novinarstvo s potpisom
Lora Vidović
Državni zavod za statistiku upravo je objavio rezultate lanjske ankete o dohotku stanovništva po kojoj je u Hrvatskoj dvadeset posto građana u riziku od siromaštva. Kako vidite utjecaj siromaštva na ljudska prava? [Read more…]
Ivo Goldstein
Foto: Davor Kovačević
Monografija ”Jasenovac” Ive Goldsteina od gotovo hiljadu stranica, koju je upravo objavila nakladnička kuća Fraktura, zbog obilja arhivske građe i priča o odnosima konkretnih ljudi, čuvara i žrtava, unikatno je djelo o ovom zloglasnom ustaškom logoru. To je bio povod za razgovor s autorom knjige, povjesničarom i profesorom zagrebačkog Filozofskog fakulteta. [Read more…]
Jadranka Brnčić
Jadranka Brnčić doktorirala je na Filozofskom fakultetu, a na Teološkom fakultetu ”Matija Vlačić Ilirik” u Zagrebu predaje biblijsku hermeneutiku i izborni predmet Biblijski simboli. Sudionica je kritičkih rasprava i okruglih stolova, poput onoga na šibenskom Festivalu alternative i ljevice (FALIŠ) s temom uloge Crkve u društvu (Tu bi trebala ići opaska da piše kolumne na portalu Autograf.hr, Op, uredništva Autografa). Objavila je nekoliko knjiga, od poezije do teoloških eseja, a za ”Novosti” govori o sprezi politike i klera, aktualnoj situaciji na zagrebačkom Filozofskom, Vatikanskim ugovorima, simbolima u najnovijoj predstavi Olivera Frljića, svećenstvu koje veliča zločinačke režime…
Što vaši studenti uče u sklopu izbornog predmeta Biblijski simboli?
Uče o razlici između metafore i analogije, znaka i simbola. Kao i promišljati o pitanjima poput onoga je li u zemlji u kojoj se većina ljudi deklarirala kršćanima križevima mjesto u javnim prostorima ili nije.
Kakav je vaš stav o tome?
Negativan, jer križ prenesen iz religijskog u javni prostor prestaje biti simbolom, a postaje znakom: od simbola patnje i otkupljenja postaje znakom identitarne pripadnosti nametnute svima. Problem razlikovanja znaka i simbola vezan je i uz najnoviju kontroverzu koja prati predstavu Olivera Frljića ”Naše nasilje i vaše nasilje”.
Pokušana je njena zabrana u Sarajevu uz obrazloženje Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije BiH da vrijeđa katolike, ali i muslimane, da se izruguje sadržaju vjere i onome što ona predstavlja. Međutim, jedno je religijski simbol unutar religijskoga sustava, a drugo taj isti simbol prenesen u kakav drugi sustav, u kojem postaje znakom, provokacijom što poziva na razmišljanje.
Riječ je i o karakterističnoj Frljićevoj poetici?
Da. Čini mi se da redatelj takvom provokacijom želi potaknuti na razmišljanje o političkoj upotrebi vjere i o tendenciji prisutnoj u nas da se kršćanstvo smatra religijom i to plemenskog tipa, što ono nije. Frljić, s razlogom i pravom čini mi se, želi upozoriti na tu okolnost kao na strukturu nasilja unutar kojeg živimo.
Dodatan je problem što je rijetko koja publika ovdje zrela prihvatiti da je predstava u kojoj, kako je preneseno, Isus nekoga siluje uopće moguća. No ta jaka provokacija nije vrijeđanje religijskih simbola, nego poziv na radikalno propitivanje njihove uporabe. A tek je onda i pitanje ukusa. Iako sama nisam sigurna da bih je voljela pogledati, to nije razlog da se ona zabrani.
Jadranka Brnčić
U posljednje se vrijeme govori o formiranju nove lijeve, progresivne socijaldemokratske stranke koja bi zagovarala socijalnu državu skandinavskog tipa s naglaskom na sekularnost i otpor klerikalizaciji. Bez obzira na konačni ishod te priče, smatrate li da imamo dovoljno progresivnih snaga koje bi konačno svele Crkvu u okvire sekularne države?
Kao građansko društvo u Jugoslaviji nismo prošli pravu sekularizaciju u smislu u kojem su je prošla zapadna građanska društva, odnosno nismo naučili razlikovati područje za koje je nadležna sekularna država od područja religijskoga potisnutog u privatnost. Taj proces sekularizacije uvelike je onemogućio i rat.
Umjesto jačanja duhovnosti i same vjere, u religijsko su se polje vratili prastari instinkti: jedan je onaj za održanjem opstanka nacionalne zajednice, drugi je instinkt nostalgije za političkom moći. Čini mi se da je u nas ta nostalgija golema, zajedno s instinktom kojim crkvena klerikalizirana hijerarhija i dalje posvuda vidi svoje neprijatelje.
Što se tiče ograničavanja crkvene dominacije, to je proces koji se s jedne strane tiče sazrijevanja same Crkve za demokraciju (kao sadržaja političkog života građana, a ne sredstva za postizanje vlastitih interesa), a s druge transparentnosti njezina političkog i ekonomskog djelovanja.
U pozitivnom smislu, to bi značilo premještanje odgovornosti crkvene hijerarhije i udruga koje navodno promiču kršćanske vrijednosti iz područja napadanja neistomišljenika i zadiranja u sekularne zakone u područje koje im pripada, a to je rad s vjernicima, ne samo kao pripadnicima Crkve nego i kao građanima koji sudjeluju u političkom životu svoje zemlje, te, dakako, pomaganje potrebitima.
Neki su oporbeni političari ponovno potegnuli pitanje revizije Vatikanskih ugovora. Bi li to mogao biti dobar početak ograničavanja dominacije Crkve kojoj je izgleda, barem u Hrvatskoj, samo nebo granica?
To je svakako jedan od načina, kako ste rekli, ograničavanja crkvene dominacije. Pretpostavljam da je priča o ugovorima vrlo složena. Paradoks je da je kanonsko pravo strukturirano po modelima sekularnih zakona, posebice po modelu Deklaracije o pravima čovjeka, da bi si onda Crkva prisvojila prava a izuzela se iz dužnosti poput plaćanja poreza, zdravstvenog osiguranja svojim djelatnicima itd.
Uspostavljanje ravnoteže između prava i dužnosti te transparentnost financijskog poslovanja nužni su ne samo za funkcioniranje pravne države na svim razinama nego i za formiranja mentaliteta ljudi u Crkvi: oni su građani kao i svi drugi. Ipak, teško da će propitivanje Vatikanskih ugovora uskoro doći na red, pogotovo ako znamo tko će vladati Hrvatskom iduće četiri godine.
Poznata je situacija na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, kojem se pokušala nametnuti suradnja s Katoličkim bogoslovnim fakultetom: kako vi gledate na to?
Ne bih osobno imala ništa protiv suradnje KBF-a i Filozofskog fakulteta kad bi KBF doista bio teološki fakultet koji se znanstveno i kritički bavi sadržajima teologije; nažalost, prije ga nazivam obrtničkom školom za svećenike i vjeroučitelje. Iako nećemo ulaziti u razlike između filozofije i teologije te hermeneutike i biblijske hermeneutike, one jedne bez drugih ne mogu. U tom bi smislu, sadržajnom, ta suradnja mogla biti korisna.
Međutim, čini se da u ovom slučaju nije bila riječ o suradnji, ponajprije onoj na znanstvenoj razini. Studenti FFZG-a od spajanja s KBF-om ne bi imali nikakve koristi, a studenti KBF-a imali bi itekakve: produkcija vjeroučitelja veća je od potražnje za njima, pa bi se studentima KBF-a pružila mogućnost da diplomiraju još jedan predmet i tako lakše pronađu zaposlenje, a s obzirom na klimu u društvu možda i prije onih koji su završili samo FFZG.
No ugovori o suradnji, voljom većine djelatnika Filozofskog fakulteta, neće biti potpisani, a studenti su, osim sposobnosti borbe za vlastite interese, pokazali i političku zrelost koja se ne ograničava samo na pitanja vezana uz taj ugovor nego se proteže i na ona o autonomiji Sveučilišta.
Dotaknuli ste se maločas uloge Crkve koja bi trebala raditi s vjernicima: spada li u to i podrška aktivistima različitih sekti ”hoda i borbe za život”, koji se u krugu bolnice mole protiv pobačaja i gnjave žene koje posjećuju liječnika?
Posve je legitimno biti osobno suglasan s izjavom da je pobačaj zločin i u svom se životu ponašati u skladu s tim, ali je nedopustivo pritom žene koje su pobacile osuđivati kao zločinke, pa i ne znajući okolnosti koje su ih na to primorale. Nije li osuda osoba određeno duhovno ubojstvo, a unošenje crkvenih u sekularne zakone religijski totalitarizam?
Žele li kršćani smanjiti broj pobačaja u svojoj sredini, nema smisla paradirati s transparentima koji omalovažavaju ”grešne” žene, nego valja raditi na tome da im se pomogne u kadikad nemogućim situacijama. Štoviše, moraliziranje je i opasno jer ne ostavlja prostor za prepoznavanje potreba.
Jadranka Brnčić
Foto: Magazin Plus
Pomiješajmo još malo vjeru i politiku: tribina ratnog zločinca Darija Kordića u jednoj šibenskoj crkvi, kako je ocijenjeno, uvreda je za svakog normalnog čovjeka i vjernika, a kad svećenici drže mise zadušnice za ustaške generale, pukovnike i osuđene zločince, to je Bogu za plakati… boje li ga se takvi uopće?
Nemam ništa protiv toga da svećenici drže mise za Pavelića i koga sve ne, ali kao za privatne osobe. Međutim, kad se mise javno oglašavaju, to je nedvojbeno politički čin s jasnom porukom. Jednako kao što je to bio doček Darija Kordića na aerodromu: na njega biskup Vlado Košić nije došao u civilnom odijelu, nego u biskupskoj odori, znači kao predstavnik svih nas koji pripadamo Katoličkoj crkvi.
Crkva takvim političkim ispadima poručuje ne samo da su joj nacionalna pripadnost i njezina isključivost iznad svega, pa i same vjere, nego da cilj kojim se postiže nacionalna homogenost opravdava svako sredstvo, pa i zločin. Boje li se oni Boga, pitate. A pitanje je – kojeg i kakvog Boga?
Na Festival tradicije i konzervativnih ideja u organizaciji udruge Vigilare, koji će se od 24. do 27. listopada održati u Zagrebu, dolazi i kardinal Raymond Burke, koji za pedofiliju u crkvenim krugovima okrivljuje – feministkinje! Što mislite o predstojećem događanju?
Kad vidimo sva ta imena na okupu, da ne spominjemo program skupa, teško se oteti dojmu da se objavljuje rat svjetonazora i da o pitanjima koja se tiču općeg dobra svih građana ondje neće biti ni riječi. Još manje će biti nastojanja da se ta pitanja razumiju ne zatvarajući se pred analizama suprotstavljenih stajališta, da ne govorimo o samokritici Crkve.
Ne bi me čudilo da iza svega stoji Opus Dei. Pripadnici te katoličke organizacije prodrli su u visoke poslovne i političke krugove i imaju jak utjecaj na stanje u zemlji. Demokracija nije vrijednost u koju oni vjeruju. Po njihovom elitističkom shvaćanju društva, više im odgovaraju autoritarni režimi. Čini se da su Hrvatsku, kao članicu EU-a, izabrali za oruđe kojim će se suprotstaviti liberalnim demokracijama Zapada.
Glavni im je cilj usmjeriti društvo u jednom smjeru, prema što izraženijoj ulozi Katoličke crkve – da ona određuje moralne vrijednosti društva i da se društvo, inače multikonfesionalno i pluralističko, ravna prema usko shvaćenom katoličkom svjetonazoru. Uspiju li u tome, jao si ga onda i samom kršćanstvu.
Ima li danas ikoga u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj tko bi simpatizirao ideje istinske ljevice?
Ljevica rekonstruira i redefinira samu sebe. Pojmovi ”desno” ili ”lijevo”, pa i sam pojam ”kršćanstvo”, nisu samorazumljivi, ti koncepti na različitim prostorima i u različitim vremenima mogu imati bitno drugačije značenje.
Ako govorimo o ljevici kao onom političkom spektru koji se zalaže za socijalnu pravdu i pritom afirmira demokratske vrijednosti i vladavinu prava, onda je to opcija vrlo bliska izvornim kršćanskim poimanjima odnosa prema drugima; mogli bismo reći i da su ljevičarske ideje o socijalnoj pravdi, rodnoj, etničkoj i klasnoj ravnopravnosti prvi put jasno postavljene u Novom zavjetu.
Jadranka Brnčić
Dakle problem nije u bliskosti između političke ljevice i kršćanstva, nego u navodnom slaganju između desničarskih snaga i ideologija te kršćanstva.
Taj savez između desnice i kršćanstva prečesto je bio prisutan u povijesti i zapravo je posljedica zamjene teza. U takvoj situaciji kršćani skloni tzv. lijevim idejama u nas su uglavnom marginalizirani, a njihovi su stavovi prešućivani, pa i proglašavani nekršćanskima. Ima ih i među svećenicima, ali oni su primorani živjeti u svojevrsnoj unutarnjoj emigraciji, onoj unutar Crkve.
(Prenosimo s portala Novosti).
REAGIRANJE ČITATELJA:
Poštovani,
u razgovoru s Jadrankom Brnčić autora Dragana Grozdanića sugovornica je kazala: ”Paradoks je da je kanonsko pravo strukturirano po modelima sekularnih zakona, posebice po modelu Deklaracije o pravima čovjeka, da bi si onda Crkva prisvojila prava a izuzela se iz dužnosti poput plaćanja poreza, zdravstvenog osiguranja svojim djelatnicima itd.”
Netočno je da je Katolička crkva prisvojila prava a da se izuzela iz dužnosti. Netočno je i to da je Katolička crkva izuzeta od plaćanja poreza i zdravstvenog osiguranja svojim djelatnicima.
Rimokatolička crkva u RH, djeluje sukladno važećim zakonskim propisima koji su na snazi u RH. Financijski sustav Rimokatoličke crkve u RH, utemeljen je i provodi se sukladno svim važećim zakonskim propisima koji su na snazi u RH. To potvrđuju sljedeće pravne činjenice:
Zakon o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, proglašen 14. prosinca 1998. godine
Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima: Članci 1. 7., 8. 10 br.2
Sukladno ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima čl. 10. br.2 profitne djelatnosti pravnih osoba Katoličke crkve podložne su zakonima RH o financijskom poslovanju, a time i porezima.
Odredbe financijskog sustava Katoličke crkve u RH reguliraju plaćanje zdravstvenog osiguranja svim službenicima i djelatnicima koji djeluju u ustanovama Katoličke crkve.
Rimokatolička crkva u RH registrirana je kao pravna osoba i vjerska zajednica koja nije profitabilna a svoje poslanje vrši na duhovnom, kulturnom, obrazovnom, društvenom i caritativnom području.
Pravo, ustroj i poslanje Katoličke crkve u RH propisuje i Zakon o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima i Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima članak 6.
S poštovanjem,
don Franjo Glasnović, župnik i dekan Vodički.
Mira Furlan
Foto: HNK Ivan pl Zajc
Nakon uloge Medeje u predstavi Teatra Ulysses 2000. godine na Brijunima, Mira Furlan proljetos je u riječkom HNK-u na poziv bivšeg intendanta Olivera Frljića odigrala ulogu antičke junakinje Kasandre u istoimenoj predstavi u režiji Nade Kokotović. Nekadašnja zvijezda jugoslavenskog i hrvatskog glumišta već dvadeset i pet godina sa suprugom, redateljem Goranom Gajićem, i sinom živi u Los Angelesu, kuda je 1991. emigrirala. [Read more…]
Igor Štiks
Foto: Subversive festival
Povod za razgovor s Igorom Štiksom njegova je nova knjiga ”Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih držav”’, plod autorova dugogodišnjeg bavljenja temama državljanstva i građanstva (nakon što ju je lani objavio londonski Bloomsbury, ove je godine izašla u izdanju zaprešićke Frakture). [Read more…]
Lora Vidović
Foto: Jutarnji list
Neprihvaćanje vašeg izvješća o radu za prošlu godinu, koje ste prezentirali u Saboru, oporbeni su političari više puta komentirali kao nečuvenu situaciju kakva se još nikada nije dogodila. No treba li joj se, s obzirom na politiku aktualne vlasti, čuditi – govori se da je to ionako put prema vašoj smjeni? [Read more…]
Mirko Klarin
Foto: Tagesspiegel
S Mirkom Klarinom, bivšim novinarom i osnivačem novinske agencije SENSE koja od 1998. izvještava i prati sva suđenja pred Haškim tribunalom, razgovarali smo u Puli, gdje bi se u dogledno vrijeme trebao otvoriti Centar za tranzicijsku pravdu u kojem će biti pohranjena kompletna arhivska građa proizašla sa suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije. [Read more…]
Piše: Dragan Grozdanić
Foto: EPH
Biskupi koji veličaju Darija Kordića zaboravljaju tuđe smrti i žrtve i solidarnost s njima. Izgleda da dijele uvjerenje nekih “rodoljubnih” pravnika koji smatraju da čovjek koji brani svoju domovinu ne griješi ni kada ubije ili siluje, jer u obrani je sve dozvoljeno, ističe za Novosti Anna-Maria Gruenfelder, teologinja i povjesničarka o dočeku Kordića, građanskom odgoju i kanonizaciji Stepinca.
Nedavno su ratnog zločinca Darija Kordića, nakon odslužene dvije trećine od ukupno 25 godina kazne, na zagrebačkom aerodromu dočekali i predstavnici Katoličke crkve: sisački biskup Vlado Košić poveo je molitvu u zahvalu zbog Kordićevog povratka, nazvavši ga “moralnom veličinom i mučenikom”, a istoga je dana pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić predvodio misu zahvalnicu. Kakvu poruku time šalje Katolička crkva u Hrvatskoj? Da je zločin prihvatljiv?
Hrvatski biskupi koji su stali u obranu biskupa Košića, protiveći se kritici dijela javnosti koji je osudio njegovu nazočnost na skupu nacionalista, osporavatelja i protivnika Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, šalju poruku da ne priznaju pravorijek međunarodnog suda, nadređenog nacionalnim sudovima. Oni brane tezu da “nacionalna stvar” opravdava sve metode, pa bile one i protupravne. Biskupi zastupaju uvjerenje da je nacionalni interes pravo i da nacija svoje interese nadređuju univerzalnosti prava; drugim riječima, oni i nakon dvaju svjetskih ratova vođenih za nacionalne interese i dalje žive za sacro egoismo. Takav stav je u prošlosti izazvao rat i teško je povjerovati da će danas promicati mir. Šokantno je to što biskupi potiču i potvrđuju Kordića u uvjerenju da njegov život vrijedi više no smrt 116 žrtava ubijenih u Ahmićima.
Biskupi koji ga veličaju zaboravljaju tuđe smrti i žrtve i solidarnost s njima. Suosjećajući s težinom sudbine zatvorenika i njihovih obitelji, moram se zapitati je li Kordić razmišljao o svojim zapovijedima, posljedicama koje bi mogle izazvati i vlastitoj odgovornosti za njih? Tih pitanja biskupi se ni u jednom trenutku nisu dotakli, ostavljajući u moralnim dilemama svoje vjernike, koji bi imali pravo od njih očekivati savjet kako se u tim dilemama ponašati. Ima i vjernika koji će se zapitati ima li smisla ostati u Crkvi kojoj su “hrvatski nacionalni interesi” toliko očito iznad ljudskih sudbina i vrijednosti ljudskog života.
Je li realno očekivati smjenu biskupa Košića sa čelnog mjesta Komisije za ekumenizam i dijalog HBK, kako su to od Hrvatske biskupske konferencije pismom zatražile male vjerske zajednice? Zašto šuti apostolski nuncij?
HBK je biskupu Košiću izrekao jednodušnu podršku i ignorirao opravdane kritike, jer je biskupima važnije spašavati “svojega” od udaraca javnosti nego promišljati kritike i pronalaziti u njima zrnce opravdanosti. Episkopat se u cijelosti toliko otuđio od stvarnosti da, po mom uvjerenju, njegov utjecaj ne seže dalje od najnekritičkijeg sloja vjerničkog puka. Pape su svijet molili za oprost zbog raznih grijeha i propusta u prošlosti, no neki biskupi se i dalje žilavo drže prevladanog uvjerenja da je Katolička crkva uvijek i u svemu nepogrešiva i da nema ni zbog čega moliti za oprost. Izgleda da biskupi dijele uvjerenje nekih “rodoljubnih” pravnika koji smatraju da čovjek koji brani svoju domovinu ne griješi ni kada ubije ili siluje, jer u obrani je sve dozvoljeno. Biskupi se općenito vrlo malo obaziru na osjetljivosti nekatoličkih vjerskih zajednica i nehrvata; oni se osjećaju pastirima samo Hrvata-katolika. Nuncij će zacijelo o slučaju izvještavati svojeg “ministra vanjskih poslova” u Rimu, no iz rimske perspektive stvar izgleda kao bura u čaši vode – svakako ne toliko značajna da biskupa zbog toga opozovu.
Produbljuje li Crkva takvim i sličnim postupcima socijalnu i moralnu krizu u društvu?
Ne vidim takvo što jer – i sami biskupi to nerado priznaju – njihov utjecaj u društvu, na društveni i privatni moral nije toliko snažan. Malen je broj vjernika kojima je Crkva doista orijentir, jer veći broj katolika vjerski život smatra djelom narodne i kulturne baštine. Katolička je crkva u prvoj fazi tranzicije pristala pomagati državi da legitimira zahtjev za državnom i nacionalnom samobitnošću i da potkrijepi tvrdnje da Hrvati spadaju među najstarije europske narode i da su odvajkada pripadali europskoj “uljudbi”. Utjecaj Crkve generalno na život i svakodnevicu u Hrvatskoj isto je toliko zanemariv kao i onaj drugih mjesnih episkopata u najrazvijenijim zemljama.
Novi ministar obrazovanja Vedran Mornar sastao se s kardinalom Josipom Bozanićem na temu zdravstvenog odgoja i uopće obrazovanja, čime Crkvu promovira kao presudnog aktera u sferi u kojoj za nju u sekularnim društvima inače nema mjesta. Kakve obostrane interese tu vidite?
Možda se ministar namjerava konzultirati sa svim priznatim vjerskim zajednicama, što bi bilo čak “kulturno” i razborito, ali morao bi saslušati i druge ustanove civilnog društva, a naravno i nevjernike. U skladu s obavezom suvremene liberalno-demokratske države, treba zadržati neutralnost prema vjerskim zajednicama i ponašati se prema svima na jednak način. Konzultacije ga ipak ne oslobađaju obaveze da sastavi nastavni plan i ispunjava zadatke svoga resora. Obrazovni i nastavni plan zadatak su i odgovornost države. Katolička crkva itekako inzistira na tomu da djeca pohađaju i vjeronauk. Zato ne može biti protiv seksualnog odgoja u javnom školstvu. Naši problemi danas odveć su različiti od onih prije više od 2000 godina da bismo Bibliju mogli smatrati priručnikom za današnji život. Zato je teško shvatljivo što je ministru mogao značiti razgovor s vrhom Crkve o pitanjima suvremenog odgoja: ministrov je zadatak pobrinuti se za odgoj u skladu sa suvremenim znanjem i provjerenim činjenicama.
Kako komentirate ministrovu izjavu da ako je Crkvi nešto neprihvatljivo, zašto na tome inzistirati?
Čini mi se da je taj stav diktiran oportunizmom i/ili pritiskom očekivanja javnosti i Vlade da uspije. Uostalom, nisam se samo ja čudila imenovanjima, jer smatram da su drugi Vladini resori daleko važniji i da zahtijevaju hitnije reagiranje – smjenu ministara. Drugim riječima, ovu reformicu Vlade smatram kozmetičkim zahvatom.
Kozmetički se zahvat očituje i u odgađanju građanskog odgoja u školama, odnosno u infiltriranju tog predmeta u formi međupredmetnog sadržaja u glazbeni i likovni odgoj, geografiju i povijest?
Politički život, povezanost blagostanja, društveni i socijalni mir u državi usko su povezani. Za temeljito upoznavanje tih složenih odnosa i procesa potreban je poseban predmet i zato vjerujem da je građanski odgoj kao poseban predmet nužnost.
Ako je već toliko glasna, zašto se Crkva ne založi za građanski odgoj na kojem će se učenike učiti toleranciji i snošljivosti, solidarnosti i pomaganju? Istraživanja pokazuju da velik ili dobar dio srednjoškolaca iskazuje ksenofobiju, diskriminaciju prema manjinama i homoseksualcima te smatraju da NDH nije bila fašistička država.
Iskustva u mojoj domovini (sugovornica je rodom Austrijanka, op. D. G.), u kojoj se također moramo boriti protiv ksenofobije i žilavo vitalnog naslijeđa nacionalsocijalizma, uče nas da, ma koliko znali o tim pojavama i njihovim korijenima, znanje i školska nastava sami po sebi nisu dovoljno jaki da to naslijeđe izbiju iz glava. Tome u prilog ide izjava Friedricha Schillera: “Gegen Dummheit kaempfen Goetter selbst vergebens” (Protiv gluposti i bogovi se bore uzalud). Znanje samo po sebi nije dovoljno jako, ali strpljivim odgojem u školi i uključivanjem roditelja, zatim pažljivim, obzirnim i velikodušnim odnosom osviještene većine prema manjima, kao i odgovarajućom društvenom klimom, na duži rok može se nešto postići. Zašto se Crkva ne uključi? Zacijelo zbog toga što nije proniknula u nužnost tog odgoja – ta nije ni svaki pripadnik crkvenog establišmenta intelektualni lumen!
Vatikan je najavio kanonizaciju Alojzija Stepinca. Nije li to pokušaj da se kardinal, koji je već proglašen blaženim, prikaže u boljem svjetlu nego što je de facto bio; kritike idu na račun njegova nedovoljnog angažmana protiv ustaškog režima i zločina.
Pored Stepinca ima još blaženika čije je proglašenje svetima odgođeno, recimo pape Pija XII. ili Majke Terezije, dočim je causa pape Ivana Pavla II. riješena u neuobičajeno kratkom roku. Vjerujem da se dosad u slučaju nadbiskupa Stepinca papa odlučio na suzdržanost i oprez, podjednako kao i u slučaju pape Pija XII. Ove dvije causae imaju zajedničku kontroverzu zbog njihovog držanja prema progonu Židova. Nadbiskup Stepinac proglašen je blaženikom zbog svoga držanja prema komunističkom režimu, no oko njegova odnosa prema NDH, držanja naspram pravoslavaca-Srba, Židova, Roma i antifašista iz drugih narodnosti povjesničari se spore.
Svetim ga ne vide mnogi drugi kršćani, posebno pravoslavni vjernici?
Što se tiče nadbiskupa Stepinca, iz dostupnih arhivskih izvora ustanovila sam da je doista nastojao pomagati židovskim izbjeglicama i domaćim Židovima te da je intervenirao kod vlasti za pojedince, kako za pravoslavce, tako i za Židove i pojedine komuniste. S druge strane, nisam mogla ne primijetiti kako njegove intervencije nisu bile nadahnute odlučnom voljom da spasi dotične osobe: nadbiskup se kolebao između lojalnosti prema državnoj vlasti i poštovanja prema ovlastima državnika i svijesti da se dotične osobe nalaze u ozbiljnoj opasnosti.
Rekla bih da njegove intervencije, onakve kako su bile formulirane, nikoga ne bi naročito uznemiravale, ponajmanje nekoga poticale na spas progonjenih i obustavu progona. Formulacije mi zvuče kao da je nadbiskup intervenirao reda radi, da nitko ne bi mogao reći da nije ništa učinio ili tek toliko da mu je savjest mirna.
Zamislila sam se nad činjenicom da je zamolio za “humani postupak” prema deportiranim osobama i prema zatočenicima u logorima, no nikada, ama baš nikada nije nikoga zapitao zašto se ljudi moraju deportirati, zašto moraju postojati logori i zašto ljude odvode u logore. Na ovo pitanje nitko od onih koji mi zamjeraju kritičke opaske o Stepincu nikada nije dao suvisao odgovor.
Zato pretpostavljam da papa Franjo postupa opreznije i najprije prepušta povjesničarima da utvrde činjenično stanje, kako bi mogao pronaći primjerene kriterije. Proglasiti nekoga blaženikom ili svetim ne znači da papa dotičnu osobu smatra bezgrešnom. Kanonizacijom papa potvrđuje svoje uvjerenje da je dotična osoba zaslužila javno štovanje: zato nije svejedno kako se kandidat odnosio za života prema vlastitim grijesima.
Foto: Novosti
Do kraja ove godine trebala bi iz tiska izaći vaša nova knjiga pod naslovom “Sustigla ih je šoa. Strane židovske izbjeglice u bivšoj Jugoslaviji 1933-1945″, koja je lani objavljena u Beču – o čemu je riječ?
Židovska emigracija u bivšu Jugoslaviju u hrvatskoj historiografiji, a pogotovo izvan nje, još je uvijek fragmentarno obrađena. Prema procjenama, između 1933. i 1941. godine oko 55 tisuća Židova iz Njemačkog Reicha, Austrije, Češko-Moravskog protektorata i Slovačke Republike, Poljske, pa i Rumunjske i Mađarske, stiglo je u Kraljevinu Jugoslaviju; između 4.000 i 5.000 njih nije napustilo Jugoslaviju prije početka Travanjskog rata (6. – 17. travnja 1941.). U knjizi se bavim njihovim sudbinama; većina je ostala u Hrvatskoj, gdje ih je zateklo proglašenje NDH. Tu su i popisi identificiranih stranih židovskih žrtava Jasenovca, Stare Gradiške, Loborgrada i Đakova, te popisi onih čije se sudbine nisu mogle utvrditi.
Sada je papa Franjo ukazao čast kardinalu Bozaniću imenovavši ga u šesteročlano kardinalsko povjerenstvo za nadzor djelovanja Instituta za religijska djela (IOR), poznatog i kao Vatikanska banka, koja je svojedobno povezivana s mafijom, pranjem novca i sl.
Imenovanje kardinala Bozanića u povjerenstvo za nadzor IOR-a čast je i odgovornost, tim više što je Papi, s obzirom na to da je IOR dobrano osramotio Katoličku crkvu, očito mnogo stalo do reforme financijskih struktura. Iz sastava je razvidno da je veći broj članova podrijetlom iz netalijanskih, čak prekooceanskih zemalja. Papa otvara Kuriju prema svijetu, poziva svijet u Rim, u Vatikan, koji je do sada bio svijet za sebe.
S energijom koja je uzmanjkala papi Benediktu XVI., starijem od svoga nasljednika gotovo deset godina, papa Franjo bacio se na reformu financijskih institucija zato što je u njima uočio najkrupnije probleme i zato što se moć nigdje jače ne manifestira nego u novcu. Ne znam koliko je kardinal Bozanić stručan za takav posao. Kao što nisam sigurna ni je li “moj” kardinal Schoenborn stručnjak za pravna i financijska pitanja.
Do kraja ove godine trebala bi iz tiska izaći vaša nova knjiga pod naslovom “Sustigla ih je šoa. Strane židovske izbjeglice u bivšoj Jugoslaviji 1933-1945”, koja je lani objavljena u Beču – o čemu je riječ?
Židovska emigracija u bivšu Jugoslaviju u hrvatskoj historiografiji, a pogotovo izvan nje, još je uvijek fragmentarno obrađena. Prema procjenama, između 1933. i 1941. godine oko 55 tisuća Židova iz Njemačkog Reicha, Austrije, Češko-Moravskog protektorata i Slovačke Republike, Poljske, pa i Rumunjske i Mađarske, stiglo je u Kraljevinu Jugoslaviju; između 4.000 i 5.000 njih nije napustilo Jugoslaviju prije početka Travanjskog rata (6. – 17. travnja 1941.). U knjizi se bavim njihovim sudbinama; većina je ostala u Hrvatskoj, gdje ih je zateklo proglašenje NDH. Tu su i popisi identificiranih stranih židovskih žrtava Jasenovca, Stare Gradiške, Loborgrada i Đakova, te popisi onih čije se sudbine nisu mogle utvrditi.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Piše: Dragan Grozdanić
Foto: Jovica Drobnjak
Posljednjih se mjeseci digla hajka protiv vas: nakon napada tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara uputili ste prosvjedno pismo “Jutarnjem listu” u kojem opovrgavate navode filmskog kritičara Jurice Pavičića da ste film “Dezerter” 1992. snimali u razrušenom Vukovaru. S portala seebiz.eu upućeno vam je pak otvoreno pismo u kojem tvrde da, između ostalog, odbijate prihvatiti Vukovar kao simbol hrvatske žrtve. Što nam o tome možete reći?
Ne želim više govoriti o tome, odgovarati na ta pitanja: stotinu puta sam u raznim novinama demantirao takve glasine i laži, i nikome ništa. Laž je postala istina u ovim našim zemljama; pa ipak se nadam da većina ljudi ne vjeruje u te horor priče. Ali da nježno ponovim: iz Zagreba sam otišao u proljeće 1990., u Suboticu gdje sam sreo svoju sadašnju ženu. S Lenkom sam živio u Beogradu, boravili smo u Sarajevu, preko ljeta u Hvaru. Početkom 1990-ih učestvovali smo na brojnim demonstracijama protiv Miloševićevog režima, što potvrđuju moji intervjui i pisma javnosti u to vrijeme.
Dolazio sam u Zagreb i snimao za televiziju. Nakon što je počeo rat i nakon godinu dana užasa i pokušaja da se on spriječi i zaustavi, morao sam zauvijek otići iz svoje zemlje. Zamolili su me da podignem svoje dokumente čime sam prestao biti članom Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske. Je li to zaista bilo zato što nisam više od tri mjeseca igrao predstavu u Hrvatskoj ili zato što sam bio Srbin, više me se ne tiče, niti razmišljam o tome. Zatim sam postao član Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića s članskom iskaznicom br. 3, a potom je sve to otišlo dovraga. Molio sam Boga da se Jugoslavija raspadne na miran način, bez ijedne žrtve, i da smo to napravili, bili bismo možda sretan narod. Ali to se nije moglo dogoditi jer bez rata i krvi nitko od ovih nepoznatih lidera ne bi postao nacionalnim junakom. Prijetili su mi pištoljima i puškama i u Beogradu i u Zagrebu. Samo koju godinu prije, u anketama “Glasa Koncila” bio sam treći po popularnosti, odmah iza Majke Tereze i Pape, a 1991. u istom sam listu postao, iza Stipe Šuvara, najomraženiji čovjek u Hrvatskoj.
Kakva je atmosfera u to vrijeme vladala u jugoslavenskim teatrima?
U Beogradu sam s Mirjanom Karanović igrao u predstavi “Tko se boji Virdžinije Vulf” koju smo napravili 1990. i u antiratnoj predstavi po Bertoltu Brechtu u režiji Lenke Udovički. U Zagrebu sam tada igrao u “Hrvatskom slavuju” u Gavelli. Ljudi su, vjerujem, danas svjesni da je postojala strategija HDZ-a i drugih nacionalističkih partija da na svaki način ocrne sve viđenije Srbe. Molim vas, evo jedan veliki hrvatski glumac, samozatajna i božanstvena osoba Pero Kvrgić, koji je ostao u Zagrebu, doživio je to da mu je jedan istaknuti režiser napisao javno pismo i zamolio ga da ne igra više u njegovoj predstavi “Stilske vježbe” zbog toga što je Srbin.
U intervjuu jednom srpskom tjedniku prije nekoliko godina kazali ste da je vaša generacija bila kretenska, zadojena nacionalnim mitovima, mržnjama i osvetama. Jesu li mlađe generacije nešto naučile iz “naše” prošlosti?
Duboko sam razočaran u svoju generaciju: mnogi su od njih u raspadu Jugoslavije odigrali negativne uloge. Većina njih bili su komunisti, da bi nakon toga postali ostrašćeni nacionalisti. Što se tiče mlade generacije, to je čudno pitanje: s jedne strane postoje objektivne činjenice koje kažu da su napadnuti hrvatski gradovi i ljudi koji žive s tim, što je priča iza koje se zauzima nekakav stav. Ne postoje analize tko je možda s hrvatske strane pridonio tome da se rat počne na taj način. To se žrtava ne tiče, oni pamte samo te strašne činjenice. I tu su u pravu. Međutim, želim vjerovati da će se u generacijama koje dolaze stvari mijenjati.
Teško će se mijenjati ako danas na stadionima imamo gomilu mladih koji skandiraju kojekakve strašne parole?
Pitanje je zašto su tako brzo zaboravljeni užasi Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji. Kovali smo bratstvo i jedinstvo, bila je državna propaganda, novine, pisci, pjesnici, svi su govorili o tome. Mi koji smo učili o bratstvu i jedinstvu brzo smo zaboravili te užase. Danas je stvar drugačija: nema nikakve političke volje da se mladim ljudima govori da trebamo bratstvo i jedinstvo, govori se o tome da trebamo pustiti stvari, u stilu da mi idemo malo gledati njihove predstave, oni naše i to je sve. A zapravo i dalje postoje vrlo jaki faktori koji su apsolutno za produbljivanje mržnje između ljudi – ponajprije pravoslavna, katolička i muslimanska crkva, oni koji su presretni da je došlo do razjedinjavanja s religijskim protivnicima, odnosno neistomišljenicima. Mladi su, htjeli to ili ne, podložni tim utjecajima. Sa svojim studentima otvoreno razgovaram o tome, nikoga ne pitam je li za ljevicu ili desnicu, ali sa svojim antiratnim i pacifističkim stavovima otvaram stvari na način da ako si na primjer HDZ-ovac, budeš širokih pogleda i tolerantan prema ljudima koji drugačije osjećaju i misle. Koliko tek ima ljudi koji su na nižem intelektualnom nivou i koji vjeruju onome što se diktira iz nacionalističkih centara moći, gdje crkve igraju znatnu ulogu.
Nakon velike glumačke karijere u Jugoslaviji, danas vas osim u suradnji sa sinom Danilom ne možemo vidjeti u novijem hrvatskom filmu, pogotovo otkako ste u Hrvatskoj ponovno od 2001., kada ste s piscem Borislavom Vujčićem utemeljili Teatar Ulysses na Brijunima…
Imam poziva, igrao sam u filmu “Pravo čudo” Lukasa Nole, redatelja s kojim bih opet volio raditi. Ipak, nisam više u godinama u kojima se za mene pišu glavne uloge. Neki znaju da ne bih ni pristao igrati manje uloge, pa su me uz moje odbijanje i nazivali, najviše iz Srbije. Igrao sam u srpskom filmu “Ustanička ulica” i bosanskohercegovačkom “Go West”. Inače, u bivšoj Jugoslaviji jedino su, možda, više filmova od mene snimili Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić. Bilo je to kao da si išao u tvornicu na posao: pristali smo da budemo zvijezde, iako smo imali samo malo više novca od naših fanova. Bilo je to lijepo vrijeme.
Mislite li da u Hrvatskoj, s obzirom na ekonomsko-političke okolnosti, nedostaje subverzivnijih elemenata u kazalištu i na filmu, snažnije kritike sistema kojom bi se bavili umjetnici?
Mislim da u tom pogledu stvari idu nabolje. Ni u prošlom vremenu nije u teatru bilo mnogo ljudi koji su promišljali takve stvari; Teatar &TD sjajno je vodio Vjeran Zuppa, koji je propitivao našu sadašnjost i prošlost, režiseri Božidar Violić, Georgij Paro i Kosta Spaić koji su mislili na neki drugačiji, revolucionaran način, dok je sve ostalo bila jedna kaljuža. U vrijeme rata proizvodili su se pak negledljivi filmovi. Sada je vrijeme kada se opet javljaju interesantni filmovi i kazališne predstave. Pojavio se Oliver Frljić koji je izuzetan mladi režiser, zatim Bobo Jelčić, Zvonimir Jurić, Vinko Brešan i moj Danilo, na primjer. Imamo sjajne glumice i glumce, Lanu Barić, Ivanu Roščić, svi glumci zagrebačkog ZKM-a koje obožavam. Da imam snage, išao bih kod Dubravke Vrgoč u taj teatar, da glumim s tim savršenim glumcima. Da ne zaboravim Krešu Mikića, za kojeg smatram da je genijalan kao Hamlet, divim se njegovom osjećaju i iskrenosti u glumi. Sada mi je još više žao da smo uopće govorili o toj politici, ne zanima me više ta moja prošlost, tegoba i pravednost. Ja znam da sam pravedan pred Bogom.
Imate li u planu surađivati s Frljićem nakon što je postao intendant riječkog HNK-a? Kako vas se dojmila predstava o Aleksandri Zec?
On je i u svom programu nagovijestio da želi sa mnom surađivati, pa smo imali i sastanak na tu temu. Možda, možda bih u nekoj grčkoj tragediji odigrao malu ulogu kao podršku tom teatru. Želim reći da teatar u ovom času ne osjećam i ne zanima me da nešto po tom pitanju radim. S teatrom sam završio s “Kraljem Learom” kojeg igram svake godine na Brijunima. U kralju Learu, kod kojeg pronalazim uvijek nešto novo, (za)stala je moja ljubav prema teatru. Što se tiče “Aleksandre Zec”, smatram da je to jedna od najdivnijih predstava koju sam u životu gledao, briljantno režirana. Svako ubijeno dijete zaslužuje našu bol, kajanje, izvinjenje, pravdu ili hapšenje onih koji su ubijali.
Na vašem studiju glume u Rijeci lani je završila prva poslijediplomska generacija. Kakva je njihova profesionalna budućnost?
Trenutno imam studente na dodiplomskom studiju koji traje tri plus dvije godine. I dalje moram tražiti razne sponzore kako bih mogao pozvati strane profesore kao predavače: Liama Neesona, Vanessu Redgrave, Johna Turturra, koji su već obećali doći. Iako Grad Rijeka pomaže koliko može, novca nema da bi se studij podigao na višu razinu. Osim glume, moji glumci studiraju teoretske predmete na Filozofskom fakultetu jer želim da budu pravi intelektualci. Scenski govor predaju američki profesori po metodi čuvenog Arthura Lessaca.
Za razliku od mene, moji će glumci nakon tri do pet godina potpuno izgubiti akcent i moći će ići u London ili Ameriku da konkurišu za uloge. To je revolucija koju bih htio prenijeti u Zagreb i o toj sam mogućnosti već razgovarao s dekanom Akademije dramske umjetnosti Bornom Baletićem.
Foto: RegionalExpress.hr
Barem vam je bolje novčano krenulo s Teatrom Ulysses na Brijunima?
Da, zahvaljujući ministrici kulture Andrei Zlatar Violić koja je došla na našu predstavu u Dubrovnik i nakon toga bacila u vodu sve ono što je čitala od onih koji nas ne vole. Shvatila je da je naš teatar tvornica puna energije bez folirancije: nitko tamo na ljetuje, već se doista teško radi u nimalo lakim okolnostima. Loši hoteli i smještaj, ali, eto, imamo lijepu prirodu; siromašni ali lijepi, rekao bih. Veća novčana dotacija (800 tisuća kuna, op. a.) vjerojatno će nam prvi put omogućiti da se ne zadužujemo. Posljednjih 14 godina imali smo neke od fantastičnih predstava i siguran sam da ćemo nastaviti raditi dobar teatar. Unatoč svakojakim glasinama, ni moja žena ni ja od tamo nismo inkasirali nijednu kunu; lani sam dao 25 hiljada eura da se teatar održi, a mi igramo besplatno.
Inozemna karijera i dalje vam dobro ide, trenutno snimate u Londonu jednu od najpoznatijih serija “Downton Abbey”. Snimali ste i s velikim Stanleyjem Kubrickom i brojnim holivudskim filmašima? Novi album također je u pripremi?
Moja inozemna karijera traje od sredine 1990-ih. U seriji koju spominjete igram ruskog princa koji je poslije Oktobarske revolucije prognan u Sibir, da bi potom završio u Engleskoj kao izbjeglica. Na jesen sa sinom Danilom snimam u Makedoniji film “Oslobođenje Skoplja”. Što se tiče albuma, on se zove “Vrijeme je draga, vrijeme je” po mojoj istoimenoj pjesmi koja je inspirirana nedavnim protestom naroda u Bosni i Hercegovini. U pjesmi se isprepliću politički govor i ljubavna priča: a kad svjetlo mine/ u okrilju noći/ bit ćemo skupa mrak i tama/ ti ćeš mi prići/ ti ćeš mi doći/ na vrhovima prstiju/ tiha i sama/ dragana moja/ moja dragana. Eto, neka poruka za preživljavanje dragim ljudima u ovim teškim vremenima, kako bi se i u mraku i tami mogli držati za ruku.
Jednom ste rekli da bi, kada bismo mogli drugačije, bilo bolje da nismo u Evropi? Kako vidite stalna politička previranja u Hrvatskoj?
Stojim iza izrečenog. Mi smo mali narod i država koja je potpuno utopljena u velikoj Evropskoj uniji. Premijer Zoran Milanović je prije nekog vremena izjavio da je 85 posto banaka u Hrvatskoj u vlasništvu stranaca. Ta porazna činjenica govori da te banke drže novac i daju kredite – tko kupuje ovdje osim stranca i stranih firmi? U što se pretvaramo kao građani ove zemlje? U ljude koji u vlastitoj zemlji rade poslove za strance i strane kompanije. Profit od onoga što se proizvodi, radi, prodaje, trguje imaju vlasnici tih tvornica, banka, korporacija itd. A građani dobivaju mizerne plaće, pa se pitam mogu li se one usporediti s profitom koji strani kapitalisti ostvaruju. Zemlja postaje sirotinjska i nije gospodar ničega osim nekoliko palača u kojima sjede vlastodršci. Šteta je već počinjena, pa optimizma nema. Međutim, još gore bi bilo da nismo u Evropi – s izoliranom jedinkom nitko neće trgovati, pa opet propadaš.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti gdje intervju objavljen pod naslovom ”Duboko sam razočaran u svoju generaciju”. Mislimo da je naš naslov bolji).
Korčulanska lijeva škola