Nedavno mi je privukao pozornost članak u Jutarnjem listu u kojemu asistent na katedri crkvene povijesti Teologije u Rijeci Marko Medved piše o nespojivosti kršćanstva s nacionalizmom. U nekom drugom, sretnijem kontekstu članak bi prošao ispod radara – jer je svakome tko ima imalo soli u glavi jasno da je kršćanstvo nespojivo s nacionalizmom.

U današnja vremena ovo, nažalost, predstavlja dašak svježeg vjetra – da jedan katolički mislilac jasno ustane protiv pozdrava ”Za dom spremni”. Onog istoga kojega bi umirovljeni pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić (i čovjek puno jačih intelektualnih kapaciteta nego što pokazuje u javnosti) i ridikulozni sisački biskup Vlado Košić htjeli opet vidjeti kao naš službeni pozdrav.

”Za dom, Vaša svetosti!” ”Spremni”, odgovorio bi veliki kritičar ”srpske Hrvatske” Košić.

Ali je jako pozitivno što se oglasio i profesor Medved, rekao praktički nešto poput 2 i 2 je 4. Nije tu trebalo neke velike pameti – premda je on pokazao i svoju stručnost – trebalo je prije svega petlje kako bi se ustalo protiv nečega što je već gotovo preraslo u dogmu Katoličke Crkve u Hrvatskoj.

I dok sam ja čitao Vereša, Rebića, Fućaka, Šagi-Bunića – ekipa je, čini mi se, više gutala Milu Budaka, Antu Pavelića, Hrvatsko slovo i slične stvari (ako i za ovo imate želudac, vjerojatno ste besmrtni). A ako čitate takvu literaturu i cijenite ovu ”novu katoličku snagu”, onda se vjerojatno sada previjate od bolova čitajući moj članak. Svejedno, kako rekoh, ja bih po istini

I sad da odmah kažem, nešto što ne biste očekivali od ateista – ali moram to reći istine radi. U Katoličkoj Crkvi na ovim prostorima imate jednu zavidnu brojku vrlo pametnih i kvalitetnih mislilaca. To mi je bilo jasno još kad sam sredinom osamdesetih kao student filozofije čitao fra Tomislava Janka Šagi-Bunića, Adalberta Rebića i meni tada omiljenog Tomu Vereša.

Oni su tada bili prva linija crkvene misli, koji se nisu libili pozabaviti najdubljim filozofskim i teološkim pitanjima. Još kad tome dodate prerano preminulog bibličara fra Jerka Marijana Fućaka i nedavno umrlog mu suradnika fra Bonaventuru Dudu – čovjek bi se začudio kako to da nisam postao katolički teolog (budući da sam i rođenjem i krštenjem katolik). U međuvremenu je ta ekipa umrla.

I tko se u zatim sve pojavio?

Vlado Košić, Zlatko Sudac, Valentin Pozaić, Anđelko Kaćunko, John Vice Batarelo, Željka Markić, Ladislav Ilčić, Luka Popov. Imate želuca da nastavim? Onda vas stvarno nikakav otrov ne može ubiti.

I dok sam ja čitao Vereša, Rebića, Fućaka, Šagi-Bunića – ekipa je, čini mi se, više gutala Milu Budaka, Antu Pavelića, Hrvatsko slovo i slične stvari (ako i za ovo imate želudac, vjerojatno ste besmrtni). A ako čitate takvu literaturu i cijenite ovu ”novu katoličku snagu”, onda se vjerojatno sada previjate od bolova čitajući moj članak. Svejedno, kako rekoh, ja bih po istini.

Nisu pametni katolički mislioci nestali – oni su jednostavno bačeni u drugi ili peti plan. Imate i dalje punu kapu njih koji ulaze u duboku teološku i filozofsku problematiku i ne lupetaju gluposti.

Imam s vremena na vrijeme prilike upoznati mlade katoličke mislioce i povremena prepiska s njima mi je odmor za dušu. Ne, oni nisu popustljivi prema ateizmu, oni stoje na branicima svoje vjere – ali štogod ja mislio o toj vjeri i svim tim dogmama, dečki izazivaju respekt svojim širokim obrazovanjem i vrlo britkim uvidima u raznoliku problematiku

Marko Medved, koliko ja poznajem situaciju, samo je jedan od takvih koji puno teže dolaze do javnosti i zasad nemaju potporu crkvenog vrha. Crkva je odlučila napraviti jednu totalno blesavu selekciju svoje prve linije – i vjerujte mi da bi bila puno manja pogreška kada bi najpoznatiji hrvatski TV mehaničar namjesto Modrića u sastav ubacio Porobiju.

Imam s vremena na vrijeme prilike upoznati mlade katoličke mislioce i povremena prepiska s njima mi je odmor za dušu. Ne, oni nisu popustljivi prema ateizmu, oni stoje na branicima svoje vjere – ali štogod ja mislio o toj vjeri i svim tim dogmama, dečki izazivaju respekt svojim širokim obrazovanjem i vrlo britkim uvidima u raznoliku problematiku.

Mislim da sam u više navrata to rekao – a nije mi teško ponoviti – biti vjernik nipošto ne znači biti glup. Kad bih branio suprotno, pljunuo bih i na vlastitu vjerničku prošlost, ali, još gore, na mnoge jače intelektualce od sebe koji su, slijedom raznih okolnosti, vjernici.

Ja stojim iza tog stava isto onako gorljivo kao iza teze da biti ateist ne znači biti nemoralan.

I sad mi dopustite da dodam nešto na inače neupitne tvrdnje Marka Medveda. Kršćanstvo je, to je jasno iz aviona, nespojivo s nacionalizmom. To što mi živimo u kulturi u kojoj je ušato U spojeno s križem govori o kulturi, a ne o kršćanstvu. Ipak, cijenio bih i da je rečeno još nešto – kršćanstvo je spojivo, i to vrlo lako i očito, sa socijalizmom.

Osobno, ja sam liberal, a ne socijalist – čisto da me tko sada ne počne ganjati na osobnoj osnovi. Ipak, previše sam proučavao i Novi zavjet i povijest teologije da bih previdio ono očito – da su se ideje socijalne pravde duboko usjekle još u Starom zavjetu, a Isus iz Nazareta ih je ponovio vrlo jasno i upečatljivo unutar svoje vizije Kraljevstva Božjeg.

Mislim da sam u više navrata to rekao – a nije mi teško ponoviti – biti vjernik nipošto ne znači biti glup. Kad bih branio suprotno, pljunuo bih i na vlastitu vjerničku prošlost, ali, još gore, na mnoge jače intelektualce od sebe koji su, slijedom raznih okolnosti, vjernici

Kraljevstva kojega je on smatrao prije svega kraljevstvom pravde – socijalne pravde. A i prvi socijalistički mislioci, poput Thomasa Morea i Tommasa Campanelle, nastali su unutar Crkve.

Svojedobno sam i pitao jednog katoličkog stručnjaka za Novi zavjet zašto se Crkva ne opredijeli za ljevicu – bez, naravno, vezivanja za određenu stranku (čija je pripadnost ljevici donekle upitna).

Naravno, svi znamo odgovor – Crkva se desetljećima borila protiv ljevice i sada, nakon što je u sretnom braku s desnicom, nema namjeru tako promijeniti svoje političke vizije. Ja tu nemam što drugo reći nego ponoviti riječi prokatoličkog anglikanca Johna Milbanka koji, parafrazirano, kaže kako na svjetovnu verziju socijalizma Crkva nije trebala odgovoriti isto tako svjetovnim nacionalizmom, nego kršćanskom verzijom socijalizma.

Zamislite Hrvatsku u kojoj bi s oltara odjekivale propovijedi kojima bi se osudilo izbacivanje ljudi na ulicu, neplaćanje obaveza dobavljačima, preniske i prekasne plaće radnicima i sve ono što puno više tišti običnog čovjeka od pitanja je li pozdrav ”Za dom spremni” inspiriran opernom arijom.

Zamislite društvo u kojem Crkva više ne isisava državni proračun zahvaljujući duboko nemoralnim Vatikanskim ugovorima, nego ulaže svoj nemali novac u razvoj etičnog i socijalnog poduzetništva.

Ali Crkva, koja se hvasta svojim (inače ne lošim) socijalnim naukom, jednostavno zazire od tema socijalne pravednosti vjerojatno zato da se ne bi zamjerila bogatim sponzorima.

Osobno, ja sam liberal, a ne socijalist – čisto da me tko sada ne počne ganjati na osobnoj osnovi. Ipak, previše sam proučavao i Novi zavjet i povijest teologije da bih previdio ono očito – da su se ideje socijalne pravde duboko usjekle još u Starom zavjetu, a Isus iz Nazareta ih je ponovio vrlo jasno i upečatljivo unutar svoje vizije Kraljevstva Božjeg

Naravno, oni će bilo kakav pokušaj takve retorike jednostavno odbaciti kao komunizam, baš kao što je ne tako davno još živući Benedikt XVI. odbacio učenje (također još živućeg) teologa oslobođenja Leonarda Boffa kao previše marksističko.

Ne znam što bi Papa rekao npr. na Isusovo učenje da se svi dugovi trebaju brisati i ljudima vratiti sav imetak – bi li ga optužio za suradnju sa Živim zidom?

Ipak, na kraju, hoću vjerovati kako istup Marka Medveda nije tek usamljeni trzaj katoličke inteligencije koju je potisnula sama Katolička Crkva.

Znam katkad reći da se kao ateist iznimno ljutim na ono što u našim prostorima govori i radi Katolička Crkva u Hrvatskoj. Ali da sam kojim slučajem katolički teolog – ja bih urlao od bijesa.

Mislim da bi bilo vrijeme da se i taj urlik čuje. Ušutkani nemaju pravo na šutnju.