novinarstvo s potpisom
Tatjana Gromača
Stotinu i osma godišnjica od Krležinog rođenja, nije neki jubilej, ali kada je Krleža u pitanju, svaki je sedmi srpnja jubilej, datum, proslava, sjećanje, povezivanje, ako već netko nije povezan u neki nerazmrsiv, trajni čvor s ovim piscem, od prvog susreta. [Read more…]
Mnogi drže da je Krleža udaljen od kršćanskih, to jest biblijskih vrijednosti ‘kao vrag od tamjana’, što je folkloristički preoblikovan biblizam, objašnjava poticaj za svoj rad Garvanović-Porobija te dodaje da je njezina ideja bila srušiti ili barem uzdrmati ideološku predrasudu od koje često ne vidimo vrijednosti. [Read more…]
Hrvatsko-makedonski odnosi, povijesni, književni, jezični i kulturni dodiri potječu još iz vremena solunske braće, od kojih baštinimo i nasljeđujemo zajedničku ćirilometodsku tradiciju. I, bez obzira na to što je “legenda o svetome Ćirilu i Metodu napisana post mortem apostolorum i što nosi u sebi sve elemente najtipičnije propagandističke improvizacije da bude Rim sit i glagoljaška koza cijela s jedne strane, a da se Grci ne dosjete s druge” (Krleža: Panorama pogleda, pojava i pojmova, priredio Anđelko Malinar, NIŠRO Sarajevo-Zagreb 1975., str. 583.) – pismo glagoljica početak je naše pismenosti i duhovne pripadnosti srednjovjekovnoj Evropi.
Glagoljica i glagoljaši, stiješteni između latinista i grecizma, u borbi za primat između Bizanta i Rima, odigrali su odlučujuću ulogu u jačanju i konstituiranju “južnoslavljanske jezične i etničke svijesti”.
Makedonci svake godine 24. svibnja obilježavaju i slave kao Dan sveslavenskih prosvjetitelja. A u crkvenoj i kulturnoj povijesti Hrvata utjecaj Ćirila i Metoda bio je dvojak: oni svojim misionarstvom i pismenima ne samo što su širili kršćanstvo nego su položili temelje nacionalnom jeziku i književnosti. Štoviše, solunska braća, po uvjerenju hrvatskih glagoljaša (izraženom u Mavrovu brevijaru) najzaslužnija su što vse knigi hrvatski tlmačiše (Kulturni radnik, časopis za društvena i kulturna pitanja, Zagreb, 5/1985., str. 58. Posebno vidi: tematski blok s tekstovima Andre Mohorovičića, Eduarda Hercigonje i Bože Rudeža, posvećen tisuću i stotoj obljetnici Metodijeve smrti.).
Njihovi učenici, krajem IX. stoljeća, Kliment i Naum, kao što je poznato, na Ohridu osnivaju čuvenu Ohridsku književnu školu. Na tisuće učenika te škole također je širilo (mimo sveta tri pisma: hebrejskoga, grčkoga i latinskoga!) glagoljašku pismenost i kulturu ne samo po Makedoniji i Bugarskoj nego i po hrvatskim krajevima.
A koliko je ćirilometodska baština inspirirala i pridonosila emancipaciji makedonske nacionalne svijesti, razabire se iz riječi Vatroslava Jagića, izgovorenih 1922., a posvećenih Klimentu Ohridskom: “On je shvatio zadaću, tako da napiše jezikom lako razumljivim i prostim načinom izlaganja… Bit će dosta velike njegove zasluge već u tome što je slavenski narod Makedonije njegovom brigom znatno odskočio u kulturi te se ne samo etničkim osobinama, već pitomošću, odvojio od istočnih oblasti bugarske države, gdje je u ono doba još bilo mnogo neslavenskoga u prvobitnom značenju bugarskog naselja.” (Blagoja Jovanovski: Hrvatsko-makedonski odnosi kroz stoljeća, izd. Zajednica Makedonaca u RH, Zagreb-Osijek, 2002., str. 15.).
U XIX. stoljeću za proširenje hrvatsko-makedonskih književnih i kulturnih dodira najzaslužniji je đakovački biskup, prosvjetitelj i mecena – Josip Juraj Strossmayer, koji, kao zagovornik “narodnog jedinstva”, u glagoljskom pismu vidi “zlatni most između Istoka i Zapada”.
U XX. stoljeću boljoj i svestranijoj makedonsko-hrvatskoj suradnji pridonosili su mnogi Makedonci na polju umjetnosti, kulture i znanosti, koji su djelovali u Hrvatskoj, i obratno: hrvatski kulturni stvaratelji (istraživači i putopisci, povjesničari i makedonisti, pjesnici i književnici, glazbenici i kazalištarci…), koji su kraće ili dulje vrijeme svog životnoga i radnog vijeka proveli u Makedoniji.
Sve je to Krleži bilo veoma blisko i dobro znano. Međutim, Krležin senzibilitet i naklonost, njegov polivalentni i multidisciplinarni interes za makedonsku povijest i kulturu, njegove književne i prijateljske veze s vodećim makedonskim intelektualcima i društveno-političkim protagonistima, ad personam i ad institutionem, makedonske teme i motivi u Krležinoj literaturi, čine posebno poglavlje hrvatsko-makedonskih odnosa i veza.
U obljetničkoj prigodi, u najkraće i kronološkim redom, podsjetimo se na te najznačajnije susrete i lajtmotive.
Prvi put Krleža je u Skoplju 1913., i tada je “prilično duboko gledao smrti u oči”. Tu se zatekao kao bjegunac iz Ludoviceuma, bez identiteta i dokumenata, osumnjičen da je “austrijska špijunčina”. “Sa mnom to je bilo ovako – kazuje Krleža pjesniku Anti Popovskom – idete kao dobrovoljac, u Skoplje 1913. da se borite na strani srpske vojske, baš u vrijeme Bregalničke bitke. I u hotelu drugog dana dokazujete srpskim oficirima da tamo nitko ne zna srpski i čudite se kad vas sutradan uhapse (…).
Kao dobrovoljac stoprocentno oduševljeni, dokazujete im da tu zapravo nitko ne govori srpski i da je ovdje jezik i narod koji nije srpski i, prema tome, što mi radimo ovdje. (potc. B. R.) Oficiri, dabome, gledaju jednog majmuna i jave to načelstvu, dolaze žandari i hapse čovjeka.” (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan (1975. – 1977.), Ples na vulkanima, Globus, Zagreb, 1985., str. 273.). Jagić i Krleža, različitim povodima, kad se pažljivije analizira, zapravo govore o istome: o makedonskoj autohtonosti!
Nema dvojbe da su Balkanski ratovi trajno odredili sudbinu Makedonije, podijelivši je na bugarski, srpski i grčki dio, a Bregalnička bitka finale je tog ratnog obračuna među zemljama pobjednicama. Za Krležu i cijelu njegovu generaciju, Bregalnička bitka značila je “sudbonosni slom južnoslavenskih narodnih ideala”. “U dimu i požaru Bregalničke bitke mi smo naučili da je cinički makijavelizam malih balkanskih dinastija stvarnost, a partitura Lisinskoga ilirske fantazmagorije, đakovačka idila ili nostalgija za Prizrenom – da su pusta retorika… Bregalnica samo je posljedica proklete državotvorne logike, jer kad se bilo kakva plemenita misao pretvori u državnu politiku, ona se ostvaruje topovima i bajunetama”. (Miroslav Krleža: Zastave, knjiga 2, Jubilarno izdanje, Sarajevo 1976., str. 246.).
Na tome tragu, propasti svih mladenačkih ideala i oslobodilačkih zanosa, Kamilo Emerički, glavni lik Krležinih Zastava, rezignirano će, regnikolarcu i ratnom profiteru Amadeu Bogoljubu Trupcu, čiji je životni ideal “otvoriti kartašnicu na Margitszigetu” – izložiti turobnu i mračnu sliku ondašnjeg svijeta i konstelacija snaga: “Ta, uzmite, molim vas, na primjer, sve narode u Austriji, sve narode na Dunavu, na Karpatima, na Balkanu, s onu stranu Karpata, od Finske do Estonije, pa sve do Albanije, do Arnautluka, po čitavoj Evropi, sve zajedno primitivna glupa sinagoga, svi larmaju, svi se nadvikuju istim frazama o tradiciji, o rasi, o poslanstvima, o narodnoj duši, svi imaju svoje narodne genije i svoje tambure i gusle i poeziju i historiju i barjake, a ovo naše današnje bezidejno brbljanje o Kosovu, o caru Lazaru, o Meštroviću, o Vidovdanskom Hramu, o belim orlovima, o ikonostasima, o kraljevima, sve mi izgleda, oprostite, nedostojno zdrave pameti, prosto bezidejno, glupo, dosadno, da, upravo izazovno dosadno, bespredmetno, da, više od toga, slaboumno, a pogotovo danas, suočeno s makedonskim događajima…” (Isto, str. 251. i posebno poglavlja: “Večera kod starog Kamaratha”, “Zbogom mladosti”, “Zov carske trube”.).
O Krležinu drugom posjetu Makedoniji 1937. godine Stanko Lasić u knjizi Krleža – Kronologija života i rada bilježi: “Sedam dana nakon osječke premijere Krleža je stigao u Skoplje. I tu se pripremala premijera drame U logoru. Krleža je prisustvovao nekim probama, razgledavao grad. Želio je prisustvovati glasovitim borbama gusana u ciganskoj mali.
Ali borbu nije vidio jer je znameniti gusan Megdandži – Musa bio obolio. Dok su on i prijatelj čekali na meč, Krležu je zainteresirala jedna ciganska ikona. Primitivnost tog crteža toliko je zainteresirala g. Krležu, da je zaželeo da dobije jedan takav. Durmiš mu je to obećao i ispunio obećanje. (Ljub. M. Dobričanin, Sa g. Miroslavom Krležom po Skoplju, Pravda, 11588, 25. I. 1937., str. 6).
Drama je imala veliki uspjeh, kazalište je bilo dupkom puno. Ali valja istaći da je predstava izazvala kod publike oduševljenje, koje je raslo naporedo sa rastenjem napetosti i zbivanja u komadu… (Kad je pala zavjesa, oduševljenju nije bilo kraja), ali se Krleža nije pojavio na bini. (Ljubomir M. Dobričanin, Veliki uspjeh premijere komada U logoru od g. Miroslava Krleže u Skoplju, Pravda, 11586, 23. I. 1937., str. 10.)” (Stanko Lasić: Krleža – Kronologija života i rada, GZH, Zagreb 1982., str. 263-264. ).
U pismu Beli Krleža piše: “Ovdje tu predstavu smatraju najboljom skopskom predstavom (od početka svijeta), a uspjeh kao premijerni uspjeh najvećim skopskim uspjehom. Provale temperamenata i vikanja, upravo urlanja, bilo je gotovo više nego u Osijeku”. (Katalog NSK, iz ostavštine Miroslava Krleže, Zagreb 2003., Pismo Beli iz Skoplja 1937. (1440).).
Godine 1950. Krleža je zaokupljen monumentalnom Izložbom srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije, održanoj u Parizu, s Krležinim predgovorom u katalogu. Nadzirao je i pripremne radove u kojima je sudjelovalo stotinjak likovnih stručnjaka. Osim predgovora katalogu napisao je i esej Povodom izložbe jugoslavenskog srednjovjekovnog slikarstva u Parizu, s namjerom da bude “ductus generalis pariške izložbe”, a objavio ga je u Republici (1950., br. 6).
Zamišljen kao plaidoyer pro domo, pred Evropom, pruža obilje kulturno-povijesnih podataka za razdoblje od XIII. do XVI. stoljeća, kada su nastale izložene umjetnine. Posebnu pozornost Krleža posvećuje makedonskoj umjetnosti: freskama iz Fundusa Sv. Sofije, Ohrid i Sv. Pantelejmona (Nerezi), ikonama i ikonostasima, nakon čega je makedonska srednjovjekovna umjetnost, u punom sjaju, dočekala međunarodnu afirmaciju.
Krleža piše: “Tajna ovih slikara leži u tome što ljepota njihova djela i nije drugo do halucinantan doživljaj, vidovit i uvijek podjednako sugestivno neposredan upravo u onim temama koje bez njihova subjektivno nadarenog tumačenja ne bi nama danas značile mnogo, jer ne vjerujemo u istinitost biblijskih objavljenja niti smo uvjereni da je sveti Luka otac svetoga crkvenog slikarstva. Te svete slike žive su i dobre zato jer su žive, a ne zato jer su svete. One su dobre jer više nisu svete nego ljudske, i jer je čovjek koji ih je slikao prevladao u njima ono hijeratično što je bilo kanonizirano…
Njihova tamnoljubičasta, smaragdnozelena, pastelnozelenkasta, ultramarinska, skrletna, zlatna, pastelnoplava i cinober-paleta tajna je ovih majstora te su uspjeli da prošire škrtu i ubogu paletu Duecenta i da postignu na nekim svojim kompozicijama čistu baroknu setečentističku i najkasniju, impresionističku rasvjetu. Neke od tih slika mogao bi danas da crno-bijelo i pastozno naslika Braque, zeleno van Gogh ili bilo koji kasniji s programatskim akcentom razbarušeni pojedinac iz fovističke pariske dekadentne škole.” (Miroslav Krleža: Likovne studije, “Srpska i makedonska freska” Jubilarno izdanje, NIŠRO Oslobođenje, str. 32. i 33.).
Već smo u uvodu istaknuli s koliko se entuzijazma Krleža prihvatio posla na izradi Enciklopedije, okupivši najbolje stručnjake, znanstvenike, intelektualce i leksikografe. Želeći, i pariškom izložbom i Enciklopedijom, “pokazati svijetu da su Južni Slaveni još davno postojali kao vrijedan i sastavni dio evropske kulture”. (Priručnik Leksikografskoga zavoda (interno), JAZU, 1952., str. 12.).
U tom kapitalnom kulturnom projektu Krleža je zaokupljen idejom kako Enciklopediju objaviti kao posebna izdanja na slovenskom i makedonskom jeziku, te na srpskom i u ćiriličnoj verziji. Stoga 30. siječnja 1968. Krleža piše “prijateljski, u četiri oka (diskretno)” Blaži Koneskom da bi bilo dobro da se “konzultira s drugovima Crvenkovskim i Minčevim” te da se “Opća enciklopedija (u šest svezaka) štampa kao makedonska opća enciklopedija na makedonskom jeziku”.
U istom pismu Krleža sugerira da bi “u tom slučaju Makedonska redakcija trebala da vodi kontrolu nad prevođenjem tekstova, a inicijativu za taj posao mogla bi preuzeti Makedonska Akademija…. Copyright Leksikografskog zavoda neće biti u pitanju”.
Sličnu korespondenciju, per analogiam macedonicam, o enciklopedijskim izdanjima na makedonskom jeziku Krleža je već ranije upućivao Lazaru Koliševskom, Haralampiju Palenakoviću i Koli Čašuli. (Enes Čengić: Krleža, post mortem 2, Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 108. – 122.). A sve to radi temeljitoga i cjelovitog predstavljanja i boljeg poznavanja Makedonije.
Godine 1960. Krleža je ponovno u Skoplju, sada kao direktor Leksikografskog zavoda. Formalni povod za posjet trebao je biti razgovor s makedonskom redakcijom Enciklopedije, ali prave motive i razloge Krležina dolaska u Makedoniju objašnjava Kole Čašule u pismu Enesu Čengiću: “Odmah po njegovu dolasku u Skoplje, susreo sam se s Krležom, te smo se dogovorili da se on sastane s redakcijom i najistaknutijim suradnicima časopisa Razgledi. Dogovorili smo se, kako ne bi izazvali neka reagiranja, da se susret održi u mom stanu. Tako je i bilo…
Na početku razgovora Krleža je postavljao pitanja, svakome pojedinačno: Pitao ga je tko je, što je napisao, objavio i sl., a radio je to tako metodično da sam bio iznenađen, jer su to bili pretežno mladi ljudi. Zatim smo razgovarali o makedonskom modernizmu, koji se po mnogo čemu razlikovao od modernizma u drugim sredinama, upravo zato što je to bio i zahtjev za demokratizacijom, ka oslobođenju od dotadašnjih stega koje su kod nas u Makedoniji imale parohijalne metode.
I uza sve pokušaje zvaničnika da Krležinu posjetu daju što zvaničniji karakter, on je nastojao susretima s nama, razgovorima, šetnjom kroz Skoplje, pridodati karakter podrške našim stremljenjima. I to je odmah dalo odjeka.
Sasvim razumljivo posjet nije mogao proći bez obilaska Ohrida, putovanja kroz Makedoniju i sl. Krleža ne bi bio ono što je bio, njegova ljubav i zanimanje za Makedoniju ne bi bili to što su bili da nije proputovao i razgledao…
Ponosim se prijateljstvom koje me je s njim povezivalo, što mi je njegov dom bio otvoren, kao i njemu moj, što je poznavao moju obitelj, moju djecu i što je veoma često, kad mi je to bilo potrebno ili teško, nalazio riječi podrške i okrepe. Razumijevanje i savjet.
Ali, nezaboravno ostaje, ne samo za mene, već razgledašima, podrška koju nam je on dao tokom njegova posjeta 1960.” (Isto, str. 120., 121. i 122.).
Kole Čašule Krležu je doista držao svojim učiteljem i bio mu je zahvalan, jer, kako kaže, “on nas je naučio kako ostati uspravan, kako se izboriti za svoje mišljenje”!
O tom, trećem boravku u Makedoniji Krleža je napisao i putopisnu bilješku, koja je, kao i mnogi drugi njegovi zapisi, nažalost, ostala samo kao podsjetnik za veće studije i eseje, za nešto čime se valjalo naknadno pozabaviti i čemu se tek trebalo posvetiti. Bilješku je naslovio Viaggio in Pelagonia, 30. IV–1.V, 2.V i tako umjetnički ovjekovječio svoje makedonske putopisne impresije: “U sivoj kopreni kiše, serpentine, preko Resena i evo nas u Ohridu sa turskim doksatima od hartije. To su gradovi koji imaju svoj Bit Pazar, Cigansku Mahalu, Kuršumli – han, Bezistan, Daut Pašin hamam, džamije i tvrđave, zapravo kulise.
Hotel Palace ohridski kao simbol vremena. Le Corbusier sa Serafimima i Kolone, stolično metalne, od aluminija i vranjcina koji slave sreću i praznik 1. Maja. Melasa, svjetiljke od žive, rasvjeta od keja noću, a tu je ona mramorna villa o kojoj su sanjala pokoljenja. U toj mramornoj villi kao u Kranjčevićevoj poemi meni je hladno. Drugog jutra i šetnje Ohridom. Svetosavlje, Sveti Kliment, Klimentov grad sa rascvjetalim jabukama, ženevsko jezero…
Gličica u snijegu, Sunce na brdu, deset vjekova sunca! Klimentove godine nije teško upamtiti, došao je one 886, a umro 916. Od ovog punkta do Moravije i Kijeva širio je Bizantovu i svoju moć i autokratsku viziju slavenskog govora i pisma. Galičica 2287 i Ovozemski Mokre i Drimkol i Jablanica sve oko 2200 u snijegu. Poslije podne preko Peštana do Sv. Nauma prvomajski izlet na izvor Crnog Drima…. Preko Struge i Velešta via Skopje…” (Isto, str. 109. i 110. ).
Nakon svega čini se da i danas stoji vrijednosni sud o Krležinoj umjetničkoj imaginaciji i njegovoj estetici, koji je izrekao Milan Đurčinov 1973.: “Traženjem i iznalaženjem pravih suodnosa, sintezom umjetnički uzbudljivoga i ljudski osebujnoga, estetski produktivnoga i progresivnoga u odnosu na ideju koja ga prožima, nepomirljivim pledoajeom za ljepotu ovozemaljsku i ljudsku, maksimalno ispunjenu životnim intenzitetima i vrelim, nesagorivim istinama, onim koje je ponekad neuputno izgovoriti, neoportuno izreći, Krleža se na vidiku naših današnjih i sutrašnjih zadataka i pregnuća ocrtava kao jedinstvena ličnost našeg podneblja, najplemenitijih uporišta i nadahnjujuće vidovitosti.” (Milan Đurčinov: Suvremeni smisao Krležinih estetičkih upitnika, Okrugli sto Odjeka, Krleža u školi, izd. Zavoda za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1973. Preuzeto iz Zbornika Miroslav Krleža, JAZU Zagreb, 1975, str. 105.).
A da je hrvatski književnik Miroslav Krleža bio i ostao Voltaire naših prostora i osvjedočeni prijatelj Makedonije, potvrđuju i riječi Gane Todorovskog na predstavljanju Krležinih knjiga na makedonskom jeziku u Skopju 1983.
“Krleža ostaje u našoj svijesti kao autor najsugestivnije književne riječi koju su poznavali južnoslavenski narodi otkad se riječ bilježi. Bio je Volter našeg vremena. Bio je višetomni kroničar svete i proklete Ilirije, bio je pisac pronicljivog uma i neimar asocijativnih pohoda golih, gladnih i bosih slavenskih putnika koji nošeni životnim elanom pješače i krstare od Samojeda i onkraj sibirskih tajgi do Splita i Ohrida, bio je pisac koji je dao svojevrsni pečat umjetnosti Titove Jugoslavije, književnik koji je zagovarao i pretvarao u djelo ideju vječne ljepote i apsolutne istine… Bio je i ostao veliki prijatelj Makedonije i makedonske kulture!” (Gane Todorovski: Neodložni ljubopitstva, Misla, Skopje 1987, str. 243. ).
(Uredništvo Autografa u ovom posljednjem nastavku feljtona fusnote objavljuje u sklopu glavnog teksta kako bi čitanje feljtona bilo lakše za naše čitateljstvo).
ZAVRŠETAK.
Kada je pak riječ o hrvatskim duhovnim horizontima, onda se može kazati da hrvatska kultura, od svojih davnih početaka, ne poznaje književnu riječ koja je tako moćno utjecala na njezin život, na njenu sudbinu, kao što utječe riječ Miroslava Krleže. Njezin plodonosni utjecaj odrazio se jednakim intenzitetom na hrvatsku književnost i onda kada je ta riječ prokazivala naše slabosti, rušila lažne idole, rastakala mitove i iluzije. I onda kada je ta riječ svojom žestinom i sugestivnom snagom otvarala perspektive i gradila mostove prema budućnosti. Zato je naraštajima Krležina riječ bila i ostajala jedini svjetionik, kriterij i kompas, naročito u vremenima pomrčina, sumnji i kriza. Nakon Krleže, doista, u hrvatskoj književnoj republici ništa ne ostaje ondje gdje je prije bilo.
Sve o čemu i o komu je Krleža pisao i govorio u svojim polemikama, kritikama, razgovorima i dnevnim zapisima, od Pijane novembarske noći (1918.) do posljednjeg teksta iz 1981., sve njegove slutnje i dijagnoze, lucidne prosudbe i poruke – i danas su podjednako aktualne, štoviše, veoma bliske i prepoznatljive novim naraštajima čitatelja.
Od one “da je došlo vrijeme da se spali i uništi i razbije laž hrvatske književnosti” (1919.); da “Evropa za nas ionako već ima pripremljen štrik” (1933.); strahujući od toga hoće li ga progutati endehazijski mrak (1941. – 1945.); jer, u konačnici i trajnom obračunu vlasti s intelektualcima i ljudima duha – piscu je “svejedno od koga će stradati: od Dide ili Đide”; uz opomenu šezdesetosmašima “da će i oni jednoga dana doživjeti ostvarenje svojih ideala”; a proljećarima “da među Hrvatima nije zahvalno svjedočiti istinu” (1971.); dok je svima ostalima, na odlasku 1980., poručio: “Tito je učinio za položaj Hrvata više nego itko ikada u njihovoj povijesti. U nekoj ne znam koliko dalekoj budućnosti, doći će vrijeme kada će biti objektivno valoriziran i kada će mu se priznati velike zasluge.”
Da je Krleža danas u prilici sagledati “turobno stanje kulturnih, društvenih i političkih fakata” u Hrvatskoj i svijetu, vjerojatno bi ponovio, po tko zna koji put: “Glupost je svemirska sila.” A možda bi, s tridesetgodišnje distance i dodao: Glupost i svemir su doista beskonačni. Ali za ovo drugo više nisam siguran!
Čengićevi dnevni zapisi, kronika jedne epohe S Krležom iz dana u dan autentična su svjedočanstva jednoga književnika, njegova burnog života, enciklopedista i angažiranog intelektualca o najznačajnijim pojavama, događajima i ličnostima XX. vijeka. S velikom erudicijom i slobodom iskaza u knjigama se autentično očituju Krležina intima, emotivnost, artističke sklonosti, intuicija i refleksija, ljudi i događaji, a također i niz iskaza o nepoznatim ili manje poznatim privatno-biografskim činjenicama. Čengić je, suradnički i urednički, družeći se i prijateljujući s Krležom, uspio zabilježiti sve njegove misli, meditacije i nedoumice, monologe i dijaloge, iz širokog registra umjetničkih, kulturnih, društvenih i političkih tema.
Jedno je sigurno: Nitko se, prije i poslije Krleže, nije tako strasno i s takvim stilom uhvatio u koštac s našim fatalnim nesporazumima i razdorima, palanačkim mentalitetima, tromostima duha i mitovima. Svaka stranica ove knjige izraz je i glas intelektualne i moralne savjesti, koja tako nedostaje danas i ovdje.
Pred nama je opet erudit i polihistor Krleža, sa svim svojim senzibilitetima i otvorenim ranama, mudrošću i lucidnošću, prokletstvima i protuslovljima, preokupacijama i artističkim sklonostima. Iz dana u dan svjedočimo Krležinim monolozima i dijalozima, sa živima i mrtvima, ponovno smo s Krležinom literaturom i Krležinom epohom. I ovi dnevnički zapisi pokazuju da sve ljubavi i mržnje Krležijane plamte prekogrobno.
Hrvatska je bila Krležina sudbina, a on je bio njezin usud. Ali nikada nije bilo dobro, nikada nije bilo preporučljivo Krležu voljeti javno. Jer, kako ističe Mladen Kuzmanović, predstavljajući šesterosveščanu Krležologiju:
“Krležijanstvo je bilo mnogo više od izbora pisca, ono je bilo izbor svijeta. Ponekad je značilo i izbor smrti i umiranja, a uvijek je svjedočilo stil, ukus i pogled na svijet. Krleža je Hrvatsku volio bez stida, bez iluzija, bez uljepšavanja, krastavu, gladnu, nepismenu i provincijalnu, obožavao ju je nemilosrdno i bez praštanja (prašta se naime samo djeci i slaboumnicima) i to mu Hrvati tu i takvu njegovu ljubav hrvatske stvarnosti, hrvatske istine, nikada nisu oprostili.”
Pa, ako bismo razdoblje od prvih Krležinih javnih nastupa s početka XX. vijeka do njegove smrti, u dijaloško-polemičkom smislu, mogli svrstati pod Moj obračun s njima, onda bismo sve ono što se događa s Krležinim imenom i djelom od njegove smrti do danas po crti hrvatske prosvjetne, kulturne i državne vlasti – mogli nazvati Njihov obračun s njim.
A sve je počelo ceremonijom pokopa na zagrebačkom groblju Mirogoj, gdje mu je priređen “državnički sprovod uz počasne plotune i vojne počasti, govore najviših partijskih i državnih funkcionera”. Bože, kakva li paradoksa i ironije sudbine: zakletog antimilitarista i velikana pera na posljednji počinak ispraćaju počasni plotuni. Čast i dostojanstvo kulturne Hrvatske tada je spasio pjesnik Jure Kaštelan koji se od Krleže oprostio riječima: “Veliki brate, svih nas koji držimo pero u ruci, stojim pred vama u nekoj čvrstoj vjeri da vi niste mrtvi. To uvjerenje nije privid. Vi ste sugestivnom snagom pjesničke riječi prevladali granice vremena i prostora i uspostavili razgovor mrtvih i živih i onih budućih.”
Sljedećih deset godina pisalo se i pričalo po zagrebačkim kulturnim krugovima tko je sve i zbog čega provaljivao i krao rukopise iz Krležinih zapečaćenih ormara u Leksikografskom zavodu, kojem je Krleža od osnutka bio glavni ravnatelj i glavni urednik. Krešo Vranešić, Krležin nasljednik i uz Enesa Čengića izvršitelj Krležine Oporuke, navodi da je “ormar, kad su ga došli službeno zapečatiti, u Krležinu uredu bio potpuno prazan, a njegova je gornja ploča čak bila odvaljena pajserom”.
Dolaskom HDZ-ove vlasti, od 1990. do 1997. u Hrvatskoj nije tiskana ni jedna Krležina knjiga (!), a saborski zastupnici ultimativno traže da se Leksikografskom zavodu oduzme ime Miroslava Krleže. (!!!) Štoviše, sa znanjem i odobrenjem glavnog ravnatelja Leksikografskog zavoda i glavnog urednika Općeg religijskog leksikona, otisnuta je i imprimirana denuncirajuća, osvetnička i herostratska natuknica KRLEŽA, u kojoj se za toga hrvatskog prvosvećenika književnosti kaže da je “najradikalniji osporavatelj religije” (Apage Satanas!), te da je “Krleža u estetizmu našao nadomjestak za religioznu duhovnost, a u pozitivizmu i evolucionizmu dogmatsko uporište svog svjetonazora, u komunističkoj revoluciji i Partiji potražio je surogat za izgubljenu vjersku zajednicu”.
I ne samo to, pakuje ovaj Religijski leksikon, “da je Krleža pjevao hvalospjeve totalitarnim diktaturama… i da je svojim antireligioznim stavovima snažno obilježio liberalnu građansku i komunističku inteligenciju te neosporno pridonio protukatoličkoj kampanji u komunističkom poraću.”
Pravu i iskrenu mjeru hrvatstva Krleža je iskazivao često i na različite načine, a za ovu prigodu citirat ćemo samo jednu Krležinu “propovijed” i jedan Krležin “blagoslov”.
“Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovog razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator ‘hrvatstva kao takvog’, kao da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam.
Hrvatstva ‘kao takvog’, hrvatstva an sich, hrvatstva po sebi uopće nema, i bilo bi dobro da se u uvodu ovog razmatranja sporazumijemo o vrijednosti i o smislu nekih pojmova. Ničeg na ovoj planeti ‘kao takvog’ ili ‘po sebi’ nema, pa čak ni naše planete ‘kao takve’ – po sebi same. ‘Po sebi’, ovo naše hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi nad vremenom i nad prostorom, a nije ni Platonska Ideja da bi naše misli o njemu bile tek božanski odraz jednog vrhunaravnog pojma.
Hrvatstva u prošlosti bilo je čitav niz, jer ta hrvatstva u neprestanom protjecanju vremena i sama protječu u trajnoj fluktuaciji pojmova i odraza, i, prema tome, protječući, ta su hrvatstva u prelijevanju uvijek druga i druga, jedno na drugo nalik, ali nikad podudarna, u sukcesivnom nizu i sama samo odrazi okolnosti i prilika kroz koje se probijaju.”
“I postoji li u našoj historiji lice koje je prošlo svijetom kao simbol hrvatstva, to je bio ovaj ingeniozni dominikanac, Juraj Križanić, koji je petnaest godina jalovo pročamio u Sibiriji, pod ljagom da je Latin, a koji je u Rimu pao u nemilost pod sumnjom da je slavenofil, koji se priklanja šizmi.”
Na dvadesetu godišnjicu Krležine smrti, 2001. godine, u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, u prisutnosti “hrvatskog državnog vrha” i kulturne vlasti, svečano se otvaraju, po Krležinoj Oporuci, na dvadeset godina zapečaćeni sanduci s Krležinim rukopisima, mapama, skicama, pismima i marginalijama. Krešo Vranešić, očevidac, koji je zajedno s Enesom Čengićem, uz službene predstavnike Ministarstva pravosuđa i Ministarstva kulture, spremao i pečatio ostavinsku rukopisnu građu, opet je primijetio da je netko otvarao sanduke i radio inventuru. Preciznije: “Na četrnaest zapečaćenih sanduka nije više bilo ni jednog pečata, nekoliko konopa je pokidano ili presječeno, vijci su odšarafljeni, a poklopci deformirani…” (Čovjek iz Krležine mape, str. 235.)
Prije nekoliko godina HAZU, čiji je dugogodišnji potpredsjednik bio Miroslav Krleža, u suradnji s jednom zagrebačkom izdavačkom kućom, pokrenula je projekt Kritičkog izdanja Sabranih djela Miroslava Krleže u šezdeset svezaka. Izišla su samo tri kola (dvadeset i dvije knjige) i stalo se. Muk, nitko ništa ne pita, zašto je i gdje zapelo?! A knjige iz prva tri kola mogu se naći i kupiti samo kod tog izdavača – knjižara, i to povremeno i na hrpi, rasprodaji i akciji pod modernim marketinškim sloganom: “Uzmi 3 – plati 2.”
Na tridesetu obljetnicu Krležine smrti, u prosincu 2011., u organizaciji Društva hrvatskih pisaca priređen je znanstveni simpozij na kojem su sudjelovali naši najeminentniji krležolozi, redom sveučilišni profesori, šefovi katedri, akademici, vrsni publicisti i ugledni nakladnici, svi jedinstveni u ocjeni da je “Krležino djelo i danas podjednako aktualno”; da je “Krleža arhitekt nove kulturne paradigme”; da je “Krleža bitna, ako ne i najbitnija karika u nacionalnom književnom i intelektualnom kanonu XX. stoljeća”, ali da mu se, nažalost, “vodeće nacionalne institucije, kako za života tako i postumno, nisu primjereno odužile, štoviše, neke su ga zatajile, neke ga ustrajno niječu, a neke mu, latentno i manifestno, zatiru svaki trag”, izbacujući ga iz hrvatskoga javnog života.
U čemu su uglavnom i uspjeli, usprkos nacionalnom anketama jednog zagrebačkog tjednika koje Krležu svrstavaju među “najveće Hrvate i najcjenjenije hrvatske pisce”. Čak je jedan od sudionika simpozija postavio nimalo retoričko pitanje: “U ime čega se i zašto hrvatska ljevica i hrvatska socijaldemokratska misao, ergo, hrvatska Vlast i Država odriču svojih protagonista i velikana: Josipa Broza Tita i Miroslava Krleže?!”
Čini se ipak da je Krležinu duhovnu baštinu u toj prigodi najlucidnije rekapitulirao Zdravko Zima, ustvrdivši: “To što su hrvatski narod i hrvatska inteligencija i dalje tako manihejski podijeljeni u odnosu na jednog pisca može značiti samo dvoje: (1) da je u ovom dijelu svijeta vrijeme stalo, fiksirano u mitovima i stoljećima sedimentiranim obmanama ili (2) da je Krležina dimenzioniranost takva da ga Hrvati u svojoj nacionalno i povijesno determiniranoj skučenosti nisu u stanju apsolvirati.”
A da je u ovom dijelu svijeta doista za mnoge hrvatske intelektualce vrijeme stalo i da Hrvati još uvijek nisu u stanju apsolvirati Krležine “europske horizonte” (Žmegač) i njegovo značenje za nacionalnu pismenost i kulturu, potvrđuju i aktualne, žučne rasprave o hrvatskom pravopisu, hrvatskom pismu i jeziku, kako bi ga se, održalo “čistim” i pod svaku cijenu sačuvalo od raznih internacionalnih kontaminacija ili, bože te sačuvaj, “istočnih inačica”.
O tim hrvatsko-srpskim, srpsko-hrvatskim jezičnim pitanjima Krleža je govorio, a Čengić bilježio: “Hrvatski ili srpski su jedan jezik, koji su Hrvati uvijek nazivali hrvatskim, a Srbi srpskim… otkako pišem, pišem hrvatski, upravo tako kao što svi srpski književnici pišu srpski. (…) držim da jezik nije stvar administrativnog dogovaranja nego je on živa materija koja ne može biti predmetom nekog propisa i zakona. (…) što ne znači da o svemu tome ne bi trebalo progovoriti sa svom naučnom i književno-historijskom nepristranošću.”
(…) “Ali, kad smo već kod jezika, sjetih se da mi je Krleža na Brionima pričao o raspravi koju je s Aleksandrom Belićem vodio o nazivu jezika.
Kako je Belić inzistirao na nazivu srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski, na koncu ga je Krleža upitao:
– Na kojem vas je jeziku majka odgajala?
– Na srpskom, odgovorio je.
– E, pa mene je moja mati odgajala na hrvatskom, rekao je tad.
Kad je Krleži trebao biti dodijeljen Zlatni vijenac Struških večeri poezije neki pjesnici postavili su poznatom profesoru književnosti dr. Haralampiju Polenakoviću pitanje:
– Zašto baš Krleži, kakve on veze ima s Makedonijom!
Odgovorio im je protupitanjem:
– Jeste li čitali njegove Zastave?
– Nismo.
– E, pa pročitajte ih. U tih ćete pet knjiga naći brojne stranice koje govore o Makedoniji.
Dakle, ljudi zapravo ništa ne čitaju.” (Enes Čengić: Krleža, post mortem 2, str. 117.).
Zato je od osamostaljenja Hrvatske, dakako, uz izdašnu državnu potporu, tiskano nekoliko razlikovnih rječnika, pravopisa i pravopisnih priručnika koji izluđuju djecu u vrtićima i njihove roditelje, učenike i nastavnike, lektore i korektore, a u medijima (radiju, TV, novinama, časopisima) i izdavačkim kućama uvedeni su “politički komesarijati koji nas štite od istočnih inačica”. Pa zar Krleža nije imao pravo kad je 1956. na redakcijskom kolegiju enciklopedijskih izdanja zagrmio: “Treba vidjeti što je nivo naših intelektualaca. Kad bih ja publikovao 5 % primjedbi na njihove dopise (članke) oni bi svi otišli”!
Ali ništa bolje od Krležina misaonog i duhovnog nasljeđa nije se obrela ni Krležina materijalna baština, koja bi nas trajno podsjećala na ovog književnika. Naime, u “sjeni smrti” (1980.), pita Čengić Krležu što će biti s ovim stanom nakon njegova odlaska. Krleža odgovara: “A što se ovoga stana tiče, tolika je masa stanova u historiji koji su razoreni i koji su bili nerazmjerno važniji nego moj i Belin dom. U čudnim našim prilikama, održavanje ovog stana znači veliku investiciju, a takva faktora tko bi to financijski izveo, u mom slučaju teško da ima. Ali ako je nekome stalo da sačuva uspomenu na jednog pjesnika i jednu glumicu koji su tu živjeli tri decenije, neka to načini.”
Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja ipak je na prijedlog Sabora i Skupštine Grada Zagreba 1987. formiran Odbor za uređenje Krležina Gvozda u kojem su bili ugledni krležijanci i krležolozi: Jure Kaštelan, Saša Vereš, Andre Mohorovičić, Božidar Gagro, Milivoj Solar, Božidar Rašica, Rade Šerbedžija i Krležini nasljednici Krešimir Vranešić i Enes Čengić, a vodio ga je potpisnik ovih redaka. Odbor je 1990. izradio integralni projekt KRLEŽIANUMA, kulturno-umjetničkog i znanstveno-istraživačkog centra (zgrada, u kojoj su Bela i Miroslav Krleža imali stan, s četiri etaže, ukupne površine 1300 m2 i okolnog perivoja od 5000 m2).
Bila su prikupljena i dostatna sredstva za adaptaciju, kanili smo ga svečano otvoriti na Krležin rođendan 7. 7. 1991., ali nova vlast je projekt obustavila, a Odbor raspustila. U međuvremenu je Grad Zagreb (Muzej grada Zagreba) u Krležinu stanu uredio Memorijalni postav Bele i Miroslava Krleže, koji je otvoren dva puta tjedno po dva sata, po dogovoru i unaprijed najavljenom posjetu! U ostatku zgrade na Krležinu Gvozdu 23 stoluju predstavnici nekih multinacionalnih kompanija, a neko vrijeme tu je bilo sjedište pet trgovačkih društava koja, koliko mi je poznato, s kulturom i književnošću nemaju nikakve veze.
Književnik Saša Vereš u programskoj knjižici o integralnom uređenju KRLEŽIANUMA zapisao je:
“Za ovaj grad i za ovaj narod od posebna je interesa da bude sačuvan Krležin dom na Gvozdu, kuća koja je u mnogočemu i zrcalo Krležine intime. Pisac koji je godinama bio smioni negator svega mračnjačkog, neskladnog, provincijalnog i egoističnog, enciklopedist i snovač koji razlistava naše autentične stjegove, Krleža je tijesno povezan s radničkim pokretom, revolucionar prijemljiv i za Erazmovu riječ… Kuća na Gvozdu bila mu je ne samo ona posljednja luka i posljednja štacija nakon svakojakih seoba već i sigurno utočište, majstorska radionica, hiža u kojoj se osjećao bez ostatka – kod kuće.
I dok je za sve Krležine prijatelje ova kuća bila slična svjetioniku u kome velebnik pera i snovač otkriva neslućeno suglasje, za Krležu je ovo mjesto predaha i planiranja, kreiranja i kontemplacije, mjesto neke idealne distance da se sagleda sve dramatičniji svijet… Ono što je Francuzima dom Balzacov, što su za Ruse tako idealno sačuvani Tolstojev dom u Jasnoj poljani, ili pak stan Dostojevskog, Ostrovskog, Majakovskog i još nekih drugih velikana, za nas bi morao biti Krležin dom na Gvozdu, mjesto dinamičke strukture i pozornica permanentnih okupljanja.”
No ostavimo po strani memorabilije i sentimentalne uspomene “na jednog pjesnika i jednu glumicu”, možda se ulaskom Hrvatske u EU nađe “faktor” koji će dovršiti ovu “investiciju”, i vratimo se Krležinu književnom opusu.
Krleža, stalno je govorio: “Ja nemam djece, knjige su moja djeca; i najviše je što se za jednog pisca može učiniti to je da se njegove knjige štampaju i čitaju.”
Enes Čengić, od 1956. godine, kada upoznaje Krležu, i otkada vodi dnevničke zapise, postaje Krležin bliski suradnik, a poslije, kao urednik i izdavač, postaje Krležin prijatelj i osobni tajnik. Čengić je pokretač i urednik 20 svezaka Izabranih djela M. Krleže tiskanih 1973., u povodu osamdesete obljetnice autorova života. Pokretač je Panorame, pogleda, pojava i pojmova u djelu Miroslava Krleže u pet tomova (1975.). Također je pokretač projekta šest knjiga školske lektire pod nazivom “Krleža u školi” (1976./77.).
Od 1975. do 1988., na Čengićevu inicijativu i u njegovim zalaganjem, objavljena su, najzad, Sabrana djela Miroslava Krleže u 50 svezaka, pa su Krležina djela tiskana i rasprodana u višemilijunskoj nakladi. Nažalost, Krleža za života nije dočekao izlazak svojih Sabranih djela. Samo treće kolo, komplet od 15 knjiga, koje je Čengić donio Krleži na bolnički krevet, tjedan dana prije smrti.
Čengić napušta bolnicu, a Krležin liječnik, primarius Ivo Mlinarić pita odlazećeg pisca: “Pa dobro, recite mi, gospodine Krleža, tko je ovaj Enes Čengić u koga imate toliko povjerenja da vas može posjećivati kad god on zatraži?” Krleža me nekako upitno pogledao, kao da se čudi da ja to ne znam, malo zaklimao glavom, i bez razmišljanja odgovorio ”Gospodine moj, Enes Čengić je plemić, da, da, plemić ne samo porijeklom nego i po duhu. Čengići su plemići, koljenovići koji drže do svog dostojanstva, ali boga mi i do dostojanstva drugih. Radi toga je Čengić čovjek moga povjerenja i moj prijatelj.
Što hoćete više, ako vam kažem da je onda kad je Krleža kao pisac bio potisnut sa svrhom da se zaboravi i on i njegovo djelo, taj isti Čengić našao snage da uz sve rizike bude urednik mojih Sabranih djela? On je tako u pravi čas uskočio u brod koji je bio zadobio bezbroj rupa i kad mu je prijetilo potonuće. On je taj brod spasio i osposobio za plovidbu. Vi, dragi moj, ne znate što znači za jednog pisca kad se njegovi radovi ne štampaju i ne čitaju. Težak je to osjećaj biti zaboravljen. Ja nikada nisam želio utjehu, ali sam očekivao da se prizna ono što sam zaslužio. To je najbolje shvatio Enes Čengić i ja sam mu zahvalan ne samo kao uredniku nego i čovjeku koji je prema meni nastupio s puno takta i poštovanja, a ja moram priznati da imam tešku narav, u što ste se i sami mogli do sada uvjeriti.”
U Zagrebu je za 120. obljetnicu Krležina rođenja jedan krležijanski glumac, entuzijast i fantast, Goran Matović, organizirao Drugi festival Miroslava Krleže pod sloganom: “Zagreb ima Sljeme i ima jednu spiritualnu, artističku planinu. Ta druga planina je Miroslav Krleža.” Festival je smjestio na Krležin Gvozd (kao i 2012.), što se pokazalo sretnim susretištem Krleže, umjetnika i publike. Preko Krleže opet je uspostavljen novi i živi dijalog sa svijetom, i to uz sudjelovanje prvaka hrvatskoga glumišta, teatrologa, redatelja, sineasta i glazbenika, krležijanaca i krležologa.
Prve večeri, u režiji Zlatka Svibena s blistavom Brankom Cvitković i glumcima Žarkom Potočnjakom, Franjom Kuharom i Mladenom Vujčićem – izveden je Krležin kolaž Evropa danas: glasovi, pojave, lica, osobe. Cjelina se Krležina eseja Evropa danas (1933.) dopunjala rečenicama iz Glembajevih, Na rubu pameti, iz Zastava i stihovima Balada Petrice Kerempuha. Predstava nas je podsjetila kako je Krleža još davne 1933. u ovom čuvenom eseju radikalno zasjekao u rak-ranu suvremene rascijepljene Evrope; one na vrhu piramide ogrezle u luksuzu i moći i one u podzemlju koja se valja u blatu siromaštva i društvene nepravde.
Apokalipsa lažnih vrijednosti i pobunjeni pojedinac u temeljima su njegove ideje književnosti kao radikalne negacije postojećeg svijeta. Krleža je pisac tog fatalnog dvojstva suvremenoga doba, što podjednako vrijedi za naše provincijalne komplekse hrvatske kulture na rubu Evrope kao i za univerzalna pitanja slobode, istine i pravednosti, kako je istaknuo domaćin večeri Žarko Pajić.
Za drugu je večer Mani Gotovac, uz tonske zapise i ulomke iz filmova, osmislila umjetnički projekt Gospoda Glembajevi, s naglaskom na trećem činu predstave i sudbini barunice Castelli, Krležina lika “demonske žele”. A ta barunica, “koja se rodila s nevjerojatno mnogo životnog talenta nije samo subjektivno držala da je žensko tijelo važna tema za žensku pamet već je tvrdo i po iskustvu nepokolebljivo znala da od kakva provincijalnog biskupa pa do bezobraznog onog kelnera sva ta gospoda vjeruju i misle da je isključivo tijelo i tjelesno ono što ženu čini ženom…”
Treće večeri nastupili su gosti iz Srbije. Redatelj Jovan Ćirilov i dramaturg Miroslav Belović s izvrsnim glumcima, priredili su Izlet u Rusiju, kao odgovor na posttranzicijske izazove u regiji.
Kazalište Petöfi iz Budimpešte gostovalo je s drugom dramom iz glembajevskog ciklusa, U agoniji, Krležinom najizvođenijom dramom, u kojoj se ljubavni trokut (barun Lenbach – Laura – pl. Križovec) iskazuje kao Laurina anatomija poniženja. Blistava predstava mađarskog ansambla koja je popraćena burnim ovacijama.
Pa kad se tim kazališnim predstavama dodaju dvije tematske izložbe: Europski Krleža (u NSK koja pokazuje Krležin kozmopolitizam i širinu Krležinih intelektualnih interesa za europske teme), Portreti Miroslava Krleže (Antuna Augustinčić, Ljubo Babić, Josip Vaništa, Mersad Berber, Marija Ujević i dr.) glumačka magija Pere Kvrgića i Rade Šerbedžije, znanstveni simpozij i Serbus Krleža (dokumentarni film Željka Senečića), uz veliku posjećenost i oduševljenje razdragane publike – može se reći da je Drugi festival Miroslava Krleže razbudio velik interes za tog umjetnika riječi.
Svi Krležini tekstovi, davno pisani, kao da su napisani danas jer toliko su suvremeni i aktualni.
Nad Festivalom zastor se spustio, a Krleža je ostao ono što je i bio:
“Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik” (M. Krleža, 1973.).
(Uredništvo Autografa prihvatilo je, iako zbog toga žali, prijedlog autora feljtona da ne budu objavljeni i svi točni i stručno navedeni, bogati citati i druge reference u fusnotama, a sve kako bi čitanje feljtona bilo lakše za naše čitateljstvo).
(Nastavlja se)
Gotovo da nema ni jedne republike i pokrajine bivše jugoslavenske zajednice, ni jedne značajnije europske kulturne sredine koja nije kazališnim predstavama, simpozijima, literarnim večerima, festivalima, radio i TV emisijama, prijevodima, reprintima, zbornicima ili posebnim izdanjima obilježila 120. obljetnicu rođenja Miroslava Krleže, jednog od najplodnijih hrvatskih književnika, najutjecajnijih jugoslavenskih pisaca i najznačajnijih europskih umjetnika XX. vijeka. On je svojom pojavom i veličinom toliko zapremio naš umjetnički, kulturni i društveni horizont da ga nije moguće ni zaobići ni previđati, koliko god mnogi to željeli.
Isto tako, malo je koji pisac, prije i poslije Krleže, u južnoslavenskim i svjetskim razmjerima tako kreativno iskazivao svoj umjetnički talent u svim književnim žanrovima (lirika, proza, drame, romani, eseji, feljtoni, polemike, kritike, putopisi i dnevnički zapisi, časopisi i urednički poslovi…) kao što je to činio Miroslav Krleža, ostavši dosljedan svojim estetskim afinitetima, etičkim principima i intelektualnim uvjerenjima.
Uz mnoga poetska i književna remek-djela, kao što su: Balade Petrice Kerempuha, Zastave, Povratak Filipa Latinovicza, Gospoda Glembajevi i dr., koja ga svrstavaju u antologiju svjetske literature, Krleža je, kao erudit, poliglot i – možda – posljednji polihistor ovih prostora, akademskoj, kulturnoj i društvenoj zajednici hrvatskog / srpskog / slovenskog / bosanskog / crnogorskog i makedonskog jezičnog izričaja ostavio u nasljeđe seriju enciklopedijskih edicija, trajne i univerzalne vrijednosti.
Krležin enciklopedijski uzor na koji se često pozivao bijaše Diderotova Encyclopedie ou Dictionnaire raisonne… A razloge te Krležine naklonosti nije teško ustanoviti. Naime, Diderotova enciklopedija neposredno je prethodila revolucionarnim previranjima u Francuskoj razobličavanjem religijskih dogmi feudalnoapsolutističkih institucija.
Također, valja podsjetiti da su članke za Diderotovu enciklopediju pisali vodeći francuski književnici, filozofi i znanstvenici (d’Alembert, Condillac, Holbach, Helvetius, Buffon, Voltaire, Rousseau, Montesquieu i dr.) Posrijedi je dakle projekt oko kojega su okupljene snažne autorske ličnosti s vrlo individualiziranim autorskim stilovima, što je Krleži, koji je oduvijek više cijenio talent, znanje, invenciju i izvrsnost od akademskih titula i institucionalnih autoriteta, sklonih frazi i konvenciji – bilo jako važno.
Po tom uzoru dakle Krleža je u Centralnoj redakciji EJ-a okupio najeminentnija imena iz jugoslavenske kulture, umjetnosti i znanosti, blistave intelektualce i vrsne leksikografske stručnjake. Zadaća je našega enciklopedijskog pothvata, naglašava Krleža, da sa “socijalističkog motrišta prevrednuje našu povijest i razgradi mitove koje su stvorili građanski povjesničari”.
U to vrijeme, neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, koje je kod nas prožeto “revolucionarnim i obnoviteljskim zanosom” u društvu i kulturi – Krleža paralelno s Enciklopedijom priprema i u Parizu 1950. otvara veliku Izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije.
I pariška izložba, poput Enciklopedije, ima za Krležu isti cilj: izlošcima i autentičnim artefaktima, objektivno argumentirati tezu o kulturnoj samosvojnosti naroda na jugoslavenskom prostoru te pokazati svijetu kako su tu stvarana djela koja korespondiraju s vrhunskim dometima onodobne europske umjetnosti i misli.
O tom Krležinu naumu i entuzijazmu dragocjeno svjedočanstvo ostavlja nam poznati makedonski povjesničar umjetnosti Dimče Koco u pismu Enesu Čengiću nakon Krležina posjeta Makedoniji 1960. godine: “Sa Miroslavom Krležom upoznao sam se prilikom realizovanja izložbe srednjovekovne umetnosti jugoslavenskih naroda u Parizu. Ja sam bio član Odbora za realizaciju ove izložbe, a njegov predsjednik bio je M. Krleža. Krležino poznavanje srednjovekovne umetnosti naših naroda bilo je toliko svestrano da sam verovao još u početku rada ovog odbora da će uspeh izložbe biti izvanredan.
Tako je i bilo. Utisak koji je na mene ostavila njegova bogata i definirana ličnost kao intelektualca izuzetne sposobnosti, potvrdio se je i tada kada sam bio u njegovu društvu prilikom njegove višednevne posete Makedoniji. Njegovo interesovanje za razvitak (kulturni, politički, ekonomski) makedonskog naroda od ranoga srednjeg veka do danas, bilo je toliko veliko da sam ja morao voditi računa za svaku moju reč koju sam izgovorio pred tim čovekom, jer je on svaku moju misao pratio sa velikim poštovanjem.
Imao sam utisak da veruje mome izlaganju. Iz razgovora koji smo vodili uvideo sam da Krleža zna da odvoji istinu od laži i realne vrednosti od improvizacije, makar ova bila obojena željom da se laž izjednači sa istinom. Verovao sam da je Krleža u tome nenadmašan. Tokom ovog druženja pala mi je u oči njegova iskrena radost što je makedonski narod najzad izborio svoju slobodu.
Na rastanku izrazio je želju da ponovo poseti Makedoniju i da se bolje upozna sa likovnim vrednostima naše srednjovekovne umetnosti, naročito one u Ohridu. A nije propuštao da kaže i koju pohvalnu reč o savremenoj makedonskoj umetnosti koju je imao priliku da vidi u Umetničkoj galeriji u Skopju i na godišnjoj izložbi Makedonskih likovnih umetnika u Umetničkom paviljonu – isto u Skopju.”
Sve autore enciklopedijskih natuknica koji se u opisu povijesnih činjenica i događaja ne pridržavaju principa istine i objektivnosti, koristeći se pri tom provjerenom i izvornom historiografskom literaturom i znanstvenom metodologijom, Krleža je nemilosrdno križao i persiflirao, a za tako loše napisane ili nepotpune tekstove tražio je da se preprave, dopune, djelomično ili u cijelosti odbace. Za ilustraciju navest ćemo Krležine uredničke primjedbe i kritičke opservacije uz natuknicu Makedonija (Makedonci):
“I/1-25.
Uvod bi trebalo prestilizovati – ab ovo.
II/9-11.
Bilo bi u svakom slučaju informativno kad bi se ovdje navele egzaktne cifre o helenizaciji Egejske Makedonije. Bilo bi isto tako informativno, da se prikaže kako i zašto je do ubrzane helenizacije došlo. Poslije izgubljenog rata u Maloj Aziji (1922), kada je Kemal-paša bacio u more milijun i po Helenskih kolonista starosjedilaca, Egejska Makedonija preostala je kao jedini pied à terre smještanja ovih brodolomaca i beskućnika. Grčke vlasti upotrijebile su ovu katastrofu za helenizaciju Egejske Makedonije, što im ovako brzo i ovako rezolutno ne bi bilo pošlo za rukom bez masovne imigracije…
VII/6-7
U vezi sa kolonizacijom Makedonije. Navodi se jedina konkretna cifra VII/6 ‘u Makedoniji je naseljeno oko 4.000 kolonističkih porodica’ i t. d. to zapravo nije mnogo, a trebalo bi reći u kom vremenskom razmaku, jer ako je ovih 4.000 porodica jedini uspjeh kolonizacije, onda se i po tome vidi da u trajnost takvog pothvata nisu vjerovale široke mase i t. d. Prikaz ovog historijskog perioda od Versailleskoga mira nije naročito precizan pa i u onom slučaju kad bismo ga ovdje preradili.
Od ovog teksta ne bi nastalo nešto što bi se moglo imprimirati bez nekih naknadnih izmjena. Ne može se početi jedan prikaz jednog takvog historijskog perioda kao što je ovaj od 1918–1941 sa jednim datumom, u ovom slučaju sa Versailleskim mirom, jer bi trebalo reći da je datum Versailleskog mira od juna 1919., koji kroji sudbinu Makedonije za sljedeće dvadeset i tri godine, samo jedan od datuma u ovom krvavom kalendaru, koji traje pedeset i više godina.”
Ili, kada npr. strogo urednički Krleža upozorava na propuste oko Bogumila:
“V/3-4. Sve što je rečeno o Bogumilima V/22-25 i VI/1-8 ništa nije tačno! Laicizacija crkvene hijerarhije srednjovjekovne nije nigdje uspjela. To bi trebali prestilizirati. Arijanstvo na Balkanu traje još od prakršćanskih dana na ovom istom terenu i tvrdokorno se održava sve do druge polovice XV st.”
Dakle, Krleža je od svojih suradnika tražio da povjerene im teme obrađuju temeljito i cjelovito, bez ideoloških magli ili političkih primjesa, bez fraza i naknadnih (re) konstrukcija. Jer, za Krležu, pisati o umjetnosti, kulturi, povijesti, društvenim pojavama i događajima, pisati o bilo čemu, značilo je isto što i misliti; pisati i misliti slobodno i kritički, i na taj način svjedočiti umjetničku (i znanstvenu) istinu o čovjeku i svijetu u kojem živimo.
A da nered u mislima i nered u rečenicama može biti posljedica nereda u društvu, čemu i danas svjedočimo, na svim stranama, Krleža lucidno zapaža još 1932. godine kada u polemičkom tekstu Moj obračun s njima, svojim protivnicima malograđanske provenijencije, koji mu osporavaju moralni i književni kredibilitet – poručuje: “Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeku, a posljedica nereda u čovjeku je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine.”
Uz takvu književnu nadarenost, erudiciju i enciklopedijsku širinu, kao umjetnik i intelektualac, Krleža je bio politički i društveno angažiran na ljevici, braneći “kutijom olovnih slova” slobodu i ljudsku dostojanstvo, istinu i socijalnu pravdu. Zato za Krležu nije pitanje “da li se neki pjesnik posvetio političkoj akciji ili ne, nego kako on tu političku aktivnost i društvenu stvarnost obrađuje literarno”. Ovdje se radi o “daru i umjetničkom temperamentu kao prvom i jedinom preduslovu bilo kakvog artističkog angažmana, bio on usmjeren lijevo ili desno”.
S takvim moralno-intelektualnim vrlinama, s takvom građanskom hrabrošću, Krleža doista pripada plejadi blistavih erazmovskih intelektualaca koji ni pred najtežim izazovima nisu podlegli “iskušenjima neslobode” (Dahrendorf), niti su počinili “izdaju intelektualaca” (Benda).
I Krleža je, još od Ludoviceuma, Balkanskih ratova, raspada K.U.K. Monarhije, Vidovdanskog ustava i Šestojanuarske diktature do endehazijskih represalija i poslijeratnih socijalističkih aberacija bio proganjan, zatvaran, zabranjivan, osporavan i marginaliziran. Bio je trajno izložen “iskušenjima neslobode”, ali je do kraja života ostao uspravan i dosljedan svojim moralno-političkim uvjerenjima i shvaćanjima smisla čovjekova života.
Štoviše, Krleža se kao osvjedočeni humanist i pacifist, erudit i pisac, svakim svojim književnim djelom potvrđivao kao iznimna stvaralačka ličnost, koja svojim bogatim spektrom misli i izuzetnom magijom riječi – osvaja i nadahnjuje generacije čitatelja.
A sudeći po interesu mlađih naraštaja za njegovom prozom i dramama, romanima i esejima, polemikama i ogledima – Krleža nije samo pisac prošlosti, nego pisac sadašnjosti i budućnosti. Njegova je pojava dala pečat cijeloj epohi. Rodio se s bogatim duhom u vremenu oskudnosti. Može se mjeriti samo s najvećima i najboljima.
A kad je riječ o svjetskoj književnoj pozornici, za Georgija Para, usporedba Leonea Glembaya s Shakespeareovim Hamletom nameće se sama od sebe. Leone Glembay dolazi u Zagreb na proslavu banke Glembay upravo kao što se i Hamlet vraća iz Wittenberga u Dansku kako bi se zatekao na kraljevskom ustoličenju strica uzurpatora. I jedna i druga svečanost sadržavaju u osnovi moralnu trulež i nagovještaj rasula. Leone i Hamlet, obojica autsajderi i marginalci, melankolici i neurastenici, moralistički čistunci i intelektualna zanovijetala, jednako tako pripadaju kako što ne pripadaju glembajevskom domu, odnosno danskomu dvoru.
Leone i Hamlet postavljaju se poput hladnog i bešćutnog zrcala nasuprot svojim svjetovima. Pokazuje se, međutim, zaključuje Paro, da se igra zrcala ne može nekažnjeno igrati; odraz se upija u zrcalo, rastače ga i razbija. I Hamlet i Leone postoje ubojice i bivaju povučeni u propast zajedno s danskim dvorom, odnosno kućom Glembay.
Drugim riječima, i Hamletovo i Leoneovo Biti ili ne biti odnosi se na traženje vrline, suočavanje s istinom i dramatični trenutak donošenja odluke. Dok je Hamlet zaokupljen mišlju kako “ščepat savjest grešnog kralja”, dotle Leone čini sve kako bi se, kao “čisti, nepatvoreni, stopostotni Glembay” izvukao iz “mutne glembajevštine i prokletih Glembajevih koji su zločinci, prevaranti i ubojice”!
Kompleksno tkivo ovog Krležina dramskog teksta sjedinjuje motive društvene nepravde, zloupotrebe bogatstva, neodgovornosti i razuzdanosti s motivima degeneracije, hipertrofirane osjetilnosti i moralno-intelektualne otuđenosti.
Ovo najizvođenije Krležino dramsko djelo, s napetim dijalozima, psihološkim nijansama i umjetnički iznijansiranim karakternim ličnostima – puno je aluzija na filozofiju i znanost, slikarstvo i medicinu, glazbu i bankarske špekulacije, društveni ugled i novčarske manipulacije, što nam zapravo govori da, ni tada ni danas, internacionalni karakter kapitalističkog poduzetništva ne poznaje i ne priznaje granice, ma kakve prirode te granice bile: jezične, političke, kulturne, državne. Svugdje je doma, a žrtve ionako nitko ne broji, i o tome, stalno je Krleža ponavljao – ne treba imati nikakvih iluzija. Stoga danas ponovo čitati i iščitavati Krležu znači lišavati se preostalih iluzija.
S druge pak strane nitko se prije njega nije s takvom energijom i takvim stilom uhvatio u koštac s našim “fatalnim nesporazumima i razdorima”; obrušio na “naše palanačke mentalitete”; okomio na “ljudsku glupost”. Nitko prije, a danas možemo reći, ni poslije Krleže, nije s takvom odlučnošću i hrabrošću, znanjem i smjelošću raskrinkavao “naše mitove i svetinje”, posebno “hrvatske književne laži” i “srpske obmane”.
Upravo o takvu antidogmatskom, duhovitom, provokativnom, polemičnom i inspirativnom velikom piscu, beogradski krležijanci i krležolozi organizirali su prošle godine Festival Miroslav Krleža: San o drugoj obali. Festival je posvećen “stogodišnjici prvog dolaska i stupanja na tle ovog Zagrepčanina u Beograd, na jednu od svojih brojnih drugih obala”. Organizator, Beogradski kulturni centar, autorica koncepta i koordinatorica Festivala Olivera Stošić Rakić, nizom izložbi, okruglih stolova, kazališnih predstava, radio-dramskih i filmskih radionica pokazali su sva naša i Krležina lica i naličja, i na iznimno poučan i edukativan način približili pisca Krležu mladim ljudima.
Dakako, uz važno upozorenje: “Ako se igrate sa Krležom, igrate se sa vatrom!” Pa beogradski Festival i nije organiziran “u slavu Krleže”, nego je to bio javni poziv na ponovno zajedničko čitanje Krleže da se propita koliko je Krleža bio u pravu u svojim tekstovima i društvenom angažmanu, danas toliko neophodnom. Za one koji (naj)manje poznaju ili su zaboravili važna mjesta Krležina bio-bibliografskog opusa i globusa, beogradski dramski umjetnici realizirali su interaktivni performans Izvještaj s druge obale.
Drugu tekstualno-vizualno-zvučnu i dokumentarnu “šetnju kroz Krležinu djelo” nudi multimedijalna izložba San o drugoj obali, na kojoj je bio izložen i original Krležina Divotvelepisma (nadrealistička kolaž-epistola) upućenoga Marku Ristiću 1936. Pored toga, posjetitelji su mogli vidjeti i film o Petru Dobroviću Put u raj (1957.), koji je po Krležinu scenariju režirao Aleksandar Petrović. Festival je također producirao i originalnu grafičku novelu Miroslavljevo jevanđelje: apokrifna verzija, koju je po scenariju Bore Ćosića realizirao tim strip-crtača.
Beogradski centar za kulturnu dekontaminaciju (Borka Pavićević) producirao je Izlet u Rusiju, prema dramatizaciji Miroslava Belovića, a u režiji Jovana Ćirilova. Od 10. svibnja do 10. lipnja, za vrijeme trajanja Festivala, sva tri programa Radio-Beograda emitirala su radiodrame nastale prema Krležinim tekstovima. Radio-televizija Srbije emitirala je dokumentarne filmove o Krleži. Za srednjoškolce organizirane su radionice za čitanje i razumijevanje Krležinih tekstova i djela. Program Festivala održavao se pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture.
Beogradski festival pokazao je da Krležina riječ, bila ona polemička ili esejistička, poetska ili dramska, romaneskna ili memoarska – ni danas u radikalno promijenjenim kulturno-političkim i društvenim okolnostima Balkana i Europe – ne gubi na oštrici, snazi i svježini. Naprotiv, Krleža, koji je smješten duhovno i intelektualno između Balkana i Europe, lucidno analizira oba ta duha, on ih gradi i razgrađuje, i šarm njegova govora kroz pisanja je upravo u tome što ga on negacijski oblikuje. Taj znak negacije ključna je točka Krležine poetike i poimanja svijeta.
(Uredništvo Autografa prihvatilo je, iako zbog toga žali, prijedlog autora feljtona da ne budu objavljeni i svi točni i stručno navedeni, bogati citati i druge reference u fusnotama a sve kako bi čitanje feljtona bilo lakše za naše čitateljstvo).
(Nastavlja se)