novinarstvo s potpisom
Marko Vučetić
Plemensku svijest obilježava trajna nemogućnost suočavanja s povijesnom istinom, životom i projekcijom budućnosti koja u sebi uvijek nosi element nepredvidivosti.
Plemenu je sve jasno, zato se ne obraća životu nego isključivo smrti. Umjesto projekcije budućnosti ili mišljenja novog, sadašnjost se doživljava kao nepromjenjivu točku rata, smrti i žrtve. [Read more…]
Ana i Otto Raffai
”Voliš li osamu… nemoj nikad zaboraviti da su Bogu draži ljudi” (Madeleine Delbrel)
Kako se bliže topliji mjeseci, tako se umnažaju vijesti o stradanjima izbjeglica na Sredozemlju. U susjednoj nam Bosni i Hercegovini okupljaju se sve veće grupe tražitelja azila, politika se počela pitati kako riješiti problem koji sve veći broj država odbija preuzeti. [Read more…]
Ana i Otto Raffai
U Siriji bjesni rat, navikli smo na taj podatak, više nije ni vijest. Zapravo, zaboravili smo Sirijce, najviše one koji se usprkos ratu i usred njega ne odriču nenasilnog otpora. O njima čitamo katkad u stranim novinama jer naša glasila radije prenose vijesti o mrtvima i ugušenima. [Read more…]
Josip Mlakić, ”Božji gnjev”, Fraktura-Zaprešić, 2014.
Roman se bitno razlikuje od ostalih naslova Balkan Noira jer autor nadilazi žanr i ostaje dosljedan svom
Josip Mlakić u vrlo je kratkom razmaku objavio dva romana, “Svježe obojeno” i “Božji gnjev”, što inače nije njegova osobitost jer je riječ o autoru koji vrlo pomno radi na svojim proznim rukopisima. No, to nikako ne znači kako je u pitanju iznevjeravanje takve prakse i srljanje u hiperprodukciju. [Read more…]
Nitko ne želi rat. Ali sjeverna Amerika, Europska Unija i Rusija nezadrživo jure prema njemu, ukoliko konačno ne prekinu fatalnu spiralu međusobnih prijetnji. Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost.
Ove riječi, istovremeno ispunjene dramatikom prekretnoga povijesnog trenutka i čamotinjom općih mjesta, nije napisao nikakav preplašeni aktivist, politički analitičar tvorničkih novina, polaznik novinarskog tečaja u metropolskom domu umirovljenika, niti kakav uzbihuzureni savjetnik predsjednika republike i komentator pred mirovinu, nego njima, tim riječima, započinje peticija njemačkih uglednika, koju su uputili političkome vrhu svoje zemlje.
Svi stilski prigovori, pogotovu oni koji se tiču općih mjesta, humanističkih fraza i proročkih upozorenja proizašli su iz činjenice da iza teksta ne stoji jedan, nego čak četrdeset četiri čovjeka. Istina, veoma mudra, rječita i odmjerena, ali u osnovi – različita.
Kolektivni stavovi, usaglašena mišljenja, općenarodne ili tek užestručne deklaracije i deklamacije uvijek pate od tog istog nedostatka: prosjek načinjen od genija i dalje je samo prosjek, od kojeg je često mudriji, uzvišeniji i sadržajniji stav onoga jednog ispodprosječnog među genijima, ali koji ima tu nedostižnu prednost, jer piše i misli sam iz svoje glave.
Njemačka peticija donosi nekoliko važnih konstatacija. Najvažnija glasi: “Ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe. To bi bilo nehistorijski, nerazumno i opasno po mir.” Svi koji su takvo što pokušali “doživjeli su krvav neuspjeh, posljednja među njima Hitlerova Njemačka, koja se 1941. otisnula na ubilački pohod da podjarmi Rusiju.”
Druga važna konstatacija: “Sigurnosni interesi Rusije su legitimni i očigledni, baš kao i oni Njemačke, Poljske, baltičkih država i Ukrajine.”
Te interese je, po mišljenju potpisnika peticije, ugrozio Zapad, na način koji bi svima trebao biti očigledan: “Svaki vanjskopolitički novinar morao je razumjeti ruski strah kada je 2008. NATO pozvao Gruziju i Ukrajinu da se pridruže savezu.”
Potpisnici deklaracije pozivaju na povratak Europe politici popuštanja, politici detanta koja je za vrijeme Hladnoga rata spašavala svijet. Istina, tokom dvadesetog stoljeća popuštalo se pred Hruščovom i Brežnjevom, ali i pred Hitlerom. Popuštao je Chamberlain, popuštao je Willy Brandt, ali između te dvojice ljudi i njihova popuštanja nema baš nikakve sličnosti.
Ukrajine u peticiji gotovo da i nema. Istina, kaže se da je aneksija Krima neprihvatljiva, ali joj suprotstavlja politiku popuštanja. To je, bit će, kazna za Ukrajince, jer su bili spremni da se odazovu na poziv NATO militanata.
Od svih važnih i velikih peticija i kolektivnih deklaracija, a ovo je, nema sumnje, jedna od njih, obično su zanimljivija i sadržajnija imena potpisnika. Sama imena ponekad nadopunjuju sadržaj i daju naslutiti tko u nekoj zemlji sačinjava elitu. To je važan podatak, iz kojega, pored ostalog, saznajemo koješta o unutrašnjem ustrojstvu, snazi, kulturnoj i civilizacijskoj konfiguriranosti i razvijenosti pojedinog društva.
Njemačka peticija radikalno je antimilitaristička, suštinski proeuropska i okrenuta prema izmirenju s Rusima, pa makar i po cijenu kolateralnih ukrajinskih žrtava. Peticija odiše nekim pomalo starinskim ljevičarskim duhom, od kojeg se, bit će, desnici diže kosa pod šljemom.
Ali tko su u Njemačkoj ljevičari takve fele: Roman Herzog, bivši predsjednik države, član desne CDU, ali i Gerhard Schröder, bivši kancelar i predsjednik SPD-a, Herta Däubler Gmelin, socijaldemokratska ministrica pravde, koja je odstupila 2002, nakon što je Bushove ratne metode u Iraku usporedila s Hitlerovim, ali i Otto Schilly, ministar unutarnjih poslova, čiji su antiteroristički zakoni išli Bushu i njegovima na ruku.
Peticiju je potpisala evangelička biskupinja Margot Kässmann, bivša predsjednica Savjeta evangeličkih crkava u Njemačkoj, a za njom i nekoliko protestantskih i katoličkih teologa i svećenika.
Tu su umirovljeni sveučilišni rektori i profesori, znanstvenici, novinari, gospodarstvenici. Na listi su i glumci Mario Adorf, Klaus Maria Brandauer, Hanna Schygulla, tu je i Wim Wenders, tu su i pisci Christoph Hein, Eugen Ruge, Ingo Schulze… Potpisnik je i jedan kabaretist, ali je potpisnik i Lothar de Maiziere, prvi i posljednji demokratski izabrani predsjednik DDR-a.
Bivši ministri, uglavnom s doktorskim titulama, biskupkinje, sadašnje i bivše, katolički i protestantski teolozi, kazališni zabavljači, filmski i umjetnički vizionari, oni koji su stasali boreći se protiv komunizma, i oni drugi koji su rasli boreći se za proleterski internacionalizam i jednakost svih ljudi i naroda, kršćanski demokrati i socijaldemokrati, poznati i prevođeni prozni pisci…
Eto, tako je sastavljena njemačka nacionalna elita. I to onaj njen dio koji je spreman razumijevati Ruse čak i više nego što bi Rusi razumjeli sami sebe, i koji se – što je mnogo, mnogo važnije – plaši njemačke snage, veličine i grubosti, i zaziva Njemačku koja bi bila smjerna i koja bi popuštala, Njemačku koja bi za svoje dobro bila prema drugima bolja nego prema samoj sebi.
To je krupna stvar, čak i kada se na čas izda i previdi cijela jedna Ukrajina. (Uzgred, riječ je uvijek o tački gledišta: da sam građanin Njemačke i da mi je ponuđena ova ista peticija, rado bih je potpisao. Ali to recimo ne bih učinio kao građanin Hrvatske. Pritom, moj stav o predmetu rasprave u oba slučaja je isti…).
Poruka peticije nije da Ukrajinu valja pustiti niz vodu, i prepustiti je njenoj sudbini i Rusiji. Nije ni ono što bi bilo suprotno od toga. Ali kada razmislimo, što bi bilo suprotno od toga, i što bi Europa mogla da učini za Ukrajinu? Da uđe u rat s Rusijom, ili da se s Ukrajinom solidarizira na neki drukčiji način? I tko je doista solidaran s Ukrajincima, a tko koristi Ukrajince da bi na daljinu vodio kontrolirani rat protiv Rusije?
O ovome je dobro misliti čak i ako čovjek gleda na stvari iz uboge i sumorne hrvatske perspektive.
Među potpisnicima peticije nema nijednoga umirovljenog njemačkog generala, obavještajca i špijuna. Nema policijskih inspektora, vlasnika ili direktora nogometnih klubova, ali zato ima novinskih izdavača i direktora kazališta.
Umirovljeni njemački generali vjerojatno imaju penzije o kojima njihovi hrvatski kolege mogu samo sanjati. Ali oni nemaju ni formalnu ni neformalnu vlast. Oni naprosto nisu dio društvene elite, i njih se ne pita kada se ozbiljno razgovara o njemačkoj sudbini. Zato je Njemačka tako velika i jaka, a penzije su u Njemačkoj tako visoke.
(Prenosimo s autorova portala).
Povodom izjave gospodina Đure Glogoškog, predsjednika Udruge 100-postotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida I. skupine, prema kojoj se “prepuštanjem uređivanja popisa civilnih žrtava jednoj udruzi otvara velika mogućnost manipulacije u smjeru davanja prava pripadnicima agresorske vojske”, a s ciljem što točnijeg informiranja javnosti, u nastavku vam prosljeđujemo sljedeće informacije.
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću nikada na sebe nije preuzela, niti ima namjeru to učiniti, izradu Registra civilnih žrtava Domovinskoga rata. Kao organizacija koja se godinama sustavno bavi prikupljanjem dokumenata i podataka o svim poginulim, ubijenim i nestalim ljudima za vrijeme rata, Documenta je pozvana sudjelovati u Radnoj skupini Ministarstva branitelja, čiji je cilj i izrada Registra civilnih žrtava rata.
Registar civilnih žrtava je bio i ostaje obvezom državnih institucija, a ne organizacija civilnog društva poput Documente.
Documenta je radi transparentnosti rada vezanog za dokumentiranje žrtava rata i u svrhu što točnijeg i preciznijeg utvrđivanja poimeničnog popisa žrtava uputila poziv Ministarstvu branitelja da zajedno javno objavimo rezultate naših istraživanja kako bi se mogli usporediti i biti podložni provjeri i ispravcima svih zainteresiranih aktera. Odgovor na taj poziv još uvijek čekamo.
U svojim istraživanjima, posebno istraživanju ljudskih gubitaka u Republici Hrvatskoj u Domovinskom ratu, Documenta se koristi svim dostupnim relevantnim izvorima koji sadrže podatke o ljudima koji su u ratu stradali, što uključuje intervjue s obiteljima žrtava, izvode iz matičnih knjiga rođenih i umrlih, fotografije spomenika, knjige i publikacije braniteljskih udruga, različite znanstvene publikacije, razne dokumente institucija RH, različite medijske izvore, ali i izvore sa srpske strane.
Prema našim metodološkim kriterijima za svaku informaciju s kojom javno izlazimo tražimo provjeru iz tri neovisna izvora te za svaki izvor radimo evaluaciju valjanosti tog izvora u usporedbi s drugim izvorima koji su dostupni. Pokušaj objektivnog utvrđivanja poimeničnog popisa svih hrvatskih građana koji su izgubili život u ratu ili se još uvijek vode kao nestali moguć je tek uz korištenje svih dostupnih i višestruko međusobno uspoređenih i provjerenih izvora.
Nikada nam nije bio cilj izrada bilo kakvog popisa koji bi služio ostvarivanju nepripadajuće materijalne koristi pripadnicima Srpske vojske Krajine, već pokušaj stvaranja poimeničnog popisa svih ljudi koji su prije rata u Hrvatskoj živjeli, odnosno imali prebivalište, a tijekom i zbog rata izgubili život.
U proteklih dvadeset godina sve zakonodavne inicijative u vezi obeštećenja civilnih žrtava rata bile su nedovoljne, zbog čega su mnoge žrtve, neovisno o njihovoj nacionalnosti, ostale bez odgovarajuće podrške; stoga se Documenta, zajedno sa Koordinacijom udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, udruženjem Protiv zaborava i ostalim organizacijama koje okupljaju obitelji civilnih stradalnika, zalaže za hitno donošenje nacionalnog programa i posebnog zakona.
Civilno stradanje u našem društvu treba biti prepoznato i kompenzirano. Civili nisu akteri rata; njih je sukob zatekao i oni trpe posljedice. Civili neovisno o tome na kojoj su se strani rata zatekli nikako ne mogu biti agresori.
Eugen Jakovčić
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
”I ja sam žrtva rata, ne bih mogao nikad izjednačiti žrtvu i agresora”, izjavio je Bojan Glavašević u HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u 2. I meni je to savršeno jasno. Nažalost, onim braniteljima u Savskoj 66 i onim pozerima koji se tamo dolaze samopromovirati i/ili rušiti Vladu galamom na ulici – nije.
”Retoričko pitanje je imalo svoju funkciju u kontekstu govora, ako je i bilo greške, ona je bila miješanje znanosti i politike. To je bilo istaknuto u jednoj od emisija. Ako jeste, to je bila moja greška. Ne mogu se ispričati za nešto što nisam rekao niti sam mislio reći, nego mi je grubo imputirano. Nisam nijednom izjednačio žrtvu i agresora. Ja sam isto žrtva rata. Za mene je vrlo jasno tko je izvršio agresiju i odakle dolazi moja bol u životu. Nikad ne bih mogao izjednačiti žrtvu i agresora. Snimka je izvučena iz konteksta govora koji je trajao 10 minuta. Ako je tih minutu i 43 sekundi odrezano onako kako je odgovaralo onome tko je plasirao snimku, ako je to koga povrijedilo, zaista mi je žao. Govorio sam o civilnim žrtvama rata jer ne znamo dovoljno”, nastavio je Glavašević.
Ako nije jasno kakvoj vrsti problema Fred Matić, Vesna Nađ, Bojan Glavašević i drugi žele doskočiti i naći im rješenje, evo primjera koji je dao Glavašević: ”Jedna gospođa iz Baranje bila je na istoj tribini sa snimke koju smo gledali. Njezina kći bila je u vezi s hrvatskim braniteljem koji je bolovao od PTSP-a. Jedan dan došao je na njeno radno mjesto s ručnom granatom i smrtno su stradali oboje. Otac tog hrvatskog branitelja ostvario je prava, dok istovremeno ta gospođa, čija je kći stradala, ne ostvaruje nikakva prava. Danas živi na rubu egzistencije. Ta je gospođa na tribini ispričala svoju priču, ali oni koji su snimali tu priču nisu objavili. Ona nije jedini takav slučaj. Ima puno ljudi koji nisu dobili pravdu ni kompenzaciju.” Eto, to je to.
Ali gledatelji su se napenalili i pucali na Glavaševića. Opet. Dali su mu nisku ocjenu nastupa: 4,38. To je ona ekipa koja ”mu i dalje ne vjeruje”. To su oni koji bi, i da Bojan Glavašević prijeđe preko Dunava pješke, govorili da laže, da konstruira i da je ”izmanipuliran”. Njima posvećujem ovaj tekst koji u nekim dijelovima ne objavljujem prvi puta, ali ih imam potrebe ponoviti. Imam silnu potrebu to učiniti. Vjerujem da će publika koja me poznaje i prati prihvatiti moje motive.
Razina političkog života među mladima je gotovo zanemariva kao i postotak mladih uključenih u politički život stranaka i društvenih organizacija. Već bi se sada s lakoćom moglo ustanoviti da većina srednjoškolaca ne zna točno što se dogodilo u Hrvatskoj početkom devedesetih (jer ne znaju, pokazala je to HTV, ni što je bila akcija ”Oluja”): koja je bila uloga hrvatske, odnosno srpske ili srbijanske strane u izbijanju rata i kako je, primjerice, bilo živjeti u opkoljenom i žrtvovanom Vukovaru, odnosno da je Županja bio jedan od najgranatiranijih hrvatskih gradova ili pak tko su bili Siniša Glavašević, Blagoje Zadro, dečki s Trpinjske ceste i slično.
Što učiniti s generacijom koja je obilježena šutnjom ili potpunim nepoznavanjem situacije, pa i već zabrinjavajućim nedostatkom interesa prema društvenoj zbilji? Ja sam godinama tim mladim ljudima iz hrvatskog Podunavlja, držeći im radionice, govorio da se ugledaju u Bojana Glavaševića.
Danas treba dodati i ovo pitanje: Tko je zaista ”ubio Vukovar”? Možda će se odgovoriti da su to učinili Milošević i njegovi pomoćnici, likovi poput Šljivančanina i ostalih ratnih zločinaca koji su ostavili svoj potpis na Ovčari. Eto, i onaj zlikovac Kadijević koji je upravo umro u Moskvi. Ali nije isključen ni odgovor koji će možda glasiti da je to učinilo i kompletno hrvatsko društvo. Jer ubijanje traje. Vukovar se ubija i ispred Ministarstva branitelja, jer se tamo ”ubija” izuzetan čovjek kakav je Bojan Glavašević.
Hrvatski građani žive i odrastaju bez sustavnog mirotvornog obrazovanja, praktično nekorisni za preoblikovanje hrvatskog društva u sredinu u kojoj će se zločini pamtiti da se ne bi ponovili, u kojoj će se imena zločinaca ponavljati kako bi društvo znalo da će takvi dobiti primjerenu kaznu, ali u kojoj će se s poštovanjem građani odnositi prema svima onima koji su dali svoje živote i zdravlje za slobodu zemlje. Reklo bi se čak i to da mirotvorstvu predstoji borba s politikom koja krivnju i zaborav pretvara u sredstva političke trgovine.
Pamtim, strašno pamtim jednu Kroniku dana Hrvatskog radija u kojoj je emitirana reportaža snimljena u Vukovaru među onima koji su hodočastili tomu ”gradu heroju” na 12. godišnjicu njegova pada u ruke srbijanskih zločinaca. Glas žene koja je rekla da nije nikoga izgubila u ratu, ali je plakala jer nije mogla odoljeti suzama onih koji su preživjeli strahotu opsade i koji su izgubili članove obitelji ili prijatelje, bez obzira na to jesu li ih uspjeli sahraniti ili se još nadaju da su nestali te za njima tragaju dok službeno ne postanu mrtvi toliko me potresao da sam, dok sam se vozio kući i slušao emisiju u autu, i sam gutao suze.
Stigavši doma, posegnuo sam za knjigom kolege Siniše Glavaševića ”Priče iz Vukovara” koja, u izdanju Matice Hrvatske, donosi i snimke njegovih potresnih ratnih izvještaja na CD-u. Pokušao sam, barem u mislima, biti s onima koji su toga dana, na dan pada Vukovara i strašnog zločina u Škabrnji, s velikom tugom hodali Vukovarom i, slušajući Glavaševićev glas koji Vukovarci zasigurno dobro pamte, bilo mi je jasno da je tuga tih ljudi pojačana zbog sramotne nebrige prema Vukovaru koja traje. Naime, Glavašević je 15. studenog 1991. za istu Kroniku dana rekao i ovo: ”Na sramotu cijele Hrvatske granice slobodnog hrvatskog Vukovara sve su tješnje”.
U izvještaju od 9. studenoga, pak, svjedočio je pravo stanje duha svojih sumještana: ”Kod boraca i civila, koje je Hrvatska ostavila tako galantno velikosrpskim željama, vlada veliko ogorčenje”. Ali Siniša, iako je vjerno prenosio što se događalo kao i to da je bilo jasno da će grad kad-tad pasti u ruke neprijatelja, nije dozvolio da ga pobijedi srdžba ma koliko se pribojavao da Zagreb i predstavnici međunarodne zajednice neće uvažiti mnogobrojne apele koje je u ime svoga grada slao putem radija, odnosno da se ono najstrašnije neće izbjeći.
”Hrvati, ne samo u Hrvatskoj, već u cijelom svijetu”, govorio je pri kraju opsade, ”ne smiju zaspati dok petnaest tisuća odraslih i dvije tisuće djece iz ovoga pakla ne izvuku van. To je sveta dužnost koju im ovaj grad stavlja na dušu”. U svom posljednjem javljanju, 18. studenog 1991., rekao je: ”Avetinjski prizori nižu se do beskraja (…) Breme takvih slučajeva civilizacija nije u stanju podnijeti (…) Nadamo se da je mukama po Vukovaru kraj”.
Legendarni novinar i mučenik, želim reći i preko ove kolumne koja skromno postaje eho njegovih poruka i preko onih koji ga pamte i žive u Vukovaru, poručuje da muke toga grada nisu prestale do danas, kao ni naša sramota zbog toga.
Obnova i industrijsko i svako drugo ulaganje u gospodarstvo Vukovara mora postati naš nacionalni prioritet. To mora biti i proces pomirenja, odnosno izgradnje strukture povjerenja.
Jedinstvenost i neponovljivost svake osobe vodi sve nas do toga da ustvrdimo osobnu odgovornost koju ne mogu drugi zamijeniti, niti je možemo prenijeti na druge. Od razine Vlade i Sabora preko kulturnih, vjerskih i inih institucija do razine nevladinih organizacija i odvažnih pojedinaca možemo i moramo prekinuti naš osobni grijeh kao i onaj koji proizlazi iz ”grešnih struktura”, grijeh zaboravljanja i zapostavljanja Vukovara i njegovih ljudi, bez ikakvih sustezanja.
Iako mnogi, s pravom, konstatiraju da se oko Vukovara uglavnom samo ponavljaju prazna obećanja, mi imamo imperativ dijeliti ljubav i nadu koju su Vukovarci, živi i mrtvi, predvođeni Sinišom Glavaševićem, pokazali i pokazuju prema svome gradu, ali i prema cijeloj domovini.
Ljudska prava potiču nas da ne štitimo samo vlastita prava ili da pasivno odobravamo ljudska prava, već da aktivno radimo u korist drugih ljudi, to jest da djelujemo solidarno s onima čija su prava povrijeđena. Upravo ta solidarnost i tolerancija, sloboda i jednakopravnost, vrijednosti koje bismo kao društvo trebali gajiti, potakla me je da prenesem izjavu Bojana Glavaševića. On reče: ”Vukovar ne smije postati simbolom mržnje i poligonom za međunacionalno zlopamćenje”. Bojanova je Hrvatska, zato to ističem, moja Hrvatska, poželjna, pomirena, odista slobodna Hrvatska. Zemlja koja mora biti ustrojena prema načelima Opće deklaracije o ljudskim pravima.
Čini mi se oportunim prenijeti dio teksta Bojana Glavaševića koji je objavljen na Tportalu.hr u povodu 20. godišnjice stradanja grada:
”…Ono što ćete čitati u redovima koji slijede moje je mišljenje. Ono nema ambiciju autoriteta – ne trebate se uhvatiti za njega i reći da sam u pravu iz kojih god razloga, dapače; bilo bi mi draže da ga u sebi pokušate osporiti, dokazati i sebi i meni da nisam u pravu. To kažem zato što mislim da stvari u Vukovaru nisu dobre. No krenimo ispočetka.
U Vukovar sam prvi put nakon rata došao 2001. godine, 19. studenog, s prijateljem Igorom Sarnavkom. Njemu je bio rođendan (koji datum, ha?), a bila je i godišnjica pada (oslobođenja?) grada. Moja kuća je tada još uvijek bila gomila spaljenog kamenja posutog čahurama (sjećam se da sam se zapitao čijih). U dnevnoj sobi, koja je svojevremeno bila centar mojeg svijeta, bila je gomila otpada na vrhu koje je bio bačen, pazite sad, čamac.
Spavali smo kod tete Johane, naše susjede koja se vratila nedugo nakon reintegracije. Igor i ja smo oko deset navečer otišli u šetnju. Vukovar je bio grad duhova. Nije bilo žive duše vani, a javna rasvjeta je upadljivo nedostajala na mnogim mjestima. Hodali smo kroz ruševine mojeg djetinjstva dok nismo došli do Dunava. Nije bilo daška vjetra, ni mjesečine. Noć je bila vedra i zvijezde su se odražavale u rijeci. Imao sam 17 godina i vratio sam se kući. Bio sam uvjeren da je to početak vraćanja stvari na njihovo prirodno mjesto – za par godina Vukovar će postati mjesto na koje ću se moći vratiti i, kao što je moj tata napisao, početi ulagati u budućnost.
Deset godina je prošlo od te noći. Ruševine su raščišćene, mnoge i obnovljene, ljudi su se vratili, javna rasvjeta je posvuda (ima je čak i previše za moj ukus), a Vukovar još uvijek nije postao mjesto u koje bih se želio vratiti. Dvadeset godina nakon rata Vukovar izgleda ljepše (iako, budimo realni, to i nije bilo osobito teško za postići) ali mislim da nije dobro mjesto za život. Zašto? Zato što se nisu dogodile one stvari koje su bile ključne za, opet ću citirati tatu, nekakav dobar početak.
U borbi za oslobođenje Hrvatske svi su čekali Vukovar. Svi su čekali naredbu da Vukovar vratimo na isti način na koji je oduzet – oružjem. Nakon Okučana i Knina Vukovar je trebao biti krunski dragulj hrvatske borbe za povratak otuđenog. I on se nije dogodio.
Naredba nikad nije stigla. Dvije godine nakon Oluje, Vukovar je mirno reintegriran. Nije bilo slavodobitnog ulaska u grad tenkovima i oklopnim vozilima, dečki i cure u uniformama nisu ginuli i bili ranjavani. Nije bilo velike pobjede izvojevane oružjem. Umjesto toga, par potpisa i – opa – Vukovar je zaspao u Krajini, a probudio se u Hrvatskoj. Umjesto očekivane katarze, dogodila se birokracija.
Nemojte me krivo shvatiti, mislim da je svaki život izgubljen u ovom prokletom ratu bio jedan život previše. Ali treba to reći jasno i glasno, činjenica da Vukovar nije vraćen oružjem izazvala je osjećaj nezadovoljstva kod mnogih. To nezadovoljstvo ostavilo je trag koji se još uvijek osjeća, jer mnogi povratnici nemaju osjećaj da je pravda zadovoljena.
Kada su se prognanici počeli vraćati, dočekali su ih bivši prijeratni susjedi, ali i jako puno ljudi koji su se doselili nakon okupacije. Malo je reći da je situacija bila čudna. Kako komunicirati s ljudima koji su izabrali krivu stranu? A s reintegracijom došli su i političari (domaći i strani) i počeli pričati o pomirenju, i to na takav način kao da je riječ o dječjoj svađi i sad trebamo reći ‘mir, mir, mir, nitko nije kriv’ i nastaviti se družiti. Suluda ideja, dakako, jer, eto, tu je Ovčara, i to nije dječja svađa. Komunikacija sa Srbima nije dolazila u obzir. I tako je Vukovar postao podijeljeni grad: oni koji su ostali i oni koji su se vratili počeli su živjeti odvojenim životima, koji se dodiruju samo u najnužnijim od situacija.
Treba razumjeti i jedne i druge. Ako ne znate što je vaš susjed radio za vrijeme rata, ne želite se izložiti riziku da komunicirate sa zločincem. A isto tako, ako ne znaš je li tvoj susjed povratnik netko tko bi najradije pobio i tebe i tvoju obitelj, bolje se maknuti s puta. Nakon toga je logika jasna: treba razdvojiti život u svim segmentima, od vrtića do posla. Postoji i naziv za to, segregacija. Neki kažu da je dobra, neki da je loša. Ja mislim da je to samo vrlo profinjen alat za izbjegavanje suočavanja s traumom.
I sada dolazimo do onog bitnog. Suočavanje s traumom u Vukovaru nije se dogodilo jer je to jedna ružna stvar. Svi bismo trebali biti politički korektni i paziti da se netko ne nađe uvrijeđenim, a nema lijepog načina da se objasni činjenica da je bio rat i da su ljudi ubijeni. To je posao koji bi trebale obaviti institucije, država.
Da bi suočavanje s traumom bilo uspješno, mora se individualizirati krivnja za zločine koji su počinjeni. Moramo znati imena ljudi koji su ubijali nedužne, dokazati njihovu krivnju i kazniti ih. Ako se to ne dogodi, zločin se mistificira i ostavlja se prostor za nestručne interpretacije. A nestručne interpretacije imaju tendenciju postajati stereotipima. ‘Svi Srbi su četnici’, ‘Svi Hrvati su ustaše’ i tome slično. Dogodio se generacijski transfer krivnje: mali Srbi su od vrtića krivi za Ovčaru, a mali Hrvati za Jasenovac. Takvi stavovi se prenose s jedne generacije na drugu i obično rezultiraju masovnim grobnicama nekoliko desetljeća kasnije.
Djeca nisu i ne mogu biti kriva za zločine svojih roditelja, isto kao što jedan narod u cjelini ne može biti kriv za zločine nekih njegovih pripadnika. Čovjek je prije svega živo biće, koje pati kada ga se mlati čeličnim šipkama, i koje umire kada se u njega ispali rafal iz automatskog oružja. Potpuno je svejedno gdje je rođen, je li govorio ‘mleko’ ili ‘mlijeko’ i pripadnikom kojeg naroda se smatrao. Kada ga bacite u masovnu grobnicu, on ostaje lišen svega osim pripadnosti ljudskom rodu. Svi ubijeni u ovom prokletom ratu su žrtve, nebitno je s koje strane. Kada to osvijestimo, i prestanemo prebrojavati leševe s ‘naše’ i ‘njihove’ strane, tada ćemo se početi suočavati s traumom. Kada se to dogodi, moći ćemo započeti s nastavkom naših života.
U toj priči postoji jedan veliki problem, a to su političari. Ljudi koji se jako vole pokazati u Vukovaru svake godine oko godišnjice, govoriti velike riječi, biti plemeniti i suosjećajni za medije i svoje biračko tijelo, a nakon toga potpuno zaboraviti na Vukovar. Dogodine.
Političari već 20 godina Vukovar i Vukovarce etiketiraju kao žrtve. Govore o Vukovaru jedino kao o problemu. Nema greške, Vukovar i Vukovarci jesu žrtve – ali prije 20 godina. To je skoro četvrtina stoljeća, ljudi moji. Ne mislite li da bi se nakon toliko vremena trebalo početi čuti neke lijepe vijesti? Reći neke pozitivne stvari?
Bit ću iskren: budućnost Vukovara ne može se graditi na mimohodima i paljenjima svijeća, nego na novim radnim mjestima, funkcionalnoj javnoj upravi i kvalitetnom, za sve jednakom obrazovanju. Vukovar treba prestati etiketirati kao žrtvu i početi razmišljati kako da rješavamo probleme koje ljudi imaju u svakodnevnom životu. Kada se Vukovarci maknu iz pozicije žrtve i počnu razmišljati kako da poprave situaciju u sredini u kojoj žive, dogodit će se pomaci.
Moj tata je znao reći da je naša zemlja takva da kad bi u nju bacio dugme, izrastao bi ti kaput. I to je živa istina. Vukovar je nekad bio pojam uspješne zajednice, u svakom smislu. Potencijal je tu, čeka na realizaciju. Oni koji ga trebaju realizirati su Vukovarci, uz potporu svih ljudi dobre volje.
Dvadeset godina kasnije Vukovar još uvijek nije mjesto gdje bih volio odgajati svoje dijete, ali zbilja bih volio da to postane. Mojih sedam godina djetinjstva bile su veličanstvene i nikakav rat ne može mi uništiti tu uspomenu. Problemi s kojima se Vukovar suočava proizlaze iz konkretnih razloga i neće nestati ako zažmirimo i pretvaramo se da nisu tu.
Treba širom otvoriti oči i uhvatiti se s njima u koštac. Neće biti lako, ali ako se potrudimo, možda će netko za neku buduću okruglu godišnjicu djeljivu s pet ili deset moći napisati kako je ponosan na to kamo je Vukovar stigao. Možda će moći reći ‘Siniša bi bio sretan da ovo vidi’.”
*****
Prošli petak sam na Kaznenom sudu u Zagrebu oslobođen optužbe da sam počinio djelo sramoćenja tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Šef te ekipe Tomislav Josić nije me želio slušati. Pokušao sam mu objasniti u čemu griješe. Eto, ako slučajno čita ovu kolumnu, objasnio mu je to Bojan Glavašević. A ja ću više o tom suđenju u nekoj skorijoj kolumni. Rekao je gospodin Josić da ga je baš briga za mene, za moju osobnu priču, za moja ekumenska, mirotvorna ili ljudskopravaška nastojanja. On ih ne priznaje.
Ali ja znam da su ona važna i iz te svijesti mogu reći da danas u srcu nosim dva Glavaševića: oca Sinišu i sina Bojana. I da, pisao bih i kao Bojan. Zapravo, tako se ponašam, o čemu mogu svjedočiti mladi iz Vukovara i Podunavlja s kojima se družim od 1999. Bojan mi je svjedok.
A vi, prepoznajete li se u riječima Siniše i Bojana Glavaševića? Mislite li da se to tiče i vašega života i sviju nas diljem Hrvatske?
Razumijem i poštujem bol. Znam što je imati u obitelji nestalog člana. Meni je nestao mlađi brat. Ali se vodim riječima Siniše Glavaševića: ”Mi svi dobro znamo gdje su žrtve. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni”.
Vukovar još nije potpuno živ. I svi mi imamo svetu dužnost da se u njemu dogodi što je Siniša želio: da ljudi budu u prilici umirati sretno. Znam, teške su to riječi. Ali ni jedna riječ ne može biti teža od siromaštva i bijede, od neizvjesnosti i beznađa. Samo hrabri i odvažni mogu naciji dati ono što joj sada najviše treba: istinu o sebi. Počnimo od toga da sebi priznamo istinu o današnjem Vukovaru. Ja mislim da bi danas Siniša Glavašević to smatrao neizbježnim zadatkom. Jer je bio kvalitetan novinar. I jer je znao da samo onda kada čistimo savjest u potpunosti impregniramo ponašanje poželjnom humanošću.
Bojan Glavašević nam je rekao svoju istinu. Ona je meni jasna, u potpunosti razumljiva, prihvatljiva i potrebna. To je istina o našoj sadašnjosti i o putu ka sreći. Sreća se neće dogoditi ako ne umijemo izgraditi društvo povjerenja i društvo pomirenih ljudi. Trebalo bi nam biti žao onih koji kažu da Bojanu Glavaševiću ne vjeruju, jer se to na kraju krajeva svodi na to da oni ne vjeruju sebi samima i da ne vjeruju Hrvatskoj. To je jako tužno.
A Bojanu Glavaševiću bismo trebali moći vjerovati ne samo zato jer je sin Siniše Glavaševića već zato što je pronašao i ponudio razloge za nadu. Meni se istina Bojana Glavaševića čini od presudne važnosti za našu zemlju, pa i za zemlje u okruženju ili susjedstvu. Zoran Milanović možda nije ni svjestan koliko je ispravno postupio što je stao uz svojega ministra, a Matić uz gospođu Nađ i uz Bojana Glavaševića. Mislim da bih bio sposoban zanemariti ostale budalaštine našega premijera i stisnuti mu ruku zbog proročkoga postupka: kod Siniše Glavaševića nismo čuli riječi niskosti ni mržnje. Tako je i u Bojana. Otac i sin Glavašević nam najavljuju jedinu moguću Hrvatsku, zapravo, jedinu poželjnu Hrvatsku, kako bi rekao Vlado Gotovac, Hrvatsku bez niskosti i bez mržnje.
Šta se događa sa medijima u Srbiji? U jednom od najkritičnijih perioda u istoriji savremene Srbije, kada je ekonomska kriza na vrhuncu, standard stanovništva na najnižem nivou, nezaposlenost veća nego ikada, prostor za kritiku je do te mere smanjen da ga skoro nema, a polemičke emisije su nestale sa televizijskih ekrana.
Objava predsednika srpske Vlade o smanjivanju plata i penzija dočekana je u medijima, što je svakako apsurd, kao nesumnjiv vladin uspeh. Nisu smanjene najniže plate i penzije, one do 200 maraka u dinarskom iznosu, ali je progresivnim oporezivanjem iznad te sume zadat nov, ozbiljan udarac takozvanoj ”srednjoj klasi” koja se sada još više srozava na nivo očevidnog siromaštva.
Možda je tako moralo, slažu se i mnogi ekonomisti, jer država troši mnogo više nego što privređuje. Ali ne treba zaboraviti da je pre samo nekoliko meseci premijer Aleksandar Vučić kategorički tvrdio kako niko i ne pomišlja da dira u penzije, a da će se uštede postići otpuštanjem prekobrojnih državnih službenika, posebno onih koji su posao dobili zahvaljujući svome partijskom pedigreu, zatim uštedama u rasipničkoj državnoj administraciji i uvođenjem ”sive ekonomije” u redovne ekonomske tokove.
Za sada ništa od toga. Sudeći po komentarima Fiskalnog saveta, ovo smanjivane plata i penzija nije dovoljno, novi udar na lična primanja, po njihovom predviđanju, može se očekivati već dogodine.
Istovremeno predsednik srpske vlade utešno ali neuverljivo obećava kako se oporavak srpske privrede očekuje u 2016. godini, a sa tim oporavkom i povećanje životnog standarda. U to malo ko veruje, a i svi ozbiljni ekonomisti sumnjaju da je tako nešto moguće. Naprotiv, izgledi su da će se kriza samo produbljivati, pa takva i slična obećanja deluju kao umirujuća šarena laža. A iskustvo iz bliske i dalje prošlosti uči da se političarima malo šta može verovati.
Mnogi su se sada prisetili već zaboravljene činjenice da je Aleksandar Vučić u Miloševićevo vreme bio ministar informisanja. To je vreme kada su zabranjivane novine, a na Televiziji Beograd sprovedene ”čistke”, udaljeni sa posla i otpušteni najbolji novinari, urednici, tehničko osoblje, što je za najveću i najozbiljniju medijsku kuću u Srbiji predstavljalo pravi udar od kojeg se do dana današnjeg nije oporavila.
Vučić danas nije zadužen za informisanje, ali kao predsednik srpske vlade nesumnjivo nije bez uticaja na ono šta se u Srbiji piše i kako se piše. Sa njegovim znanjem, a možda i bez njegovog znanja, ali pogađajući premijerove želje, njegovi najbliži saradnici, u to niko više ne sumnja, ozbiljno kontrolišu izveštavanje štampanih i elektronskih medija i utiču na njihovu uređivačku politiku.
Cenzura ili autocenzura? Skoro da je svejedno, posledice su iste. Samo u mesec dana nestale su sa TV ekrana popularne emisije u kojima su se sučeljavala različita mišljenja. Neke su sasvim ukinute, neke premeštene u regionalne programe sa mnogo manjom gledanošću.
To se pravda promenom uređivačke politike, tobožnjim zahtevima gledalaca za više razonode i zabave. Tako nova urednica B92, nekada ugledne i hrabre televizijske stanice, izjavljuje kako žele da naprave ”zabavnu i komercijalnu televiziju”. Gotovo istovetno objašnjenje dolazi i iz direkcije Studija B. Po svemu sudeći, uzor postaje Televizija Pink i njen model zabave. A to znači što više folka, grubog, primitivnog humora, srozavanja do golog neukusa.
Sasvim je tendenciozna i netačna tvrdnja kako gledaoci ne žele polemičke emisije. Pre će biti da novi vlasnici i novi urednici uvode autocenzuru, kako se ne bi zamerali političkom rukovodstvu Srbije i najjačoj partiji koja ima gotovo apsolutnu vlast.
Ozbiljni analitičari upozoravaju, svakako ne bez osnova, da je sadašnja medijska situacija u Srbiji gora i od one u Miloševićevo vreme.
Istovremeno sa ovim programskim promenama očevidan je i pad opšte novinarske kulture. Sve je više nedoučenih i priučenih novinara i urednika koji nimalo ne služe na čast srpskom novinarstvu. Sa sobom su doneli nekulturu, često i nedostatak običnog kućnog vaspitanja, neznanje, udvorištvo, uličarski rečnik, veliku količinu prostakluka.
Šta nas čeka u budućnosti? Sa sve dubljom opštom krizom može se naslutiti dalji porast ulagivačkog novinarstva i sve više ”ružičastih” televizija.
Davno je rečeno, negde početkom 20. veka: ”Kad izbije rat, prva žrtva je istina”.
Ima različitih vrsta ratova. Onih oružanih, ali i onih pritajenih, prikrivenih, za vlast, za privilegije, za eliminaciju protivnika. Postoji medijski rat koji se vodi u ime stranačkih, političkih interesa i koji takođe ima svoje žrtve. Žrtve su dosledni, časni, nepotkupljivi i nepodmitljivi novinari. Sa njima i istina. Žrtve su podjednako i gledaoci i čitaoci.
Bez istine nema izlaska iz krize. Bez istine nema pravednog društva. A istine ne može biti tamo gde cvetaju cenzura i autocenzura, a sa njima glupost i primitivizam. Gde se umesto prave slike stvarnosti nudi lažna slika stvarnosti.
Otrovne biljke korumpiranog i ugušenog novinarstva daju otrovne plodove. I ubijaju istinu. A sa ubijanjem istine ubijaju i nadu za izlazak iz moralne, političke i socijalne krize.
Možda ste čuli onu anegdotu o dva odgajatelja koji diskutiraju o žalosnom stanju omladine danas: ”Ona je neuka i apatična”, kaže prvi. A drugi odgovara: ”Ne znam ništa o tome i svejedno mi je…”.
Evidentno je da su ta dva zla povezana; jedno je konsekvenca drugog. Oba poriču mogućnost čovjeka da samog sebe nadmaši. Oba predstavljaju poraz vlastitog duha. Oba ponižavaju ljudsko biće. No, ravnodušnost je gora od prezira, budući da implicira poniženje drugog više nego samog sebe.
Etimološki, termin ”ravnodušnost” znači odsutnost volje, kompetencije ili želje za raspoznavanjem dobra i zla, radosti i tuge, prijatelja i neprijatelja, dana i noći. U teologiji to bi se nazvalo kaosom. A kaos je bio prije stvaranja. Stvaranje počinje kada bog zapovijeda podjelu između neba i zemlje, svjetlosti i tame, nadzemnih i podzemnih voda i različitih kreatura. Kada je Adam dobio povlasticu da može imenovati životinje, bila mu je zapravo dana moć da jedne od drugih razlikuje. Prema tome, poricati razliku znači suprotstaviti se stvaranju i svoditi ga na prvobitni kaos.
Biblijska tradicija uči nas da Bog nije tuđin svome djelu. On je svugdje. Čak i u patnji. On je svugdje gdje smo mi i još drugdje. Je li to rabi Jehuda Halevi rekao: ”O, Gospode, gdje te mogu pronaći i gdje te mogu ne pronaći?” Bog čuje i vidi. Bog shvaća i sudi sve čine i učestvuje u svim događajima. Jobova patnja ne proishodi iz njegovog straha da bi Bog možda bio nepravedan, nego da bi mogao da bude ravnodušan.
U doba Jeremije i Ezekiela stari nisu strahovali od Božje kazne, nego od njegovog mogućeg zaziranja. Biti napušten od Boga teža je kazna nego biti kažnjen. Biti ignoriran od Boga gore je nego biti objekt njegove srdžbe, čak i nepravedne.
Bog se smatra našim ocem, našim kraljem, našim vladarom, našim sucem. U tome postoji odnos između čovjeka i njegova stvoritelja. Bog, premda van dometa, prisutan je čak i kada je strog. On daje i oprašta, on ispituje i opominje, on zove i priziva. Čovjek može živjeti daleko od Boga, ali ne izvan Boga. Bez Boga čovjek ne bi bio čovječan. Zato što Bog jeste i zato što je sve drugo nego ravnodušan, čovjek može da bude sve, osim da bude ravnodušan.
Bog je osjetljiv na ljudske zebnje i nostalgične nade. On prima čovjekove molitve i prosljeđuje ih do njegovih sinova.
Ako je njegov hram opustošen, Bog plače. On slijedi svoju djecu u egzilu. Kao oni, kao svi mi, i on čeka oslobođenje. Ta koncepcija Božje patnje dominira talmudističkom književnošću i začaranim univerzumom misticizma i hasidizma. I kao što on nije ravnodušan na ljudske patnje, čovjek ne bi smio da bude ravnodušan prema Božjoj volji.
Istina je da je čovjek samo prah, ali jednostavna molitva seljaka, pjesma pastira, dječji snovi ili snovi melankoličnih staraca, gesta nekog anonimnog prolaznika važni su na Zemlji kao i na nebu. Svaka je riječ zapisana, svaka suza izvagana i svaka žrtva izmjerena.
Ista mjerila važe za odnose među ljudima. Ravnodušnost prema zlu je neprijatelj dobra, budući da je ravnodušnost neprijatelj svega što uzdiže ljudsku čast. Ravnodušnost prema nečijoj tjeskobi jeste zločin, budući da ona samo povećava tu tjeskobu. Na koncu, ravnodušnost uništava svoj subjekt i svoj objekt.
Ličnost koja je ravnodušna trpjet će isto kao i ličnost prema kojoj se ta ravnodušnost manifestira. Što je ravnodušnost nego najviši stepen sljepoće? Onaj ko je njen zatočenik neće vidjeti ni unutrašnji ni spoljašnji svijest, više neće vidjeti ništa. Tako ravnodušnost nije više samo grijeh, ona postaje kazna.
Gora od očaja, ravnodušnost nije ni početak ni razrješenje nekog procesa. Poslije? Ne postoji poslije! Tuga obuhvaća faze i varijacije, ravnodušnost ne. Agonija može postati i izvorište inspiracije i kreativnosti, ravnodušnost ne. Ona je po definiciji sterilna. Ona sugerira izolaciju i zaborav. Ravnodušno biće više nije u doticaju sa svojim unutrašnjim svijetom ni spoljašnjom okolinom. Za njega ništa ne postoji. Čak je i vrijeme prestalo teći… Ravnodušno biće ne može se više vezati s drugima i niko se ne može vezati uz njega. U suštini, ono je mrtvo, a toga nije svjesno…
I otuda ta apsolutna i neodložna nužnost borbe protiv ravnodušnosti. U nama i oko nas. Tučemo je edukacijom, pokoravamo samilošću. Najdjelotvorniji lijek? Pamćenje.
Kao što je ravnodušnost suprotnost ljubavi, umjetnosti, vjeri i nadi, na isti način je sjećanje suprotnost ravnodušnosti i svemu što je izaziva i čini. To sjećanje implicira prepoznavanje vremena drukčijeg od sadašnjeg; to sjećanje znači mogućnost dijaloga: sjećajući se nekog događaja, u meni se on ponovo rađa. Sjećajući se nekog lika, stavljam se u vezu s njim. Prisjećajući se nekog predjela, suprotstavljam se zidovima koji me zarobljavaju. Sjećanje na jedan bivši poraz ili radost dokazuje mi kako ništa nije zavazda dato, ništa nepovratno. Teško je doživjeti nesreću, zaboraviti je još je teže…
Naša je epoha obilježena ravnodušnošću prema bezbrojnim žrtvama tolikih nepravdi, ali i prema našoj vlastitoj sudbini. S jedne strane, kriva je udaljenost. Južna Afrika izgleda nam daleko, Etiopija također. A Kamerun još dalje. Mrtva ili umiruća djeca nisu naša. Uhićeni i mučeni očevi nisu naši očevi. Izgladnjele i ponižene žene iz nerazvijenih zemalja nisu naše sestre. Reklo bi se da su se svi oni stanovnici nekog drugog planeta. Ili da žive u nekom drugom vijeku.
S druge strane postoje mediji. Televizija nam pokazuje slike pobijenih ljudi, izgladnjelih tijela, omogućava nam tako pogled na ljudske tragedije u času dok se one zbivaju. Kao gledaoci sinkrono učestvujemo u umiranju djece kojima se život gasi na rukama njihovih majki. I u brutalnim zlostavljanjima crnaca u getima. Ta umjetna bliskost također može izazvati stanje ravnodušnosti.
Gledajući prečesto bijedu i zločine u vrijeme objeda, mi se na to i nehotimično navikavamo. Gledamo kako tuku majku i nastavljamo jesti, vidimo ubijenog uhićenika i nastavljamo piti, brbljati, zabavljati se, možda kao da su te slike užasa pred našim očima samo fantazmagorične scene nekog naturalističkog teatarskog komada…
Banalizirano zlo izgubilo je moć da zastrašuje i upozorava. Gledajući tako često smrt na ekranu, prestajemo se plašiti. Napokon, čega se imamo plašiti? Ako dođe, treba samo pritisnuti dugme i promijeniti kanal…
I tako nas ravnodušnost prema tuđoj smrti neizbježno čini ravnodušnim prema vlastitoj. Zapanjujući primjer toga jeste naše stajalište prema nuklearnoj prijetnji. Nerazumljivo stajalište, impregnirano ravnodušnošću. Savremeni svijet neobjašnjivo je ravnodušan prema nuklearnoj opasnosti. Manjinu čine aktivisti koji su toga svjesni, ali društvo, čitavo društvo, uopće se ne čini zabrinutim.
Zašto? Jer osjeća da je nemoćno da shvati i razriješi problem… Ili smatra da su neke druge katastrofe, druge tragedije opasnije, dakle prioritetne? Drugim riječima, da li je opća ravnodušnost posljedica mnogih problema koji potiču na intervenciju?
Naposljetku, ne može se trčati svugdje, ne može se nositi pomoć baš svakoj ugroženoj zajednici, ne može se prosvjedovati protiv baš svake nepravde ili osuditi svaku torturu o kojoj nas obavještavaju…
Pa ipak, ne može se boriti protiv ravnodušnosti na osnovama selekcije. Nepravedno je biti osjetljiv na stradanja jedne skupine, a ne biti na patnje neke druge. No neko ko je osjetljiv na jednu vrstu patnje, ne kraju će postati apatičan na patnje svake vrste. Na izvjesnom stepenu ravnodušnost može postati zarazna. Istovremeno i pogreška i bolest, ona postaje klima i predio. Koliko bi žrtava, bez nje, svuda još bilo živo?
Ravnodušnost omogućuje odmjeravanje progresije zla koje minira društvo. Primjer su ”Muslimani” u Carstvu noći. Došavši do samog ruba, prestali su se boriti, prestali su bilo što osjećati. Nisu više bili ni gladni ni žedni, ni na šta nisu mislili, pred njihovim očima iščezle su sve slike. Omotani u ćebad, čekali su da smrt dođe po njih. No smrt je već bila u njima i ona je također čekala. A onda je jedan umorni Anđeo smrti počeo polagano, mučno proždirati prazna lica tog zaboravljenog plijena.
Drugim riječima: odsustvo straha u opasnim vremenima baš i nije neka vrlina. Naprotiv, ona nekad znači ravnodušnost i želi nagovijestiti konac prije konca.
I tu nas također samo sjećanje može probuditi. Ako se sjetimo onoga što se dogodilo prije 40 godina, imamo mogućnost izbjeći nove katastrofe. A ako ne, riskiramo postati žrtve vlastite ravnodušnosti. Indiferentni prema lekcijama naše prošlosti, bit ćemo takvi i prema nerazdvojivim nadama za budućnost, a u tom slučaju, zašto ne bi Bog – Bog Noin – također bio ravnodušan? Ako smo mi zaboravili, zašto bi se On morao sjetiti?
I sada sam došao do suštine moje tjeskobe: ako mi zaboravimo, bit ćemo zaboravljeni.
Pročitajmo zato jednu midrašku legendu:
Kada se Bog spremao dati Zakon jevrejskom narodu, podigao se na Sinajsku goru, iznad okupljene mase i rekao joj: ”Ako prihvatite moj Zakon, živjet ćete, ako ga odbijete, umrijet ćete istog časa”. Jednim pokretom kolektivne zebnje narod je rekao: ”da”.
Slika je to koja odgovara našem vremenu:
Svi mi živimo u sjenci jednog usijanog oblaka. Ako prihvatimo Božji zakon koji je povezan s Božjim sjećanjem, živjet ćemo na ovom planetu. No, ako ostanemo ravnodušni prema našoj sudbini i slijepi pred plamenim oblakom, neće ostati niko da ispriča našu povijest.
Elie Wiesel, Contre l’indifférence, Revue de deux mondes, mai 1989.
S francuskog preveo Mario Kopić
(Prenosimo s portala Peščanik.net)
