novinarstvo s potpisom
Lana Bobić
U javnosti se nerijetko čuje kako je protekla 2018. godina bila godina žena. Godina u kojoj su se ženski glasovi čuli snažnije i jače, godina u kojoj su pitanja nasilja nad ženama i neravnopravnosti žena i muškaraca bila među ključnim i u medijima najzastupljenijim temama bilo da spomenemo #MeToo pokret, [Read more…]
Ovih dana mog opetovanog boravka u Americi su me nepregledne kolone automobila i neopisive gužve na aerodromima natjerale da budem nezahvalan za Dan zahvalnosti. Pritisnut osobnom vremenskom strkom između Bostona, Tulse i Denvera stekao sam dojam da je cijela Amerika u pokretu. [Read more…]
Protivnici Istambulske konvencije ignorantski ponosno govore da priznaju samo konvenciju koja je diktirana od Boga. Tvrde da je to kraj podjele ljudi po spolu. Tvrde da se želi ubiti Isusa. Mora da su propustili neku lekciju vjeronauka. Isusa su razapeli prije dva milenija i sada ne trpi muke niti ga se može dvaput ubiti. [Read more…]
Na moje živce jako djeluje fraza ”u ovo blagdansko vrijeme”. Ta fraza je pravi sedativ za svakog tko se usudi pomisliti da svi ne slave, da nekima nije do slavlja i pišu da grafite ”I mi bi Božić bando lopovska”. [Read more…]
Činjenica da se o toleranciji mnogo govori, ali premalo zna, potakla me na ponovno razmatranje tolerancije u svakodnevnom životu svakoga od nas i društva u cjelini. U proteklih desetak godina pokazalo se da se tolerancija i dalje često spominje, ali rijetko primjenjuje u svakodnevnom životu pojedinca, obitelji i društva. (Mirjana Krizmanić)
Tolerancija u obitelji, na poslu, u društvu, na različitim mjestima i u različitim prilikama povećava nam kvalitetu življenja i obogaćuje naš svakodnevni život i odnose s drugim ljudima na mnogo različitih načina. Jednako tako, i opravdana netolerancija, odnosno nepodnošenje mržnje i zavisti, nepoštenja i korupcije, zavaravanja drugih i sebe može spriječiti niz ostalih nepoželjnih oblika ponašanja. Stoga je nužno govoriti o granicama tolerancije i aktivnoj netoleranciji različitih oblika ponašanja koja štete drugima i nama samima i koja nam često umanjuju kvalitetu života.
U svojoj najnovijoj knjizi “O toleranciji” ugledna hrvatska psihologinja Mirjana Krizmanić bavi se tolerancijom i netolerancijom te posljedičnom snošljivošću i uljuđenošću kao čimbenicima o kojima ovisi koliko će netko biti tolerantan ili ne. Kako se čini, često se precjenjuje vlastita i podcjenjuje tuđa tolerancija, što se u određenoj mjeri može ispraviti boljim upoznavanjem samoga sebe i drugih ljudi kao i poučavanjem djece i mladih. Na taj način stječe se kontrola nad vlastitim ponašanjem i stvaraju temelji za razvoj tolerancije.
Jedan od ciljeva ove knjige jest potaknuti razmišljanje o vlastitoj snošljivosti te ponuditi načine za poticanje vlastitoga tolerantnoga ponašanja.
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
***
Naslov: O toleranciji : Koliko smo tolerantni u obitelji, na poslu, u društvu
Autor: Mirjana Krizmanić
Izdavač: V.B.Z.
Godina izdanja: 10/2015.
Broj stranica: 184 str.
Uvez: Meki uvez
ISBN 9789533047461
(Više novih knjiga na Moderna vremena info).
Ove ćemo godine imati obilje povoda za prisjećanje na Stevea Jobsa – ako već ne zbog novih Appleovih proizvoda, onda svakako zbog Universalovog biografskog filma koji najesen stiže u kina. Koliko god nije izgledno da će se pri pisanju o novim Macovima [Read more…]
Napisavši prije šezdeset pet godina jednu od po neobičnosti znakovitih “malih” knjiga ovoga stoljeća, Wilhelm je Reich u mnogome predodredio i svoj (biobibliografijski jasno ustanovljiv) usud. Premda je riječ o knjižuljku koji posve jasno i osviješteno, a opet neposredno reagira na veliki šok čitave evropske ljevice (i ne samo ljevice) – nacističko preuzimanje vlasti u Njemačkoj – u igri su ne samo povijesne nego i teorijske paradigme. [Read more…]
Alice Munro, “Javne tajne”, OceanMore, Zagreb, 2014.
Kada je lani početkom listopada objavljeno da je Nobelovu nagradu za književnost dobila kanadska književnica Alice Munro, reakcije u cijelom svijetu bile su nepodijeljeno pozitivne. Kanađanka koja izbjegava publicitet, intervjue i promociju obljubljena je autorica koja je divljenje i struke i šire javnosti izborila formom pripovijetke.
Zahvaljujući nakladi OceanMore, hrvatski štovatelji Alice Munro sada mogu pročitati i njenu zbirku “Javne tajne” (ovaj naslov nekakvim ciničnim slučajem podsjeća na naslov knjige Nore Roberts, ali tu, naravno, prestaju sve sličnosti). Zbirku je na hrvatski prevela Maja Šoljan, a riječ je o četvrtoj knjizi Alice Munro prevedenoj na hrvatski jezik, što svakako valja pozdraviti.
Mnogi suvremeni dobitnici Nobelove nagrade nisu bili te sreće da ih hrvatski izdavači sustavnije predstavljaju hrvatskoj javnosti. “Javne tajne” premijerno su objavljene još prije dvadesetak godina, a riječ je o knjizi tipičnoj za stil i književni interes ove slavne kanadske književnice.
U prvom planu ovih osam pripovijetki su žene i njihove bračne i izvanbračne sudbine te obiteljske otkrivene ili neotkrivene tajne. Alice Munro suvereno se poigrava ženskim sudbinama koristeći se ponekad i povijesnim događajima kao što je to, primjerice, Prvi svjetski rat, ali njen interes nikad nije dominantno politički, pa čak ni društveni, nego puno dublji, psihološki.
Istina, Munro, pišući svoje opore ženske priče, piše o položaju žene u društvu jer je ta tema očito zanima, ali pri tome ona ostaje nedodirljivo hladna u svojoj angažiranosti. Najkonkretnija po tom ženskom, pa onda i feminističkom pitanju je u priči “Albanska virđina”, jednoj od rijetkih svojih priča koju ipak premješta iz kanadskih provincijskih mjesta i naselja smještajući je u albansku balkansku vrlet koju opisuje iznimno snažno, i ovdje dokazujući svoju nedvojbenu literarnu i stilsku vještinu.
No, Alice Munro ne bi bila toliko cijenjena da si u svojim pričama ne dopušta totalnu spisateljsku slobodu, pa i u ovoj zbirci ne robuje sadržaju i preglednosti, nego se u pričama poigrava i likovima i vremenima u kojima se ti likovi pojavljuju te tako čitatelja vrlo često ostavlja u nedoumici, nekada ga i namjerno upućujući prema logičkim stranputicama.
Stoga na kraju njenih pripovijetki točka uopće ne znači i uobičajeni kraj priče, dapače. Tek tu autorica ostavlja prostora za daljnja zbivanja i nove zaplete. Takvim postupkom svakog čitatelja na neki način pretvara u pisca koji može nadopisivati ove mučne pripovijetke sa snažnom atmosferom.
U svojim pričama, Alice Munro zna biti iznimno surova i gruba, pa ponekad i iznenadi brutalnošću opisa kao što je to učinila u složeno koncipiranoj i iznimno razvedenoj priči “Skriveno i otkriveno” gdje minuciozno sadistički opisuje stravičnu nesreću u pilani.
Svih ovih osam priča prepuno je čudnovatih likova koji se svete svojim dobrotvorima, dobrih ljudi koji nisu imuni od loših postupaka, uvjerenih vjernika koji tako lako krše onih deset zapovijedi, nesretnika koji nikako ne mogu pobjeći svojoj kobi, ali i žrtava za koje nikada nećemo saznati od čije su ruke stradali.
Cijeli opus Alice Munro zapravo je strastvena literarna borba protiv svijeta u kojem ljudi moraju biti ili crni ili bijeli, ali i borba za društvo u kojem će apsolutno svaki pojedinac imati pravo ne samo na svoj stav nego i pravo na svoju posebnost i nedjeljivu prepoznatljivost.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Piše Drago Pilsel
Snimio: Josip Štilinović
Psihologinji Mirjani Krizmanić u ponedjeljak je uručena nagrada “Miko Tripalo” za 2013. godinu, za njezin dugogodišnji rad i nesebični javni angažman u zaštiti dostojanstva čovjeka i obrani njegovih sloboda te promicanju društvene pravednosti. Nagradu su joj na skupu “Mediji i javni interes” na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti uručili predsjednik Upravnog odbora Centra “Miko Tripalo” Goran Radman i predsjednik Povjerenstva za nagradu “Miko Tripalo” Velimir Visković. Visković je istaknuo da se Krizmanić, koja je bila dugogodišnja profesorica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta i predstojnica Katedre za kliničku i zdravstvenu psihologiju, u svojim psihologijskim istraživanjima bavila i proučavanjem tolerancije. To je, naglasio je, iznimno važno za hrvatsko društvo, obilježeno visokim stupnjem nesnošljivosti prema svima koji se razlikuju.
Naveo je i da ju je šira javnost upoznala po knjizi popularne psihologije “Tkanje života”, za koju je dobila i nagradu “Kiklop”. Krizmanić je svoju poziciju društveno i etički angažirane intelektualke, dodao je, uvjerljivo demonstrirala i u knjizi “Život s različitima”, u kojoj se bavi pitanjima normalnosti i različitosti, nijekanjem trajnih posljedica invaliditeta, pozitivnom diskriminacijom te stereotipima i predrasudama. “Svojim radom i sveprisutnim angažmanom Krizmanić nastoji upozoriti javnost na važnost prihvaćanja i njegovanja demokratskih i liberalnih načela slobode, jednakosti, solidarnosti, altruizma, snošljivosti, pluralizma te zaštite ljudskih prava po uzoru na najrazvijenija demokratska društva”, rekao je Visković.
Zahvalivši na nagradi, Krizmanić je istaknula da je cijeli život bila samo “Titov pionir” te nije pripadala ni jednoj političkoj stranci. Smatra da je nagradu dobila zbog “pionirskih vrijednosti” – lojalnosti, urednosti, marljivosti i odgovornosti. “Mislim da su me sada nagradili što sam cijeli život bila pionir. S pionirskim vrijednostima sam proživjela cijeli život i nikad nisam mislila da se za to dobiva nagrada. Kada sam čula da sam nagrađena, mislila sam da se to netko šali i sada me to silno veseli”, poručila je prof. Krizmanić, inače članica Savjeta našega portala.
Uz čestitke, cijenjena gospođo, jedna konstatacija: mislim da se nagradom željelo naglasiti koliko je važno ne gubiti obraz, to jest, koliko je važno ostati svojima, ne savijati kičmu, pak tako živjeti a da ne gazimo po drugima. Kako se vama čini ona ovih dana često citirana Račanova rečenica da se “može izgubiti sve osim obraza” i da bi, kako smatra prof. Šiber, trebala postati nit-vodilja SDP-a, ali i svih ostalih stranaka?
Slažem se s vama da bi trebalo biti tako, ali, eto, nije. Nisam baš do sada primijetila ni da se takvo ponašanje naročito cijeni. Ljudi se više općenito ne obaziru na to kakav je čiji obraz, jer su navikli da je manje-više svačiji već šaren.
Ovaj intervju objavljujemo na dan kada se Glavni odbor SDP-a bavi Zoranom Milanovićem, odnosno njegovim najistaknutijim oponentom, u povodu krize u stranci i optužbi donedavna ministra financija Slavka Linića. Uoči ovoga dana izjavili ste da smatrate da je ponašanje premijera ”uvredljivo za sve: za građane, ministre, zastupnike i predsjednika države”. Jer da ”nije on kralj, nije on Luj XIV., iako se ponaša upravo tako”, odnosno da ”Milanović kao da izlazi iz okvira stvarnosti, jer ako vas jedan bivši ministar, kojeg ste izbacili iz Vlade, na ovakav način optužuje, onda nema minoriziranja, nema svođenja toga na unutarstranačko prepucavanje i nema izdavanja kraljevskih zapovijedi da je sve gotovo.” Pitanje kako će odlučiti SDP-ovci je važno, svakako, jer ne samo što, inače, ništa nije gotovo dok sve ne bude raščišćeno, već imamo vrlo svojstvenu sposobnost da stvari ne raščišćavamo. Najprije, što vama govori ponašanje Milanovića, a što ponašanje Linića?
Nerado komentiram ponašanja ljudi koje sam vidjela samo na televiziji i koja su, osim toga, već na neki način ”frizirana“ ili okrnjena došla na televiziju. Svačije ponašanje u velikoj mjeri ovisi o kontekstu ili situaciji u kojoj se pojavljuje, a ne samo o njegovim/njezinim osobinama ličnosti. Ukratko, meni se čini da se premijer Milanović bez potrebe (a i osnove) ponaša bahato, a bivši ministar Linić gubi kontrolu nad svojim ponašanjem, vjerojatno zbog niza uvreda koje su mu bile upućene. Ako je točno što sam pročitala u novinama da je premijer Milanović nazvao bolesnu suprugu gospodina Linića kako bi preko nje prijetio gospodinu Liniću, to smatram ljudski i profesionalno nedopustivim ponašanjem.
Je li Slavko Linić zaslužio izbacivanje iz stranke ako je zbog puno manjeg delikta izbačena Aleksandra Kolarić?
S obzirom na činjenicu da SDP nema jasnih i dosljednih kriterija ili ih možda kao stranka ne primjenjuje, jer o svemu odlučuje predsjednik stranke, nemam pojma što će se događati s gosp. Linićem. Podsjećam vas da županica Merzel nije još ni smijenjena s dužnosti županice, već je sama odredila tko će je zamjenjivati dok je u istražnom pritvoru, a sve optužbe ili sumnje koje se oko nje pletu nisu dovoljne da ju se izbaci iz stranke. Koliko do sada vidim izbačene su dvije pametne, višestruko sposobne i obrazovane žene: Aleksandra Kolarić i Mirela Holy, koja je zapravo gurnuta, potaknuta da izađe iz SDP-a. Kad bi se po istim kriterijima izbacivalo i druge, već bi se stranka osjetno ”stanjila“.
Je li kod vas splasnulo oduševljenje ili, da budemo precizniji, radost koju ste pokazali kada je Kukuriku koalicija dobila vlast?
Jest, od radosti više ni traga, ali kako mi se smanjivala radost zbog dolaska na vlast Kukuriku koalicije, tako je raslo razočaranje i tjeskoba zbog onog što nas sve čeka.
Jeste li davali objašnjenja sebi ili drugima o rezultatima izbora za Europski parlament? Kakva?
Ne, jer: a) nije bilo ni prave kampanje, b) građani su za sve to totalno nezainteresirani i c) toliko su pasivni da ne izlaze ni na izbore koji ih se neposrednije tiču. Osim toga, čini mi se da velika većina samo sa zavišću gleda na plaće koje će europarlamentarci dobivati. Veseli me, međutim, što je, ako se dobro sjećam, više od 125.000 glasača dalo svoj preferencijalni glas Toninu Piculi. Znam da su mnogi pri tome iskoristili priliku da ne zaokruže njegovu stranku, već samo njega.
Jedna moja kolegica mi je rekla da u strašnim poplavama koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Hrvatsku vidi snažnu sliku. Opisala mi je to riječima koje pamti iz obiteljske tradicije: da voda mora oprati zemlju koja se toliko ”napila krvi” i da je to dobro, ma koliko poplave bile strašne za pogođene građane. Rekla mi je da su joj potekle suze kada je vidjela hrvatske policajce kako pomažu u Obrenovcu. Što se vas najviše dojmilo, kako vam se čini ova metafora o potrebi da se ”opere zemlja” i spašava li nas nekako pokazana solidarnost, ad intra i ad extra?
Ja ne vjerujem u slike o ”pranju“ zemlje, ma kako dobo zvučale. Ali vjerujem u iskrenu solidarnost koja se u velikoj nevolji koja je snašla Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i nas pokazala među unesrećenim i pogođenim ljudima. Moja je prva pomisao bila kako bi svi ti narodi već odavno pronašli prihvatljivi zajednički modus vivendi da ih političari i Crkva (isključujem iz toga muslimansku vjersku zajednicu) stalno ne potpiruju i ne dopuštaju im da zaborave zločine ”onih drugih”.
Vratimo se vašoj nagradi. Što točno znače pionirske vrijednosti lojalnosti, urednosti, marljivosti i odgovornosti? Naime, ja ih, ne želeći generalizirati, sve teže primjećujem ne samo u Vladi već u političkim strukturama…
Pionirske vrijednosti ovdje su samo metafora za vrijednosni sustav u kojem su djeca u to vrijeme bila odgajana. Ja sam, zajedno s mnogo druge djece, kao pionir provodila velik dio slobodnog vremena u Pionirskom domu – instituciji u kojoj su djecu pionirski rukovodioci-studenti besplatno poučavali. Ja sam tako, na primjer, bila učlanjena u dramsku, crtačku i šahovsku sekciju, na koje sam poslije škole trčeći odlazila i u njima beskrajno uživala. Tamo smo se družili i bili poučavani, između ostalog, i o tome kako se treba uljudno ophoditi s drugim ljudima, ma koje dobi oni bili. Treba li uopće dodati kako danas roditelji trebaju platiti za svaku izvanškolsku aktivnost svoje djece, a oni koji to ne mogu (velika većina) strepe da im djecu, na primjer, ne uhvate dileri droga. Između ostalog učili su nas i kako je poštenje izuzetno važno, a laganje nedopustivo. Ima u Hrvatskoj mnogo ljudi koji žive u skladu s ”pionirskim vrijednostima“ samo što se ti ljudi ne bave politikom, niti zanimaju političare.
Kaže se da Kolinda Grabar Kitarović nije potpuno bez šansi pred predsjednikom Ivom Josipovićem jer je potrebna ”potpuna dezinfekcija”, misleći da kao osoba koja dolazi sa strane nije ”zaražena”, mada će je kandidirati stranka osuđena za korupciju. Ne pitam vas za koga ćete glasovati ako u finišu budemo birali između njih dvoje, nego je li hrvatsko društvo bolesno i jesu li političke strukture toliko ”kontaminirane”?
Mislim da nijedan član stranke koja se na razne načine toliko ogriješila o državu i narod (da bude jasno: HDZ) ne može biti ”nekontaminiran”. Nekontaminirani su već odavno prestali biti članovi te stranke. Ne bih rekla da je hrvatsko društvo bolesno, ali da jest pasivno, rezignirano, duboko razočarano, višestruko izvarano… Strašno je slušati od gotovo svih političara kako ”treba biti optimističan”. Obraćaju nam se kao maloj djeci koju treba uvjeriti da će ”ako budu dobra (optimistična), sve biti u redu”. Za poticanje optimizma potrebna su djela koja će ga opravdati.
Snimio: Josip Štilinović
Napisao sam knjigu zahvaljujući odluci da prođem temeljitu psihoterapiju, dovršenu prije deset godina otprilike, i znam da sam od tada drugačiji u odnosu na ljude vaše struke. Ne smatram ih više prodavačima magle, što je predrasuda koja je hranjena i tijekom teološkog studija. Želim vam se zahvaliti na vašim knjigama i pitati vas što ste naučili pišući ih?
Pišući svoje knjige, koje ja smatram popularno pisanim knjigama iz primijenjene psihologije, naučila sam da je za jednostavno i svima razumljivo pisanje najprije potrebna pristojna količina znanja, pa se stoga prije nego što počnem pisati neku od tih knjiga dugo i opsežno na to pripremam. Čitam stručne knjige iz tog područja, stalno o tome razmišljam, razgovaram s ljudima… Naučila sam i da se ljudima može pomoći i pisanom riječju i naučila sam biti zahvalna što mi se u tako visokoj životnoj dobi dogodila radost da u tome uspijevam.
Rekli ste da ste imali zazor od priručnika za samopomoć, a onda ste sami ispisali šest uspješnih self help knjiga i tako postali ne samo jako korisna mnogima nego i važna adresa mnogim kolegama i redakcijama. Osim Željke Markić i njena društvanca nisam primijetio da su se ljudi na vas ljutili. Kako nosite teret popularnosti? Je li nakon knjige ”Tkanje života” postalo težim biti pionirkom?
Već sam u gornjem odgovoru spomenula da ja svoje knjige ne smatram knjigama samopomoći. U toj se, naime, literaturi dijele savjeti koji bi trebali vrijediti za sve ljude, a to jednostavno nije moguće. Mi smo svi, svatko od nas, unikatni i međusobno se razlikujemo. Ne može se istim savjetima pomoći svim ljudima, pa ja stoga nastojim govoriti o različitim problemima s kojima se ljudi susreću i različitim načina rješavanja tih problema. To svakome u manjoj ili većoj mjeri omogućuje da sam za sebe nađe prikladna ili primjerena rješenja problema koji ga muče.
Jeste li religiozni?
Ne znam jesam li religiozna. U uobičajenom smislu svakako nisam, jer u crkve ulazim samo kako bih tamo u miru uživala u njihovoj ljepoti i posebnoj atmosferi. Možda sam svojevrsni agnostik, koji često ima potrebu zahvaliti se Nekome ili Nečemu na mnogo toga što me u životu svakodnevno raduje, obogaćuje…
Kakav dojam na vas ostavlja papa Franjo?
Papa Franjo je za mene od prvog trenutka, kad je sve prisutne na Trgu sv. Petra pozdravio s ”Draga braćo i sestre, dobra večer”, netko izuzetno vrijedan i sasvim poseban. Ja papu Franju doživljavam kao sasvim, sasvim izuzetnu osobu i kao pravog vjernika i svećenika, od kakvih nigdje, a naročito ne kod nas – ne vrvi. Papa Franjo je pun blagosti i dobrote, razumijevanja za ljude, želje da pomogne, a ne da osudi, da smiri, a ne uzburka… Mnogi predstavnici naše Crkve uopće ne oklijevaju čak s oltara širiti u najmanju ruku netrpeljivost… Ne bih htjela govoriti o njima, ali mislim da je papa Franjo zaista za cijeli svijet dar Božji. Zvuči pomalo nerazumno, ali ja ću to ipak reći: ja papu Franju ne samo izuzetno cijenim već baš volim. Kad ga vidim i čujem, postane mi toplo oko srca i duše (ako ju imam) i svaki put mu u sebi poželim dobro zdravlje i dug život. I, to još svakako treba dodati, papa Franjo je uz sve već spomenuto (a to je samo mali dio onog što bi se o njemu moglo reći) izuzetno obrazovan, s finim smislom za humor i bez ikakvog traga bahatosti ili oholosti koju ovdje gledamo svuda oko nas.
Hoćete li gledati otvaranje Mundijala i utakmicu između brazilske i hrvatske nogometne reprezentacije?
Otvorenje ću možda gledati, a utakmicu sigurno neću. Ne znam ništa o nogometu, smetaju me mahnita trčanja igrača raširenih ruku oko stadiona kad im uspije neki planirani potez, kao da se radi o vrhunskim dostignućima za opće dobro sviju nas, kao i glorificiranje sporta ispred svih drugih ljudskih aktivnosti. U našoj zemlji postoji velik broj talentiranih mladih ljudi (oba spola) koji s mnogu truda i ustrajnosti postižu svjetske uspjehe u različitim područjima znanosti i primijenjenih znanja, a da još nikada, doslovce NIKADA nitko od njih nije bio na naslovnoj stanici bilo kojih novina. Tako to izgleda u ”zemlji znanja“.
Izjavili ste da je vaš životni moto ”Ništa po svaku cijenu”. Što to zapravo znači? Biti tolerantan prema samom sebi?
Ne, to zapravo znači ne izdati svoje vrijednosti i svoja uvjerenja za neke ”konkretnije vrijednosti” kao što su položaj i slično, ne podnositi ničije maltretiranje u ime nečeg što je navodno jako vrijedno (ljubav, prijateljstvo, domoljublje), itd. Meni se nekako čini da je to ”Ništa po svaku cijenu” toliko samo po sebi razumljivo i očito da uopće i nema smisla opširno obrazlagati.
Budući da vas ljute ili oneraspoložuju arogancija, bahatost, licemjerje, pomanjkanje lojalnosti, poštenja i odgovornosti, te svaki oblik zavisti i netolerancije, kako uspijevati ostati veselom osobom i zračiti toliko dobrom energijom?
Jest, sve što ste naveli me smeta i ljuti, ali ja svuda oko sebe vidim mnogo dobrih, skromnih, u svakom pogledu vrijednih ljudi i nastojim se s takvima i družiti. Imam, osim toga, velik broj različitih izvora radosti i sama sam sebe odgojila da se na njih ne navikavam. Drugim riječima, ako mi se, na primjer, sviđa neko glazbeno djelo, ja ću ga uvijek ponovo slušati s istom radošću, kao što ću se uvijek ponovo diviti prirodi u svim njezinim oblicima, bliskom kontaktu s drugim ljudi, umjetničkim djelima, prevođenju stručnih knjiga, profesiji koju sam odabrala i koju bih uvijek ponovo odabrala. I možda ono najvažnije, kad sam bila oduzeta od dječje paralize i to u toj mjeri da se nisam mogla sama u krevetu ni okrenuti, sklopila sam jedne noći na Rebru, kad nisam od bolova i očaja mogla spavati, sa sobom svojevrstan pakt. Odlučila sam da se, ako ikada prohodam toliko dobro da mogu samostalno živjeti, neću žaliti zbog toga što ću cijeli život morati živjeti s vidljivim posljedicama dječje paralize. Uglavnom u tome uspijevam.
Snimio: Josip Štilinović
Kako komunicirate s vašom macom? Supruga i ja imamo šest mačaka i ne uspijevam se snaći, jer svaka naša maza govori drugačijim jezikom, a sada su nam se u dvorištu pojavile dvije nove, sasvim male…
Moja komunikacija s mojom macom je vrlo jednostavna. Ona mi pokaže i ”kaže“ različitim načinima glasanja sve što hoće i od mene traži, a ja, kao dobar butler, odmah skačem i ugađam. Kad to ne činim dovoljno dobro, ona me na neki način kazni: ugrize, gleda u oči i ”protestira”, ali zato kad je sve u redu, predivno prede i mazi se. I na nju se ne navikavam i veselim joj se svakog dana ponovno i to od jutra do mraka (i obrnuto). Blago vama s tolikim macama. Naravno da svaka govori drugačijim jezikom, kad svaka ima i svoju ličnost, različitu od ostalih.
Smeta me riječ ”invalid”, ponajprije jer na jeziku na kojem sam odrastao, španjolskom, taj pojam puno jasnije nego na hrvatskom znači ”onaj koji ne vrijedi” ili, u nešto blažoj varijanti, ”onaj koji je manje vrijedan” (inválido). No, pustimo sada moje tegobe sa semantikom, jeste li se ikada osjećali manje vrijednom? I što bi bila dodatna vrijednost vašega karaktera?
Griješite što vas smeta naziv ”invalid”. Nije problem u riječi, već u predrasudama. Kao prvo, svaka osoba s invaliditetom (zašto bi to bio bolji naziv, pa to je samo eufemizam) je u nekom aspektu ili nekoj aktivnosti uistinu ”invalidna”. Eto, ja idem teško po stepenicama, ne mogu potrčati, ne mogu poskočiti, ne mogu se penjati…. Kad izbjegavamo nazvati pojave pravim imenom, mi samo potičemo nastanak i održavanje predrasuda, jer ako djetetu branimo da kaže šepav, grbav, debeo i slično, mi ga učimo da je to nešto tako strašno da ono uopće ne smije ni reći ono što VIDI. Djecu bismo trebali učiti da onaj tko je invalid nešto ne može ili to može slabije od drugih i da se ta riječ odnosi samo na to. Izvan toga ta osoba može biti dobra ili loša, pametna ili glupa, poštena ili nepoštena i tako redom, pa prema tome ništa drugo ne možemo o njoj zaključiti niti se zbog toga što nešto ne može ili nema prema njoj drugačije ponašati. Tako bismo suzbijali predrasude. I za kraj, da vas podsjetim na velikog Shakespearea, koji je rekao: ”Ruža bi jednako mirisala i da se drugačije zove”.
Utjecaj nenasilne akcije
Broj i opseg nenasilnih akcija eksponencijalno su narasli u 20. stoljeću. Nenasilne akcije su u odnosu na nasilne metode dobile na važnosti u industrijaliziranim društvima, jer se njima može intervenirati ciljano i ograničeno u živote procese, dok oružane metode ne nude tu mogućnost ako se radi o velikoj akciji.
Vlade u pravilu imaju monopol na nasilje. Oporbeni pokreti se nemaju priliku naoružati, a u visokoindustrijaliziranim područjima se i ne mogu voditi gerilske borbe. Samo bi još vojska mogla pokušati državno-pravnim putem smijeniti vladu i promijeniti politički sistem, ali onda se često nađe pred problemom da joj građani mogu uskratiti suradnju u upravljanju i u industrijskoj proizvodnji. Godine 1920. u Njemačkoj Kappov državni udar nije završio uspješno zbog nenasilnog odbijanja suradnje građana.
Agitacijski terorizam u 21. stoljeću doduše igra važnu ulogu u svijesti javnosti, ali čini se da strateški vodi u slijepu ulicu, jer je gotovo nemoguće prijeći iz skrivenih pojedinačnih akcija u gerilsku borbu. Za gerilski rat potrebno je raspolagati nekontroliranim područjima za povlačenje kakva se jedva mogu naći u visokoindustrijaliziranim zemljama.
U industrijskom društvu je građanski neposluh ekvivalent oružanoj borbi oporbenih snaga. Za njega je karakteristično da se sudionici akcije pozivaju na višu razinu pozitivnog prava, ili prirodnog prava ili slobodu savjesti kada javno krše zakon.
Neposluh je “civilan” kada se otpor vrši tako da je “pristojan, iskren, skroman, mudar, tvrdoglav, ali dobroćudan, nije nikada kriminal niti ispunjen mržnjom”. (Gandhi 1922.).
Glavna je razlika između građanskog neposluha i provokativnog, potencijalno nasilnog kršenja pravila – koje se obično naziva neredi – u tome što se oni koji vrše građanski neposluh ne suprotstavljaju nasilno sankcijama svojih protivnika, u pravilu policiji i u pravilu ih ne nastoje izbjeći tako da ih prevare.
Ne preuzimaju manire uličnih borbi, ne primjenjuju takozvanu samoobranu niti se služe varanjem, jer to pokreće neželjene reakcije nositelja akcije, njihovih protivnika i promatrača.
Osporava se učinak nasilne akcije, za koju Frantz Fanon tvrdi kako je oslobađajuća, jer sustavna uporaba nasilja u nekoj oslobodilačkoj organizaciji vodi do hijerarhijskih struktura, usmjerava u ilegalni rad i potiče sve veće nepovjerenje, tako da nakon borbe u samoj organizaciji ostaju diktatorske, a ne demokratske strukture. Primjena nasilja se odbija osim toga i zato što obično vodi do eskalacije nasilja i povećanja žrtava.
U nenasilnom djelovanju nema garancije da će protivnik odustati od represije, ali se očekuje da će u cjelini biti manje žrtava oslobodilačke borbe ako se uvijek odgovori nenasilno, čak i na ekstremno nasilje, i tako ne daje protivniku nikakvo dodatno opravdanje za njegove represivne postupke.
Indijska borba za neovisnost nenasilnim sredstvima stajala je, uključujući i britansku reakciju na indijske sporadične nasilne akcije, oko 8000 ljudskih života; a alžirski rat za neovisnost oko 150.000 do 200.000 mrtvih u populaciji koja je 30 puta manja.
Konačno, odbacuju se metode nasilja, jer protagonisti nenasilnog otpora uviđaju da su protivnici neslobodni, otuđeni ljudi. Nenasilno ponašanje treba izraziti solidarnost s protivnicima kao ljudskim bićima. Ali snaga uvjerljivosti nenasilne akcije ne ovisi samo o spremnosti njenih protagonista na patnju i žrtvu nego i o tome da li alternativa koju nudi u postojećem nepravednom sustavu koristi zadanim ciljevima i stvarno funkcionira.
Vladajući sloj se može navesti na isprobavanje ponuđenih novih struktura obično tek kada nenasilne akcije spriječe dominantan sustav u funkcioniranju, a novi sistem se dijelom već počne prakticirati zahvaljujući inovaciji i uzurpaciji uloga.
Nastup nenasilnih protagonista je doveo do razvoja i diversifikacije represivnih mjera te do određene prilagodbe nenasilnim metodama. Postoje slučajevi u kojima će se policija dogovoriti sa sudionicima nenasilne akcije oko pravila u postupanju s prosvjednicima u građanskom neposluhu ili kršenju reda i neće koristiti protiv sit-in protesta palice, vodene topove ni suzavac, nego će demonstrante policajci odnijeti, eventualno im uzeti otiske prstiju i prijaviti ih ili ne.
Nenasilni otpor također može dovesti do pojave fašistoidnog protupokreta koji koristi terorističke metode. Važan strateški zadatak nenasilne kampanje je sprečavanje i zatomljivanje takvih reakcija. Za razliku od gerilske borbe, u nenasilnoj kampanji se nastoji izbjeći polariziranje društva. Strateški cilj je pridobiti što širu skupinu sudionika i simpatizera, ali i motivirati drugu stranu da se uklopi u ono što je neminovno, a da ne izgubi dostojanstvo. Gene Sharp govori o ”elegantnom priklanjanju neizbježnome”.
Konačno, kažimo nešto i o nenasilnoj politici sigurnosti (društvena obrana).
Gandhijev viši politički cilj nije bio samo raspuštanje engleske kolonijalne vladavine i njena zamjena indijskom parlamentarnom, demokratskom, nacionalnom državom nego nova nenasilna indijska politička zajednica koja se temelji na “sarvodaya” (blagostanju za sve i ukidanju otuđenja ).
Nadao se da bi iz nenasilnih akcija, borbe za neovisnost i iz nenasilnih promjena za socijalnu pravdu unutar zajednice – a to uključuje ukidanje kasti i diskriminacije žena – mogla izrasti politička zajednica koja bi bila nenasilna, demokratska, koja bi mogla opstati i bez jake naoružane policije i vojske unatoč vanjskim prijetnjama i dugim vjerskim i društvenim sukobima.
Mislio je na mrežu nenasilnih interventnih grupa koje bi postojale u svakom kutku zemlje. Mreža bi se trebala aktivirati čim nastupe neredi iznutra ili ugrožavanje izvana. Takvu organizaciju nazvao je Shanti Sena, doslovno “mirovna vojska”, mislio je na mrežu lokalno organiziranih mirovnih brigada i radnih skupina sastavljenih od muškaraca i žena.
Kao odgovor na sudjelovanje Savezne Republike Njemačke u NATO savezu njemački prigovarači savjesti su pokušali prenijeti u Europu Hladnog rata Gandhijevu ideju Shanti Sene. U mirovnom pokretu se diskutiralo o tim konceptima pod pojmom “društvena obrana”. Osnovna ideja bila je da ne treba na prvom mjestu braniti teritoriji, nego samoodređenje i to nenasilnim otporom u društvenim institucijama.
Ta ”društvena obrana“, koju podržava država, a nosi društvo, treba se okrenuti protiv stranih agresora, kontrarevolucija i državnih udara. Prvo predstavljanje te vrste obrane objavila je 1962. u Stuttgartu grupa Nenasilna civilna vojska, a kasnije ju je proučila studijska grupa udruženja njemačkih znanstvenika Civilian Defence (društvena obrana).
Nakon iskustva nenasilnog otpora protiv okupacije Čehoslovačke 1968. o konceptu društvene obrane se naveliko diskutiralo u njemačkom mirovnom pokretu. Pod utjecajem Rolanda Vogta i Petre Kelly usvojili su ga na neko vrijeme i zeleni kao svoj specifičan sigurnosni koncept. Godine 1989., zahvaljujući zajedničkom djelovanju više pacifističkih udruga, u Mindenu je došlo do osnivanja Saveza za društvenu obranu (Bund fuer soziale Verteidigung e.V), čiji je izričit cilj potpuno zamijeniti vojsku uvježbavanjem nenasilnog otpora i spremnosti na civilnu službu miru.
(Preuzeto sa Rand.hr – KRAJ)
