Johannes Kepler, rođen 1571. u južnoj Njemačkoj, bio je jedan od najvećih svjetskih matematičara i astronoma. Ovaj roman dočarava njegov život i njegovu nevjerojatnu volju da rasvijetli orbite planeta i geometriju svemira, dok ga vjerski ratovi i kućne trzavice tjeraju iz progonstva u progonstvo. S druge strane, knjiga opisuje okrutnu stvarnost renesansnoga svijeta, punog mašte i smionosti, ali izgrađenog na siromaštvu, bijedi i tiranskoj moći careva. [Read more…]
Moja kratka povijest
Čitatelje diljem svijeta Stephen Hawking očarao je nizom bestselera u kojima istražuje tajne svemira. Sad se prvi put vjerojatno najgenijalniji kozmolog našeg vremena okrenuo vlastitoj unutrašnjosti, otkrivajući nam svoj život i intelektualnu evoluciju.
“Moja kratka povijest” govori o nevjerojatnom putovanju Stephena Hawkinga, od poslijeratnog djetinjstva u Londonu do razdoblja u kojem je postigao međunarodna priznanja i slavu. Ilustriran rijetko viđenim fotografijama, ovaj sažet, duhovit i otvoren prikaz čitateljima predstavlja znatiželjnog školarca kojega su razredni kolege prozvali Einsteinom, šaljivca koji se s kolegom kladio postoje li crne rupe te mladoga supruga i oca koji je nastojao pronaći svoje mjesto u akademskom svijetu.
Pišući skromno i duhovito, Hawking otvoreno govori o izazovima s kojima se suočio kad mu je u dvadeset prvoj godini dijagnosticirana amiotrofična lateralna skleroza (ALS). Opisujući svoj misaoni razvoj, objašnjava kako ga je mogućnost rane smrti poticala na brojna intelektualna postignuća te govori o nastanku svoga majstorskog djela, “Kratke povijesti vremena”, jedne od najvažnijih knjiga 20. stoljeća.
Naslov: Moja kratka povijest
Autor: Stephen Hawking
Prijevod: Radha Rojc-Belčec
Izdavač: V.B.Z.
Godina izdanja: 2/2015.
Broj stranica: 144 str.
Uvez: meki uvez
ISBN 9789533046945
(Više novih knjiga na Moderna vremena info).
Braća nam i sestre u svetosti
Kakvi smo ljudi bjelodano se otkriva u našem odnosu spram drugih živih i neživih bićima. Povrijedimo li njihovo temeljno pravo na opstojnost, možda nas i dosegne kakva pravna kazna, ali moralna nelagoda jedva. Kad nas ne koče društveni i moralni obziri, bivamo bezobzirniji. Zapravo, kakvi doista jesmo.
Znanost i Crkva pridonijele su oblikovanju ljudskoga nadmenog stava spram drugih bića. Ponajprije bavljenjem isključivo ljudskim svijetom i čovjekom kao središtem svemira.
Zašto je Darwinova teorija evolucije, utvrdivši zajedničko porijeklo životinja i ljudi, izazvala toliko otpora u teološkim krugovima? Postalo je očitim da su sva ranija opravdanja vrhovnoga mjesta koje si čovjek pripisuje u hijerarhiji živih bića doista upitna. Ta nije li nas Bog, ontološki povezane, sve – biljke, životinje, ljude, zvijezde i galaksije – stvorio u istom stvaralačkom zamahu, od iste građe i s istom smrtnom sudbinom? I sve zajedno u prostoru kozmičke svetosti?
Treba li uopće postaviti pitanje: kamo nas je dovela glorifikacija prednosti što ju čovjek, posjedujući razum, ima pred drugim stvorenjima?! To da je čovjek stvoren na sliku Božju daje mu tek jednu prednost – prednost veće odgovornosti. Povjerivši nam stvorenja na čuvanje, Bog nam ih zasigurno nije dao kao vlasništvo. Vlasnički odnos došao je s prvim ubojstvom. Kajinovim. Otada se prema ne-ljudskim bićima ponašamo kao prema objektima stvorenima za zadovoljavanje naših potreba i užitaka, a ne kao prema subjektima koji imaju vlastiti život vrijedan po sebi
Treba li uopće postaviti pitanje: kamo nas je dovela glorifikacija prednosti što ju čovjek, posjedujući razum, ima pred drugim stvorenjima?! To da je čovjek stvoren na sliku Božju daje mu tek jednu prednost – prednost veće odgovornosti. Povjerivši nam stvorenja na čuvanje, Bog nam ih zasigurno nije dao kao vlasništvo. Vlasnički odnos došao je s prvim ubojstvom. Kajinovim. Otada se prema ne-ljudskim bićima ponašamo kao prema objektima stvorenima za zadovoljavanje naših potreba i užitaka, a ne kao prema subjektima koji imaju vlastiti život vrijedan po sebi.
No, kako očekivati da razumijednemo kako su nam sva stvorenja braća i sestre ako ponajprije ne razumijemo da smo to međusobno mi ljudi?!
Osloboditi čovjeka od ugnjetavanja nije moguće dok ne budu oslobođena sva bića. Žene ne postoje da bi služile muškarcima, ni siromašni bogatima, ni slabi jakima, a ni minerali, biljke i životinje da bi ih ljudi istrebljivali. Genocid i biocid proizlaze iz iste strukture zla. Kakvi smo prema drugim ne-ljudskim bićima pokazuje kakvi smo kadri biti prema ljudima.
Početak trećeg tisućljeća obilježen je dvjema krajnostima: s jedne strane, brutalnom i golemom tiranijom ljudskih nad ne-ljudskim bićima u ekonomske i istraživačke svrhe, a s druge strane, revolucionarnim promjenama u našem shvaćanju ne-ljudskih bića, ili barem životinja, i njihova prava na ničim ugrožen život i prirodni rast i razvoj.
Ipak, valja primijetiti: zanimanje ljudi i zajednica za dobrobit životne zajednice na Zemlji probuđeno je tek kad je narušavanje ekološke ravnoteže postao gorućim problemom koji uključuje i pitanje opstanka ljudske vrste. Opet čovjek u središtu svemira!
Bog je Otac svemu stvorenju i do svakog mu je jednako stalo. Cijela je Zemlja biće koje On ljubi. Pitanje opstanka, štoviše i otkupljenja, nije tek ljudsko pitanje, nego kozmičko.
Franjo iz Asiza, prisjećajući se Isusova poziva da Evanđelje treba propovijedati svem stvorenju (Mk 16,15), radosnu vijest ljubavi hoće podijeliti sa svima: stoga propovijeda ne samo ljudima nego i pticama, zečevima i ribama. I oni ga slušaju. I on se s njima ophodi kao s osobama, odnosom dijaloga i poštovanja. Naziva ih braćom i sestrama.
Vjera koja se brine samo oko mojega dobra i dobra mojih bližnjih, ograničena je. Vjera koja se brine samo oko dobra ljudi nije cjelovita. Zapravo, kakvi smo doista u odnosu s Bogom, takvi smo u odnosu sa živim i neživim bićima. Naposljetku, takvi smo spram onoga najdubljeg i najtananijeg u našem biću
Vjera koja se brine samo oko mojega dobra i dobra mojih bližnjih, ograničena je. Vjera koja se brine samo oko dobra ljudi nije cjelovita. Zapravo, kakvi smo doista u odnosu s Bogom, takvi smo u odnosu sa živim i neživim bićima. Naposljetku, takvi smo spram onoga najdubljeg i najtananijeg u našem biću.
Sveto je ono što nas posve nadilazi i za čim najdublje čeznemo. Ono je očitovanje Božje prisutnosti. Otkrivanje svetoga, hijerofanija, može se dogoditi u našem susretu s prirodom, u našem doživljaju ljudske ljepote, u našoj zahvalnosti za darovani život, u našem čitanju Pisma, u otvaranju sadržajima obreda i sakramenata. A prije svega u čežnji za našim nutarnjim domom.
Mjesta gdje smo osjetili da nas je dotaklo, vremena u kojima nas je zahvatilo ono sveto posvećujemo našim doživljajem prisutnosti svetoga te ta mjesta i ta vremena i sami za nas postaju svetima.
Iako smo uronjeni u sveti kozmos i prožeti njime, potrebno nam je da se svetoga trajno prisjećamo. To nam ne uspijeva uvijek izravno. Stoga gradimo mjesta pamćenja. Crkve, džamije, hramovi i sinagoge podignuti s tom nakanom prisjećaju nas naših susreta sa svetim ili mogu pobuditi želju za njima. Ono što i njih čini sakralnim jest upravo pamćenje svetoga. U izgradnju sakralnih zdanja stoga nastojimo uložiti naša ponajbolja znanja o arhitekturi i lijepome, o prisutnosti i svetome te ona za nas bivaju mjesta objave svetoga ukoliko u njih ulazimo očekujući da nam se to sveto obrati.
‘‘Sakralno“ je to mjesto i to vrijeme kojima stremimo u obrednom vjerovanju li mističkom osjećaju. A religija ga nastoji razlučiti od ‘‘profanoga“.
Bogoštovni obredi i sakramenti uspostavljaju sveti prostor, sveto vrijeme, svetu prirodu i sveti život. Utvrđujući ono što je sveto, što uistinu jest, omogućuju nam sigurnu orijentaciju u svakodnevnom prostoru, vremenu i životu. A opreka sakralnoga i profanog zasniva se na kvaliteti svetoga te tek spoznaja te kvalitete omogućuje prodor svetoga u svijet. Kultura je jedino tako mogla nastati iz prirode.
Naša svetost nisu naša dobra djela, nego naša cjelovitost. Ona nam se trajno daje ukoliko se otvorimo Onome tko nas čini cjelovitima i potpunima, Onome tko nas čeka u našem svetom zavičaju. Bog nas čeka kako u dubini našega bića, tako i u cjelokupnoj arhitekturi kozmosa čiji je govor tišina. Tišina je molitva svemira
Sa svetim, s oniričkim i kozmičkim dimenzijama svojega bića komuniciramo prije njegova pojavljivanja u jeziku. S jedne strane, sveto je vezano uz svoja prvotna značenja, doslovna, osjetilna: upravo je to njegova neprozirnost; s druge strane, doslovno (‘‘profano“) značenje vezano je simboličkim značenjem koje na njemu počiva.
Stoga je potrebno da se trajno iznova prisjećamo najvažnijega: da je prisutnost Božje svetosti u sakralnome sakrament njegove prisutnosti u nama i u životu samom.
Naša svetost nisu naša dobra djela, nego naša cjelovitost. Ona nam se trajno daje ukoliko se otvorimo Onome tko nas čini cjelovitima i potpunima, Onome tko nas čeka u našem svetom zavičaju. Bog nas čeka kako u dubini našega bića, tako i u cjelokupnoj arhitekturi kozmosa čiji je govor tišina. Tišina je molitva svemira.
U dijelu misnog obrasca što ga zovemo Pretvorbom, svećenik pruža dlanove nad kalež s vinom i pliticom s hostijama te izgovara Isusove riječi za Posljednje večere: “Uzmite i pijte – ovo je moja krv. Uzmite i jedite – ovo je moje tijelo”. Po svećenikovim riječima Isus izgovara riječi pretvorbe i nad svakim od nas. Po Njemu i ja postajem Njegovo tijelo i Njegova krv.
U euharistiji Bogu prinosimo sami sebe, sve što jesmo, mislimo i osjećamo, sve koje volimo (i ne volimo) i sve što nas okružuje, a Bog nam po našoj spremnosti na otpuštanje, na darivanje, sve vraća preobraženo, posvećeno, produhovljeno. Po euharistijskoj žrtvi mi ponovno primamo sav kozmos iz Božje ruke. Sve što jest Kristovo je tijelo i krv. U Kristu sav kozmos za nas zadobiva svoje duhovno lice.
Da li Bog postoji?
Da li Bog postoji? Nalazim interesantnim da se toliko mnogo pažnje pridaje ovoj raspravi. Najnovija istraživanja nam kažu da više od 90% ljudi na Zemlji danas vjeruje u postojanje Boga ili neke više sile. Ipak, nekako je odgovornost pala na one koji vjeruju u Božje postojanje da dokažu da on zaista postoji. Po meni bi to trebalo biti obrnuto.
Međutim, ne može se dokazati da li Bog postoji ili ne. Biblija čak kaže da mi moramo vjerom prihvatiti činjenicu da Bog postoji, “A bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže” (Hebrejima 11:6). Da je Bog tako želio, mogao se jednostavno pojaviti i dokazati čitavom svijetu da postoji. Ali da je to učinio, ne bi bilo potrebe za vjerom. “Isus mu reče: ‘Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli’” (Ivan 20:29).
Nalazim interesantnim da se toliko mnogo pažnje pridaje ovoj raspravi. Najnovija istraživanja nam kažu da više od 90% ljudi na Zemlji danas vjeruje u postojanje Boga ili neke više sile. Ipak, nekako je odgovornost pala na one koji vjeruju u Božje postojanje da dokažu da on zaista postoji. Po meni bi to trebalo biti obrnuto
To, međutim, ne znači da ne postoji dokaz Božjeg postojanja. Biblija objavljuje: “Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje. Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti, al’ po zemlji razliježe se jeka, riječi sve do nakraj svijeta sežu” (Psalam 19:2-5). Ako pogledamo na zvijezde, uvidimo beskrajnost svemira, promatramo čuda prirode, vidimo ljepotu zalaska sunca – sve će nas to uputiti na Boga Stvoritelja.
Ako to nije dovoljno, postoji i dokaz o Bogu u našim srcima. Propovjednik 3:11 nam kaže: “…iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove…” Postoji nešto duboko u našem biću što prepoznaje da postoji nešto iznad ovog života i neko iznad ovog svijeta. Možemo intelektualno poricati tu spoznaju, ali Božja prisutnost u nama i kroz nas je još uvijek tu.
Usprkos svemu tome, Biblija nas upozorava da će neki još uvijek poricati Božje postojanje: “Bezumnik reče u srcu: ‘Nema Boga.’” (Psalam 14:1). S obzirom na to da 98% ljudi kroz povijest, u svim kulturama, u svim civilizacijama, na svim kontinentima vjeruje u postojanje neke vrste Boga – mora da postoji nešto (ili netko) što uzrokuje to vjerovanje.
Osim biblijskih argumenata za Božje postojanje postoje i oni logični. Prvo, tu su ontološki argumenti. Najpopularniji oblik takovog argumenta u osnovi koristi pojam Boga da dokaže njegovo postojanje. On počinje definicijom Boga kao “nekoga od koga se niko veći ne može zamisliti”. Onda se raspravlja o tome da je postojati veće nego ne postojati i zato najveće moguće biće mora da postoji. Ako Bog ne bi postojao, onda on ne bi bio najveće biće koje se može zamisliti – ali to bi bilo kontradiktorno samoj definiciji Boga.
Biblija nas upozorava da će neki još uvijek poricati Božje postojanje: “Bezumnik reče u srcu: ‘Nema Boga.’” (Psalam 14:1). S obzirom na to da 98% ljudi kroz povijest, u svim kulturama, u svim civilizacijama, na svim kontinentima vjeruje u postojanje neke vrste Boga – mora da postoji nešto (ili netko) što uzrokuje to vjerovanje
Drugi argument je teološki: s obzirom na to da svemir očituje tako divan dizajn, mora da postoji i božanski kreator. Na primjer, da je Zemlja samo nekoliko stotina kilometara bliža ili dalja od Sunca, ne bi bila sposobna podržavati tako mnogo života kao što to sada čini. Da su elementi u našoj atmosferi samo nekoliko posotaka različiti, svako živo biće na Zemlji bi umrlo. Vjerojatnost da se jedna molekula proteina slučajno stvori je 1 u 10243 (to je 10 praćeno s 243 nule). Jedna ćelija se sastoji od milijuna proteinskih molekula.
Treći logični argument za Božje postojanje je nazvan kosmološkim. Svaka posljedica mora imati uzrok. Ovaj univerzum i sve u njemu je jedna posljedica. Mora postojati nešto što je prouzrokovalo postojanje svega. U krajnjem slučaju, mora postojati nešto “ne-uzrokovano”, što je uzrokovalo nastanak svega ostalog. To nešto “ne-uzrokovano” je Bog.
Četvrti argument je poznat kao moralni argument. Svaka kultura kroz povijest je imala neki oblik zakona. Svi imaju osjećaj za dobro i loše. Ubojstvo, laganje, krađa i nemoral su gotovo općenito neprihvatljivi. Odakle je taj osjećaj za dobro i zlo došao ako ne od Boga?
Usprkos svemu Biblija nam govori da će ljudi odbiti jasnu i neosporivu spoznaju Boga i umjesto toga vjerovati da Boga nema. Rimljanima 1:25 izjavljuje, “(oni) su istinu Božju zamijenili lažju te se klanjali i iskazivali štovanje stvorenju mjesto Stvoritelju, koji je slavljen zauvijek. Amen.”
Kako znam da On postoji? Znam, jer ja razgovaram s njim svaki dan. Ne čujem svojim ušima da mi on odgovara, ali osjećam njegovu prisutnost, njegovo vodstvo, poznajem njegovu ljubav, žudim za njegovom milošću
Biblija također objavljuje da ljudi nemaju izgovor što ne vjeruju u Boga, “Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta. Tako nemaju isprike” (Rimljanima 1:20).
Ljudi tvrde da ne vjeruju u Boga jer to “nije naučno” ili zato što “nema dokaza”. Istinski razlog je da jednom kad ljudi priznaju da Bog postoji, moraju shvatiti i da su mu odgovorni i da im je potrebno njegovo oproštenje (Rimljanima 3:23; 6:23). Ako Bog postoji, onda smo odgovorni za svoje postupke pred njim. Ako ne postoji, onda možemo raditi štogod želimo bez brige da će nas On osuditi.
Možda je i ovo razlog zašto se mnogi u našem društvu tako čvrsto drže evolucije (koju vjerske zajednice, počevši od Katoličke crkve, ne niječu) – da bi ljudi imali alternativu u odnosu na vjerovanje u Boga Stvoritelja. Sama činjenica da netko pokušava osporiti Božje postojanje može biti argument za to da On postoji.
Dopustite mi još jedan, posljednji, argument za Božje postojanje. Kako znam da On postoji? Znam, jer razgovaram s njim svaki dan. Ne čujem svojim ušima da mi on odgovara, ali osjećam njegovu prisutnost, njegovo vodstvo, poznajem njegovu ljubav, žudim za njegovom milošću.
Čovjek se okrenuo i ušao ponovo u brijačnicu te rekao brijaču: “Znate što? Brijači ne postoje!” “Kako možete reći tako nešto?”, iznenađeno ga upita brijač. “Ja sam ovdje i ja sam brijač i upravo sam radio na vama!” “Ne!”, čovjek uskliknu. “Brijači ne postoje jer da postoje, danas na ulici ne bi bilo toliko neošišanih, neobrijanih i neurednih ljudi poput onog čovjeka tamo vani.”
Neke stvari koje su se dogodile u mom životu ne mogu se nikako drugačije objasniti osim Bogom. Bog me je tako čudesno spasio i promijenio moj život, tako da ne mogu drugačije, nego da priznam (i slavim) njegovo postojanje. Nijedan od ovih argumenata sam po sebi ne može uvjeriti nikoga tko odbija priznati ono što je tako jasno.
Na kraju, Božje postojanje mora biti prihvaćeno vjerom (Hebreji 11:6). Vjera u Boga nije slijepi skok u tamu, već siguran korak u dobro osvijetljenu sobu, gdje 90% ljudi već stoji.
(Preuzeto i prilagođeno sa www.gotquestions.org)
Priča za kraj
Jedan čovjek je ušao u brijačnicu kako bi se ošišao, te skratio i uredio bradu. I dok je brijač započeo svoj rad, njih dvojica su započeli dobar razgovor. Razgovarali su o raznim temama. Kako su se najednom dotakli Boga kroz razgovor, brijač je rekao: “Ja ne vjerujem da Bog postoji!” “Zašto to kažete?”, upita ga čovjek na stolici. “Pa, znate, dovoljno je samo da izađete na ulicu i brzo shvatite da Bog ne postoji”, odgovori brijač i nastavi.
“Recite mi, da Bog postoji, da li bi bilo toliko mnogo bolesnih ljudi? Da li bi bilo napuštene djece? Da Bog postoji, danas ne bi bilo niti patnje niti boli! Ja ne mogu zamisliti Boga koji jeste ljubav, a u isto vrijeme dopušta sve te stvari.” Čovjek na stolici se zamislio na trenutak, ali nije ništa odgovorio jer nije želio započeti raspravu.
U međuvremenu brijač je završio svoj posao i čovjek je napustio radnju. Odmah čim je izašao, na ulici je primijetio čovjeka s dugom raščupanom i prljavom kosom, te neobrijanom zapuštenom bradom.
Čovjek se okrenuo i ušao ponovo u brijačnicu te rekao brijaču: “Znate što? Brijači ne postoje!” “Kako možete reći tako nešto?”, iznenađeno ga upita brijač. “Ja sam ovdje i ja sam brijač i upravo sam radio na vama!” “Ne!”, čovjek uskliknu. “Brijači ne postoje jer da postoje, danas na ulici ne bi bilo toliko neošišanih, neobrijanih i neurednih ljudi poput onog čovjeka tamo vani.” “Ah, ali brijači stvarno postoje! To se događa kada ljudi ne žele doći k meni!”, zaključi brijač. “Upravo tako!”, potvrdio je čovjek. “To je upravo poanta. Bog također postoji, ali mnogi ljudi ne žele doći k Njemu i zatražiti pomoć. I zato ima toliko boli i patnje u svijetu.”