novinarstvo s potpisom
Zdenka Pantić
U ovo ljetno vrijeme obično se spremam na odlazak iz Zagreba, redovito zasićena ponavljanjem teških tema oko odnosa države prema antifašizmu i reviziji povijesti; o onome o čemu se u javnosti govori i posebno o onome što se prešućuje, ili o čemu se neiskreno i cinično određuje, temama ratova i pomirenja, pravde i krivde, očekivanja… [Read more…]
Aleksandar Popov
Mnogi građani Novog Sada su sa ogorčenjem primili vest da je Vojska Srbije u njihovom gradu otkrila spomen-ploču generalu Mladenu Bratiću, nekadašnjem komandantu Novosadskog korpusa, koji je poginuo prilikom opsade Vukovara. [Read more…]
Ana i Otto Raffai
U zadnje vrijeme pažnju javnosti uspijeva privući mlada Šveđanka Greta Thunberg kojoj je pošlo za rukom, na čemu joj zavide mnogi jer im to nije uspjelo, izmamiti na ulice u raznim dijelovima svijeta stotine svojih vršnjaka. [Read more…]
U petak sam na poziv kolege Mirka Klarina u Puli nazočio izložbi fotografija i prezentaciji interaktivnog narativa “Ahmići: 48 sati pepela i krvi“. Narativ je producirao Klarinov SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu, a fotografije je snimio britanski fotograf Giles Penfound (iz britanskog vojnog kontingenta srednje Bosne) u danima nakon zločina u tom srednjobosanskom selu. [Read more…]
Što se promijenilo godinu dana nakon prosvjeda u Tuzli i drugim gradovima Bosne i Hercegovine? Za početak treba reći da se “godinu dana poslije”, 7. veljače 2015., okupilo toliko malo prosvjednika u Tuzli, Sarajevu, Zenici i Mostaru da su skupovi nalikovali više na komemoraciju za pokojnika nego na prosvjede. [Read more…]
Danas, 27. ožujka 2014., dočekala me jubilarna nagrada za mojih 20 godina neprekidnog rada kao profesorice njemačkog jezika u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Ovaj staž dio je mog prosvjetnog iskustva koje će iduće godine napuniti treće desetljeće.
Za dvadeset punih godina rada prosvjetarke ‘‘sjelo“ mi je na račun punih 875 kuna ili po svakoj godini svih 43,75 kuna. Koliko li su samo vrijedne ove kune samo nebo zna. Da su euri, ne bi toliko vrijedili.
Izračun trenutnog iznosa jubilarne nagrade posljedica je uštede Republike Hrvatske tamo gdje ona najdosljednije i zna štedjeti: kao zemlja znanja na širenju znanja i kao zemlja ugrožena depopulacijom na svojim budućim naraštajima. Naime, pretpostavljam odlukom Vlade RH osnovica za izračunavanje jubilarne nagrade smanjena je s 1.800 na 500 kn. Te se nekadašnja svota od 3.150 kuna poput veste u perilici skupila na ovih punih 875 kuna.
Nije ni ona prva suma bila neko bogatstvo, ali ova potonja je prava bomba. Vrijedi zlata. Jer da nije njene bezobrazne minimalnosti, ne bih ni napisala ovaj tekst. Stoga moja zahvala na jubilarnoj nagradi sadrži i ovaj aspekt zadovoljstva zbog poticaja na bunt i pozivanja na otpor.
Izračunala sam dakako da je ono što je ostalo od jubilarne nagrade tek 28 posto onoga što je donedavno kolektivnim ugovorom bilo prosvjetnim djelatnicima/cama zajamčeno.
Nije ovaj podatak šok; on je, nažalost, samo još jedan u nizu činjenica koje sam spoznala kroz tri desetljeća djelovanja kao profesorica. Da, naime, rad i novac nisu uvijek u sretnom braku, već se gdjegod rad vazda povećava, dok se novac stalno nekako smanjuje.
Priča s jubilarnom nagradom koja se smanjila za nekoliko puta samo je točka na ‘‘i“. Ona nije razlog da se manje radi, nego je alarm, znak da treba reći: ‘‘Dosta više!“
Stoga, dragi moj poslodavče, dragi ministre obrazovanja i svega drugoga, u skladu s novonastalim stanjem i moje srce kuca za tvoje projekte tek 28 posto. Onih 72 posto kuca protiv. S takvim srcem ulazim svaki dan u učionicu i, da parafraziram aktivisticu bosanskog proljeća iz Tuzle, također profesoricu u jednoj gimnaziji, kada je govorila pred političarima svog kantona: ‘‘Svaki dan govorim djeci ružno o tebi, jer nisi mi dao priliku da govorim išta lijepo.“
Tvoje ime, dragi moj ministre, ne navodim u ovom tekstu jer ono i nije presudno. Ono ima funkciju riječi koja drži mjesto, što bi se u njemačkom jeziku nazvalo Platzhalter. Na njegovom mjestu moglo bi stajati neko drugo ime, a jubilarna nagrada bi vjerojatno bila slične veličine. I to je jako dobro, jer nam daje znati koliko trebamo važnosti vama pridavati. U našim životima i u našem radu. Niti trećinu. A 72 posto treba tražiti negdje drugdje.
Drugim riječima, valja biti budan za promjenu, alternativu, drugačiji pristup. Valja u sebi okrenuti leđa vama – kao inicijalni čin promjene koja nam treba, 100 posto. Kao vodič može i tebi i nama sa srcima koja kucaju 28 posto i manje poslužiti ona mala knjižica ‘‘Indignez Vous“ (‘‘Naljutite se“). Ljutnja je početak promjene, važno je ne zaboraviti da smo ljuti, ne potisnuti osjećaj bijesa. Pišem da snagu ljutnje zadržim i možda podržim još neko srce koje zbog bijesa kuca samo trećinu ili četvrtinu.
Kako vidim Vladu kojoj služiš, moj ministre, u njoj su, po meni, većinom imena kao i tvoje – samo Platzhalter, držači mjesta. Ne vidim da su potrebe i problemi ljudi ove zemlje u fokusu vaše pažnje ni trećinu onoga što bi trebali biti i vidim da je intenzitet vaše brige upravo obrnuto proporcionalan težini vaših primanja.
Pa ipak, ne oslobađa vas to odgovornosti za sustav koji nosite, a koji tek s 28 posto vrednuje jedno od najplemenitijih zvanja koje civilizacija poznaje, a to je prenošenje znanja i bavljenje mladim generacijama.
Shvatite da mi savjest nalaže ukazati im na to da je ovo što od vas vide upravo suprotnost odgovornosti kojoj ih želim poučiti.
Ovih dana moj auto nosi istu poruku koju ti ovdje šaljem: kako u zemlji znanja umijemo odvojiti za svaku godinu odgajanja za život mladih ljudi i učenja novim znanjima pune 43,75 kn i kako to činimo godinu za godinom dvadeset godina.
Proslavila sam jubilarnu nagradu s kolegicama i kolegama u osjećaju zahvalnosti Bogu; jer što bi bilo da živimo u zemlji neznanja?
Moje najduže putovanje automobilom na jednoj relaciji u jednom danu, bez zaustavljanja, trajalo je devetnaest sati. Od Splita do Tuzle. Ne do one Tuzle na istočnom, azijskom rubu Istanbula. Do tamo ima 1550 kilometara i putovanje bi, preko Dubrovnika, Tirane, Soluna i mosta preko Bospora, kaže Google, trajalo 18 i pol sati. Ja sam 19 sati vozio do ove naše, bosanske Tuzle, do koje od Splita, kaže Google, ima 350 kilometara i uvrh glave pet sati lagane vožnje. Ali, putovanje o kojem pričam bilo je u ljeto 1993. kada nije bilo Googlea, ali je bilo rata i sve postojeće auto-karte nisu služile ničemu ako niste znali gdje je na tom putu koja bojišnica.
A to vam u jeku hrvatsko-muslimanskog rata u Bosni i Hercegovini nije pouzdano mogao reći nitko. Zapravo, nije to bila vožnja bez zaustavljanja, nego bez odustajanja. Itekako su nas zaustavljali na punktovima, od onih “službenih”, do “privatnih” iza šumskih zavoja. Pouzdano smo jedino znali gdje su Srbi, jer taj front je već bio utvrđen i tamo nipošto nismo smjeli ni htjeli zabasati.
Kod Tomislavgrada skretalo se desno, u Vran planinu preko koje je vodila opjevana ratna “cesta spasa”. Najteže je bilo naći prohodan i koliko-toliko siguran put kroz srednju Bosnu, Lašvansku dolinu u kojoj su sukobi između hrvatskih i muslimanskih snaga (nitko to tada nije nazivao hrvatsko-bošnjačkim sukobom) bili najžešći. Krivudali smo od Uskoplja/Gornjeg Vakufa cestom, također u ratu probijenom, prema Travniku i Vitezu, pa onda s nje skrenuli desno prema Fojnici, odakle smo se nekako provukli negdje oko Busovače prema Visokom, pa onda prema Brezi, Varešu, pa preko Konjuh planine put Olova, pa onda oštro lijevo prema Kladnju i Tuzli.
Bez obzira na sve opasnosti i ponekad vrlo neugodne i neizvjesne susrete sa svakojakim vojskama i milicijama u sjećanje su mi se najsnažnije urezali prelijepi krajolici, kanjoni uz rijeke, pogledi s planinskih vrhunaca. Ali, najvažnije i najjače upamćeno od svega je ono što je Tuzlu u ono vrijeme činilo jedinstvenom i zbog čega mi je ona uvijek i bila najdraži teren, uz ispriku što u kontekstu rata i patnje uopće spominjem bilo kakvu dragost.
Strancima koje smo mi domaći plaćenici svjetskih novinskih agencija odvodili i sprovodili kroz Bosnu uglavnom ništa nije bilo jasno. Tko s kim protiv koga i zašto… Lakše im je bilo sav taj ratni metež podvesti pod urođeno divljaštvo balkanskih plemena. Mnoge im je stvari bilo nemoguće objasniti i prevesti, pogotovo neke, iz današnje perspektive banalne, putositnice.
Vozimo se tako nekim šumskim drumom, a ono odjednom uz put straćara pretvorena u gostionicu, a na njoj rukom ispisana drvena ploča s imenom. Pa ti sad strancu, koji pita što je to nas lokalce odjednom toliko razgalilo, prevedi što to zapravo znači i kako to nama zvuči “Ovo malo duše”. Trebalo je u tim objašnjavanjima ponekad zagrabiti i u kulturnu povijest kad bi Amerikanac, sričući ime neke druge usputne kafane, upitao: “What does it mean – Sevdah?”
Ipak, taman kad bi nekako svladali osnovne podjele i naučili razliku između HVO-a i Armije BiH, između crveno-bijelih kockica i bijelih ljiljana na plavom, u Tuzli bi im sve to krhko znanje ponovo palo u vodu.
Kolega fotoreporter i ja jednom tako dolazimo u Tuzlu s velikim novinarom iz velikog svijeta. Vodimo ga u restorana kakvih je uvijek, nasreću i nažalost, bilo i u ratom najiscrpljenijim mjestima, pa i u Tuzli sa svih strana zatvorenoj za normalan promet normalnih ljudi i robe. Kad tamo – tamburaši. Pjevaju “Ne dirajte mi ravnicu”. Pita Amerikanac čija je to pjesma? Hrvatska. A zašto oni sviraju tu pjesmu pokraj stola za kojim sjede ljudi s ljiljanima na uniformama? Zato što je ovo Tuzla. Uto ulazi manji odred HVO-a i već s vrata tamburašima dovikuju: Dosta više, bolan, te ravnice, sviraj “Da te nema, Alija”. Tuzla!
Sve mi to dolazi u pamet dok pokušavam pokupiti koje zrno soli u naknadnim pametovanjima i spinovima o uzrocima, povodima i javno-tajnim ciljevima nereda koji su počeli kao radnički prosvjed u Tuzli. Nitko od onih koji pišu trezveno, upućeno i oprezno, kako osjetljivost teme i vremena nalaže, nije obezvrijedio autentičnost tog prvog socijalnog motiva u Tuzli zapaljene iskre nezadovoljstva.
Od rata nisam bio u Tuzli i premalo znam o tome što se u tom gradu, koji mi je prirastao srcu, u međuvremenu događalo. A i ono što znam tiče se uglavnom kulture, osobito književnosti koja je tamo na cijeni neuobičajeno visokoj za naše krajeve. Ali želim odati priznanje Tuzli u ratu za ono što nisam vidio spomenuto ni u jednom sadašnjem tekstu, jer to nešto nije ni beznačajno, ni nevažno, ni malo.
Tuzla je jedini grad koji je izbjegao barem jedan od ratova vođenih u Bosni i Hercegovini. I to ne nekom pukom srećom, nego voljom svojih građana. U barem jednom od ratova u koji ih se itekako guralo Tuzlaci su jednostavno odbili sudjelovati. Ili, da to kažem onim Amerikancu neprevedivim rječnikom, barem jedan rat oni nisu popušili.
U Tuzli, naime, nije bilo hrvatsko-muslimanskog rata, u Tuzli su Armija BiH i HVO ostali saveznici i onda kada su se te dvije strane nemilosrdno klale u južnijim predjelima. Došao sam tako u Tuzlu i jutro nakon onog strašnog 25. maja 1995. kada je srpska granata s Ozrena, ispaljena u toplu proljetnu večer nekadašnjeg Dana mladosti prema trgu Kapija, masakrirala tuzlansku mladost. Ubijenih 71, ranjenih 240, većinom između 18 i 25 godina. Ali, na televizijskim ekranima sljedeći su se dan vrtjele samo slike UN-ovih promatrača koje su Mladićevi Srbi vezali za odašiljače i druge moguće ciljeve zračnih napada NATO-a koji će se dogodili nekoliko mjeseci i premnogo tisuća u Srebrenici i drugdje pobijenih ljudi prekasno.
Naravno da je “revolucija” propala. Naravno da su na bunt raje zajašile samozvane elite. Ali, i u meni proključa kada čitam kako “Tuzla nije samo grad propalih socijalističkih mastodonata, nego grad u kome caruju ljevičarske i progresivističke udruge, s izrazito antinacionalnim i projugoslavenskim ideologijskim profilom”. Borislav Ristić tako piše u Indexu da bi omalovažio i ocrnio Tuzlake koji su izašli na ulicu i diskvalificirao njihov očaj.
Bilo ih je koji su o Tuzli tako govorili i u ratno vrijeme. Bit će i znalaca upućenih u “prave razloge” odbijanja Tuzlaka da povrh jednog uđu i u drugi rat. Ja samo pišem o onom što sam vidio. I hvatam se za nadu da možda ipak postoji mogućnost da su barem negdje i barem jednom razum i ljudskost prozreli i odbili nacionalističko ostrašćivanje kao recept svakog rata. I zato, neka takve Tuzle. Uostalom, u bljutavoj kaljuži nije dosta zrno, ovdje nam baš treba čitav rudnik soli.
(Prenosimo s partnertskog portala Večernjeg lista)
Piše: Goran Borković
Foto: osobna arhiva Ede Maajke
BiH vrije. Ljudi su nezadovoljni. U čemu je problem? U politici ili ljudima?
Problem je u svemu, od Daytona do politike koja pokazuje samo neodgovornost i koruptivnost skoro svih BiH političara. U ljudima je problem što se ovo nije dogodilo ranije nego se skupljalo i patilo puno godina. Zadnjih par godina je postala nesnošljiva situacija koja je rezultirala ovim što se dogodilo u Tuzli, a sada i u drugim gradovima.
Mediji i političari tvrde da je riječ o instrumentaliziranom napadu na državne institucije?
To su gluposti. Preko prijatelja sam dobro upućen u događanja u Tuzli, gdje je došlo do protesta zbog političke neodgovornosti, kriminala, korupcije… Dogodio se čisti bunt i revolt. Ta priča i pokušaji da se ovo događanje naroda uništi stavljanjem nacionalnog ili stranačkog predznaka mogla bi se progutati kod gotovo svih gradova osim Tuzle.
Iskreno, iz ostatka BiH mi dolaze svakojake informacije, ali ništa vezano uz instrumentalizirani napad – to su samo riječi kojima se želi sve to obezvrijediti. Sad me ne bi čudilo da netko pokuša ovo odvući u neku desetu priču s nekim nacionalnim ili stranačkim glupostima jednostavno da se narodu ubije volja i svijest da su se ljudi sposobni izdići iz te nacionalne retorike i opće depresivne situacije, da mogu nešto promijeniti, da su sposobni i bitni.
Hrvatskoj i srpskoj javnosti gura se pod nos priča o “bošnjačkoj revoluciji“ koja se ne bi trebala ticati ostala dva konstitutivna naroda u BiH.
Preostala dva konstitutivna naroda se ovo jako tiče; ne moraju ovo podržati ni protestirati protiv svojih prevaranata, ali će to uraditi kad-tad u bližoj budućnosti. To je sigurno. Nitko ne može gutati laži i sranja vječno. U Srbiji i Hrvatskoj nije baš toliko bolja ekonomska situacija i raspoloženje naroda. Imam puno prijatelja Srba i Hrvata koji su bili na protestima u Tuzli i cijeloj Federaciji od početka.
Forumovi sugovornici u Tuzli zadovoljni su činjenicom da se barem nešto ljudi pojavilo na protestima u Banjoj Luci i Bijeljini. Koliko je BiH zapravo država?
Ona je za sada država samo geografski jer puno ljudi koji žive u njoj ne žele biti u zajednici s druga dva ili nekim od naroda. BiH bi se preporodila da je samo na godinu dana svi stanovnici te geografske zajednice smatraju jednostavno svojom ili i BiH jednostavno svojom. Recimo, ja sam Bosanac, a uz BiH smatram i Hrvatsku svojom.
Taj nacionalistički džoker u ex-Yu pali, nažalost, svugdje i dan danas; mi smo imali rat, pa to jako lako prolazi, to je balkanski kriptonit. Kad god osjetim to u riječima čovjeka, čujem: hajde, jedi govna još malo. Dok god to bude prolazilo, nećemo znati koliki su naši dometi kao društva. To vrijedi za sve zemlje regije.
Gdje je budućnost BiH kao države? Ovo pitam u svjetlu činjenice da osim – mogu tako reći – priglupe najave visokog predstavnika OHR-a kako bi možda trebalo uključiti vojsku EU-a, nitko iz europskih institucija ne reagira. Koliko i što uopće znači BiH za Europu, koja se, kako kaže hrvatski premijer Milanović, šutala s njom sto godina?
Europa, nažalost, ne pokazuje veliki interes; moglo bi to sve puno bolje s njihove strane. Svejedno, mislim da je sve na nama. Svakako kao društvo moramo napredovati, a ovi protesti su fin korak u tom smjeru.
Foto: osobna arhiva Ede Maajke
Mislite li da ideja direktne demokracije koja se upravo želi provesti u Tuzli može uspjeti?
Zasad uspijeva. Evo u Tuzli je uspostavljen plenum građana. On bi trebao olakšati prelazak vlasti, a tu su još i ovogodišnji izbori, pa ćemo svi skupa biti svjedoci kako će to završiti. Nadam se najboljem.
I na kraju, šaka u glavu ili šutnja nad zlom sudbinom?
Izađi i zahtijevaj svoja prava.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Bosna i Hercegovina opet gori. Dvadeset godina nakon kraja rata čini se da počinje novi rat. Onaj za socijalnu pravdu.
Prije par dana su počeli protesti nezadovoljnih tuzlanskih radnika pred zgradom Tuzlanskog kantona. Nakon što im niko nije odgovorio na zahtjeve demonstrantima su se pridružili i studenti i nezaposleni građani. Potom su počela masovna hapšenja. Policija koja dvadeset godina ne hapsi ratne profitere, ratne zločince i ine kriminalce počela je da hapsi građane jer su izrazili svoje nezadovoljstvo. Šokirani policijskom brutalnošću građani su odlučili odgovoriti.
Policija je, dakle, odgovorila silom. Zapravo, to je ono što piše u tobože profesionalnim izvještajima. Prava je istina da je policija počela da primjenjuje neviđenu brutalnost na građanima.
Građane BiH i regije su šokirale slike na kojima policija privodi četrnaestogodišnjaka koji se, vraćajući se iz škole, našao na mjestu demonstracija. Prema medijskim izvještajima jednom od demonstranata policija je slomila obje noge. Na kraju, i sam je komesar policije Tuzlanskog kantona za jednu televiziju izjavio kako je policija to uradila jer mora svojim životima zaštiti uposlenike Vlade i Vladu.
Policija je uhapsila Aldina Širanovića, uzornog građanina koji je, prema navodima iz policije, podsticao proteste. Snimak iz Tuzle na kome policija šprica suzavac po studentima koji mirno stoje ispred studentskog doma je potresao javnost.
Nakon masovnih hapšenja građana Tuzle protesti solidarnosti su počeli u Sarajevu. Građani su nosili transparente na kojima je pisalo “Svi smo mi Aldin Širanović”. Prvi dan sarajevskih protesta, u četvrtak, dužnosnici vlada (Federalne i Kantonalne) su rekli kako ne shvataju zbog čega građani protestiraju. Premijer vlade Sarajevskog kantona je rekao kako “u Sarajevu niko nema razloga da bude nezadovoljan”.
Ova je premijerova rečenica još jednom razbjesnila građane i navela ih na neviđeni bunt, prije svega zbog toga što je u njoj sadržana sva bahatost bosanskohercegovačkih političara i etničkih elita koje, uživajući u privilegijama kakvih nigdje nema, potpuno gube kontakt s realnošću.
Petak je i Sarajevo gori, baš kao što je gorjelo 1992. godine. Kako se onda ovaj grad borio protiv fašizma, bori se i danas. Danas se Sarajevo bori protiv etno-fašizma i socijalne nepravde. Bore se i Mostar, i Zenica, i Travnik, i Kakanj, i svi gradovi, manji i veći. Na ulicama su svi građani BiH.
Čak se i Banja Luka probudila. Nadati se da više nikome nije važno nečije ime, nacija ili religijska pripadnost. Građane BiH-a je, izgleda, konačno ujedinilo ono što im je svima zajedničko – siromaštvo i neviđene socijalne nepravde. Doduše, premijerka RS Željka Cvijanović rekla je nešto što je nasmijalo cijelu bh. javnost: “Ne smijemo dozvoliti da se neredi iz jedne potpuno neuređene sredine kao što je Federacija preliju u jednu potpuno uređenu sredinu kao što je Republika Srpska.”
Međutim, ovdje se događa ono što se događa kod svih masovnih protesta na svijetu. Mnogo je dezinformacija koje u javnost puštaju prije svega zvaničnici policijskih tijela. Naime, rečeno je kako su demonstranti u Tuzli opljačkali tržni centar Omega. Iz tržnog centra Omega je došao demanti. Tržni centar nije ni dirnut.
Desetine građana Tuzle je noć provelo na saslušanju. Među njima je i jedna studentica koja je cijelu noć ispitivana doslovce zato što je stajala u prvom redu protesta sa zviždaljkom u ruci. Sve to je navelo građane da kamenuju i zapale zgrade vlada širom BiH.
Na jednom od portala koji prati proteste iz minute u minutu je objavljena vijest da je “Rulja krenula u rušilački pohod. Uništavaju trafike, radnje, iščupan je i bankomat…”.
Istovremeno, novinarka jedne sarajevske televizije je rekla da je i novinarima onemogućeno da rade svoj posao. Naime, ko god pokuša nešto da snimi, bude pretučen. Nije rečeno ko tuče novinare. Međutim, novinari brojnih televizija upozoravaju da se huligani instruirano uključuju u proteste.
A to se, jasno je, čini kako bi se protesti delegitimirali i kako bi građani, uplašeni pred divljanjem huligana, i sami zatražili da policija reagira.
Stotine povrijeđenih se primaju u bolnice. Neprestano se šire (dez)informacije o pljačkama. Vlade kantona, prvo Tuzlanskog, a onda i Zeničko-dobojskog, daju ostavke. Zapaljena je zgrada Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona.
Mostar, koji je do sada bio 2u1 grad, je odlučio da mu je dosta toga. Bunt u BiH je masovan. Zbog toga vlast i ne bira instrumente da se zaštiti.
Policija, dakle – ona je ta koja čuva vlast i poredak. O tome svjedoči i jedna tuzlanska demonstrantica koja kaže: “Mojoj prijateljici su prvog dana protesta policajci govorili ‘Kujo, makni se, šta hoćeš’. Ja nisam imala incidenata. Jasno sam čula, nakon što smo se juče oko 18.30 razbježali zbog suzavca, krikove mladića iza grmlja u slijepoj ulici kod gimnazije Ismeta Mujezinovića.”
Policiji nisu bitni građani koji se čude što se i sama policija ne pridruži protestima kada ni pripadnici MUP-a ne primaju plate redovno i žive s minimalnim primanjima.
U Sarajevu su se protesti oteli kontroli. Zapaljena je zgrada Vlade Kantona Sarajevo. Policija hapsi i premlaćuje demonstrante. I zgrada Predsjedništva BiH gori. U Tuzli gore zgrada Vlade i zgrada Općine Tuzla.
Ohrabrujuća vijest u svemu je da je konačno počeo građanski bunt građana BiH-a. A građanski bunt podrazumijeva građansku državu koje u BiH odavno nema. Namjesto nje tu je jedna etno-nacionalistička tvorevina. Vrijedi podsjetiti da je BiH uređena po etničkom osnovu i da je kao takva zemlja bez perspektive. Jer domaće su elite odlično iskoristile post-dejtonsko stanje i nakaradna ustavna određenja kako bi sebi priskrbile ogroman kapital.
Policija, vratimo se na suštinu, tvrdi da su huligani preuzeli glavnu riječ. Iako je u ovakvoj situaciji teško bilo šta reći, nameće se jedno temeljno pitanje. Da li se ovdje svjesno radi huliganizacija protesta kako bi se bunt građana BiH-a koji od ove zemlje nastoji stvoriti građansku državu kanalizirao za pogrešne ciljeve?
A sve upućuje na to jer je zapaljen Historijski arhiv BiH-a. Da li je u toku inicijalnih protesta u Tuzli namjerno upotrijebljeno preveliko nasilje kako bi se priskrbilo opravdanje za gušenje revolucije? To su sve pitanja na koja će se odgovor još čekati.
Da li vlast pokušava iskoristiti proteste i nametnuti janukovičevski model policijske države? Problem je što vlasti optužuju građane za nasilje i time vrše ono što su radili dvadeset godina i što najbolje znaju – zamjenu teza. Naime, nisu građani krivi za nasilje.
Da su vlasti radile svoj posao, da se nisu dvije decenije iživljavale na građanima BiH-a, ne bi bilo protesta. Ili, da su barem, kada su protesti počeli, odlučili da udovolje zahtjevima građana umjesto što su im se nacerili u lice sa svojih olimpskih visina. Međunarodna zajednica, koautor bosanskohercegovačkog besmisla, radi ono što je radila i devedesetih – osuđuje nasilje.
U BiH se bije bitka na život i smrt. BiH više ne može biti etno-klerikalna i kvazidemokratska država. Od ishoda zavisi da li će postati građanska ili policijska zemlja?
Gledajući nedavno objavljeni video na YouTubeu naziva ”Sramota”, svjedočili smo još jednom verbalnom pa potom fizičkom nasilju među mladim školarcima. Ovaj put riječ je o učenici Hemijske škole u Tuzli koja je postala žrtva svojih školskih kolegica. Događaj je ponovno pokrenuo niz pitanja o zabrinjavajućem trendu povećanja nasilja među mladima.
Naime, snimka prikazuje grupu učenica kako lavinom uvreda i pogrdnih riječi iskaljuju frustraciju i ljutnju na školskoj kolegici. No ubrzo prvotno vrijeđanje prerasta u naguravanje i udaranje učenice po cijelom tijelu. Za to su vrijeme u školskom dvorištu ostali učenici mirno promatrali i mobitelima snimali događaj, prenosi portal Tuzlanski.ba.
Ovaj događaj u susjednoj zemlji samo je jedan u nizu primjera sve češćeg oblika školskog nasilja na koje sve više upozoravaju profesori i psiholozi. Unatoč tomu što je snimka zlostavljanja proslijeđena mjerodavnim institucijama, ostaje pitanje tko je doista odgovoran za takvo brutalno ponašanje maloljetnica i zbog čega takvi primjeri nasilja među mladima sve više postaju ”uobičajen problem”, a ne iznimka. A odgovornost se u praksi najčešće prebacuje s jedne institucije na drugu, s roditelja na nastavnika. No problem i dalje ostaje, a i nejasna odgovornost pojedinca i institucija.
Prema statistikama Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, samo u protekloj školskoj godini zabilježeno je 1577 slučajeva vršnjačkog nasilja u školama. Drugim riječima, oko 30 % djece bar jednom doživi neki oblik vršnjačkog nasilja. O nasilju među djecom i mladima govorimo kad jedno ili više djece sustavno i namjerno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete ili mladu osobu koja se ne može obraniti. Ima ga među djecom svih dobnih skupina, no nažalost sve je više nasilja među sve mlađim populacijama.
Važno je imati na umu da je posrijedi vrlo složena pojava, uzrokovana nizom činitelja. U psihologiji mnoge teorije pokušavaju s različitih polazišta ustanoviti uzrok nasilja među djecom. Pritom je najveći naglasak na važnosti socioloških faktora (karakteristike obitelji, transgeneracijsko prenošenje nasilja, kulturne vrijednosti, utjecaj nasilja u medijima, siromaštvo, nezaposlenost itd.), ali i psiholoških faktora (ličnost osobe i moguće psihopatološke tendencije). Teorija privrženosti, primjerice, naglašava kako uzroke agresivnih ponašanja treba tražiti već u najranijem djetinjstvu jer su rana iskustva s bliskim osobama osnova za sve kasnije odnose.
Swea Jelić Tuščić, diplomirana psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, kaže kako nerijetko djeca prihvate model nasilnog ponašanja odraslih otprije prisutan u obitelji. I istraživanja su pokazala kako razina agresije djece raste ako roditelji toleriraju njihovo agresivno ponašanje pa na takvo ponašanje ne treba gledati kao na hir ili dječje nepodopštine.
”Škola je, kao i svaka druga institucija, odgovorna za nasilje koje se događa unutar i u krugu škole pa je bitno da učitelji interveniraju uvijek kada uoče i najmanju naznaku nasilja među djecom. U Hrvatskoj postoji i protokol o postupanju škole u slučajevima vršnjačkog nasilja, koji podrazumijeva uključivanje i drugih nadležnih institucija, primjerice centara za socijalnu skrb. Ipak, s obzirom na složenost pojave, i odgovornost treba biti podijeljena. Za uspješno nošenje s problemom nasilja među djecom i mladima važni su napori i preventivni rad na razini obitelji, škole, stručnjaka, ali i društva”, ističe S. Jelić Tuščić.
Nužno je potaknuti na djelovanje i djecu koja pasivno svjedoče nasilju (tzv. promatrači) jer su oni bitan faktor u procesu smanjivanja vršnjačkog nasilja. Nasilje među djecom problem je kojim se treba pozabaviti cijelo društvo. Važno je znati da se djeca i mladi ne mogu sami suprotstaviti nasilju, već da im je u tome potrebna pomoć odraslih, odnosno roditelja, nastavnika, stručnjaka i društva u cjelini.
