Sve što znamo o Isusovom životu – pa tako i o njegovoj smrti – znamo iz spisa koji su nastajali desetljećima nakon navedenih događaja. Ne moram ni objašnjavati koliko je to nepouzdano za bilo kakvu ozbiljnu povijesnu potvrđenost, tako da sasvim shvaćam one koji negiraju čak i samo Isusovo postojanje. [Read more…]
Za promjenu prijevoda Očenaša kriv je Sotona
Ako me je kao čovjeka koji se dugo bavio teologijom što iznenadilo u posljednje vrijeme, onda je to zasigurno inicijativa pape Franje o promjeni teksta Očenaša. [Read more…]
Besmisao i smisao Božića
(Opaska uredništva: Naš suradnik nije mogao poslati kolumnu zbog tehničkih poteškoća. Ispričava se. Zato ponavljamo raniji, a jednako vrijedan osvrt. Hvala na razumjevanju).
Kakve li božićne ironije?! Dok kao profesionalni news junkie slušam vijesti o nasilju i ratovima u našem ozbiljno ranjenom svijetu punom agresija i odmazdi, u pozadini mi odzvanja prekrasno pjevana ”U to doba godišta mir se svijetu naviješta…” [Read more…]
Otkad je svijeta, ljudi žude za čudima
Utakmica Europskog prvenstva u rukometu, odigrana u Krakovu između Poljske i Hrvatske, bila je, u preciznom smislu te riječi, čudo.
Osim u teologiji, u svetim pričama i hagiografijama čuda su moguća u fikcionalnoj književnosti, u svijetu bajki, i u igri. Igrači, međutim, ne igraju zbog čuda, oni igraju da pobijede ili da odigraju svoju igru. [Read more…]
Besmisao i smisao Božića
Kakve li božićne ironije?! Dok kao profesionalni news junkie slušam vijesti o nasilju i ratovima u našem ozbiljno ranjenom svijetu punom agresija i odmazdi, u pozadini mi odzvanja prekrasno pjevana ”U to doba godišta mir se svijetu naviješta…” [Read more…]
Što mogu Ivi Josipoviću kazati o Božiću?
U petak je Božić (po Gregorijanskome kalendaru). To je dan koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onaj koji dolazi, ponovo se rađa), a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje. [Read more…]
Što mogu Ivi Josipoviću kazati o Božiću?
U petak je Božić (po Gregorijanskome kalendaru). To je dan koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onaj koji dolazi, ponovo se rađa), a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje. [Read more…]
Ne više robovi, nego braća
Poruka pape Franje za Svjetski dan mira 1.1.2015.
1. Na početku nove godine, koju prihvaćamo kao milost i dar ljudskom rodu, želim uputiti, svakom muškarcu i ženi kao i svim narodima i državama svijeta, čelnicima država i vlada te vjerskim vođama, iskrene želje za mirom, koje pratim svojom molitvom da prestanu ratovi, sukobi i mnoga trpljenja i patnje izazvane bilo ljudskom rukom bilo starim i novim epidemijama i razornim učincima prirodnih katastrofa.
Molim na poseban način da se, odgovarajući na naš zajednički poziv da surađujemo s Bogom i sa svim ljudima dobre volje na promicanju sklada i mira u svijetu, možemo othrvati napasti da se ponašamo na način nedostojan našeg čovještva.
U svojoj prošlogodišnjoj poruci za Svjetski dan mira, primijetio sam da “želja za puninom života… uključuje onu nezatomljivu čežnju za bratstvom, koja nas potiče prema zajedništvu s drugima i osposobljava nas da ih ne promatramo kao neprijatelje ili suparnike, već kao braću koju treba primiti i prihvatiti” (1).
Budući da je čovjek po svojoj naravi biće odnosa, kojem je određeno ostvarivati se kroz međusobne odnose nadahnute na pravdi i ljubavi, za njegov je razvoj od temeljne važnosti da mu se prizna i poštuje dostojanstvo, sloboda i autonomija. Nažalost, uvijek prisutna pošast izrabljivanja čovjeka od strane drugog čovjeka nanosi tešku ranu životu zajedništva i našem pozivu uspostave međusobnih odnosa prožetih poštivanjem, pravdom i ljubavlju.
Molim na poseban način da se, odgovarajući na naš zajednički poziv da surađujemo s Bogom i sa svim ljudima dobre volje na promicanju sklada i mira u svijetu, možemo othrvati napasti da se ponašamo na način nedostojan našeg čovještva
Ta odurna pojava, koja dovodi do gaženja temeljnih prava drugoga i zatiranja njegove slobode i dostojanstva, ima mnogo oblika na koje se želim kratko osvrnuti, da bismo, u svjetlu Božje riječi, sve ljude smatrali “ne više robovima, nego braćom”.
Osluškivanje Božjeg nauma o čovjeku
2. Tema koju sam izabrao za ovu poruku preuzeta je iz poslanice svetoga Pavla Filemonu, u kojoj Apostol traži od svoga suradnika da primi Onezima, bivšeg roba samoga Filemona koji je sada postao kršćanin te je, dakle, prema Pavlu, zavrijedio da ga se smatra bratom. Ovako piše Apostol narodâ: ” bî za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga” (Flm 15-16). Postavši kršćanin Onezim je postao Filemonov brat. Tako obraćenje Kristu, početak života življena kao učeništvo u Kristu, predstavlja novo rođenje (usp. 2 Kor 5, 17; 1 Pt 1, 3) koje rađa bratstvo kao temeljnu svezu obiteljskog života i temelj društvenog života.
U Knjizi Postanka (usp. 1, 27-28) čitamo da je Bog stvorio čovjeka muško i žensko i blagoslovio ih da rastu i množe se: on je učinio Adama i Evu roditeljima od kojih je, odgovarajući na Božju zapovijed da se plode i množe, poteklo prvo bratstvo između Kajina i Abela. Kajin i Abel su braća jer su izašli iz istog krila. Samim tim su istog porijekla, naravi i dostojanstva kao i njihovi roditelji koji su stvoreni na Božju sliku i priliku.
Ali bratstvo izražava također raznolikost i razlike koje postoje među braćom i sestrama, premda su od iste majke rođeni i imaju istu narav i isto dostojanstvo. Kao braća i sestre, dakle, svi su ljudi po naravi povezani s drugima, od kojih se, istina, razlikuju ali s kojima dijele isto porijeklo, narav i dostojanstvo. Na taj način, bratstvo predstavlja mrežu temeljnih odnosâ za izgrađivanje ljudske obitelji koju je Bog stvorio.
Nažalost, između prvog stvaranja opisanog u Knjizi Postanka i novog rođenja u Kristu po kojem vjernici postaju braćom i sestrama “prvorođenca među mnogom braćom” (Rim 8, 29), uvukla se negativna stvarnost grijeha, koji često prekida ljudsko bratstvo i neprestano izobličuje ljepotu i plemenitost bratstva i sestrinstva unutar iste ljudske obitelji. Ne samo da Kajin ne podnosi svoga brata Abela, već ga iz zavisti ubija te time čini prvo bratoubojstvo: “Kajinovo ubojstvo Abela tragična je potvrda radikalnog odbacivanja poziva na bratstvo. Njihova povijest (usp. Post 4, 1-16) zorno pokazuje tešku zadaću na koju su svi ljudi pozvani, da žive u jedinstvu, da se brinu jedni za druge” (2).
Još od davnina razna su društva poznavala pojavu podjarmljenosti jednog čovjeka drugom. Bilo je povijesnih razdoblja u kojima je institut ropstva bio općenito prihvaćen i pravno uređen. Posebnim je propisima bilo određeno tko je rođen slobodan a tko je, naprotiv, rođen u ropstvu, kao i uvjeti u kojima je osoba, rođena slobodna, mogla izgubiti svoju slobodu odnosno ponovno je steći
To je također slučaj s Noom i njegovim sinovima (usp. Post 9, 18-27). Hamovo nepoštivanje oca Noe navela je ovoga potonjeg da baci prokletstvo na drskog sina i blagoslovi druge, one koji su ga poštovali. Tako je stvorena nejednakost između braće rođene od iste majke.
U izvještaju o počecima ljudske obitelji, grijeh otuđivanja od Boga, od oca i braće postaje izraz odbacivanja zajedništva. To dovodi do kulture ropstva (usp. Post 9, 25-27), s posljedicama koje to za sobom povlači i koje se protežu s koljena na koljeno: odbacivanje drugoga, zlostavljanje osobâ, kršenje njihova dostojanstva i temeljnih prava, te institucionalizirana nejednakost. Otud potreba stalnog obraćenja savezu, ispunjena Isusovom žrtvom na križu, u uvjerenju da “gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost… po Isusu Kristu Gospodinu našemu” (Rim 5, 20.21).
On, ljubljeni Sin (usp. Mt 3, 17), je došao objaviti Očevu ljubav prema ljudskom rodu. Tkogod sluša evanđelje i odgovori na poziv na obraćenje postaje za Isusa “brat, sestra i majka” (Mt 12, 50), i time dionik posinstva njegova Oca (usp. Ef 1, 5).
Ne postaje se međutim kršćaninom, Očevom djecom i braćom u Kristu, na temelju neke autoritativne Božje odluke, bez ostvarivanja osobne slobode, to jest bez slobodnog obraćenja Kristu. Postati Božje dijete je nužno povezano s obraćenjem: “Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga” (Dj 2, 38). Svi oni koji su vjerom i životom odgovorili na to Petrovo propovijedanje ušli su u bratstvo prve kršćanske zajednice (usp. 1 Pt 2, 17; Dj 1, 15.16; 6, 3; 15, 23): Židovi i helenisti, robovi i slobodnjaci (usp 1 Kor 12, 13; Gal 3, 28).
Različito porijeklo i društveni položaj ne umanjuje nečije dostojanstvo niti isključuje bilo koga iz pripadnosti Božjem narodu. Kršćanska je zajednica dakle mjesto zajedništva življenog u ljubavi koju se dijeli među braćom i sestrama (usp. Rim 12, 10; 1 Sol 4, 9; Heb 13, 1; 1 Pt 1, 22; 2 Pt 1, 7).
Sve to pokazuje kako Radosna vijest Isusa Krista, po kojoj Bog “sve čini novo” (Otk 21, 5) (3), je također kadra otkupiti odnose među ljudima, uključujući također odnose između robova i njihovih gospodara, rasvjetljujući ono što im je zajedničko: posinstvo i vezu bratstva u Kristu. Sâm Isus je rekao svojim apostolima: “Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga” (Iv 15, 15).
Mislim na brojne radnike i radnice, uključujući maloljetnike, koji su podjarmljeni na raznim sektorima, na formalnoj i neformalnoj razini, od kućanskih poslova do poljoprivrednih radova, od rada u tvornici do rada u rudniku, i to kako u zemljama u kojima radno zakonodavstvo ne zadovoljava ni minimalne međunarodne propise i standarde, tako, što je također nezakonito, u onima u kojima se zakonom zaštićena radnička prava krše
Mnoga lica nekadašnjeg i današnjeg ropstva
3. Još od davnina razna su društva poznavala pojavu podjarmljenosti jednog čovjeka drugom. Bilo je povijesnih razdoblja u kojima je institut ropstva bio općenito prihvaćen i pravno uređen. Posebnim je propisima bilo određeno tko je rođen slobodan a tko je, naprotiv, rođen u ropstvu, kao i uvjeti u kojima je osoba, rođena slobodna, mogla izgubiti svoju slobodu odnosno ponovno je steći.
Drugim riječima, sâm je zakon priznavao da se neke osobe moglo ili moralo smatrati vlasništvom druge osobe, koja je mogla slobodno raspolagati njima. Roba se tako moglo prodati ili kupiti, ustupiti ili nabaviti kao da je riječ o robi.
Danas, kao posljedica pozitivnog razvoja svijesti čovječanstva, ropstvo, taj zločin protiv čovječnosti (4), je formalno ukinut u svijetu. Pravo svake osobe da je se ne drži u stanju ropstva ili robovanja priznato je u međunarodnom pravu kao neotuđivo pravo.
Ipak, usprkos tome što je međunarodna zajednica usvojila brojne sporazume s ciljem iskorjenjivanja ropstva u svim njegovim oblicima i pokrenula razne strategije za borbu protiv te pojave, i danas su milijuni ljudi – djeca, muškarci i žene svih životnih dobi – lišeni slobode i prisiljeni živjeti u uvjetima sličnim ropstvu.
Tu mislim na brojne radnike i radnice, uključujući maloljetnike, koji su podjarmljeni na raznim sektorima, na formalnoj i neformalnoj razini, od kućanskih poslova do poljoprivrednih radova, od rada u tvornici do rada u rudniku, i to kako u zemljama u kojima radno zakonodavstvo ne zadovoljava ni minimalne međunarodne propise i standarde, tako, što je također nezakonito, u onima u kojima se zakonom zaštićena radnička prava krše.
Pred očima su mi također životni uvjeti mnogih selilaca koji, na svome tragičnom putovanju, trpe glad, bivaju lišeni slobode, oduzimaju im se posjedi ili ih se izvrgava tjelesnom i spolnom zlostavljanju. Tu mislim posebno na one od njih koje se, po njihovu dolasku na odredište nakon veoma iscrpljujućeg putovanja praćenog strahom i nesigurnošću, katkad drži zatočene u nehumanim uvjetima.
U mislima su mi oni među njima koje razne društvene, političke i ekonomske okolnosti tjeraju na nezakoniti boravak kao i oni koji, da bi ostali unutar legalnih okvira, prihvaćaju živjeti i raditi u uvjetima nedostojnim čovjeka, osobito kada nacionalna zakonodavstva stvaraju ili omogućuju strukturalnu ovisnost radnika doseljenikâ o poslodavcu, primjerice uvjetujući legalnost boravka ugovorom o radu… Dà, mislim na “ropski rad”.
Pred očima su mi također životni uvjeti mnogih selilaca koji, na svome tragičnom putovanju, trpe glad, bivaju lišeni slobode, oduzimaju im se posjedi ili ih se izvrgava tjelesnom i spolnom zlostavljanju. Tu mislim posebno na one od njih koje se, po njihovu dolasku na odredište nakon veoma iscrpljujućeg putovanja praćenog strahom i nesigurnošću, katkad drži zatočene u nehumanim uvjetima
Mislim na osobe prisiljene na prostituciju, među kojima je mnogo maloljetnika, kao i na seksualne ropkinje i robove. Mislim na žene prisiljene na udaju, na one koje se prodaje na temelju dogovorene ženidbe ili one koje se poput nekog nasljedstva predaje nekom rođaku nakon muževe smrti a da pritom nemaju prava dati ili uskratiti svoj pristanak.
Ne mogu ne misliti također na one maloljetne i odrasle osobe koje su žrtve trgovine ljudskim organima, prisilnog vojačenja, prosjačenja, ilegalnih radnji kao što je proizvodnja ili prodaja droga ili prikrivenih oblika međunarodnog posvajanja.
Mislim, na kraju na sve žrtve otmice koje u zatočeništvu drže terorističke skupine, koje ih prisiljavaju da se bore na njihovoj strani ili ih drže, prije svega kada je riječ o djevojkama i ženama, kao seksualne robove. Mnogi od njih nestaju, dok ostali bivaju više put prodavani, mučeni, sakaćeni ili ubijani.
Neki duboki uzroci ropstva
4. Danas, baš kao i nekoć, u korijenu ropstva se nalazi jedno shvaćanje osobe koje dopušta mogućnost da se s njom postupa kao s pukim predmetom. Svaki put kada grijeh izopači ljudsko srce i udalji ga od njegova Stvoritelja i njegovih bližnjih, ove se potonje ne doživljava više kao bića urešena jednakim dostojanstvom, kao braće i sestre u čovještvu, nego ih se promatra kao objekte.
Čovjeka, stvorena na Božju sliku i priliku, prisilom i prijevarom ili tjelesnom ili psihološkom prinudom lišava se slobode, njime se trguje i svodi ga se na nečije vlasništvo. Riječju, tretira ga se kao sredstvo a ne kao cilj.
Osim toga dubljeg, ontološkog uzroka – nijekanja čovještva drugoj osobi – postoje i drugi uzroci koji pomažu objasniti suvremene oblike ropstva. Tu mislim prije svega na siromaštvo, na nerazvijenost i isključenost, osobito kada su povezani s nemogućnošću pristupa obrazovanju i oskudnim, pa čak i nepostojećim, mogućnostima zaposlenja.
Nerijetko su žrtve trgovine ljudima i ropstva oni koji su tražili način da izađu iz stanja krajnjeg siromaštva; često vjerujući u lažna obećanja o zaposlenju, postali su, naprotiv, plijenom zločinačkih mreža koje organiziraju trgovinu ljudima. Te se mreže vješto koriste suvremenim informatičkim tehnologijama kao mamcem za mlade i djecu u raznim dijelovima svijeta.
Mislim i na sve žrtve otmice koje u zatočeništvu drže terorističke skupine, koje ih prisiljavaju da se bore na njihovoj strani ili ih drže, prije svega kada je riječ o djevojkama i ženama, kao seksualne robove. Mnogi od njih nestaju, dok ostali bivaju više put prodavani, mučeni, sakaćeni ili ubijani
Među uzroke ropstva treba ubrojiti i korumpiranost onih koji su spremni učiniti sve za novac. Naime, ropstvo i trgovina ljudima često traže sudioništvo posrednikâ, bilo da je riječ o pripadnicima snaga reda, državnim službenicima ili raznim civilnim i vojnim ustanovama: “To se događa kada je u središtu nekog ekonomskog sistema novac a ne čovjek, ljudska osoba. Dà, u središtu svakog društvenog ili ekonomskog sistema mora biti osoba, Božja slika, stvorena zato da gospodari čitavim stvorenim svijetom. Kada u središtu više nije čovjek već novac dolazi do toga preokreta vrijednosti” (5).
Ostali su uzroci ropstva oružani sukobi, nasilja, kriminalne aktivnosti i terorizam. Mnogo je ljudi koji su oteti radi prodaje, odnosno uključivanja u borbeni sastav ili spolnog zlostavljanja, dok su ostali prisiljeni emigrirati, ostavljajući sve za sobom: svoju zemlju, dom, posjed pa čak i članove obitelji. Ovi potonji su prisiljeni tražiti alternativu tim strašnim uvjetima izlažući opasnosti čak i vlastito dostojanstvo i život, riskirajući da, na taj način, budu uvučeni u onaj začarani krug koji ih čini plijenom bijede, korupcije i njihovih pogubnih posljedica.
Zajednička predanost borbi protiv ropstva
5. Često se, promatrajući fenomen trgovine ljudima, ilegalne trgovine migrantima i mnogih drugih znanih i neznanih lica ropstva, stječe dojam da se sve to događa u ozračju opće ravnodušnosti.
To je, nažalost, velikim dijelom istina. Ipak, želim spomenuti veliki i često tihi trud koje mnoge redovničke zajednice, osobito ženske, već godinama ulažu u pružanju pomoći žrtvama. Te ustanove djeluju u teškim okruženjima, u kojima katkad prevladava nasilje, pokušavajući prekinuti nevidljive lance kojima su žrtve vezane uz svoje trgovce i izrabljivače. Te lance čini niz karikâ, koje tvore podmukli psihološki mehanizmi kojima se žrtve drži ovisnima o njihovim mučiteljima.
To se postiže ucjenama i prijetnjama njima i njihovim dragima, ali također materijalnim sredstvima, kao što je oduzimanje osobnih dokumenata i fizičko nasilje. Svoje djelovanje redovničke zajednice provode na tri glavna područja: pomoć žrtvama, njihova rehabilitacija pod psihološkim i odgojno-obrazovnim vidom i njihova reintegracija u društvo u kojem žive ili iz kojeg potječu.
U svjetlu svega navedenog, želim pozvati sve da, u skladu s vlastitom ulogom i vlastitim odgovornostima, čine djela bratstva prema onima koje se drži u stanju ropstva. Kao zajednica i kao pojedinci moramo se zapitati predstavlja li za nas izazov kada, u svojoj svakodnevici, susrećemo ili se bavimo osobama koje bi mogle biti žrtve trgovine ljudima ili kada smo u iskušenju da kupujemo robu za koje postoji opravdana sumnja da je proizvedena izrabljivanjem ljudi. Neki od nas, zbog ravnodušnosti, ili financijskih razloga, ili zbog zaokupljenosti svakodnevnim brigama, zatvaraju oči pred tim
Ta golema zadaća, koja iziskuje hrabrost, strpljivost i ustrajnost, zaslužuje poštovanje čitave Crkve i društva. No to samo po sebi nije dovoljno da se ukloni pošast izrabljivanja osoba. Potrebna je također trostruka zauzetost na institucionalnoj razini: sprječavanje, zaštita žrtava i sudski progon počiniteljâ. Osim toga, kao što se zločinačke organizacije koriste globalnim mrežama za postizanje svojih ciljeva, tako i djelovanje za uklanjanje te pojave zahtijeva složni i ujedno globalni napor raznih područja društva.
Države moraju osigurati da se njihovim nacionalnim zakonima vezanim uz doseljenike, rad, posvajanje, pokretanje offshore poslovanja i prodaju robe proizvedene iskorištavanjem tuđega rada stvarno poštuje dostojanstvo osobe. Potrebni su pravedni zakoni u čijem će središtu biti osoba, koji brane njezina temeljna prava i vraćaju joj ta prava kada su ona prekršena.
Ti bi zakoni trebali također predviđati rehabilitaciju žrtava, jamčiti im osobnu sigurnost i uključivati djelotvorne mehanizme kontrole provedbe zakonskih uredbi, koji neće ostaviti prostora korupciji i nekažnjenosti.
Nužno je također priznavati ulogu žene u društvu, među ostalim inicijativama na kulturnom planu i na polju komunikacije u cilju postizanja željenih rezultata.
Međuvladine organizacije, u skladu s načelom supsidijarnosti, pozvane su provoditi koordinirane inicijative u borbi protiv transnacionalnih mreža organiziranog kriminala koje organiziraju trgovinu ljudima i ilegalnu trgovinu doseljenicima. Nužna je suradnja na različitim razinama i ona uključuje nacionalne i međunarodne institucije, kao i udruge civilnog društva i svijet poduzetništva.
Poduzeća (6), naime, imaju dužnost jamčiti svojim zaposlenicima dostojanstvene radne uvjete i odgovarajuća primanja, ali također budno paziti da razni oblici ropstva ili trgovine ljudima ne pronađu svoj put u distribucijskima lancima. Društvena odgovornost poduzeća ide ruku pod ruku s društvenom odgovornošću potrošača. Naime, svaka bi osoba morala biti svjesna da je “kupovanje ekonomski, ali ponad svega moralni čin” (7).
Udruge civilnoga društva imaju zadatak buditi svijest kod ljudi i promicati sve potrebne korake za borbu protiv kulture ropstva i njegovo iskorjenjivanje.
Posljednjih je godina Sveta Stolica, pozorna na bolni vapaj žrtava trgovine ljudima i glas redovničkih zajednica koje ih prate na njihovu putu prema slobodi, uputila više apela međunarodnoj zajednici da razna tijela ujedine snage i surađuju na okončavanju te pošasti (8).
Organizirani su i neki susreti s ciljem da se skrene pozornost na pojavu trgovine ljudima i olakša suradnju među različitim čimbenicima, uključujući stručnjake iz akademskog svijeta i međunarodnih organizacija, snage reda raznih zemalja porijekla, tranzita ili odredišta migranata, te predstavnike crkvenih skupina koje rade sa žrtvama. Nadam se da će u narednim godinama ti napori biti nastavljeni i još više ojačati.
Zato upućujem žurni apel svim muškarcima i ženama dobre volje, i svima onima koji su izravni ili neizravni, uključujući tu i najviše institucionalne razine, svjedoci rane suvremenog ropstva, da ne postanu sudionici toga zla, da ne okreću pogled pred trpljenjima svoje braće i sestara u čovještvu, koji su lišeni slobode i dostojanstva, već da imaju hrabrosti dotaknuti Kristovo trpeće tijelo (12) koje je vidljivo na bezbrojnim licima onih koje on sam naziva “moja najmanja braća” (Mt 25, 40.45)
Globalizirati bratstvo, a ne ropstvo ili ravnodušnost
6. U svome “naviještanju istine o Kristovoj ljubavi u društvu” (9), Crkva neprestano čini djela milosrđa nadahnuta istinom o čovjeku. Ona ima zadaću pokazati svima put prema obraćenju, koje nam omogućava promijeniti način na koji gledamo svoje bližnje, prepoznati u drugome, o kome god da se radilo, brata i sestru u čovještvu i prepoznati njihovo duboko dostojanstvo u istini i slobodi.
To je jasno svojim životom pokazala Giuseppina (Josefina) Bakhita, svetica porijeklom iz regije Darfur u Sudanu, koju su oteli trgovci robljem i prodali okrutnim gospodarima kada je imala devet godina. Ona je kasnije – nakon mnogih bolnih iskustava – postala “slobodna Božja kći” po vjeri življenoj u redovničkom posvećenju i u služenju drugima, posebno slabima i nemoćnima.
Ta svetica, koja je živjela na prijelazu s 19. na 20. stoljeće, i danas je uzorna svjedokinja nade(10) za brojne žrtve ropstva i može poduprijeti napore svih onih koji se posvećuju borbi protiv te “rane na tijelu suvremenog svijeta, rane na Kristovu tijelu” (11).
U svjetlu svega navedenog, želim pozvati sve da, u skladu s vlastitom ulogom i vlastitim odgovornostima, čine djela bratstva prema onima koje se drži u stanju ropstva. Kao zajednica i kao pojedinci moramo se zapitati predstavlja li za nas izazov kada, u svojoj svakodnevici, susrećemo ili se bavimo osobama koje bi mogle biti žrtve trgovine ljudima ili kada smo u iskušenju da kupujemo robu za koje postoji opravdana sumnja da je proizvedena izrabljivanjem ljudi. Neki od nas, zbog ravnodušnosti, ili financijskih razloga, ili zbog zaokupljenosti svakodnevnim brigama, zatvaraju oči pred tim.
Drugi, naprotiv, odluče učiniti nešto pozitivno, uključiti se u udruge civilnoga društva ili činiti male svakodnevne geste – koje imaju veliku vrijednost! – poput upućivanja jedne riječi, pozdrava ili osmjeha. To nas ništa ne stoji ali može dati nadu, otvoriti put i promijeniti život drugoj osobi koja ima ilegalni status, a može također promijeniti naš vlastiti život u odnosu na tu stvarnost.
Moramo prepoznati da se suočavamo s globalnom pojavom koja nadilazi nadležnosti samo jedne zajednice ili države. Da bismo je iskorijenili potrebna je jedna mobilizacija koja se po svojim razmjerima može usporediti s veličinom same te pojave.
Znamo da će Bog svakoga od nas pitati: “Što si učinio za svoga brata?” (usp. Post 4, 9-10). Globalizacija ravnodušnosti, koja danas opterećuje živote mnoge braće i sestara, traži od svih nas da postanemo tvorci nove globalizacije solidarnosti i bratstva, koja im može dati novu nadu i pomoći im da hrabro kroče usred problemâ našega doba kao i nove obzore koje ono nosi sa sobom i koje Bog stavlja u naše ruke
Zato upućujem žurni apel svim muškarcima i ženama dobre volje, i svima onima koji su izravni ili neizravni, uključujući tu i najviše institucionalne razine, svjedoci rane suvremenog ropstva, da ne postanu sudionici toga zla, da ne okreću pogled pred trpljenjima svoje braće i sestara u čovještvu, koji su lišeni slobode i dostojanstva, već da imaju hrabrosti dotaknuti Kristovo trpeće tijelo (12) koje je vidljivo na bezbrojnim licima onih koje on sam naziva “moja najmanja braća” (Mt 25, 40.45).
Znamo da će Bog svakoga od nas pitati: “Što si učinio za svoga brata?” (usp. Post 4, 9-10). Globalizacija ravnodušnosti, koja danas opterećuje živote mnoge braće i sestara, traži od svih nas da postanemo tvorci nove globalizacije solidarnosti i bratstva, koja im može dati novu nadu i pomoći im da hrabro kroče usred problemâ našega doba kao i nove obzore koje ono nosi sa sobom i koje Bog stavlja u naše ruke.
Iz Vatikana, 8. prosinca 2014.
FRANJO
_________________
1 Br. 1.
2 Poruka za Svjetski dan mira 2014., 2.
3 Usp. Apost. pobud. Evangelii gaudium, 11.
4 Usp. Obraćanje izaslanstvu Međunarodne udruge kaznenog zakona, 23. listopada 2014.: L’Osservatore Romano, 24. listopada 2014., str. 4.
5 Obraćanje sudionicima Svjetskog susreta pučkih pokretâ, 28. listopada 2014.: L’Osservatore Romano, 29. listopada 2014, str. 7.
6 Usp. PAPINSKO VIJEĆE ZA PRAVDU I MIR, Razmišljanje o pozivu voditeljâ poslovanja, Milano i Rim, 2013.
7 Benedikt XVI., Enc. Caritas in veritate, 66.
8 Usp. Poruka gosp. Guyu Ryderu, generalnom direktoru Međunarodne organizacije rada, u prigodi 103. sjednice ILO-a, 22. svibnja 2014.: L’Osservatore Romano, 29. svibnja 2014., str. 7.
9 Benedikt XVI., Enc. Caritas in veritate, 5.
10 “Po spoznaji te nade ona je bila ‘otkupljena’, nije se više osjećala ropkinjom, već slobodnom kćeri Božjom. Shvatila je ono što je Pavao mislio pod tim kada je Efežane podsjećao da su prije bili bez nade i neznabošci u svijetu – bili su bez nade zato što su bili bez Boga” (Benedikt XVI., Enc. Spe salvi, 3).
11 Obraćanje sudionicima Druge međunarodne konferencije Combating Human Trafficking: Church and Law Enforcement in partnership, 10. travnja 2014.: L’Osservatore Romano, 11. travnja 2014., str. 7; usp. Apost. pob. Evangelii gaudium, 270.
12 Usp. Apost. pob. Evangelii gaudium, 24; 270.
(IKA)
Papa Franjo nije katolik
(Pošto ovoga tjedna u Slobodnoj Dalmaciji radi blagdana nije bilo Tomićeve kolumne, prenosimo jednu raniju).
Vjernik bi očekivao da papa zna sve odgovore, da bi ga znao ispravno uputiti u svim kušnjama i dvojbama. Napokon, to mu je u opisu radnog mjesta. On je Petrov nasljednik, vlasnik onih ključeva koje je Isus, po Matejevim riječima, dao najdražem učeniku.
“Što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima”, rekao je tada Isus i taj božanski autoritet i pravo da sudi i presuđuje u svemu, na kraju dugačkog, dvije tisućljetnog niza rimskih biskupa, baštini i današnji papa Frane.
Okupljeni su se prestrašeno pogledavali dok je vrhovni poglavar njihove crkve otvoreno sumnjao u prirodu svoga bića i svoje službe na zemlji, u dobrotu svoga srca i hrabrost svoje vjere
Ima li netko u rukama nešto tako veliko i moćno, a ja bih pravorijek za sve nedoumice nazvao većim i moćnijim i od kovčežića sa šiframa za aktiviranje međukontinentalnih nuklearnih projektila koje sa sobom vazda nosi američki predsjednik, pretpostavili biste kako je riječ o osobi nepokolebljivih uvjerenja, sigurnoj i samopouzdanoj, odrješitoj i brzoj kod odlučivanja.
Međutim, papa koji je na Cvjetnicu izašao pred vjerničko mnoštvo nije bio ni nalik takvoj osobi. Djelovao je, kažu, ozbiljno i sumorno i u narod unio veliki nemir dugim stankama u propovijedi.
Okupljeni su se prestrašeno pogledavali dok je vrhovni poglavar njihove crkve otvoreno sumnjao u prirodu svoga bića i svoje službe na zemlji, u dobrotu svoga srca i hrabrost svoje vjere.
“Tko sam ja, tko je svatko od nas pred Gospodinom? Jesam li Juda koji ga je prodao za trideset novčića? Jesam li Pilat koji se pranjem ruku distancira od svega? Ili sebe vidim kao žene i druge osobe koje su pomagale Isusu? Perem li ruke kad dolazi do teškoća?…” nizao je sumnje te nedjelje na prepunom Trgu svetog Petra papa Frane, a mene ne bi čudilo da se koji od zabezeknutih očevidaca naposljetku zabrinuto upitao je li papa uopće katolik?
Ne bi, naposljetku, bilo prvi put da se propituje poslanje toga Argentinca. Američki katolički radikali odvažili su se i javno kazati kako se u koječemu ne slažu s njime, kako mnoge njegov prosudbe drže pogrešnim. Znate te ljude, većina je takvih i među hrvatskim svećenicima, premda se naši, dakako, neće drznuti proturječiti Svetom ocu
Ne bi, naposljetku, bilo prvi put da se propituje poslanje toga Argentinca. Američki katolički radikali odvažili su se i javno kazati kako se u koječemu ne slažu s njime, kako mnoge njegov prosudbe drže pogrešnim. Znate te ljude, većina je takvih i među hrvatskim svećenicima, premda se naši, dakako, neće drznuti proturječiti Svetom ocu.
Oni su bez ostatka uvjereni u ispravnost svojih stavova i nemilosrdni prema onima koji misle i propovijedaju drugačije. Homoseksualce, ateiste, komuniste, muslimane i židove, baptiste i metodiste, samohrane roditelje i žene koje su pobacile oni osuđuju hitrinom i okrutnošću dželatove sjekire.
Blagoslovit će čak i ubojice i ratne zločince, kao što je prije nekoliko tjedana učinio sisački biskup Vlado Košić, ako im se njihova zvjerstva učine po mjeri njihove tvrde, isključive, nacionalizmom zatrovane vjere.
Papa koji otvoreno govori o vlastitim slabostima i sumnjama, koji strahuje da možda ne bi bio na pravoj strani u ono davno doba u Jeruzalemu, kad su Sina Božjeg bičevali i razapeli, zaista je na sasvim suprotnoj strani od oholih svećeničkih sveznalica.
Papa koji otvoreno govori o vlastitim slabostima i sumnjama, koji strahuje da možda ne bi bio na pravoj strani u ono davno doba u Jeruzalemu, kad su Sina Božjeg bičevali i razapeli, zaista je na sasvim suprotnoj strani od oholih svećeničkih sveznalica
Papa koji će se upitati o moralnosti vlastitih motiva i postupaka prije nego krene osuđivati motive i postupke drugih nema mnogo zajedničkog s pozom nadute bezgrešnosti koju zauzima velik dio klera.
I naoko se to možda i ne čini papinski, naročito ako imate na umu da taj muškarac drži ključeve Kraljestva nebeskog i sam ga je Bog ovlastio da presuđuje u svim ljudskim pitanjima.
Vjernici su bili s razlogom zabezeknuti i zabrinuti. Stado je onespokojilo otkriće da ni pastir koji put nije načisto kojim putem valja poći. No, u sumnji i slabosti koju je papa na Cvjetnicu priznao zapravo je istinska kršćanska vrlina.
U pozivu da svatko od nas pogleda u svoje srce i upita da se da on sam nije možda kukavica ili nasilnik, Jorge Mario Bergoglio još se jednom potvrdio kao vjerojatno najvažniji čovjek našeg vremena. Blag i pomirljiv prema drugima i drugačijima, oprezan i suzdržan u osudi, papa Frane baš ni po čemu nije sličan rulji koja se uspaljuje lomačama i nalazi božansko nadahnuće u vitlanju dugačkih mačeva.
(Prenosimo s portala Slobodna Dalmacije).
Fra Mile Babić: ”Proglasiti zločinca herojem najveća je perverzija”
Piše: Alen Kristić
U Sarajevu će se na Franjevačkoj teologiji od 9. – 10. lipnja održati ”Conciliumova konferencija”, izvanredan susret najzvučnijih teoloških imena današnjice pod naslovom ”Teologija u postkonfliktnom društvu – religija i identitet”. Konferencija je popraćena s tri obljetnice: S pedesetom godinom izlaženja tog prestižnog teološkog časopisa, s petom godinom izlaženja njegovog izdanja za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku i stotom obljetnicom početka Prvog svjetskog rata. To je bio više nego dostatan povod za razgovor Alena Kristića s fra Milom Babić, odnedavno članom Internacionalnog uredničkog vijeća ”Conciliuma” i profesorom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.
Teološki časopis ”Concilium” nastao je prije pedeset godina u ozračju oduševljenja Drugim vatikanskim koncilom. Što je ”Concilium” značio nekoć, a što znači danas s obzirom na baštinu Koncila kojom se osjeća obvezan?
Časopis ”Concilium” je značajan po tome što ističe da je Crkva radi evanđelja, a ne radi sebe i da je radi svijeta, a ne radi sebe (…)Vrhunac kršćanskoga humanizma je istaknut u Mt 25,40, gdje stoji: ”Ono što ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili”
”Concilium” su pokrenuli teolozi zaslužni za teološki razvoj koji je doveo do Drugoga vatikanskog sabora i koji su nastojali teološka dostignuća Sabora dalje aktualizirati i produbljivati. Karl Rahner, Edward Schillebeeckx i Hans Küng razmišljali su o strukturi budućeg teološkog časopisa pod sadašnjim imenom. Značajnu ulogu imao je nizozemski izdavač Paul Brand. Prvi broj časopisa izašao je u siječnju 1965. godine. U njemu su surađivali gotovo svi najznačajniji katolički teolozi iz cijeloga svijeta. Autor prvoga članka u prvome broju bio je Yves Congar (glasoviti francuski dominikanac), a drugoga Joseph Ratzinger, koji je kasnije postao papa (Benedikt XVI.). Osnivači časopisa su sljedeći katolički teolozi: Johann-Baptist Metz, Anton van den Boogaard, Paul Brand, Yves Congar, Hans Küng, Karl Rahner i Edward Schillebeeckx. On se od početka do danas zalaže za slobodu teologije i teološkog istraživanja, time za obnovu Crkve i neizravno cijeloga svijeta. Časopis dosljedno razvija temeljne poruke Koncila: vjernost kršćanskom izvoru – Isusu Kristu i svome vremenu, drukčije rečeno, suvremeno naviještanje i svjedočenje Isusova evanđelja.
Što za Katoličku crkvu, pa i našu regiju, znači pokretanje domaćeg izdanja ”Conciliuma”, tim više što ne tretira samo usko crkvene nego i općedruštvene teme kao što su trgovina ljudima, korupcija ili ekologija?
”Concilium” je značajan po tome što ističe da je Crkva radi evanđelja, a ne radi sebe i da je radi svijeta, a ne radi sebe. Tijekom povijesti Crkva je bila u napasti da postane moćna, bogata i slavna. Rijetko je tim kušnjama odolijevala. Crkva je radi čovjekova spasenja, a spasenja nema izvan ljubavi, a Bog je ljubav (Nulla salus extra Deum/Caritatem). Vrhunac kršćanskoga humanizma je istaknut u Mt 25,40, gdje stoji: ”Ono što ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili”. Ono što ste učinili gladnom, žednom, golom, bolesnom i utamničenom čovjeku, meni ste učinili. Ono što ste učinili strancu, čovjeku koji ne pripada vašoj kulturi, religiji, naciji, stranci, politici i slično, meni ste učinili. Takvu konkretnu i praktičnu ljubav je zastupao i prakticirao Isus iz Nazareta. A domaće izdanje ”Conciliuma” razbija uže i šire egoizme naših ljudi te tako pridonosi humanizaciji cijele regije.
U pluralističkom društvu dolazi do komercijalizacije kršćanstva. Da bi se vratilo svome mirotvornom izvoru, Isusu Kristu, kršćanstvo ne smije služiti ni caru, ni naciji ni kapitalu, nego ispovijedati i svjedočiti ljubav prema Bogu i bližnjemu. A ljubav prema bližnjemu uključuje svakoga koga susrećemo
Član ste Internacionalnog uredničkog vijeća ”Conciliuma”. Što Vam to znači, tim više što ste kao mlad teolog, još za bivše Jugoslavije, upravo nadahnuti ”Conciliumom” pokrenuli časopis ”Jukić”, što je izazvalo burne reakcije tadašnje crkvene, ali i političke nomenklature?
Prije dvije godine izabran sam u uredništvo časopisa koji čitam od 1968., kad sam postao student na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. To je bila i godina studentske revolucije u Europi. Iz ”Conciliuma” i iz studentske revolucije naučio sam i postao svjestan da je temeljna čovjekova sloboda – sloboda savjesti. Nijedna institucija na ovoj zemlji i nijedno ljudsko stvorenje nemaju pravo dovoditi u pitanje tu temeljnu čovjekovu slobodu. Na slobodi savjesti se temelje sloboda misli i sloboda govora. Nadahnuti time, franjevački studenti u Sarajevu, koji su bili članovi Zbora Jukić, pokrenuli su zbornik ”Jukić”, koji objavljuje tekstove u duhu te temeljne slobode i sveopćega humanizma. Protivnici slobode misli i govora na svim stranama osuli su paljbu na prvi broj” Jukića” koji se pojavio 1971.
Ove će se godine u Sarajevu na Franjevačkoj teologiji od 9. – 10. lipnja održati ”Conciliumova konferencija” pod naslovom ”Teologija u postkonfliktnom društvu – religija i identitet”. Što bi trebala poručiti religioznim i političkim akterima naše regije, ali i Europe općenito, tim više što se zbiva u Sarajevu, gradu u kojem je prije 100 godina počeo Prvi svjetski rat i u zemlji u kojoj je bila moguća tragedija Srebrenice?
Znakovito je da se međunarodna konferencija održava upravo u Sarajevu, koje je u vrijeme posljednjega rata postalo simbol obrane slobode – bilo je pod opsadom 44 mjeseca. U njemu je ubijeno 11.541 osoba. Za vrijeme rata probijen je i tunel spasa. Sarajevo je poznato po atentatu koji je bio povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Sarajevo je također glavni grad BiH, zemlje u kojoj je počinjen genocid u Srebrenici 1995. U Sarajevu i danas žive pripadnici triju monoteističkih (abrahamskih) religija: židovstva, kršćanstva i islama. U konferenciji ne sudjeluju samo teolozi nego i filozofi, sociolozi i veliki pisci kao što su Dževad Karahasan i Aleksandar Hemon. Konferencija želi odgovoriti na pitanje: kako nastaje nasilje i kako ga je moguće spriječiti te je li moguće nasilje učiniti nemogućim zauvijek. Konferencija se održava pod pokroviteljstvom Grada Sarajeva, a otvorit će je gradonačelnik dr. Ivo Komšić.
Ne smije nijedna religija apsolutizirati samu sebe, obožavati samu sebe, sebe pretvarati u lažno božanstvo, u idola. Religija je sredstvo spasenja i nije apsolutna; samo je Bog apsolutan, koji je jedan za sve i koji nije nacionalni bog nego Gospodar cijele povijesti. Religija ne smije obožavati nijednu instituciju (ni naciju, ni kulturu, ni politiku, ni kapital) i nijedno stvorenje na ovom svijetu
Uoči i tijekom konflikata religije se u pravilu uvijek iznova pokazuju nemoćnima da potaknu na nenasilje i mirotvorstvo, ali moćnima da zaoštre mržnju i sakraliziraju zločine. Što bi se to moralo promijeniti u složenom odnosu religije i identiteta kako bi religijsko postalo okosnicom ne ubilačkih nego mirotvornih identiteta?
Jesu li religije bile u službi mira ili u službi sukoba? Sjetimo se povijesti kršćanstva, koje je za vrijeme cara Konstantina proglašeno dopuštenom religijom (religio licita) 313. godine. Ali nakon toga kršćanstvo postupno postaje državnom religijom, što se dogodilo za cara Teodozija 380. Kad je kršćanstvo postalo religijom Rimskoga Carstva, ono je većim dijelom bilo u službi carstva, nego u službi Isusova evanđelja. Čim su se pojavile dvije kršćanske konfesije u istoj državi došlo je do konfesionalnog rata, jer su obje željele postati državnim konfesijama. Tako smo imali Tridesetogodišnji rat 1618. – 1648. u kojem je sudjelovalo 40.000 katolika iz Hrvatske. Iako nakon Francuske revolucije dolazi do odvajanja politike od religije, pojavljuje se novi idol – nacija, kojem kršćanstvo većim dijelom služi. U pluralističkom društvu dolazi do komercijalizacije kršćanstva. Da bi se vratilo svome mirotvornom izvoru, Isusu Kristu, kršćanstvo ne smije služiti ni caru, ni naciji ni kapitalu, nego ispovijedati i svjedočiti ljubav prema Bogu i bližnjemu. A ljubav prema bližnjemu uključuje svakoga koga susrećemo.
Proglasiti laž istinom, a zlo dobrom najveća je perverzija u povijesti čovječanstva. Zločince iz svoje nacije proglašavati svecima i herojima izraz je te izopačenosti. U bit kršćanstva spada priznavanje svojih grijeha, a što je grijeh prosuđujemo tako što se mjerimo mjerilom koje se zove Isus Krist, koji je bit, norma i kriterij kršćanstva
Više sam puta iznio tezu o bezočnosti regionalne teologije. Na kojim mjestima, naspram kojih problema i pred licem kojih žrtava bi iznova morao biti ”kršten” regionalni teološki diskurs da bi postao društveno-politički diskurs humanizacije s onu stranu ”religioznog bezboštva”?
Ne smije nijedna religija apsolutizirati samu sebe, obožavati samu sebe, sebe pretvarati u lažno božanstvo, u idola. Religija je sredstvo spasenja i nije apsolutna, samo je Bog apsolutan, koji je jedan za sve i koji nije nacionalni bog nego Gospodar cijele povijesti. Religija ne smije obožavati nijednu instituciju (ni naciju, ni kulturu, ni politiku, ni kapital) i nijedno stvorenje na ovom svijetu. Umjesto straha od drugih i straha od stvarnosti ona je tu da širi povjerenje u druge ljude i u cijelu stvarnost, u cijelo Božje stvorenje. Ljudski život, naime, može uspjeti samo u ljubavi, a ljubav možemo dobiti kao dar od druge osobe, dar koji izvire iz njezine slobode. Prema tome, ljubav se ne može ni iznuditi ni kupiti. Zato kršćanstvo govori o primatu drugoga, a ne o primatu našega ega. Već je Friedrich Nietzsche govorio da je TI starije od JA. Današnji religiozni fundamentalisti sve znaju, bolje i od samoga Boga, jer su Boga pretvorili u svoga slugu, u svoga idola. Propast religija dolazi iznutra, a ne izvana, kako to tvrde religiozni fundamentalisti. Važno je da naša regionalna teologija više ne širi bezbožnost u ime Boga.
Što bi regionalne religiozne institucije morale promijeniti u svojoj samopercepciji, ustroju i praksi da bi (o)živjele vlastiti mirotvorni potencijal, što jest društveno-politički poželjno, ali bi predstavljalo i refleks njihovog institucionalnog obraćenja? Dapače, je li to uopće moguće bez njihovog javnog i bespoštednog priznanja konkretne sukrivnje za nacionalističko ludilo 1990-ih i postratno-tranzicijske traume?
Sve religije trebaju cijelo svoje pamćenje, svoje sveukupno znanje uskladiti s istinom. Pomirenje se može temeljiti samo na istini, a ne na laži. Sjetimo se da je veliki Nelson Mandela osnovao u Južnoafričkoj Republici nakon sukoba Komisiju za istinu i pomirenje. Svako ideologizirano znanje je puno laži i zla koje vode u nasilje. Kod nas se pišu knjige ili u ime lijeve ili u ime desne ideologije, ali ne u ime istine. Čak se pišu knjige i u ime religije kao ideologije. Proglasiti laž istinom, a zlo dobrom najveća je perverzija u povijesti čovječanstva. Zločince iz svoje nacije proglašavati svecima i herojima izraz je te izopačenosti. U bit kršćanstva spada priznavanje svojih grijeha, a što je grijeh prosuđujemo tako što se mjerimo mjerilom koje se zove Isus Krist, koji je bit, norma i kriterij kršćanstva. Bez priznavanja svojih grijeha, svoga zla i svoje laži, bez toga radikalnog obrata nema napretka.
U ime novca kao lažnog božanstva vode se ratovi između naroda i država. To klanjanje novcu vodi nas u planetarno nasilje, u planetarno zlo i planetarnu propast. Danas ljudski život služi uvećanju profita. Profit je postao važniji od života. Profit se na svjetskoj razini povećava, kao i broj siromašnih. U profitu nisu sposobni uživati ni oni koji ga posjeduju. Oni, naime, koji vole profit, ne vole život i ne znaju se radovati životu
Papa Franjo je probudio nadu u mogućnost drugačije Crkve. Što bi značilo kreativno preuzeti njegove poticaje u našoj regiji na razini crkvenog diskursa i prakse?
Svu nesreću današnjega svijeta papa Franjo je izrazio jednom rečenicom u svojoj apostolskoj pobudnici ”Radost evanđelja” (Evangelii gaudium) koja glasi otprilike ovako: u današnjem svijetu vlada ekonomija novoga idolopoklonstva novca. Time je rečeno da je u današnjem svijetu novac postao glavno božanstvo kojem se svi klanjaju. Novac je lažno božanstvo, božanstvo smrti, jer poziva ljude na uzajamnu mržnju i ubijanje. U ime novca, novoga idola kojem se svi klanjaju, brat ubija brata, sestra sestru, muž ženu i žena muža, otac sina i sin oca. U ime toga lažnog božanstva vode se ratovi između naroda i država. To klanjanje novcu vodi nas u planetarno nasilje, u planetarno zlo i planetarnu propast. Danas ljudski život služi uvećanju profita. Profit je postao važniji od života. Profit se na svjetskoj razini povećava, kao i broj siromašnih. U profitu nisu sposobni uživati ni oni koji ga posjeduju. Oni, naime, koji vole profit ne vole život i ne znaju se radovati životu. Svako posjedovanje čini čovjeka sebičnim, a robovanje sebi i svojoj sebičnosti je najgore ropstvo na ovoj Zemlji. Uostalom, to je Isus rekao u Mt 6,24: ”Ne možete služiti Bogu i bogatstvu”. Život se umnaža u nesebičnom davanju, a ne u pljački i otimanju. Sve ono što guši radost života štetno je, te nije dobro ni istinito. Isusovo evanđelje je opredijeljeno za radost života, a protiv prezira života, za ljubav prema životu, a protiv straha od života.
Što ćemo sa strahovima koji nas drže u okovima?
U današnjem svijetu vladaju različiti strahovi od svega i svačega. Vladaju i bolesni, patološki strahovi. Papa Franjo tvrdi da je primjetan porast patologije straha i očaja. Iz bolesnih strahova nastaju agresija i depresija, ubojstva i samoubojstva u današnjem svijetu. To papa Franjo naziva psihologijom groba. Ta psihologija se očituje u sljedećem: umjesto da ljudi svoj život nastoje učiniti boljim i radosnijim, da ga kvalitativno i kvantitativno umnažaju, oni razmišljaju kako ga uništiti na tehnički što savršeniji način. Umjesto da volimo život, mi, današnji ljudi volimo smrt. Zato je to poziv svim ljudima da izaberu ljubav prema životu kao svoju fundamentalnu opciju.