novinarstvo s potpisom
Milan Rakovac
Baby boomers, pa generacija X, pa milenijci – obuzeti digitalijama i tehnologijom, ali njihova djeca Alfe već su tu, rođeni nakon 2011., koji već donose povratak ”analognom” radu i životu.
Mlađi milenijci, zbog totalno ”virtualnih” milenijskih očeva, počeli su rusoovski ”povratak prirodi”, reintegraciju u prirodu, u psiho-mentalnom, pa i misaonom, filozofskom smislu otkrili su ”crvenu nit” povratka atavističkim korijenima. [Read more…]
Kao i prethodna dva teksta, “Amateri” i “Grupa” (oba nagrađena kao najbolji izvedeni tekstovi na Danima satire!), i “Dobitnik” se bavi sudbinama ljudi s periferije, periferije grada i života.
U tipičnom kvartovskom kafiću okupljaju se takozvani stalni gosti. Ruka je kemičar bez posla, Ćuk je branitelj u mirovini, inače boluje od PTSP-a. U kafić počinje dolaziti tajanstveni Profesor čiji je ugled narušio brutalan incident na poslu. Kafić vodi konobarica Mima, pravim zanimanjem odgojiteljica, čvrsta i odlučna žena koja održava red u kafiću u kojem katkad bude previše alkohola, buke, pa i tučnjava. [Read more…]
Draga i pristojna. Marina Lovrić Merzel. Stišće ruku i povjerava se kako joj je prijatelj veliki ljubitelj moje poezije i kako joj moram potpisati knjigu.
‘‘Naravno ‘‘ odgovaram. Draga i pristojna Merzel poklanja mi plastični auto. ‘‘Za vaše dijete“ kaže. ‘‘Oooo radovat će se moje dijete“ kažem. Onda se pale kamere i sve odlazi k vragu. Eto baš jučer dobivam tužbu od Merzel. ‘‘Uvreda i kleveta“. Nitko više ne spominje poeziju, crni sam HDZ, zlotvor i nekrst, Marina će na sudu dokazati tko iza mene stoji i kakvi me motivi vode.
Mogu nešto upitati gđo Merzel? Zašto ne pričamo o poeziji? Zašto moramo o milijunima, krađi i pohlepi? Kako stvari stoje bit ćemo na sudu Marina i ja. Davat ćemo važne izjave o pravdi, sijevat će bijesni pogledi, sutkinja će na kraju presuditi…a onda, ko zna…možda jednog dana ipak potpišem knjigu. ‘‘S ljubavlju… Aco Stanković“
tri dana tapšu ga po ramenu
na promociji knjige u Sarajevu
situacija u kojoj neprestano daju komplimente
na licu mu crta grimasu
kao da sere ili tako nešto
trebalo bi razbiti tu njušku
S 13 mi umre otac. Pripremam ručak roditeljima koji trebaju doći s posla
a na vratima se pojavljuje muškarac s riječima ‘‘ocu nije dobro“
Godinama poslije sanjam oca kako samnom i majkom sjedi za obiteljskim stolom a zatim se diže, odlazi i ne javlja se više.
Osuđujem ga u snovima.
Često sanjam isti san. Ozlojadi me. Nekad sanjam i na javi. Nađem se tako u sitauciji da za vrijeme nekog zanimljivog razgovora pomislim što ću ja ovdje dođavola, čemu sva ta priča, razmjena misli, ideja, u krajnjoj liniji otvaranje duše?
Prošlo je puno godina kako sam izgubio oca i čovjek bi pomislio rane zacjeljuju, sve teče i neke glupave fraze sličnog tipa, ali ne… Sve što se događalo ili se događa ima jako malo veze s onim što bih ja htio da se dogodi. Okupira me takav osjećaj.
u posljednje vrijeme
malo toga ostaje
ne, ti ne umireš
već se jednostavno ne pronalaziš
eto, baš jučer
potpisivao si knjige
i oni su govorili hvala
a ti si skromno odmahivao rukom
nit je ta ruka bila skromna
nit su ti ljudi trebali tebe
uopće
jedna promašena situacija
u posljednje vrijeme
malo toga ostaje
ko što rekoh ne radi se o umiranju
ili nekakvoj patetici tog žanra
jednostavno u relativno čestim trenucima
jedno te istog dana
obuzima te osjećaj
da bi najradije sve ovo prespavao
prešutio, zaboravio
u nekoj ozbiljnijoj analizi
doći ćeš do zaključka
da ti izvjesno zadovoljstvo
predstavlja samo ispijanje
prve jutarnje kave
ali s tim prvim gutljajem kao da
si i popio sebe
ostaje prazan dan
