Američka Agencija za okoliš prošlog je četvrtka uzbunila svijet svojim prognozama kako će zbog otapanja ledenoga pokrivača na Sjevernome i Južnome polu porasti razina mora pa bi se gradovi poput Venecije ili Londona, ali i neke države, primjerice Danska, Nizozemska i velik dio sjeverne Njemačke, mogli naći pod vodom.

 

Ista agencija tvrdi kako se u zadnjih 50 godina Zemljina temperatura povisila za pola Celzijeva stupnja te da je u isto vrijeme razina mora porasla 17,5 centimetara. Kada bi se globalno zatopljenje nastavilo ovim tempom, vjeruju,  za 5000 godina, nakon otapanja sveg leda na Zemlji, razina mora mogla bi se podići čak 70 metara.

 

Agencija za okoliš poziva se pritom na istraživanja skupine znanstvenika koji su radili za njih. Da bi sve bilo dovoljno dramatično, National Geographic napravio je nekoliko interaktivnih zemljopisnih karata i prikazao sve faze toga mogućeg novovjekovnog potopa kataklizmičkih razmjera.

 

Prije samo nekoliko mjeseci, u travnju ove godine, u časopisu Science objavljeni su rezultati istraživanja skupine danskih, nizozemskih i britanskih znanstvenika koji su proučavali ledenjake na Grenlandu i došli do posve drukčijih zaključaka. Voditelj tog istraživanja Kurt Kjaer, znanstvenik sa Sveučilišta u Kopenhagenu, kazao je da stanje s ledenjacima nije alarmantno kako se katkad prikazuje.

 

Proučavajući fotografije snimljene iz zraka u različitim razdobljima, Kjaer i njegovi kolege zaključili su da postoje pojedine faze topljenja ledenjaka koje “u nekom trenutku započnu, no nakon određenoga vremena stanu”. Studija je nakraju pokazala da unatoč alarmima koji se svako malo mogu čuti, nema povećana otapanja ledenjaka u zadnje vrijeme.

 

Varijanta s globalnim zatopljenjem ima svoju katastrofičnu stranu. Osim potapanja pojedinih metropola i država, ona znači dugotrajnu sušu, nedostatak poljoprivrednih površina, borbu za pitku vodu i povratak u barbarstvo. Ljudi i narodi borili bi se jedni s drugima za preživljavanje. Oni koji imaju vodu i područja za proizvodnje hrane bili bi meta onih koji to nemaju

 

Ta dva posve suprotna zaključka dviju skupina znanstvenika podsjećaju na slučaj otprije sedam, osam godina. Tada je skupina američkih znanstvenika nakon nekoliko izrazito sušnih ljeta tvrdila kako zbog ljudskog djelovanja ulazimo u toplije razdoblje, u kojem će temperature biti više, razina mora porasti, a obradive se površine zbog suša osjetno smanjiti.

 

S druge strane, javila se skupina ruskih znanstvenika koja je, ponudivši čak američkim kolegama okladu, tvrdila da se zapravo nalazimo na ulazu u ledeno doba. Zime će biti sve hladnije, ledenjaci se neće otapati, a povećat će se područja pod snijegom i ledom. Dogovorili su se da će pratiti rezultate kretanja temperature i razine mora.

 

Od tada je objavljeno puno znanstvenih radova i prognoza o tome, no jedinstvenoga zaključka nema. Jedni i dalje tvrde da su klimatske promjene izvjesne te da su posljedica ljudskog djelovanja, a drugi pak ustraju u  objašnjenju da je riječ o cikličkim vremenskim promjenama koje uglavnom ovise o odnosu Zemlje prema ostalim planetima. Pritom se pozivaju na prijašnja razdoblja postojanja života na Zemlji, među kojima je bilo toplijih razdoblja, ali i ledenih doba. Govori se da su u srednjem vijeku zime bile puno oštrije, a hladnoća kudikamo veća. Područja koja su bila žitnice postale su pustinje, a nekadašnje pustare su se zbog promjena klima pretvorila u plodna polja.

 

 Prije dvadesetak godina u novinama su se svaki tjedan pojavljivali tekstovi o ozonskoj rupi nad Sjevernim polom. Glavnim krivcem za to smatralo se korištenje freona i halona, koje su kao potisne plinove sadržavali dezodoransi, mnogi kućanski aparati te protupožarni uređaji. Nakon nekog su vremena mjerenja pokazala da se ta famozna ozonska rupa – popunila. Nitko ne zna kako, ali, uglavnom, rupe više nema. Dakako, okoliš i bioraznolikost na Zemlji, a tu spadaju i ledenjaci, treba čuvati neovisno o tome kojoj se teoriji priklonili.  

 

Kada su ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu rekli da postoji opasnost od zatopljenja, on je odgovorio kako bi to Rusiji itekako odgovaralo. Golemo područje Sibira, gdje je danas zimi uobičajena temperatura minus 50 Celzijevih stupnjeva, postalo bi pristupačnije i iskorištenije. Život se tamo održava u pojedinim oazama, ali vrlo teško.  

Noću policija doslovno prisilno ugurava u svoje kombije sve koji su pripiti i odvozi ih u prostorije za triježnjenje. U tim prostorijama, koje su dakako grijane, prespavaju noć i ujutro odlaze. Oni koji ostanu na ulici, ujutro uglavnom budu pronađeni mrtvi.

 

Dakako, i varijanta s globalnim zatopljenjem ima svoju katastrofičnu stranu. Osim potapanja pojedinih metropola i država, ona znači dugotrajnu sušu, nedostatak poljoprivrednih površina, borbu za pitku vodu i povratak u barbarstvo. Ljudi i narodi borili bi se jedni s drugima za preživljavanje. Oni koji imaju vodu i područja za proizvodnje hrane bili bi meta onih koji to nemaju.

 

Stoga se valja nadati da se te katastrofične prognoze neće obistiniti. Ima nešto u zaključku Kurta Kjaera sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je priznao nemoć znanosti i ustvrdio “da se zbog nekog razloga ledenjaci počnu otapati, no onda taj proces stane”. No na pitanje događaju li nam se klimatske promjene ili je riječ o cikličkim mijenama – još nismo dobili odgovor.