Svijet praznih stadiona bez radosti igre

Shvatio sam da postoji Diego i da postoji Maradona. Diego je bio dijete sa svim svojim nesigurnostima, divan dječak, a Maradona je bio lik s kojim se Diego morao nositi kako bi mogao ispuniti sve zahtjeve nogometnog biznisa i medija. Maradona nije imao pravo pokazati nikakvu slabost.

U sjajnom dokumentarcu iz 2019. ove riječi izgovara Fernando Signorini, Maradonin osobni trener u Napulju. Potom prepričava kako je svom štićeniku jednom rekao da bi s Diegom išao na kraj svijeta, ali s Maradonom ne bi napravio ni koraka. A ovaj mu odgovara: “Da, ali bez Maradone Diego bi još uvijek bio u Villa Fioritu”.

A Villa Fiorito je nepregledni, prljavi, blatni labirint bijednih potleušica iz kojeg je Diego, kad mu je bilo petnaest godina, izvukao čitavu svoju veliku obitelj kada mu je klub Argentinos Juniors dao ključeve od stana u gradu, blizu stadiona.

Iranski redatelj Asif Capadia potencirao je u svom filmu to dvojstvo dječaka Diega i nogometnog boga Maradone. Zato je za sam kraj ostavio još jedan Signorinijev citat koji glasi: “Diego nema ništa s Maradonom, ali Maradona vuče sa sobom Diega kamo god išao”.

Uz te riječi gledamo tužna Maradonina fizička izobličenja u kojima se, tek u kutku sve tužnijih i praznijih očiju, još mogao naslutiti dječak Diego, onaj koji na početku i na kraju kaže: “Tamo na terenu život prestaje i svi problemi nestaju”. Onaj koji je jednom izjavio da mu na grob stave natpis: “Hvala lopti”.

Bez Maradone Diego bi i danas bio u Villa Fioritu, rekao je čudesni Argentinac svom treneru u Napulju (…) Umrli su i dječak Diego i Bog igre Maradona. Ja tugujem za obojicom. Utoliko više što svijet napuštaju u trenutku kada je igra zabranjena, igrališta zatvorena, a stadionski hramovi zaključanih i praznih tribina potpuno obesmišljeni

Već na samom početku Maradonine nogometne profesionalne karijere, započete malo prije Diegovog 16. rođendana, Pele je o njemu rekao: “Sjajan je nogometaš, ali psihološki još nije spreman za teret koji mu se stavla na leđa”. A teret je postajao sve veći kako su rasli honorari koji su mu se nudili.

Investicija u dječaka iz siromašnog predgrađa astronomski se isplatila kada je Argentinos Juniors Maradonu, kojem su tada bile 22 godine, za rekordni iznos u povijesti profesionalnog nogometa prodao Barceloni, gdje će ostati dvije godine, do novog rekordnog transfera u Napoli.

Iz tog razdoblja ključna su dva trenutka, opet u oštrom kontrastu, svjetlo i tama. Prvi je gol koji Maradona u Barceloninom dresu usred Madrida zabija Realu 26. lipnja 1983. i Kataloncima donosi pobjedu u El Clásicu. Jedan je to od onih golova koji su za sve vijeke vijekova Maradonu postavili na nogometno-nebesko prijestolje Boga igre.

U nezadrživom trku Maradona je potpuno sam došao pred Realovog vratara Agustína i s lakoćom ga obišao, ostavljajući ga ispruženog na travi. Bio je sam, na dva metra od nebranjene gol-linije. Ali, umjesto da na najbrži i najjednostavniji način zabije, Maradona je iščekivanje neminovnog razvukao u vječni trenutak, dopustivši da prema njemu i lopti iz očajničkog trka ukliže i Realov branič Juan José.

Izmakao se elegantno poput toreadora, pustio da protivnik otkliže u stativu, i tek onda gurnuo loptu preko crte, a Realovi navijači na svom stadionu Santiago Bernabéu ustali su na noge i prvi put zapljeskali jednom igraču svog najvećeg rivala.

Godinu kasnije, 5. svibnja 1984., Maradona na istom mjestu igra svoju posljednju utakmicu za Barcelonu. U finalu Kupa kralja protivnik im je Athletic Bilbao. Maradoni su bili suđeni ti mečevi velikog izvannogometnog naboja. Ovaj put ulog je bio nacionalni ponos Baska i Katalonaca, i to u borbi za čast da im pobjednički pehar preda i jednima i drugima mrski španjolski kralj.

Ne pitajte za logiku i razum. To je igra veća od svake politike. Ali, Maradona je te večeri najbliže božanskom statusu bio tako što je vidio svog boga dok su ga kostolomci Athletica gurali, rušili, kosili i gazili.

Maradona nije bio primadona. Nije padao lako, nije iznuđivao prekršaje, jurišao je dokle god se mogao održati na nogama, ili ponovo osoviti na njih nakon pada.

Bilbao je pobijedio 1:0, a nakon posljednjeg sučevog zvižduka, umjesto slavlja, pred kraljem, punim stadionom i milijunskim televizijskim auditorijem izbila je jedna od najružnijih općih nogometnih makljaža. Maradona je udarce davao i primao, rukama i nogama. Teren je napustio poderanog dresa i ponosa.

Točno dva mjeseca kasnije, 5. srpnja 1984. Maradona postaje najveće božanstvo svih vremena u kolijevki bogova pod Vezuvom. Dočekao ga je pun stadion fanatičnih navijača Napolija. Ali, spomenuti film izvlači jedan vrlo dramatičan trenutak s press-konferencije koja je prethodila Maradoninom izlasku na stadion.

Novinar pita zna li Maradona što je camorra i da je camorrin novac u Napulju posvuda, pa i u nogometu. Dok mu prevode pitanje na Maradoninom licu se probija zbunjenost nesigurnog dječaka Diega kojem nije jasno kakve to veze ima s njim i njegovom željom da se igra s loptom.

Predsjednik Napolija Corrado Ferlaino bijesni i izbacuje novinara iz dvorane ne dopuštajući da dovođenje najboljeg i najskupljeg igrača na planetu u siromašni Napulj zasjeni spominjanje kriminalne manjine koja baca ljagu na sve.

Već na samom početku Maradonine nogometne profesionalne karijere, započete malo prije Diegovog 16. rođendana, Pele je o njemu rekao: “Sjajan je nogometaš, ali psihološki još nije spreman za teret koji mu se stavla na leđa”. A teret je postajao sve veći kako su rasli honorari koji su mu se nudili

Naravno, Maradona neće uspjeti izbjeći zagrljaj camorre i mafijaškog klana Giuliano. Ali, on će postati Mesija i Otkupitelj čitavog siromašnog talijanskog juga dok će puniti mreže divova sa sjevera Juventusa, Milana i Intera, na čijim je stadionima Napoli dočekivalo rasističko skandiranje.

Zvali su ih šugavcima, govnima, kolerantima, sramotom Italije, vikali im da se operu. A s Maradonom Napoli je prvi put u povijesti postao prvak. I to dvaput.

Maradonina je slika na zidovima napolitanskih domova stajala uz Isusovu i Madoninu. Tako je i danas, makar se čitava priča skršila u srazu dvije lojalnosti i dvije pripadnosti kada je na Svjetskom kupu 1990. Maradona upravo u Napulju sa svojom Argentinom u polufinalu pobijedio Italiju.

Vrhunac u nacionalnom dresu u Meksiku 1986. neću ni spominjati, Božja ruka i driblanje čitave engleske reprezentacije četiri minute kasnije ionako su najopjevaniji trenuci u povijesti nogometa.

Što se rivalstva među bogovima tiče, za mene je sve rečeno slikom na svodu jedne sportske dvorane u Buenos Airesu na kojoj je, u parafrazi Michelangelova Stvaranja, Maradona Bog koji vrškom prsta udahnjuje život Adamu-Messiju.

Umrli su i dječak Diego i Bog igre Maradona. Ja tugujem za obojicom.

Utoliko više što svijet napuštaju u trenutku kada je igra zabranjena, igrališta zatvorena, a stadionski hramovi zaključanih i praznih tribina potpuno obesmišljeni.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Umro je dječak Diego, umro je Bog Maradona, ostavljaju svijet praznih stadiona bez radosti igre).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Japanski i hrvatski lajavci
• Propaganda oko filma “Dara iz Jasenovca”
• Ni bombe WWII nisu zaustavile život kao danas COVID-19
• Pamtit ću lice Mire Furlan zamrznuto u užasu i strahu
• Zlokobna simbolika zastava umjesto ljudi pred Bidenom
• Banijska utopija ili što se događa kada nestane država
• Ljudskost i solidarnost ruše HDZ-ovu državu
• Papa Franjo – apostol izazova na ljudskost
• Beethoven i njegova glazba svijetle u mraku nad Europom
• Deveta simfonija, od himne čovječanstva do smrtne opasnost

» Svi tekstovi ovog autora