novinarstvo s potpisom
Željka Markić
Nakon što je u ožujku Ustavni sud zbog formalnih razloga ukino Zakon o pravobranitelju za djecu, ovih je dana krenulo javno savjetovanje o prijedlogu novog Zakona kako bi on bio donesen do 1. kolovoza kada prestaje važiti aktualni propis. Na web platformi e-Savjetovanje sa svojim kritikama i prijedlozima do sada se u raspravu uključila samo jedna organizacija, ali ona najmotiviranija – ”U ime obitelji” Željke Markić. [Read more…]
Obično se misli da su strategije same sebi svrha, hrpa papira oko koje se skupi trust mozgova i onda metajezikom ispisuju stotine stranica nikome važnog teksta, ukratko da su – mrtvo slovo na papiru. [Read more…]
U pokušaju ispravljanja nepravde prema židovskoj zajednici u vrijeme tzv. NDH, Vlada Zorana Milanovića odlučila je Židovskoj općini Zagreb darovati zgradu u središtu metropole, kao svojevrsnu kompenzaciju za imovinu koja joj je oduzeta za vrijeme ustaškog režima.
Riječ je o reprezentativnoj zgradi u Dežmanovoj ulici od oko 3000 četvornih metara zajedno sa zemljištem u kojoj je donedavno bilo Ministarstvo pravosuđa, a prije toga Hrvatska radiotelevizija. Premijer Zoran Milanović ustvrdio je da nije riječ o naknadi, nego o “dugu časti i kulturi srca” te kako darovnica “ne znači da sadašnja Vlada preuzima odgovornost za ono što su radili nekadašnji fašistički režimi”.
Zvuči lijepo i ponosno, s mjerom i u dobroj vjeri. No, povrat židovske imovine predugo traje, s mršavim rezultatima, da bi ovakva politička gesta, pa ma kako velikodušno izgledala, bila dovoljna.
Prije svega, u darovnici postoji jedna kvaka – Židovska općina Zagreb zauzvrat bi se trebala obavezati da nakon što dobije zgradu i zemljište u Dežmanovoj 6, više neće imati nikakva potraživanja prema Republici Hrvatskoj. Dakle, da neće potraživati druge oduzete nekretnine, ne samo u Zagrebu, nego i drugdje u Hrvatskoj. To baš ne izgleda kao dar, više je nalik sirovoj računici države. Bit će zanimljivo vidjeti kakva će biti reakcija iz ŽOZ-a.
Nakon ove Milanovićeve geste – političke odluke ili simboličkog poteza, kako god – ostaje otvoreno još jedno jako važno pitanje: povratak privatne imovine Židova protjeranih, zatvaranih i likvidiranih za vrijeme ustaške NDH. To je zapravo još bolnija tema, u Hrvatskoj nikad dovršena.
Povrat židovske imovine ide jako sporo, a nedorečeni zakon provodi se parcijalno. Prema neslužbenim podacima odvjetnika koji zastupaju obitelji Židova stradalih u NDH, do sada je riješeno manje od 30 posto zahtjeva. Neki nisu pipnuti punih 17 godina, a kompenzacije su sramotno male, gotovo simboličke.
Jedina imovina Židova koju je prema aktualnim propisima moguće vratiti je ona oduzeta nakon 1945. godine, dok su zločini i otimačina u NDH ostali nedirnuti. Riječ je o Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine koji je stupio na snagu 1997. godine. Pravo povrata ili naknade imali su, prema prvoj verziji zakona, samo hrvatski državljani u prvom nasljednom redu. Rok za podnošenje zahtjeva bio je šest mjeseci.
Zakon je dopunjen 2002. godine, kada je uvedeno da i stranci mogu imati pravo povrata, ali samo oni koji nisu riješeni temeljem međudržavnih ugovora, što je uvelo pomutnju kod rješavanja zahtjeva.
I dalje je ostalo da se ne vraća imovina oduzeta od 1941. do 1945. godine, kada je i oduzeto najviše židovske imovine. Pravo povrata ima i dalje samo prvi nasljedni red, a ostao je i prekratak rok za podnošenje zahtjeva. Zadnji pokušaj izmjene zakona bio je potkraj mandata vlade Jadranke Kosor, ali je prijedlog zastao negdje u zakonskoj proceduri.
Povrat židovske imovine uglavnom se aktualizira kada se netko od predstavnika hrvatskih vlasti treba sastati s nekim iz Izraela ili američke administracije. Tako je bilo i ovaj put.
Predsjednik Ivo Josipović upravo je u posjetu SAD-u. Iako u medijskim izvještajima nema informacija o tome da ga je američka strana zaskočila pitanjem otezanja povrata židovske imovine, potpuno je sigurno da je i to bila tema.
Židovska općina Zagreb ustrajno godinama lobira i preko američkih veza da se to pitanje napokon riješi, a State Department u svojim redovitim izvještajima o ljudskim pravima i vjerskim slobodama naglašava problem povrata židovske imovine u Hrvatskoj.
Zanimljivo je da se samo nekoliko tjedana uoči Josipovićeva posjeta Bijeloj kući SDP-ov Peđa Grbin, predsjednik saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, 10. travnja u Saboru sastao s veleposlanikom Douglasom Davidsonom, posebnim izaslanikom SAD-a za pitanja holokausta. Grbin mu je tada obećao da će Hrvatska “u budućnosti pokušati pronaći modalitete za rješenje problema povrata imovine”.
Slično obećanje čuli smo i od ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić prije dvije godine uoči njezina puta u Izrael. Tada je izjavila da je “hrvatska vlada donijela političku odluku da se vrati sva imovina Židova oduzeta u razdoblju od 1941. do 1945. godine”. Otad nema puno pomaka. Posebno ako se gleda iz perspektive stradalih u NDH. Povrat nisu doživjeli ni rijetki preživjeli iz holokausta, kao ni danas njihovi nasljednici.
Riječ je o nepravdi koja traje desetljećima. Nepravdu demokratska država mora ispraviti. Oslobođena ideologije, emocija i demagogije. I zato bi bilo dobro da osim “kulture srca”, napokon proradi i “kultura pravde i zakona”, što je racionalnije i korisnije za sve.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Kada su prije pet godina slijepe i slabovidne osobe u Hrvatskoj prvi put samostalno glasale na izborima, svi su to smatrali velikim uspjehom. I to s pravom.
Tada, na predsjedničkim izborima 2009. godine, na svakom izbornom mjestu bio je ogledni primjerak glasačkog listića na Braillevom pismu i matrica s rupicama koju su potom osobe oštećenog vida prislonile na “normalni” glasački listić i – glasovale. Šablona im je pomagala da sami, svojom rukom i olovkom, zaokruže svojeg kandidata bez ičije asistencije.
To je “novo zrnce dostojanstva u samostalnosti”, “glas demokracije” i “smanjivanje ograničavajućih društvenih normi”, hvalile su tada slijepe osobe odluku Državnog izbornog povjerenstva (DIP).
No, zadovoljstvo nije dugo trajalo.
Već na parlamentarnim, a potom i na lokalnim izborima te prošlogodišnjim EU-izborima takve mogućnosti više nije bilo. Isto će biti i na ovim izborima za Europski parlament. Slijepe i slabovidne osobe moći će glasovati isključivo uz asistenciju nekog iz obitelji ili prijatelja, što znatno narušava njihovu samostalnost.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 2013. godinu u Hrvatskoj ima 17.428 osoba s oštećenim vidom, od čega je 3357 potpuno slijepih građana. Njihova prava regulirana su, poput prava svih osoba s invaliditetom, nizom međunarodnih dokumenata – među kojima je osnovna Konvencija UN-a za osobe s invaliditetom, koju je Hrvatska potpisala među prvima – te domaćih propisa, od Ustava i Nacionalne strategije do izbornih zakona koji propisuju način glasovanja na svim razinama izbora.
Do sada su svi izborni zakoni regulirali glasovanje slijepih i slabovidnih osoba samo uz asistenta, pa je i njihovo samostalno glasovanje 2009. godine bilo isključivo rezultat dogovora Hrvatskog saveza slijepih i DIP-a, a ne “naprednih” zakonskih rješenja.
Tek Zakonom o izboru članova u EU-parlament iz 2010. godine uvedena je mogućnost glasovanja uz pomoć listića na “brajici”, da bi potkraj prošle godine i to bilo izmijenjeno. Ostavljena je samo šablona kao pomoćno sredstvo. U praksi, međutim, ni toga nije bilo. Vraćeno je sve na staro, a i DIP je u svojim obvezatnim uputama predviđao glasanje slijepih i slabovidnih osoba isključivo uz pratnju. Tako će biti i u svibnju.
Vojin Perić, predsjednik Hrvatskog saveza slijepih, koji okuplja oko 6000 članova, kaže da je glasovanje s matricom vrlo teško kada ima puno lista i kandidata. Donekle razumije i to da je država u krizi, pa da vraćanje na staro glasovanje uz asistenta može biti neka vrsta “prijelaznog perioda”, ali da to ne može trajati vječno.
“Očekujemo od DIP-a i drugih nadležnih institucija da na bilo koji način pronađu mogućnost da slijepi glasaju samostalno. To je njihova dužnost i obaveza koju je ova država prihvatila. Nas tehnologija više ne zanima. Netko tko je preuzeo obaveze mora ih i provesti. Ako ih nije mogao provesti, nije ih trebao ni prihvatiti. Inače ispada da ih je prihvatio da bi mi bili kozmetički preparat preko kojeg će se onda oni dodvoriti Europi ili ne znam kome”, upozorava Perić.
Za ove ih izbore DIP do sada nije kontaktirao, iako je, tvrdi, Hrvatskom savezu slijepih obećano da će se “za sljedeće izbore pripremiti materijali i način glasanja”. U ovo predizborno vrijeme obratili su im se samo Hrvatski laburisti. Izradili su letak na ”brajici” s informacijama o EU izborima, s njihovim stranačkim programom i kandidatima s njihove liste.
“Do sada sam s DIP-om dobro surađivao, ali me za ove izbore još nisu kontaktirali, a vrijeme polako curi. Ako se ne može riješiti samostalno glasanje slijepih osoba na europskim izborima, kako će se za parlamentarne ili lokalne na kojima postoji bezbroj lista i kandidata? Gospodo, uvedimo elektronsko glasanje! Može na biračkom mjestu ili od kuće.
Kad dođete na biralište, odete u kabinu, stisnite svoju tipkicu i to je to. Tako bi trebalo biti ne samo za slijepe, nego za sve. Ima takvih primjera u Europi. Ušteda je na materijalu, na listićima, na svemu”, predlaže Perić.
Uključivanje slijepih i slabovidnih osoba u politički život, pa i putem tajnog i samostalnog glasovanja, dio je općeg međunarodno usuglašenog standarda. Preporuke Kodeksa dobre prakse u izbornim pitanjima daju prioritet samostalnom glasovanju na biračkom mjestu, a samo izuzetno uz asistenta, od kuće ili putem pokretnih glasačkih kutija.
Prema GONG-ovim podacima iz 2010. godine s matricom su slijepe osobe mogle glasovati u Austriji, uz dodatni listić na “brajici” na Islandu i u Španjolskoj, a uz pomoć uređaja koji omogućava samostalno glasovanje u Velikoj Britaniji. Istodobno, mnoge države – poput Njemačke, Poljske, Rumunjske ili Slovačke – i dalje daju prioritet glasovanju uz asistenta, slično kao u Hrvatskoj.
Perić nije optimističan oko toga da će se u skorije vrijeme poboljšati sudjelovanje slijepih i slabovidnih osoba u političkom životu Hrvatske – ni po mogućnosti da samostalno glasuju na izborima ni po šansama da se kandidiraju i uđu u Parlament. Još je teško zamislivo da će Hrvatska dobiti svog Davida Blunketta. Riječ je poznatom slijepom britanskom parlamentarcu i bivšem ministru obrazovanja.
“Slijepi u Hrvatskoj nisu nikad imali zastupnika u Saboru, ali generalno osobe s invaliditetom jesu. One su bile stranački prilično isposvađane i izmanipulirane. U ovom sazivu nemamo nikoga. To znači da smo bili samo za pokazivanje po logici ‘ajmo ući u Europu, pa ćemo to anulirati. Očito ima važnijih karijera i sudbina koje treba zbrinuti i promovirati”, ogorčen je Perić.
Dosta mu je, kaže, “ubožničkog, milostinjskog mentaliteta prema slijepima” i toga da se “kriza lomi na ranjivim skupinama”. Jednako što se tiče ostvarivanja prava glasa, ali i ostalih prava, poput neriješenog pitanja inkluzivnog dodatka ili sustavnog financiranja udruga slijepih i statusa kazališta “Novi život”.
U DIP-u tvrde da je problem isključivo u nedostatku novca. Da postoji dobra volja da se slijepima i osobama s oštećenjem vida opet omogući samostalno glasanje, ali da je to u ovom trenutku neizvedivo.
“Imali smo više sastanaka s Hrvatskim savezom slijepih. Ustanovili smo da je nemoguće štampati toliku količini izbornog materijala. Njihova tiskara to nije mogla obaviti, a ni Narodne novine nemaju taj kapacitet. Bilo bi lijepo da smo mogli zadržati standard iz 2009. godine, ali jednostavno nema sredstava. Sve se kreše gdje se može”, objašnjava Aleksandra Jozić-Ileković, potpredsjednica DIP-a.
Iznenađena je što u Savezu slijepih očekuju materijale od DIP-a, jer – tvrdi – tu je obavezu preuzeo upravo Savez, “koji bi se trebao angažirati oko informiranja svojih članova o izborima”. Potpredsjednica DIP-a ipak je obećala da će nakon razgovora s nama nazvati Vojina Perića i pitati ga kako im DIP može pomoći oko informiranja o izborima za EU. Tako se i dogodilo. Neposredno pred završetak teksta nazvala nas je i izvijestila da su se čuli i dogovorili napraviti format glasovne poruke o izborima koja će biti na web-stranici DIP-a, Hrvatskog saveza slijepih i svih podružnica udruge.
U DIP-u su upoznati s napretkom tehnologije koja bi slijepim osobama, ali i svim ostalim građanima s invaliditetom, mogla olakšati samostalno glasanje, ali od uvođenja takvih inovacija u Hrvatskoj za sada nema ništa.
“S nekoliko tvrtki smo stupili u kontakt, imali smo njihove prezentacije. Uz novac, prvo je takvu mogućnost potrebno ugraditi u zakone. U Sloveniji su imali mašine za glasanje na posebnim biračkim mjestima, ali je za njih bio mali interes, pa se na kraju odustalo”, kaže Jozić-Ileković.
I druge osobe s invaliditetom, posebno one manje pokretne, susreću se sa sličnim problemima na izborima – od nemogućnosti glasovanja zbog nepristupačnog biračkog mjesta do nedovoljnog broja mobilnih timova koji bi im omogućili glasovanje kod kuće, ali to je druga priča.
Ili zapravo – ista.
(Prenosimo s portala Forum.tm)
Onako kako je većim dijelom prošla 2013. godina, nastavila se i ova 2014. – slučajem Perković. Prvo se on zvao ”europski uhidbeni nalog”, pa ”lex Perković”, onda se pretvorio u ”prijetnje EU sankcijama”, da bi se jesenas Vlada u zadnji čas izvukla. Zatim su se uplele i ”ustavne promjene”, pa je sve palo u vodu, da bi sada Perković opet ostao na brisanom prostoru.
U međuvremenu, ima samo jedna novost – Zdravko Mustač, nadređeni Perkoviću u Udbi prije tridesetak godina. Za njega su mediji tek od prije koji dan počeli pokazivati veći interes, jer i za njim je Njemačka poslala nalog za izručenje.
Ostalo je isto – opet slušamo potpuno suprotstavljena pravna tumačenja je li nastupila zastara za kazneni progon zbog likvidacije Stjepana Đurekovića iz 1983. godine i ponovno kreće nadmudrivanje izvršne vlasti sa zakonima i (sudskim) institucijama ove države. U svemu tome, vodu mute i brojne priče nekadašnjih udbaša, ražalovanih političara, navodno autentičnih svjedoka tog vremena i promišljanja raznih analitičara.
Kulminacija se dogodila ovog četvrtka kada je Županijski sud u Velikoj Gorici odlučio da nema temelja za izručenje Zdravka Mustača zbog zastare, a samo dan ranije Županijski sud u Zagrebu potvrdio je da je nalog te iste Njemačke u slučaju Josipa Perkovića – utemeljen i da Perković treba odgovarati pred njemačkim sudom.
Teško da građani, pa i natprosječno zainteresirani, mogu shvatiti zbog čega je do toga došlo. Tko je u pravu, Zagreb ili Velika Gorica? Ili oba suda?
Je li međunarodno preuzeta obaveza, odnosno tzv. europski uhidbeni nalog ”jači” od domaćih zakona, pa je u pravu zagrebački sud ili je domaća zastara zapreka izručenju, što je rekao velikogorički sud? Ili je, ipak, riječ o dva različita slučaja? Je li Perković još uvijek aktualan zato što se na njegovom slučaju radilo u Hrvatskoj i nakon 1991. godine, pa se zastara računa od nekog kasnijeg datuma, a Mustač nikad nije bio istraživan, pa zato je njegov slučaj treba staviti ad acta? Možda. Nije do kraja jasno.
Ili su možda dvije različite odluke dva suda iste nadležnosti, zapravo, signal da u Hrvatskoj pravosuđe opasno šteka, kada u istoj (?) stvari u samo 24 sata razlike sudovi donose oprečne odluke? Ako je tome tako, opravdano je pitanje što se događa sa „običnim“ sudskim sporovima koje vode N.N. građani. Je li doista bolje voditi neki imovinski spor u Sisku, a ne u Karlovcu, tužiti poslodavca zbog otkaza radije u Splitu nego, na primjer, u Zagrebu? Nadamo se da nije tako. Zapravo, trebalo bi da nije tako. Da postoji ujednačena sudska praksa za istovjetna djela.
Što se onda dogodilo? Je li se opet umiješala politika? Ni to nije isljučeno. Istog dana kada je sud u Velikoj Gorici odlučivao o (ne)izručenju Mustača, osvanula je naslovnica Jutarnjeg lista s porukom neimenovanog izvora u Vladi. Sakriven iza anonimnosti, a ipak dobro pozicioniran u Banskim dvorima, taj ”Netko” se jako ljutio što je Županijski sud u Zagrebu dan ranije zaključio da Perkovića treba izručiti Njemačkoj.
”Ova odluka je udar na državu, sudovi ne provode hrvatske zakone”, objavljeno je masnim slovima. U tekstu je citat visokog vladina izvora još žešči. Odluku zagrebačkog suda smatra ”skandaloznom” nazivajući je ”državnim udarom s pištoljem na vodu”. To su velikogorički suci sigurno pročitali. A jesu li i primili na znanje i ravnanje – ne znamo. Nadamo se da nisu, da su odlučivali isključivo po zakonu. To bi bilo jedino ispravno.
U ovoj kakofoniji pravnih začkoljica i nejasnoća, upravo je taj politički dio najopasniji. I u tumačenju bivših vremena i – još više – u tumačenju ovoga danas, današnjih zakona, međunarodnih obaveza, aktualnih i budućih sudskih odluka. A toga će u slučaju Perković-Mustač biti napretek.
Čeka nas i odluka Vrhovnog suda (za sada u slučaju Perković sigurno), možda i Ustavnog suda, a neki spominju i mogućnost da se u sve uključi i Sud EU u Luxembourgu. Zanimljivo će biti vidjeti i kako će se u svemu postaviti Državno odvjetništvo. Ono je do jučer, u ime hrvatske države, tvrdilo da je u slučaju Perković nastupila zastara, da bi danas, kada zastupa Njemačku, trebalo inzistirati da se i Perkoviću i Mustaču sudi pred njemačkim sudovima.
Ako politika (čitaj: vlast) bude u svim tim pravosudnim fazama držala pravosuđu nogu u vratima i usmjeravala sudove i državno odvjetništvo kako da rade i odlučuju, to će biti više od državnog udara s pištoljem na vodu. To će pravnu državu pretvoriti u običnu pjenu od sapunice.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Nakon referenduma o braku Vlada je krenula u protuofenzivu. Mediji su puni izjava ministra uprave Arsena Bauka i potpredsjednice Vlade Milanke Opačić da ”evo, samo što nije” novi Zakon o životnom partnerstvu koji bi trebao dati puno više prava istospolnim parovima. Vijest se čini potpuno novom, skoro kao vladin as iz rukava. Stječe se dojam da Vlada poentira nakon udara konzervativne inicijative U ime obitelji. A zapravo nije tako.
Ministarstvo uprave na Zakonu radi već više od godinu dana. Lani u rujnu formirana je radna skupina za izradu novoga propisa. Plan je bio da prijedlog dođe na Vladu u prvom tromjesečju ove godine. To se nije dogodilo, već se dogodila inicijativa U ime obitelji. Od svibnja ”obiteljaši” su skupili potpise, odradili svoju kampanju, zagušili javnost zamumuljenim argumentima o braku kao životnoj zajednici isključivo između žene i muškarca i – uspjeli su. Gotovo 66 posto izašlih građana zaokružilo je ”za”.
Za to vrijeme, Vlada je tek sporadično spominjala da priprema novi Zakon, a u Saboru je SDP trošio energiju na tehničke stvari oko nadolazećeg referenduma i na obračunavanje s Ustavnim sudom.
A mogli su imati asa u rukavu punih osam mjeseci prije pojave društva predvođenog Željkom Markić. Ili je u proljeće barem dočekati s gotovim prijedlogom. Propustili su i jedno i drugo.
”Obiteljaši” su počeli diktirati tempo, a Vlada je kaskala. Istina, od kraja ljeta mediji su povremeno prenosili glavne novosti u Zakonu, ali rokovi za njegovo usvajanje iz nepoznatih razloga opet su se pomicali.
Prvo je u rujnu najavljeno da će Zakon biti u proceduri taj mjesec, ali ništa. U listopadu je puštena informacija da će u proceduri biti istodobno s Obiteljskim zakonom, ali Obiteljski je krenuo, a Zakona o životnom partnerstvu još nema. I kada je konačno 6. studenoga započela i formalna javna rasprava na internetskim stranicama Ministarstva uprave, ta informacija samo je protrčala kroz medije. Tek sad – ovaj ponedjeljak – dan nakon referenduma i nekoliko dana prije završetka javne rasprave 6. prosinca, Vlada je putem svoje FB stranice pozvala građane da pročitaju prijedlog i napišu komentare. Zašto to nije učinila ranije, nije jasno.
Kao što nije jasno zašto je gotovo godinu dana radna skupina samozatajno radila na prijedlogu bez puno informacija u javnosti. Posebno je to nejasno zato što je istodobno sve više rasla napetost, pa i histerija u društvu oko inicijative ”U ime obitelji”. Dio građana bio je zbunjen i preplašen. Mnogima nije bilo jasno što se događa i tko zapravo ima pravo. Želi li doista Vlada ugroziti ”klasični” brak, želi li uništiti ”svetost” obitelji?
A Vlada ne da to nije planirala, nego je korak po korak činila ustupke konzervativnim krugovima i Crkvi. Koji su ustupci?
Prvo, prava homoseksualnih parova regulirana su posebnim zakonom, nisu dio Obiteljskog zakona, dakle ne miješaju se s heteroseksulanim brakom ili izvanbračnom zajednicom muškarca i žene. Štoviše, na Zakonu uopće ne radi matično ministarstvo nego Ministarstvo uprave. To, naravno, kritizira dio LGBT udruga nezadovoljnih što se homoseksulane parove segregira izmještajući ih iz obiteljskog zakonodavstva. No, Vlada je na tome ustrajala. Ministar Bauk objasnio je da se to čini ”uvažavajući stajalište da se kod obitelji radi o drugoj instituciji koja ima odvojenu tradiciju i društveni kontekst” te da se ”radi o pragmatičnom kompromisu koji je doličan demokratskom društvu”.
Također, ni u jednom trenutku nije bilo ni spomena da bi se homoseksualnom paru dopustilo posvajanje djece, već samo skrbništvo nad biološkim ili posvojenim djetetom jednog od partnera. Očito se i u odnosu prema djeci u istospolnim vezama vodilo računa o trenutačnim društvenim, a ponajprije političkim okolnostima. Pa shodno tome i da se ne naljute konzervativni i crkveni krugovi.
Nije jasno zašto Vlada svih ovih mjeseci to nije objasnila građanima i stotinu puta ako je trebalo, punim rečenicama, priznajući da su spremni na kompromis, ali i objašnjavajući dobre strane novoga Zakona. A toga, doista, nema malo.
Za razliku od vrlo površnog Zakona o istospolnim zajednicama donesenog prije deset godina, prijedlog Zakona o životnom partnerstvu priznaje gotovo sva bračna prava istospolnim parovima, osim posvajanja djece.
Regulirano je sklapanje veze kod matičara i upotreba zajedničkoga prezimena, postoje odredbe o mirovinskim i zdravstvenim pravima, porezne olakšice te prava iz sustava socijalne skrbi. Propisuje se i nasljeđivanje te raspodjela imovine nakon prekida veze ili smrti partnera. Osim skrbništva nad partnerovim djetetom, u slučaju prekida veze predviđena je i mogućnost viđanja djeteta bivšeg partnera. Također, predviđeno je neformalno životno partnerstvo – svojevrsni pandan izvanbračnoj zajednici kod heteroseksualnih parova.
I umjesto da Vlada promovira koje su dobre strane Zakona, kako za LGBT zajednicu – tako i za čitavo društvo, svojom je šeprtljavošću doprinijela napetostima u društvu. Dopustila je da joj Markićka i društvo diktiraju tempo, a sve u želji da ugodi baš svima, pa i onima kojima se nikada neće moći ugoditi.
I nakon svega, Vlada prijedlog Zakona servira ”kao odgovor na referendum”. Dakle, kao post festum, a ne kao stvarnu želju da se priznaju osnovna prava LGBT zajednici.
A uz to idu i šlampave izjave poput one potpredsjednice Vlade Milanke Opačić da će se prijedlog Zakona vrlo skoro naći u proceduri, ”možda baš na Svetog Nikolu, pa da bude jedan poklon LGBT populaciji”.
I sada, nakon besmislenog i diskriminirajućeg referenduma, koji je uz to koštao 48 milijuna kuna, Vlada ima mogućnost popravnog. Iz inicijative ”U ime obitelji” ne miruju. Samo dva dana nakon, za njih uspješnog referenduma, ponovno su stisnuli gas. Nezadovoljna Željka Markić tvrdi da je prijedlog novog Zakona u suprotnosti s novom odredbom Ustava i da se homoseksualnim parovima zapravo daju ista prava kao u braku.
Sad će se tek vidjeti dosljednost Vlade, hoće li ustrajati na prijedlogu ili će se neke odredbe novog Zakona naprosto pogubiti na putu od Ministarstva uprave, preko Vlade, pa do prvog i drugog čitanja u Saboru, što bi sve moglo potrajati do proljeća.
(Prenosimo s portala forum.tm)
