Prije tjedan dana pogodio me grom. Znam da je moj drug Zdravo Zima cijelu 2013. bio pod silnim pritiskom i stresom jer su ga vrlo ružno ”škartirali iz Novoga lista”, kojem je davao važan ton i kojem je svojim istančanim stilom superiornio dizao kvalitetu, ali sam živio u nadi da će se Zdravko znaći nositi sa izaziovima. Iz podužega pisma koje sam od Zdravka dobio na Badnjak (ja slavim Božić dva puta) izdvajam tu jednu jedinu rečenicu za koju sam bio siguran da ću je možda čuti, ali ne u budnom stanju, ne u javi već u snu, onda kada me tjeraju i proganjaju duhovi onih koji su devedesetih Srbe rešetali iz kalašnjikova ili ih nabijali na kolac: ”Nakon svega, ne preostaje mi drugo nego da svoje aktivnosti na portalu Autograf.hr smatram završenim.”

 

Kako je bilo pročitati tu rečenicu? Tjeskobno. Pluća su mi se stisla, mozak je počeo pulsirati, svladao me nemir, izišao sam na terasu udahnuti svježi zrak, ali nije pomoglo: cijelo to popodne i cijelu tu večer sam se osjećao kao da me vezanog i golog vuku po Trgu bana Jelačića. Znam, Zdravko je bio, kako mi je rekao, u predinfarktnom stanju (taj stres je jebeno opasna stvar), ali meni je moj drug Zima uvijek bio moralna vertikala i kao takav ”neuništiv” i važan oslon.

 

Spavao, naravno, nisam. Ni sutradan. Opustio sam se tek kada su počeli stizati odgovori suradnika kojima sam javio da Zime više nema i da je zamolio da se kaže kako se povlači ”iz osobnih razloga”.

Pluća su mi se stisla, mozak je počeo pulsirati, svladao me nemir, izišao sam na terasu udahnuti svjež zrak, ali nije pomoglo: cijelo to popodne i cijelu tu večer osjećao sam se kao da me vezanog i golog vuku po Trgu bana Jelačića

 

Izdvajam jedno od serijskih odgovora koji su me opustili: ”Drago, što se mene tiče, prvo ću Vam reći da mi je žao što ste na neki način ostali sami u daljnjem razvijanju našega Autografa koji je zbilja, barem za balkanske uvjete, koji su naša realnost, izuzetan poduhvat. S druge strane, odmah ću negirati sama sebe i reći Vam da niste ostali sami. Naime, imate suradnike koji će, vjerujem, cijelim srcem ostati uz Autograf. Evo, ja hoću. Na mene zbilja možete računati jer me tekstovi na portalu zbilja oduševljavaju, a najveća je stvar što naš Autograf ima pluralnost koju nema niti jedan drugi medij na Balkanu. U tome je Autograf zaista revolucionaran…”.

 

Pokušavajući spasiti što se spasiti može, zajedno s onima kojima ne nedostaje smisao za žrtvu i za solidarno življenje, nastaviti ću biti glupim i naivnim jer vjerujem u dobrotu, a razumijem i ljudsku slabost jer razumijem sebe.

 

Ja ću danas, umjesto da trgam halje i umjesto da, još jednom, odgovorim na pitanje koje mi je Zdravko Zima postavio kada sam 27. studenog gostovao na tribini Branimira Pofuka: ”Jesi li ikad požalio što si došao iz Argentine?” (da, požalio sam više puta, odgovorio sam Zimi i ostaloj publici), kazati zašto sam nagovorio Zdravka Zimu da mi se pridruži u osnivanju ovoga portala. Naime, ponovit ću ono što sam napisao (4. ožujka 2013.) kada mu je predstavljena najbolja knjiga koju je do sada objavio, ”Ekstraeseji” (tiskana koncem 2012.), za koju sam se založio i navijao da dobije Kiklop, a što se nije dogodilo i što mi je žao.

 

Ovo što slijedi je, dakle, dokaz da sam o mom dosadašnjem partneru imao najbolje mišljenje ali i moj je memento mori drugu Zdravku Zimi.

 

…U petak je u atriju Muzeja za umjetnost i obrt predstavljena nova knjiga Zdravka Zime ”Ekstraeseji”, objavljena u nakladi Meandarmedije. To mi je povod da ovu kolumnu posvetim kolegi i prijatelju s kojima sam dijelio status kolumnista i komentatora riječkog Novog lista (ja sam to bio do kolovoza 2009., a Zdravko, uz velike muke i ponižavanja koje trpi, to i sada jest (počeo je pisati za taj list, čini mi se 1996., godinu i pol dana nakon mene).

 

Zima je cool lik. Mi se, ono, kužimo, dijelimo muku spoznaje da smo nadareni, a radimo za kikiriki, ali meni je Zima uzor, nešto kao i Inoslav Bešker, jer svojim pisanjem pokazuje visoku razinu razumijevanja književnosti i kulture uopće, širinu i erudiciju. I to su Zimini protuotrovi za bolest našega vremena: kraljevanje mediokriteta i za našu duboko kompromitiranu profesiju.

 

Zima je ponudio svoju definiciju te knjige: ona je njegova autobiografija, u kojoj piše o svome odnosu s književnim intimusima, a preko njih o samome sebi, svome ukusu, senzibilitetu, strastima… Rekao je da se u Joyceu prepoznaje, a da Bernhardta doživljava kao brata blizanca. Njegovi tekstovi ne mogu se nazvati ni komentari ni kolumne, ne bi se mogli nazvati ni studijama, usprkos tome što je u njima puno impozantne erudicije. Oni su nešto doista ekstra.

”…odmah ću negirati sama sebe i reći Vam da niste ostali sami. Naime, imate suradnike koji će, vjerujem, cijelim srcem ostati uz Autograf. Evo, ja hoću. Na mene zbilja možete računati jer me tekstovi na portalu zbilja oduševljavaju, a najveća je stvar što naš Autograf ima pluralnost koju nema niti jedan drugi medij na Balkanu. U tome je Autograf zaista revolucionaran…”

 

Kada se predstavljaju Zimine knjige, često čitamo da je Zdravko Zima legitimni nasljednik Matoša i Tenžere. Zdravko Zima rođen je 1948. u Malinskoj na otoku Krku. Književne kritike, feljtone, eseje i druge radove objavljivao je u svim važnijim hrvatskim listovima i časopisima (”Vjesnik”, ”Start”, ”15 dana”, ”Vijenac”, ”Feral tribune”, ”Republika”, ”Kolo”, ”Forum”, ”Quorum”, ”Mogućnosti”, ”Novi list” itd). Uređivao je u tjedniku „Danas”, časopisu za promociju hrvatske književnosti u inozemstvu ”Bridge”, ”Lettre Internationale” i ”Cicero”.

 

Kritičkim i esejističkim tekstovima predstavljen je u više antologija na hrvatskom i stranim jezicima. Dosad je objavio knjige ”Noćna strana uma” (1990), ”Zvjezdana prašina” (1992), ”Zagreb je kriv za sve” (1993), ”Purgeri u purgatoriju” (1995), ”Porok pisanja” (2000), ”Zimsko ljetovanje” (2001), ”Močvara” (2002), ”Prikazi, prikaze” (2003), ”Gondolijer na Vltavi” (2004) koja mu je donijela nagradgu Kiklop za najbolju knjigu eseja godine, ”Metak u petak” (2005), ”Lovac u labirintu” (2006), ”Život je tabloid” (2007), ”Bordel u plamenu” (2009), ”Adam i Eva u raju” (2012) i ”Ekstraeseji” (2012).

 

Zima je sudjelovao na brojnim književnim skupovima u zemlji i inozemstvu (Zagreb, Varaždin, Pula, Dubrovnik, München, New Delhi i drugdje). Za svoj rad dobio je više priznanja (nagrada časopisa Gratis, Julije Benešić, Kiklop, M. J. Zagorka, Goranova nagrada). Časopis Relations, koji se bavi promocijom hrvatske književnosti u inozemstvu, objavio je izbor iz Zimina opusa na njemačkom jeziku (dvoboj 1-2/2011.).

 

“Ekstraeseji” objedinjuju pisce kojima je Zima u godinama vlastita stasanja na ovaj ili onaj način plaćao ceh, pisce koji su ga formirali ili deformirali te, napokon, pisce koji su bili i ostali njegova trajna fascinacija.

 

Ako je posrijedi hrvatska književnost, onda se ta konstatacija ponajprije odnosi na Krležu i neka druga imena, iako je Zimin intimni favorit Matoš. Posebnost rukopisa prepoznaje se u paralelnim portretima (Krleža i Freud, Matoš i Tenžera, Krleža i Petrak), kojima su mogući model Plutarhovi “Usporedni životopisi” (Vitae parallelae), što ih je u recentnoj publicističkoj praksi do majstorstva doveo pokojni Zvonimir Berković.

 

Na ljestvici autorovih preferencija povlašteno mjesto pripada također Edvardu Kocbeku (čije djelo Zima najbolje od nas poznaje u Hrvatskoj) i Danilu Kišu. Na kraju, umjesto epiloga, nude se tekstovi o Thomasu Bernhardu i Jamesu Joyceu, piscima kojima se Zima uvijek vraća, podjednako zbog njihova artizma, duboko ucijepljenog osjećaja azilantstva i radikalne pobune protiv svih autoriteta.

 

Od prve do posljednje točke, od Krleže do Joycea, istodobno bliskih i dalekih kao što su bliske i daleke Hrvatska i Irska, Zimini tekstovi osebujan su apel za takvu vrstu razumijevanja koja, zagovarajući nezamjenjivost književnosti, zagovara nezamjenjivost ljudske sudbine. Zato su “Ekstraeseji” uistinu ekstraeseji. Takvi su zbog izabranih imena, načina elaboracije i mozaikalne strukture. Pojedinosti vode prema cjelini, a cjelina prema pojedinostima, zrcaljenim u onome u čemu vrijedi samo jedan, ali presudan kriterij: vrhunsko umijeće pisanja.

 

Izuzetno sam ponosan i počašćen što mogu prijateljevati sa Zdravkom Zimom (nažalost, ne i dijeliti njegov interes za hrvatski nogomet, a posebno njegovu ljubav prema Hajduku), i to zato jer smo se složili da pred sobom imamo šansu da preuzmemo tešku, ali dragocjenu ulogu kojom ćemo pomoći u rekonstruiranju sveukupne javne i intelektualne klime, tog preduvjeta nekog idealnijeg svijeta, u kojem bismo se, kao pojedinci i kao društvo, željeli naći

 

A kada je 2004. dobio Kiklopa za ”Gondolijer na Vltavi”, u obrazloženju smo čitali i ovo:

 

Nova knjiga feljtona Zdravka Zime ”Gondolijer na Vltavi” već svojim naslovom određuje i teme i dileme kojima se autor bavi. Zdravko Zima u svojim feljtonima iznimnom erudicijom i lakim perom spaja naizgled nemoguće – književnost i nogomet, politiku i glazbu, televiziju i povijest. Zbirka feljtona ”Gondolijer na Vltavi” štivo je koje, bez sumnje, pokazuje kako je i danas moguće pisati ozbiljno, bez senzacionalizma o svim temama, a Zdravko Zima se i ovom svojom knjigom pokazuje kao gotovo jedini autor koji u novinskom feljtonu, tom najživljem žanru, uspijeva produbiti i proširiti najbolje stranice hrvatskog feljtonizma od Antuna Gustava Matoša do Veselka Tenžere.

 

Zdravko Zima istovremeno je i pronicljiv analitičar naše svakidašnjice i kozer koji u svojim feljtonima ostvaruje i probuđuje izgubljeni duh Srednje Europe i Mediterana, koji tako volimo prizivati.

 

Bilo bi indiskretno kazati što sve pronalazim zajedničkoga sa Zimom, ali, eto, par sitnica, njegov stric, Ivan (Juan) Žic, živio je i umro u mom rodnom gradu Buenos Airesu, a Zima i ja imamo i zajedničko, češko porijeklo.

 

Elem, osim što vam preporučujem knjigu eseja ”Ekstraeseji” kao nešto možda ponajbolje što je Zima napisao uz, možda neke druge njemu drage knjige kao što je ”Porok pisanja”, želim kazati da se Zdravko Zima ravna prema srcu osluškujući pulsacije unutarnjeg univerzuma. On je to zapravo napisao za Kocbeka kojeg, nažalost, ne poznajemo ni u Hrvatskoj ni u njegovoj Sloveniji, a trebali bismo, jer je to autor, kršćanski humanist i antifašist, koji je ”pokazao inteligenciju i invenciju koje su svojstvene samo najvećima.”

 

Izuzetno sam ponosan i počašćen što mogu prijateljevati sa Zdravkom Zimom (nažalost, ne i dijeliti njegov interes za hrvatski nogomet, a posebno njegovu ljubav prema Hajduku), i to zato jer smo se složili da pred sobom imamo šansu da preuzmemo tešku, ali dragocjenu ulogu kojom ćemo pomoći u rekonstruiranju sveukupne javne i intelektualne klime, tog preduvjeta nekog idealnijeg svijeta, u kojem bismo se, kao pojedinci i kao društvo, željeli naći.

 

Uvijek bih se želio boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj novinarski angažman izvan svakog stranačkog ili partikularnog interesa. Zdravko Zima meni i svima drugima pomaže da shvatimo kako zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno deprivirane, pogotovo stoga što su takve i slične vrijednosti posljednjih godina prilično zanemarene.

 

Svi se mi (ako to smijem reći kolegicama i kolegama) moramo svakim danom okrenuti nad vlastitim koracima i zapitati se: jesmo li zavrijedili povjerenje publike? Obavljamo li savjesno naš posao? Zdravko Zima uopće ne treba dvojiti da na takva pitanja dobiva itekako pozitivan odgovor…

 

I, što reći na kraju?

 

Ad multos annos, poštovani kolega i dragi prijatelju! Adio, druže Zima. Ali ne zadugo, ti i ja smo partneri. Čekam tvoj povratak.