pretjerana i senzacionalistički preuveličana. Ali, zapitajte se: jeste li i kada u sebi ovih posljednjih pandemijskih mjeseci osjetili strah?

Kada ste se prvi put uplašili za svoje vlastito zdravlje i život ili za zdravlje i život vaših najmilijih?

Kada ste prvi put osjetili nesigurnost kod susreta s poznanicima i prijateljima kako da se s njima pozdravite? Kada ste se prvi put kolebali da li ćete ispružiti ruku, ili samo ponuditi lakat ili stisnutu šaku? I kada ste prvi put osjetili nelagodu kada je prema vama krenuo netko prijateljski ispružene ruke?

Ja opažam dvije vrste prestrašenih ljudi čiji se strahovi međusobno sudaraju i tako se umnažaju.

Jedni se boje zaraze toliko da nijednu mjeru ne smatraju pretjeranom. Štoviše, većinu mjera koje su sada na snazi smatraju nedovoljno strogima. Osim zaraze, oni se osobito boje onih koji se zaraze ne boje, pa se u tom svom izostanku straha ne pridržavaju propisanih mjera dovoljno savjesno, ili ih uopće ne poštuju. Takvi manje ili nimalo ustrašeni dovode u opasnost i one dovoljno ili previše ustrašene.

Taj strah dovodi do agresivnosti onih ustrašenijih prema onima premalo ustrašenima.

Međutim, kod ovih drugih, koji se manje ili nimalo ne boje zaraze, rađa se strah od agresivnosti ovih prvih, ustrašenijih i savjesnijih. Strah da će vas označiti tim trenutno najgorim mogućim, a društveno sasvim prihvatljivim etiketama: antivakcer i antimasker.

Kada ste prvi put osjetili nesigurnost kod susreta s poznanicima i prijateljima kako da se s njima pozdravite? Kada ste se prvi put kolebali da li ćete ispružiti ruku, ili samo ponuditi lakat ili stisnutu šaku? I kada ste prvi put osjetili nelagodu kada je prema vama krenuo netko prijateljski ispružene ruke?

I tu više nema mjesta nikakvom suvislom razgovoru niti uvjeravanju da vi vjerujete u sve civilizacijske dosege medicine, među kojima su i cijepljenja protiv raznoraznih nasljednih i zaraznih bolesti, kao i da nosite masku gdje god je to propisano, ali, eto, sumnjate i niste uvjereni u njezinu učinkovitost u tolikoj mjeri u kojoj vam se to propovijeda.

A sada nam dolazi novi razlog za podjelu koja će među nama biti snažnija od bilo koje dosadašnje ideološke ili historiografske svađe. Cjepivo. Famozna vakcina.

Ja se sasvim slažem sa saborskom zastupnicom Selak Raspudić dok ne dopušta televizijskom voditelju da je uvuče u razgovor o “vjerovanju” u cjepivo i njegovu efikasnost i nužnost cijepljenja. Vjera je religijski pojam.

Prilično su me frapirali prvi rezultati anketiranja osoblja hrvatskih bolnica o tome hoće li se, ili neće cijepiti. Postoci se od bolnice do bolnice razlikuju, ali u prosjeku polovica anketiranih je iskazala najblaže rečeno oklijevanje i sumnjičavost, zahtijevajući više provjerenih podataka. A riječ je o zdravstveno obrazovanim i osviještenim ljudima koji su svakodnevno okruženi bolešću i oboljelima.

I onda se još jedan od upitanih bolničkih ravnatelja usuđuje ironično sprdati s tom sumnjom, poistovjećujući je sa ravnozemljaštvom i strahom od Gatesovog čipiranja.

Bez tri godine ne možemo biti sigurni da je neki lijek ili cjepivo sto posto učinkovito ili neškodljivo. To ne kažem ja, to je još proljetos rekla dr. Alemka Markotić.

I zato smatram da treba imati duboko nepovjerenje prema svakoj kampanji koja će se zasnivati samo na poticanju straha od bolesti i od onih koji nisu prestrašeni koliko je propisano.

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Ne prepuštajte se strahu od bolesti, ali isto tako ni strahu od onih čiji je strah manji od vašeg).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Bonhoefferova pouka: glupost je veći neprijatelj dobra nego zlo
• Maestro Ivan Repušić u svijetu radi čuda s hrvatskom glazbom
• Ministar Božinović kao grobar KUD-ova
• Nikoll i crna statistika o zlostavljanju djece
• Kako je Jure Krišto diskvalificirao Ivicu Šolu
• Senad Hadžijezović je te večeri Zdravku Mamiću jeo iz ruke
• Meštrovićevi Indijanci i Vrelo života
• Dobri ljudi i korona-biznismeni
• Lajkanje i hejtanje su često naša mjera
• Nikada se Plenković nije ispričao za maltretiranje javnosti

» Svi tekstovi ovog autora