Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković otvorenim se pismom obratio glavnom uredniku Slobodne Dalmacije Ivi Bonkoviću povodom kolumne Tihomira Dujmovića (”Zašto šutiš, Hrvatska?”, 17.7.). Lekovićevo pismo prenosimo u cijelosti jer ga uredništvo Slobodne Dalmacije nije objavilo i jer ga je čelnik HND-a i nama poslao: [Read more…]
Argentina među lešinarima
Ovo još nismo videli: vlada jedne latinoameričke države ogromnim oglasima u vodećim evropskim listovima upozorava svoje evropske poverioce da joj predstoji bankrot. Republika Argentina obaveštava da je pred bankrotom i da neće moći da plaća svoje poverioce u narednom periodu.
Ali šta je razlog za taj nesvakidašnji postupak? Argentinu je jedna grupa američkih hedž fondova, koju predvode NML Capital Management i Aurelius Capital Management, tužila pred američkim sudovima i zahtevala od nje isplatu od 1,5 milijardi dolara. Predsednica Argentine Christina Fernández de Kirchner često svoje protivnike naziva ”lešinarskim fondovima“. I to je prilično neuobičajeno.
Međutim, ako pažljivije pogledamo njene protivnike, razumećemo njeno nezadovoljstvo. NML Capital je filijala Eliott Managementsa, devetog po veličini finansijskog fonda u SAD. Osnivač i šef ovog fonda je Paul Singer – jedan od notornih međunarodnih šampiona trgovine bezvrednim obveznicama. Njegova veština je to što isključivo sudskim sredstvima zarađuje milione dolara. A za taj posao su najbolje obveznice nesolventnih država.
Argentinu je jedna grupa američkih hedž fondova, koju predvode NML Capital Management i Aurelius Capital Management, tužila pred američkim sudovima i zahtevala od nje isplatu od 1,5 milijardi dolara. Predsednica Argentine Christina Fernández de Kirchner često svoje protivnike naziva ”lešinarskim fondovima“. I to je prilično neuobičajeno
Singer i njegovi saradnici nikada nisu pozajmili nijedan cent Argentini. Oni su samo uoči spektakularnog argentinskog bankrota iz 2001. iskoristili paniku investitora i kupili argentinske državne obveznice na sekundarnom tržištu po ceni od 15 do 20 centi za dolar. Singer i društvo su od samog početka odbijali svaku argentinsku ponudu za refinansiranje dugova inostranih poverilaca.
Oni čine tvrdo jezgro takozvanih hold outsa: reč je o poveriocima koji odbijaju svaki otpis dugova i insistiraju na isplati pune nominalne vrednosti obveznica, kamata i kamata na kamate. Izgleda da posle jedanaest godina dugog procesa gospodin Singer za investiciju od 48 miliona dolara može da očekuje pristojnu sumu od 832 miliona dolara, koje je Argentina prema obrazloženju presude dužna da isplati. To bi bio profit od 1600 odsto. Nije loše za jedan hedž fond.
Singer je profesionalac koji nije nasumično kupovao sve argentinske obveznice, kupovao je samo one koje je Argentina izdavala u Njujorku, koje glase na dolare, na koje se primenjuje američko pravo i za koje je predviđena nadležnost američkih sudova.
Argentina je radila ono što često rade i druge zemlje u razvoju. One izdaju obveznice u dolarima prema međunarodnom, to jest praktično američkom ili (u Evropi rasprostranjenom) britanskom pravu.
Takve obveznice su daleko popularnije kod međunarodnih investitora od obveznica izdatih prema nacionalnom pravu zemlje dužnika, jeftinije su i za zemlju izdavaoca jer su kamate niže i lakše se njima trguje u centrima za trgovinu državnim obveznicama u Njujorku i Londonu. Za investitore je važno što mogu da računaju na kamate i isplate bez kursnih rizika i što svoja prava u slučaju bankrota mogu da utuže pred američkim ili britanskim sudovima, a ne pred sudovima države dužnika.
U skladu sa ovom praksom borba za argentinske obveznice se vodila pred američkim sudovima. Pošto je argentinska vlada odbijala isplate starih dugova i insistirala na njihovom refinansiranju, Singer & Co. su nastavili sa sudskim procesom. Argentina nije vraćala dugove, i za to je morala da bude kažnjena. Singer je na sve moguće načine pokušavao da zapleni i proda argentinsku imovinu: bilo da je reč o zgradama argentinskih ambasada ili umetničkim delima pozajmljenim muzejima u inostranstvu, a jednom prilikom radilo se i o predsedničkom avionu.
Argentinska predsednica govori o ucenama pred kojima neće da popusti. Njen stav podržava velika većina građana Argentine. Uprkos tome Krichner se našla u veoma neprijatnoj situaciji. Ako nastavi da pregovara sa hedž fondovima, postigne sporazum sa njima i konačno im isplati sumu određenu sudskom presudom, rešiće se jednog problema. Međutim, u tom slučaju joj preti novi talas tužbi
Singer je 2. oktobra 2012. učinio neverovatan poduhvat: u luci Tema u Gani je na njegov zahtev zaplenjen argentinski brod ”Libertad“, ponos argentinske mornarice, sve dok međunarodni pomorski sud iz Hamburga nije intervenisao i oslobodio brod iz privremenog zatočeništva.
Paul Singer je imao prilične uspehe u sličnim akcijama tokom 90-ih protiv latinoameričkih i afričkih zemalja (Peru i Centralnoafrička republika). Zato je argentinska vlada vrlo dobro znala sa kim se sudi.
Argentina je izgubila spor pred prvostepenim i drugostepenim sudom, a onda je i Vrhovni sud SAD odbacio žalbu Argentine. Argentina je do kraja jula morala da plati 1,5 milijardi dolara. Argentinska vlada je izjavila da je spremna za pregovore, ali ne i za isplatu cele sume. Kako bi dodatno povećali pritisak hedž fondovi su nedavno podneli nove tužbe, koje su takođe rešene u njihovu korist.
Jedan američki sud je na njihov zahtev zaustavio isplatu 900 miliona dolara kamate argentinskim poveriocima koji su prihvatili otpis dugova sve do ispunjenja zahteva tužilaca. Vrhovni sud SAD je dozvolio hedž fondovima da uz pomoć američkih vlasti sakupe informacije i o argentinskoj imovini u inostranstvu, što je prvi korak u postupku zaplene.
Argentinska predsednica govori o ucenama pred kojima neće da popusti. Njen stav podržava velika većina građana Argentine. Uprkos tome Krichner se našla u veoma neprijatnoj situaciji. Ako nastavi da pregovara sa hedž fondovima, postigne sporazum sa njima i konačno im isplati sumu određenu sudskom presudom, rešiće se jednog problema. Međutim, u tom slučaju joj preti novi talas tužbi.
Prvo, svi poverioci koji su odbili otpis dugova sada bi tražili punu isplatu pozivajući se na pravo jednakog tretmana. Singerov NML Capital poseduje samo 15 odsto od 11 milijardi dolara vrednih hold out obveznica, koje nisu obuhvaćene programom refinansiranja. Ukoliko Argentina popusti, pravi problemi tek počinju, pred američkim, britanskim i japanskim sudovima.
Kada bi poverioci koji su pristali na otpis dugova zahtevali naknadu štete, Argentina bi morala da isplati 120 milijardi dolara. To bi bio šestostruki iznos argentinskih deviznih rezervi. Uz to bi se i čitava izuzetno mučna akcija otpisa i refinansiranja dugova pokazala uzaludnom. Argentina bi u tom slučaju bila u težoj situaciji nego 2001. Ako Argentina ne plati, onda mora u zakonskom roku da podnese izjavu o nemogućnosti isplate. Rejting agencije i finansijska tržišta će odbijanje isplate protumačiti kao proglašenje bankrota
Drugo, time bi se Argentina nepošteno ponela prema poveriocima koji su pristali na otpis dugova. Tako da bi i oni imali pravo na tužbu. Spor sa onima koji su istrajavali na isplati celokupnog duga bi prema preliminarnim procenama argentinskog ministarstva finansija mogao da obuhvati zahteve u visini od 20 milijardi dolara. Tek taj novac Argentina nema.
U drugom slučaju, kada bi poverioci koji su pristali na otpis dugova zahtevali naknadu štete, Argentina bi morala da isplati 120 milijardi dolara. To bi bio šestostruki iznos argentinskih deviznih rezervi. Uz to bi se i čitava izuzetno mučna akcija otpisa i refinansiranja dugova pokazala uzaludnom. Argentina bi u tom slučaju bila u težoj situaciji nego 2001.
Ako Argentina ne plati, onda mora u zakonskom roku da podnese izjavu o nemogućnosti isplate. Rejting agencije i finansijska tržišta će odbijanje isplate protumačiti kao proglašenje bankrota.
Moody’s, Standard and Poor’s i Fitch su argentinske obveznice stavili u kategoriju visoko rizičnih i otvoreno prete da će proglasiti da je Argentina bankrotirala, ukoliko se rešenje uskoro ne pronađe. ”Tehnički nesolventni“ postajete posle izbegavanja plaćanja dospelih kamata. U svakom slučaju, Argentina neće moći da se vrati na finansijska tržišta. Gotovo 13 godina posle bankrota od 100 milijardi dolara iz 2001, ova zemlja se ponovo nalazi nad ponorom. Jedan pogrešan korak izazvaće katastrofu.
Slučaj Argentine pokazuje koliko se ravnoteža moći pomerila u korist poverilaca.
Od kako se državne obveznice, umesto da se otplaćuju, redovno refinansiraju, to jest zamenjuju novim dugovima, za svaki državni bankrot predviđena je jedna delotvorna sankcija: isključivanje sa međunarodnih finansijskih tržišta, luksuz koji sebi ne može da priušti nijedna zemlja u kapitalističkoj svetskoj ekonomiji.
Izgledalo je, barem do nedavno, da je argentinska strategija sa radikalnim otpisom dugova radi izlaska iz finansijske krize bila vrlo uspešna. Argentina se u maju ove godine sporazumela sa Pariškim klubom poverilaca za otplatu starih dugova u visini od 9,7 milijardi dolara u pet godišnjih rata. To je širom sveta protumačeno kao signal skorog povratka Argentine na međunarodna finansijska tržišta.
U svakom slučaju, Argentina neće moći da se vrati na finansijska tržišta. Gotovo 13 godina posle bankrota od 100 milijardi dolara iz 2001, ova zemlja se ponovo nalazi nad ponorom. Jedan pogrešan korak izazvaće katastrofu. Slučaj Argentine pokazuje koliko se ravnoteža moći pomerila u korist poverilaca
Pre dve godine, u leto 2012, Kirchner je ponosno izjavila da su posle otpisa dugova iz 2001, 2005 i 2010. preostali dugovi ka zemlji i inostranstvu gotovo u potpunosti isplaćeni i da se uskoro očekuje beg iz dužničkog zatvora. Zaista je rezultat argentinske politike razduživanja bio jasno vidljiv: dugovi prema inostranstvu smanjeni su sa preko 92 odsto BDP u 2001. na samo 8,6 odsto danas. Ukupni državni dug je pao sa 160 odsto BDP na vrhuncu finansijske krize 2001, na sadašnjih nešto manje od 50 odsto. Zahvaljujući pre svega radikalnom otpisu dugova. Poveriocima je rečeno – ili ćete pristati na gubitke ili nećete dobiti ništa. Oni koji su prihvatili ovaj predlog dobili su nove obveznice izdate po argentinskom pravu.
To je ostavilo snažan utisak. Goldman Sachs je početkom ove godine bio prva međunarodna velika banka koja je okončala višegodišnje ignorisanje Argentine započevši pregovore o novom kreditu od nekoliko milijardi dolara. Ovo je bio dobar znak pošto Goldman Sachs nije uslovio davanje kredita plaćanjem visokih kamata.
Tokom 2010. i 2012, kada je Grčka balansirala na ivici bakrota, Argentina je navođena kao idealan primer uspešne strategije otpisa dugova. Otpisom dugova se može vrlo lako izaći iz krize. Međutim, sada na argentinskom slučaju vidimo kako manjina inostranih poverilaca, koja poseduje manje od jednog procenta obveznica, može da gurne državu dužnika u novu krizu.
Singer i njegovi prijatelji su veoma dobro upoznati sa sporazumima o refinansiranju i otpisu dugova. U njima se nalazi jedna klauzula – koja na engleskom glasi Rights Upon Future Offers – i koja sve sporazume o refinansiranju i otpisu dugova proglašava nepromenjivim posle 1. januara 2015. Od ovog dana više nisu mogući novi pregovori. Argentina bi onda mogla nekako da podnese da ovim hedž fondovima isplati 1,5 milijardi dolara. Zato sada obe strane taktiziraju pokušavajući da dobiju na vremenu.
Kompanije mogu da proglase bankrot prema nacionalnom ili čak i međunarodnom pravu, dok se to ne odnosi na države. Bankrot države je uvek međunarodni problem za koji do danas ne postoji odgovarajući sudski postupak. EU može da učini određene korake u tom pravcu
Nezavisno od toga kakvu odluku Argentina donese, očekuju se dogoročne posledice na tržištima državnih obveznica. Nijedan investitor u državne obveznice se više neće osećati sigurno, nijedna država više neće biti kredibilan dužnik, dok će svaka vlada dobro razmisliti pre nego što izda obveznice prema američkom pravu. Argentina bi u predstojećem haosu mogla da pokuša da zaustavi isplate i da otkupi preostale obveznice izdate u inostranstvu.
Argentina trenutno pokušava da uz podršku grupe G77 problem regulisanja državnih dugova iznese pred međunarodni forum, gde mu je zaista i mesto. Ovim bi na zahtev Argentine trebalo da se bavi i Organizacija američkih država (OAS), sa čim su se složile sve države članice izuzev SAD. Sve one su svesne problema: moć poverilaca, čitaj moć špekulanata, na međunarodnim finansijskim tržištima je veća nego ikada pre.
Kompanije mogu da proglase bankrot prema nacionalnom ili čak i međunarodnom pravu, dok se to ne odnosi na države. Bankrot države je uvek međunarodni problem za koji do danas ne postoji odgovarajući sudski postupak. EU može da učini određene korake u tom pravcu. Pregovori o TTIP (Transatlantskom trgovinskom partnerstvu) su idealno mesto za raspravu o finansijskim uslugama, uključujući i pravila koja bi trebalo da urede odnose između država i njihovih poverilaca.
Nevladine organizacije su redovno predlagale donošenje međunarodno važećih normi za slučajeve bankrota država, mada je MMF odbacivao ove predloge. Čak se ni EU ne usuđuje da se bavi ovom osetljivom temom.
Koliko je ovo važna tema govori i činjenica da se čak i Institut međunarodnih finansija, think-tank Globalnog udruženja finansijske industrije – međunarodne lobističke organizacije velikih banaka, finansijskih fondova i osiguranja – godinama zalaže za donošenje međunarodnih pravila za slučaj državnog bankrota.
Izgleda da još uvek nismo naučili lekcije iz poslednje finansijske krize.
(Prenosimo s portala Pescanik.net, izvorno objavljeno u Blätter, kolovoz/avgust 2014. Izbor i prijevod Miroslav Marković).
MARINA LOVRIĆ MERZEL
Draga i pristojna. Marina Lovrić Merzel. Stišće ruku i povjerava se kako joj je prijatelj veliki ljubitelj moje poezije i kako joj moram potpisati knjigu.
‘‘Naravno ‘‘ odgovaram. Draga i pristojna Merzel poklanja mi plastični auto. ‘‘Za vaše dijete“ kaže. ‘‘Oooo radovat će se moje dijete“ kažem. Onda se pale kamere i sve odlazi k vragu. Eto baš jučer dobivam tužbu od Merzel. ‘‘Uvreda i kleveta“. Nitko više ne spominje poeziju, crni sam HDZ, zlotvor i nekrst, Marina će na sudu dokazati tko iza mene stoji i kakvi me motivi vode.
Mogu nešto upitati gđo Merzel? Zašto ne pričamo o poeziji? Zašto moramo o milijunima, krađi i pohlepi? Kako stvari stoje bit ćemo na sudu Marina i ja. Davat ćemo važne izjave o pravdi, sijevat će bijesni pogledi, sutkinja će na kraju presuditi…a onda, ko zna…možda jednog dana ipak potpišem knjigu. ‘‘S ljubavlju… Aco Stanković“
SARAJEVO
tri dana tapšu ga po ramenu
na promociji knjige u Sarajevu
situacija u kojoj neprestano daju komplimente
na licu mu crta grimasu
kao da sere ili tako nešto
trebalo bi razbiti tu njušku
ZLOVOLJA
S 13 mi umre otac. Pripremam ručak roditeljima koji trebaju doći s posla
a na vratima se pojavljuje muškarac s riječima ‘‘ocu nije dobro“
Godinama poslije sanjam oca kako samnom i majkom sjedi za obiteljskim stolom a zatim se diže, odlazi i ne javlja se više.
Osuđujem ga u snovima.
Često sanjam isti san. Ozlojadi me. Nekad sanjam i na javi. Nađem se tako u sitauciji da za vrijeme nekog zanimljivog razgovora pomislim što ću ja ovdje dođavola, čemu sva ta priča, razmjena misli, ideja, u krajnjoj liniji otvaranje duše?
Prošlo je puno godina kako sam izgubio oca i čovjek bi pomislio rane zacjeljuju, sve teče i neke glupave fraze sličnog tipa, ali ne… Sve što se događalo ili se događa ima jako malo veze s onim što bih ja htio da se dogodi. Okupira me takav osjećaj.
PRVA KAVA
u posljednje vrijeme
malo toga ostaje
ne, ti ne umireš
već se jednostavno ne pronalaziš
eto, baš jučer
potpisivao si knjige
i oni su govorili hvala
a ti si skromno odmahivao rukom
nit je ta ruka bila skromna
nit su ti ljudi trebali tebe
uopće
jedna promašena situacija
u posljednje vrijeme
malo toga ostaje
ko što rekoh ne radi se o umiranju
ili nekakvoj patetici tog žanra
jednostavno u relativno čestim trenucima
jedno te istog dana
obuzima te osjećaj
da bi najradije sve ovo prespavao
prešutio, zaboravio
u nekoj ozbiljnijoj analizi
doći ćeš do zaključka
da ti izvjesno zadovoljstvo
predstavlja samo ispijanje
prve jutarnje kave
ali s tim prvim gutljajem kao da
si i popio sebe
ostaje prazan dan
Važna borba Helene Puljiz
Pišu: Anteja Ujdur i Drago Pilsel
Foto: Glas Slavonije
Novinarka Helena Puljiz nakon osam mučnih godina 31. ožujka dobila je nepravomoćnom Odlukom Općinskog suda u Zagrebu parnicu protiv Republike Hrvatske. Put do presude bio je dugotrajan, iscrpljujući i iznimno traumatičan radi neprestanog uznemiravanja od strane agenata Središnje tajne službe, a državu će koštati minornih 130.000 kuna. Obznanjeno je to na press konferenciji u petak, 4. travnja, u Novinarskom domu u Zagrebu.
O predmetu su se očitovali i dali joj podršku: bivša Helenina odvjetnica i saborska zastupnica Vesna Škare Ožbolt, predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Furio Radin, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka i potpredsjednica HND-a Slavica Lukić.
Helena Puljiz, koja je od 2004. godine gotovo svakodnevno žestoko ali hrabro podnosila prijetnje, ucjene i psihičko maltretiranje te sa zebnjom očekivala razvoj situacije, na tiskovnoj konferenciji nije pokazala znakove pretjeranog veselja i olakšanja radi donesene presude
Pripadnici tadašnje POA-e, a današnje SOA-e, pokušali su je, podsjetila je Puljiz, u jesen 2004. godine “prljavim metodama” (prijetnjama, ucjenama, podmićivanjem i psihičkim maltretiranjem) prisiliti da kao novinarka špijunira za njih vlastite kolege, političare i strane veleposlanike te da u medije plasira ”prljave priče” prema njihovoj narudžbi. Pokušali su je zloupotrijebiti i u izbornoj kampanji u izborima za predsjednika u kojoj se Stjepan Mesić kandidirao za drugi mandat.
Helena, koja je od 2004. godine gotovo svakodnevno žestoko ali hrabro podnosila prijetnje, ucjene i psihičko maltretiranje te je sa zebnjom očekivala razvoj situacije, na tiskovnoj konferenciji nije pokazala znakove pretjeranog veselja i olakšanja radi donesene presude. Okupljenim novinarima obratila se s gorčinom na usnama te je dala naslutiti da se radi o svojevrsnoj ”Pirovoj pobjedi”. Zadovoljna je, ipak, kaže, što joj se nakon deset godina ukazala pravna država, no žali što Državno odvjetništvo po službenoj dužnosti nije progonilo njezine progonitelje, što je trebalo učiniti.
”Na sudu sam dokazala da su višestruko prekršeni Ustav RH i zakonske odredbe. Dokazala sam da su mi ugrozili zdravlje, život i ugled i da su činili ono što je u demokratskoj zemlji zabranjeno, a to je prisiljavanje građana na špijunažu”, rekla je Puljiz, koja je danas urednica rubrike Svijet na tportalu, a u vrijeme špijunske torture bila je prisilno nezaposlena unatoč dotadašnjim profesionalnim uspjesima.
”Presudom nisam u cijelosti zadovoljna, ali se neću žaliti jer je nesporno utvrđeno ono što sam od prvog dana tvrdila: da su mi učinili ono što je u demokratskoj zemlji zabranjeno, a to je prisiljavanje građana na špijunažu”, istaknula je. Napomenula je da je, dok su se tajne službe njome ”bavile”, u pozadini u punom jeku bila operacija pljačke hrvatskih građana, danas poznatija kao afera Fimi medija. Ivo Sanader, koji je tada bio premijer, povezivao ju je s organiziranim kriminalom nakon što je državnim tijelima prijavila što rade agenti njegove tajne službe. ”Svi dokumenti u mom slučaju nose oznaku države tajne i službe do danas tvrde da ne postoji moj dosje i da me nikada nisu nadzirali”, istaknula je kolegica Puljiz.
”Ova presuda golema je satisfakcija svima nama koji smo bili predmet zloupotrebe tajnih službi, koji nismo imali snagu i hrabrost kakvu je imala Helena da unatoč svemu, unatoč tome što nije imala puno saveznika u ovoj priči, smogne snage, pokrene sudski postupak i uspije dokazati ono što smo mnogi od nas trebali učiniti 2000. Da smo tada pokrenuli sudske postupke, možda se ovaj slučaj ne bi ni dogodio”, rekla je Slavica Lukić, potpredsjednica HND-a
Sud je, između ostalog, ustvrdio da su agenti POA-e postupali protuzakonito, da su novinarku vrijeđali i omalovažavali, prijetili joj te da su svojim postupanjem povrijedili njezino ustavno pravo na slobodu i osobnost (članak 22. Ustava RH). Agenti POA-e povrijedili su Helenino pravo na poštovanje obiteljskog i osobnog života te na dostojanstvo (članak 35. Ustava RH). Pokušali su joj ograničiti pravo kao novinara na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji (članak 38. Ustava RH).
”Agenti POA-e postupili su suprotno odredbama članaka 14. i 15. Zakona o sigurnosnim službama, obzirom da nisu dobili prethodni pristanak tužiteljice za obavljanje obavijesnog razgovora niti pristanak na snimanje, a niti su od Ministarstva unutarnjih poslova zatražili da s tužiteljicom obave obavijesni razgovor te su je prisiljavali da bude tajni suradnik sigurnosne službe što je izrijekom zabranjeno… Sve to zaslužuje osobitu društvenu osudu obzirom da se radi o tijelu u koje svaki građanin mora imati povjerenje da će u svom postupanju poštovati zakonske propise i ustavna prava pojedinca”, stoji u izvatku iz obrazloženja presude.
Tijekom osam godina trajanja parnice izmijenile su se četiri sutkinje, a pravoga suđenja nije ni bilo do 2011. godine, tvrdi kolegica. Kada je slučaj dodijeljen sutkinji Jasni Šoljan Andrašić, ona je u cijelosti iznijela dokazni postupak, ali je i ona maknuta. Parnicu je nastavila sutkinja Ana Merlin Božičković koja je, naposljetku, i donijela presudu. Saslušano je 12 svjedoka, a među njima su bili i najviši državni službenici: Stjepan Mesić, Ivo Sanader, Ivan Jarnjak, Furio Radin i Vlatko Cvrtila. Helena je prošla i dva mučna zdravstvena vještačenja.
”Dokazala sam da su mi agenti tajne službe ugrozili zdravlje, život i ugled. Na osnovi ugroze zdravlja sud je dosudio da mi RH treba isplatiti 100.000 kuna, a na osnovi štete po profesionalni ugled kao novinarki 30.000 kuna. Na taj dio presude Državno odvjetništvo može se žaliti, no ne i na ostatak jer su priznali odgovornost za ono što su mi učinili agenti tajne službe”, istaknula je Helena Puljiz.
Njezina bivša odvjetnica i saborska zastupnica Vesna Škare Ožbolt kazala je da je u ovom postupku važno da je nakon šest godina parnice Državno odvjetništvo priznalo odgovornost RH za štetu koju su pripadnici obavještajne službe svojim protupravnim djelovanjem počinili, a ne minorna visina odštete.
Pobjeda kolegice Puljiz je od izuzetne važnosti kako za našu profesiju tako i za demokraciju u našoj zemlji. Ona, naime, pokazuje da se novinarima mora vjerovati ako časno i profesionalno obavljaju svoj posao, da su novinari vrlo važan stup demokratskog sustava i da, a to je osobito važno istaknuti, nema kvalitetnoga novinarstva bez hrabrih novinarki i novinara
”Helena Puljiz je bila suočena s hipokrizijom hrvatskog društva i politike. Oznaka tajnosti s njezinog slučaja nikada nije skinuta, iako se to sudskim putem tražilo”, rekla je Škare Ožbolt te dodala da je tadašnja njezina branjenica pokazala veliku hrabrost jer je potražila pravdu na sudu, a potporu u tome dalo joj je Novinarsko društvo. ”Ovaj slučaj treba biti za sve jedna dobra poruka: da su novinari u obavljanju svoje službe doista izvrgnuti i ovakvim stvarima”, istaknula je Škare Ožbolt.
”Ako ćeš surađivati s nama, možemo te zaposliti u bilo kojoj redakciji”, rečenica je koja je Furiju Radinu ostala zapečaćena u memoriji tijekom dugogodišnjeg mučnog sudskog procesa. Predsjednik HND-a Zdenko Duka naglasio je da je Helenin slučaj jedini u Hrvatskoj jer do sada nijedna novinarka ili novinar nisu tužili hrvatsku državu kad je u pitanju zloupotreba od strane obavještajnih službi. Podsjetio je da je zbog njezine hrabrosti na ostavku bio prisiljen tadašnji ravnatelj POA-e.
Potpredsjednica HND-a Slavica Lukić izrazila je solidarnost i sućut kolegici Heleni te je naglasila da je njeno iskustvo brutalno i zastrašujuće. ”Prošla je proces naknadne dodatne viktimizacije te je imala Državno odvjetništvo umjesto uz sebe, protiv sebe. Ništa se nije promijenilo od 90-ih i treba imati četvore oči otvorene kad su tajne službe u pitanju i zakonitost njihova rada”, kazala je Lukić.
”Ova presuda golema je satisfakcija svima nama koji smo bili predmet zloupotrebe tajnih službi, koji nismo imali snagu i hrabrost kakvu je imala Helena da unatoč svemu, unatoč tome što nije imala puno saveznika u ovoj priči, smogne snage, pokrene sudski postupak i uspije dokazati ono što smo mnogi od nas trebali učiniti 2000. Da smo tada pokrenuli sudske postupke, možda se ovaj slučaj ne bi ni dogodio”, rekla je Slavica Lukić konstatirajući da se slučaj Helene Puljiz dogodio u ”u daleko strašnijem i brutalnijem obliku nego što se događalo njima”.
Još je strašnije, dodala je, da su nadležna državna tijela – Vijeće za civilni nadzor tajnih službi i saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost – naknadno pokazala da su puno sklonija štititi prekršitelje novinarskih prava, nego osobu koja traži pomoć, koja je pred njima morala proći proces naknadne viktimizacije. Zastrašujuće je i to da DORH, koji je trebao po službenoj dužnosti kazneno goniti aktere, to nije učinio.
Helena Puljiz je obranila čast novinarske profesije i učinila je presudan korak u osvjetljavanju obraza jedne ne malim dijelom kompromitirane struke. Treba se, naime, vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja omogućuju da bude nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala
Ostaje nam vidjeti hoće li ova nepravomoćna presuda napokon otvoriti ”Pandorinu kutiju” pitanja kaznene odgovornosti Heleninih progonitelja s obzirom na to da je ona osobno izrazila želju za daljnjim javnim očitovanjem o samom sudskom postupku i okolnostima koje su do njega dovele kada prođe vrijeme žalbe.
No, pobjeda kolegice Puljiz je od izuzetne važnosti kako za našu profesiju tako i za demokraciju u našoj zemlji. Ona, naime, pokazuje da se novinarima mora vjerovati ako časno i profesionalno obavljaju svoj posao, da su novinari vrlo važan stup demokratskog sustava i da, a to je osobito važno istaknuti, nema kvalitetnoga novinarstva bez hrabrih novinarki i novinara.
Helena Puljiz je obranila čast novinarske profesije i učinila je presudan korak u osvjetljavanju obraza jedne ne malim djelom kompromitirane struke. Treba se, naime, vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja omogućuju da bude nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala. Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti.
Ohrabreni držanjem kolegice Puljiz svih ovih godina, a osobito kada je bila predmetom zastrašujućega nasrtaja trulog državnog aparata koji i dalje čeka demontažu i transformaciju kako bi služio građanima i institucijama pravne države, mi ponavljamo:
Uvijek ćemo se boriti za napredak i reforme, za uljuđenu, građansku i europsku Hrvatsku i regiju, tako da nikada ne toleriramo nepravdu, opačine ili korupciju, tako da se uvijek protivimo svakovrsnim demagozima, tako da svoj novinarski rad ne stavimo u interes ni jedne stranke, da se uvijek suprotstavimo privilegijama, da se zalažemo za jednaka prava za sve građanke i građane, da budemo nemilosrdni prema pljačkašima javnog dobra, da nam nikada ne ponestane sklonosti prema siromašnima, da uvijek ostanemo vjerni javnoj koristi, da ne budemo zadovoljni pukim objavljivanjem vijesti, nego oslobađanjem od svake vrste robovanja, da ostanemo krajnje neovisni i da se nikada ne bojimo napasti sve što je pogrešno makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.
Ne bismo to mogli kazati tako sigurno i tako odlučno da nemamo uzorne kolege kao što je novinarka Helena Puljiz.
Daleko smo od katarze
Izjava za javnost povodom okončanja rasprave o tužbama Hrvatske i Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom (pravde) u Haagu
Sudski postupak zbog genocida pred Međunarodnim sudom (pravde) u Den Haagu, pokrenut po tužbama Republike Hrvatske i Republike Srbije, ušao je u svoju završnu fazu u kojoj će u složenom postupku odlučivanja i vijećanja 17-ero člano sudsko vijeće donijeti svoju konačnu presudu.
Iako su postojala očekivanja, posebice nakon inicijativa s najviše političke razine da dođe do povlačenja tužbi, da će se stranke voditi načelima stručnosti, objektivnosti i priznanja patnji svih a ne samo ”vlastitih“ žrtava, argumenti koje su iznijele Sudu su pokazali da su velika financijska sredstva neopravdano potrošena
Iako su postojala očekivanja, posebice nakon inicijativa s najviše političke razine da dođe do povlačenja tužbi, da će se stranke voditi načelima stručnosti, objektivnosti i priznanja patnji svih a ne samo ”vlastitih“ žrtava, argumenti koje su iznijele Sudu su pokazali da su velika financijska sredstva neopravdano potrošena.
Propuštena je prilika da se pred ovom respektabilnom međunarodnom instancom pošteno i časno iznesu i utvrde činjenice o stradanjima i patnjama te razmjeru i pozadini počinjenih zločina.
Rasprava, koja je s velikim interesom i još većim senzacionalizmom u izvještavanju, praćena u javnostima obiju zemalja, pokazala je da povjerenje između nekad zaraćenih strana još uvijek nije izgrađeno, da je i dalje prisutna retorika isključivosti s početka 90-ih godina koja je i dovela do oružanog sukoba, da se licitira s brojevima žrtava, minimizira i negira vlastita uloga u počinjenim zločinima te da se ide tako daleko da se manipulativno i tendenciozno interpretira pravna praksa Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.
Tako je hrvatska strana pokušala oslobađajuću presudu MKSJ-a generalima Gotovini i Markaču protumačiti kao dokaz da se zločini počinjeni od strane pripadnika hrvatskih postrojbi protiv srpskog civilnog stanovništva nisu dogodili.
Tijekom sudskog postupka izložena pravna stajališta Hrvatske i Srbije pokazala su da se unatoč promjenama političke garniture, u nijednoj od dviju zemljama nije dogodila ona nužna društveno-politička katarza, potrebna da se društva suoče s mračnom stranom vlastite prošlosti i priznaju žrtve masovnih zločina počinjenih u ime vlastite države
Iako je MKSJ preglasavanjem i odskakanjem od svoje prijašnje prakse, presudom žalbenog vijeća zaista oslobodio kaznene odgovornosti spomenute hrvatske generale, on ničim nije doveo u pitanje činjenična utvrđenja prvostupanjske presude, kojom su vrlo detaljno elaborirani masovni zločini nad domicilnim srpskim stanovništvom počinjeni za vrijeme i nakon Vojno redarstvene akcije ‘‘Oluja“. Brojne su također pravomoćne presude MKSJ-a koje svjedoče o masovnim zločinima srpske strane počinjenim diljem Hrvatske nad hrvatskim civilima.
Tijekom sudskog postupka izložena pravna stajališta Hrvatske i Srbije pokazala su da se unatoč promjenama političke garniture, u nijednoj od dviju zemljama nije dogodila ona nužna društveno-politička katarza, potrebna da se društva suoče s mračnom stranom vlastite prošlosti i priznaju žrtve masovnih zločina počinjenih u ime vlastite države.
Očekivana presuda, utvrđivanjem razmjera počinjenih zločina obiju strana, mogla bi svojim autoritetom postati važan korak u pravcu prihvaćanja vlastitih pogrešaka iz prošlosti i priznanja patnje svih, a ne samo vlastitih žrtava.
Građanski odbor za ljudska prava
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek
Kako ištekati Twitter
Do sada su već mogli naučiti tu lekciju, ali je zabavno kako je zapravo nikada ne nauče: početak kraja svakog diktatora je onaj trenutak kada učini nešto što ga načini smešnim. Dobro, turski premijer Redžep Tajip Erdogan nije baš diktator, ali nije baš ni demokratski vladar, nego je nešto između, jedna autoritarno-populistička pojava koja s vremenom sve samovoljnije upravlja nečim što ima sve spoljne odlike demokratije, ali u dubinskoj strukturi od tih odlika ostaje sve manje i manje.
Danas je ta bastardna forma ideologije i tehnike vladanja jako popularna u nekim regijama sveta, pa tako i u našoj, onoj koja se nalazi između starih i koliko-toliko stabilnih demokratija zapadne Evrope i arapsko-persijskih diktatura, što teokratskih, što sekularnih. Tu je Mađarska, tu je Makedonija, sve više i Srbija, Rusija, Belorusija i Ukrajina su priča za sebe, a Erdogan – taj obožavani princ-spasilac malog, slabo obrazovanog i verski umereno zatucanog, ali ekonomski potentnog čoveka iz provincije – u tom je društvu neka vrsta preteče.
Ono što je Erdogana, dakle, učinilo istovremeno opasnim i smešnim jeste upravo to tvrdo uverenje – nesumnjivi zaostatak ‘‘analognog“ doba – kako se cela jedna globalna komunikacijska forma (šta god ko mislio o njenoj vrednosti) može jednostavno zabraniti, ‘‘isključiti“ kao kad izvadite kabel iz ‘‘štekera“, i to samo na nekom parčetu zemlje, pa bi silni tweetovi nemoćno stajali i rojili se na granicama Turske kao kakvi tužni azilanti-aspiranti koje se, avaj, ne prima u Eldorado
Kako god, trenutak o kojem govorim desio se kada je Erdogan bio naumio – pa još to i sproveo ili barem pokušao – da u Turskoj zabrani famozni Twitter kao takav. Naprosto: gazda se jako naljutio na Twitter jer je mislio da mu je preko njega zapržena čorba oko navodnih korupcionaških aktivnosti njegovog sina, te zato Twitter ima da nestane za Turke i basta!
U redu, priznajem: da sam Turčin, ne bih bio privatno pogođen Erdoganovom zabranom i ne bih prolio suzu za Twitterom. Naprotiv, Allah mi je svedok da sam duboko uveren da kada bi, evo ovog trenutka, nekim čarobnim štapićem ili svevišnjom intervencijom sa lica ovog sveta nestali svi ti tviteri i ostali fejsbuci, da svet zbog toga ‘‘gubitka“ ne bi pretrpeo ama baš ni najmanju civilizacijsku štetu. Ali, to je samo moj privatni pogled na stvari, a ostali su slobodni da se s njim ne slože i da, recimo, twittuju do mile volje. Ima, uostalom, i glupljih načina provođenja slobodnog vremena (doduše, trenutno mi ni jedan ne pada na pamet, ali i to je možda samo moj problem).
Ono što je Erdogana, dakle, učinilo istovremeno opasnim i smešnim jeste upravo to tvrdo uverenje – nesumnjivi zaostatak ‘‘analognog“ doba – kako se cela jedna globalna komunikacijska forma (šta god ko mislio o njenoj vrednosti) može jednostavno zabraniti, ‘‘isključiti“ kao kad izvadite kabel iz ‘‘štekera“ i to samo na nekom parčetu zemlje, pa bi silni tweetovi nemoćno stajali i rojili se na granicama Turske kao kakvi tužni azilanti-aspiranti koje se, avaj, ne prima u Eldorado.
A sve to zarad Erdoganovog duševnog mira, to jest po onoj matrici iz parafraze Staljina: ‘‘Nema Twittera – nema problema“. Tako to može da se radi još samo u Severnoj Koreji, a i tamo sve teže. Ako ste iole umreženiji u svetski političko-ekonomski sistem od sumanute tiranije dinastije Kim, to već nikako ne ide.
Zato su tviteri i fejsbuci, pa makar i bili proganjani, bolji za manje-više autoritarne, periferijske režime, jer tamo još mogu odigrati kakvu-takvu oslobodilačku ulogu, pošto su ozbiljniji mediji zatvoreniji i više pod kontrolom iz jednog centra moći
Na drugoj strani, famozne bi ‘‘društvene mreže“ možda i trebale da budu zahvalne preostalim svetskim (polu)diktaturama, jer samo im još one podaruju obol nečega slobodarskog, emancipatorskog, nečega što na svoj način participira u širenju fundamentalnih ljudskih sloboda. Jer, tamo gde stvari sa slobodom izražavanja stoje bolje, stvarni ili navodni emancipatorski potencijal ‘‘društvenih mreža“, ‘‘interaktivnog interneta“ i sličnog pokazuje se kao, najblaže rečeno, snažan faktor banalizacije javnog diskursa. Evo nekih meni domaćih primera, tek dnevno aktuelnih, otuda suštinski slučajnih.
Poznata dramska spisateljica, autorka upečatljivih i suptilnih komada, iz nekog razloga je trajno fascinirana ovim ‘‘prizemnim“ komunikacijskim formama, te je tako ranije uredno blogovala i forumašila, a sada neumorno twittuje; njena stvar, ali znakovito je da joj se u tom njenom samosvrhovitom cyberangažmanu malo-malo pa omakne neka besprimerno trivijalna, uvredljiva i ružna opaska na račun tamo-već-nekoga ko joj trenutno ide na živce.
Najnoviji slučaj je njena ‘‘analiza“ navodne parodontoze od koje da boluje izvesna televizijska novinarka. Novinarka joj je odvratila da nema parodontozu nego ožiljak od davnih batina koje je dobila od bivšeg supruga i tako je spisateljica ispala, u najmanju ruku, ‘‘glupa u društvu“, mada je to nije omelo da nastavi u istom tonu.
Primer drugi: na izvesom, dosta posećenom forumu, trojica su veseljaka (jedan od njih nije ime baš nepoznato ‘‘intelektualnijem“ delu javnosti, osobito supkulturi neolevičarskih aktivista) razmatrala lik i delo stanovitog filmskog režisera, desničarskog aktiviste i tipa na svoj način prilično mutnog, kako već takvi obično jesu. No, strasti su se usijale, pa su ova trojica ne samo izvređala tog filmažiju, nego su počeli da razmatraju i to kako bi mu možda koristilo prevaspitavanje metalnom šipkom, kako bi možda progledao ako bi mu se odgovarajućim sredstvima zatvorilo oko na neko vreme, etc. Sve su to, dakako, radili ne pod svojim imenima, nego nickovima, kako je u toj vrsti komunikacije već uobičajeno.
Problem s njima nastaje u društvima sa širim javnim slobodama: nesputane strahom od represije, a neopterećene civilizacijskim i moralnim normama koje bar načelno drže ‘‘klasični“, uređivani mediji, ‘‘društvene mreže“ postaju orgija banalnosti, grupnjak-pornografija slobode govora. Od volje je svakome da uskoči u to klupko udova i pronađe odgovarajuću nezauzetu rupu za sebe, ali ipak nije loše ni ostati na čistom vazduhu ako je ikako moguće
No, režiser ih je tužio, nadležni Organi su im ušli u trag, i eto ti presude: godina dana zatvora zbog pretnji i ugrožavanja, uslovno na tri godine. Oni se sada ibrete da šta ih je to snašlo na pravdi boga, vade se da to što su pisali ‘‘nisu mislili ozbiljno“, da je to bilo ‘‘izrečeno u afektu“, da je bilo izrečeno na poluzatvorenom forumu, da su takve stvari, uostalom, uobičajeni način komunikacije u tom svetu (!) i sve u tom stilu… Što može biti i sasvim tačno, ali je pitanje koliko je relevantno, to jest: zašto bi se neko uopšte na to obazirao?
No, šta se ovim primerima hoće reći? Izgleda da ima nečega u izvesnoj komunikacijskoj formi što ljude dovodi u snažno iskušenje da idu ispod mogućih sopstvenih standarda… Naravno, nije puška nikada stvarno kriva ako je neko njome ubio nekoga, ali opet – hm, da nije imao pušku, možda bi sve prošlo uz poneku ćušku… Da je, recimo, spisateljica o svemu onome, umesto lahorastog tvitanja, pisala za neki ‘‘klasičan“ medij ili za neki kvalitetan sajt poput Peščanika koji ne pušta pizdarije, sigurno ne bi razglabala o nečijoj stvarnoj ili navodnoj parodontozi. Eh, ali zašto se opterećivati standardima koji nas obavezuju, lakše je i lepše ovako…
Da je onaj forumaški veseljak pisao autorski tekst o nepodopštinama režisera umesto što se anonimno iživljavao u sajber-bandi svojih suforumaša (ta me tehnika međusobnog podsticanja u niskostima, da prostite, podseća na neku vrstu uzajamne masturbacije), sigurno bi stvorio nešto pametnije od onoga što je stvorio i pri tome ne bi kršio norme elementarne uljuđene komunikacije, a koje dugujemo doslovno svakome ne zbog tog nekog, nego zato što su nužan civilizacijski pretekst.
Zato su tviteri i fejsbuci, pa makar i bili proganjani, bolji za manje-više autoritarne, periferijske režime, jer tamo još mogu odigrati kakvu-takvu oslobodilačku ulogu pošto su ozbiljniji mediji zatvoreniji i više pod kontrolom iz jednog centra moći. Problem s njima nastaje u društvima sa širim javnim slobodama: nesputane strahom od represije, a neopterećene civilizacijskim i moralnim normama koje bar načelno drže ‘‘klasični“, uređivani mediji, ‘‘društvene mreže“ postaju orgija banalnosti, grupnjak-pornografija slobode govora.
Od volje je svakome da uskoči u to klupko udova i pronađe odgovarajuću nezauzetu rupu za sebe, ali ipak nije loše ni ostati na čistom vazduhu ako je ikako moguće.
Sve više tužbi zbog neadekvatnih uvjeta u zatvorima
Neadekvatni uvjeti i prenapučenost hrvatskih zatvora iz godine u godinu rezultiraju sve većim brojem zahtjeva zatvorenika za naknadu štete. Zakon propisuje kako svaki zatvorenik kojemu je nezakonito uskraćeno neko pravo ili je bio izložen bilo kakvu obliku mučenja, zlostavljanja ili ponižavanja ima pravo na naknadu štete. Samo u prošloj godini 343 zatvorenika pozvala su se na svoja prava i zahtjevom za naknadu štete zatražila novčanu satisfakciju. Glavni razlog koji se navodi u tužbama jesu loši smještajni uvjeti.
Kako kažu u Ministarstvu pravosuđa, glavni uzrok tolikoga broja žalbi jest nedostatak financija u zatvorskom sustavu. Na svemu se štedi, a ponajviše na broju službenih osoba i prostoru u kojemu borave zatvorenici. Prosječni je trošak po jednom zatvoreniku 280 kuna na dan. Trenutačni je smještajni kapacitet dovoljan za 2771 zatvorenika, a dana 11. studenoga 2013. u kaznionicama i zatvorima nalazilo se ukupno 4578 zatvorenika. Od toga su 95 % muškarci, a tek 5 % žene u dobi između 27 i 39 godina.
”Uprava za zatvorski sustav financira se iz državnog proračuna Republike Hrvatske, iz kojega je za to u 2013. godini namijenjeno 454 milijuna i 513 tisuća kuna. Iz toga se isplaćuju plaće svih službenika Uprave, svi troškovi zatvorenika, među kojima se znatna sredstva izdvajaju za njihovu zdravstvenu zaštitu, plaćaju režijski troškovi i drugo. Međutim, naši financijski problemi jednaki su kao i u drugim tijelima državne uprave koja se financiraju iz državnog proračuna”, kazao je Sergej Abramov, glasnogovornik Ministarstva pravosuđa.
Kako doznajemo, osim na uvjete smještaja pritužbe zatvorenika ponajviše su se odnosile na manjkavu zdravstvenu zaštitu u zatvorskim sustavima te na neprimjereno postupanje službenika. No zakon štiti zatvorenike od bilo kakva oblika nehumanog postupanja. Svaki zatvorenik ima pravo obratiti se na adrese više institucija ako se krše njegova temeljna ljudska prava.
Prije svega tu je Središnji ured Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa, koji obavlja nadzor nad radom i postupanjem sa zatvorenicima. Također, zatvorenici imaju pravo podnositi pritužbe i pučkom pravobranitelju, pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, pravobraniteljici za djecu, pravobranitelju za zaštitu osoba s invaliditetom te međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava kojih je Republika Hrvatska članica. Međutim, osim prava zatvorenici imaju i određene dužnosti. One su propisane u dnevnom rasporedu aktivnosti zatvorenika.
”Postoji obvezni dnevni raspored aktivnosti zatvorenika, koji se nalazi u prilogu kućnog reda. Njime se određuje dnevna rutina zatvorenika u kaznionicama. Radnim danom ustaju u 7 sati, pospremaju krevet i obavljaju osobnu higijenu. Slijedi doručak i proziv svih zatvorenika. Oni koji rade, odlaze na posao do 15 sati. Ponovno slijedi proziv i ručak. Poslijepodne je vrijeme rezervirano jedino za školsko i strukovno osposobljavanje, slobodne aktivnosti, slobodno vrijeme i odmor u sobi. Večera je svaki dan u 19.30 sati, na spavanje se odlazi u 23 h, vrijeme između zatvorenici imaju slobodno. Tijekom vikenda razlika je u tome što zatvorenici imaju posjete u jutarnjim satima, ne rade i poslijepodne imaju slobodno vrijeme za odmaranje, učenje, igranje košarke, nogometa i druge slobodne aktivnosti”, objasnio je Abramov.
Drugi najveći problem s kojim se suočava hrvatski zatvorski sustav jest nedovoljna popunjenost radnih mjesta, zbog čega službenici masovno ostvaruju prekovremeni rad. Najviše nedostaje liječnika. U 2012. godini ostvareno je više od 200 tisuća prekovremenih radnih sati, za što je isplaćeno dodatnih 12 milijuna kuna iz državnog proračuna. Kako bi ostvarili svoja prava, službenici osiguranja podnijeli su više od 200 tužbi radi naknade za godišnji odmor te plaćanja prekovremenog rada i terenskog dodatka.
S obzirom na to da nas u idućoj godini čekaju još veće štednje i rezovi, tek će se vidjeti kakve će to posljedice imati na kvalitetu funkcioniranja ionako već preopterećenoga zatvorskog sustava.
