Draga i pristojna. Marina Lovrić Merzel. Stišće ruku i povjerava se kako joj je prijatelj veliki ljubitelj moje poezije i kako joj moram potpisati knjigu.

 

‘‘Naravno ‘‘ odgovaram. Draga i pristojna Merzel poklanja mi plastični auto. ‘‘Za vaše dijete“ kaže. ‘‘Oooo radovat će se moje dijete“ kažem. Onda se pale kamere i sve odlazi k vragu. Eto baš jučer dobivam tužbu od Merzel. ‘‘Uvreda i kleveta“. Nitko više ne spominje poeziju, crni sam HDZ, zlotvor i nekrst, Marina će na sudu dokazati tko iza mene stoji i kakvi me motivi vode.

 

Mogu nešto upitati gđo Merzel? Zašto ne pričamo o poeziji? Zašto moramo o milijunima, krađi i pohlepi? Kako stvari stoje bit ćemo na sudu Marina i ja. Davat ćemo važne izjave o pravdi, sijevat će bijesni pogledi, sutkinja će na kraju presuditi…a onda, ko zna…možda  jednog dana ipak potpišem knjigu. ‘‘S ljubavlju… Aco Stanković“

 

 

SARAJEVO

 

tri dana tapšu ga po ramenu

na promociji knjige u Sarajevu

 

situacija u kojoj neprestano daju komplimente

na licu mu crta grimasu

 

kao da sere ili tako nešto

trebalo bi razbiti tu njušku

 

 

ZLOVOLJA

 

S 13 mi umre otac. Pripremam ručak roditeljima koji trebaju doći s posla

a na vratima se pojavljuje muškarac s riječima ‘‘ocu nije dobro“

 

Godinama poslije sanjam oca kako samnom i majkom sjedi za obiteljskim stolom a zatim se diže, odlazi i ne javlja se više.

 

Osuđujem ga u snovima.

 

Često sanjam isti san. Ozlojadi me. Nekad sanjam i na javi. Nađem se tako u sitauciji da za vrijeme nekog zanimljivog razgovora pomislim što ću ja ovdje dođavola, čemu sva ta priča, razmjena misli, ideja, u krajnjoj liniji otvaranje duše?

 

Prošlo je puno godina kako sam izgubio oca i čovjek bi pomislio rane zacjeljuju, sve teče i neke glupave fraze sličnog tipa, ali ne… Sve što se događalo ili se događa ima jako malo veze s onim što bih ja htio da se dogodi. Okupira me takav osjećaj.

 

 

PRVA KAVA

 

u posljednje vrijeme

malo toga ostaje

 

ne, ti ne umireš

već se jednostavno ne pronalaziš

 

eto, baš jučer

potpisivao si knjige

i oni su govorili hvala

a ti si skromno odmahivao rukom

 

nit je ta ruka bila skromna

nit su ti ljudi trebali tebe

uopće

jedna promašena situacija

 

u posljednje vrijeme

malo toga ostaje

 

ko što rekoh ne radi se o umiranju

ili nekakvoj patetici tog žanra

jednostavno u relativno čestim trenucima

jedno te istog dana

obuzima te osjećaj

da bi najradije sve ovo prespavao

prešutio, zaboravio

 

u nekoj ozbiljnijoj analizi

doći ćeš do zaključka

da ti izvjesno zadovoljstvo

predstavlja samo ispijanje

prve jutarnje kave

 

ali s tim prvim gutljajem kao da

si i popio sebe

 

ostaje prazan dan