Zdravko Mamić, njegov lik i djelo, i njegov modus operandi u Dinamu i hrvatskome nogometu, odavno su prokazani. Tisuće je novinskih kartica napisano o Mamićevu besramnom obiteljskom biznisu u nacionalnoj sportskoj instituciji, obilato dotiranom javnim novcem, a suptilno zaštićenom od svake vlasti i politike, i gradske i državne.

 

U nogometu dobro znaju kako stvoriti partnerstvo s politikom, stvoriš crni milijun, dva, tri ili koliko već treba, pa se uvijek nađe i kakva torba za podupiranje kampanji moćnih pokrovitelja te kupovanje daljnje zaštite i benevolentnosti gradskih i državnih mehanizama kontrole. Prema tom principu – od kojeg nisu imune ni stabilne zemlje s dugom demokratskom tradicijom, a kako bi onda bila imuna ranjiva, mala tranzicijska Hrvatska – Dinamo je u eri Zdravka Mamića izrastao u praktički nedodirljiv sustav unutar sustava.

 

Umjesto da smo prije ”stotinu godina” postigli konsenzus oko njegove izolacije iz hrvatskog medijskog prostora, on je, malo-pomalo, u paktovima s našim direktorima i vlasnicima, počeo izolirati nas. U maniri ozloglašenih diktatora nastoji ušutkati, pa i eliminirati, svakoga tko misli i govori drukčije od njega o sferi njegova interesa. I uspijeva u tome

 

I o psihoprofilu Zdravka Mamića raspravlja se godinama, o njemu pišu i govore novinari, psihijatri i sociolozi, premijeri, predsjednici i ministri, gradonačelnici, odvjetnici, sportaši, voditeljice, pjevači, glumice, pa i vidoviti Milan. Hrvatski je nogometni car odavno gol, ali  Mamić je umnogomu ogolio i naš novinarski i urednički korpus, medijsku scenu i njezine vlastodršce, njihov karakter i sve njihove slabosti.

 

Čak i bez naše novinarske pomoći, Mamić je rekao sve o sebi, ali i mi smo, jednako novinari koji ga prate, kao i oni koji ga prešućuju, rekli dosta i previše o samima sebi i u velikoj smo mjeri odgovorni za pošast mamićevštine u javnom životu. Kada bismo bili do kraja iskreni, mogli bismo reći: Mi, novinari, naši urednici, izdavači i vlasnici krivi smo za Mamića!

 

Što je bio vulgarniji i ekscesniji, to je više bio prisutan na ekranima, u eteru i na novinskim stranicama. Što je žešće obezvrjeđivao i vrijeđao novinare, prijetio im, pa i fizički nasrtao na njih, oni su mu to brže trčali natrag po novu porciju. Premda je u nekoliko navrata, prije šest-sedam godina, kad su se sve češće redali Mamićevi skandalozni javni nastupi, prigodom kojih se redovito izrazito šovinistički odnosio spram poslenika javne riječi, Hrvatski zbor sportskih novinara pozvao sve hrvatske medije da Mamićevo divljanje sankcioniraju na jedini mogući način, potpunom medijskom blokadom, ujedinjeni medijski blok je, nažalost, ali zapravo očekivano, izostao.

 

I ne samo to! Nemali broj kolega ismijao je pokušaj strukovne udruge, a Mamić postaje poželjan gost kako pred kamerama javne televizije, tako i u komercijalnim TV kućama, u čijim je studijima tada boravio češće nego u vlastitom dnevnom boravku.

 

Hrvatski zbor sportskih novinara posebno je glasno apelirao na glavne urednike, ravnatelje, pa i vlasnike najzastupljenijih medija da zaštite dignitet medija i novinske profesije od Mamićevih prostačkih nasrtaja. No njima se njegovo javno prostačanje i njegova vječna ekscesnost učinila važnijom od zaštite struke i javnog prostora. Otvarajući mu stranice i eter, svi smo zajedno podupirali njegovo necivilizirano ponašanje, što je bio nesnošljiviji – to se više prelijevao medijskim prostorom, a što ga je bilo više u eteru i na stranicama, njegov je imunitet jačao, pa se s vremenom maksimirski šef prometnuo i u gospodara hrvatskoga nogometa, ali i u dobrodošlog saveznika iz sjene raznih političkih opcija, pa i posrnulih medijskih tajkuna s kojima ispunjava križaljku poželjnih i nepoželjnih urednika i novinara.

 

Umjesto da smo prije ”stotinu godina” postigli konsenzus oko njegove izolacije iz hrvatskog medijskog prostora, on je, malo-pomalo, u paktovima s našim direktorima i vlasnicima, počeo izolirati nas. U maniri ozloglašenih diktatora nastoji ušutkati, pa i eliminirati, svakoga tko misli i govori drukčije od njega o sferi njegova interesa. I uspijeva u tome.

 

Sebi pak uzima sav prostor slobode da govori što i kako hoće i o kome god hoće. Ne jednom zapjenjen je izvrijeđao i predsjednika države i sadašnjega premijera i sve njegove ministre. Svakog bi drugog u takvoj situaciji ili odvezla Hitna ili sklonili zaštitari. No, ne i njega! Njega kamera i dalje fokusira,  urednici ga podržavaju, a novinari oko njega kao oko mečke obigravaju.

 

Eksploatacija neciviliziranog, visokofrekventnog i očito neizbježnog lika hrvatskog sportskog života, tako se raširila poput bolesti, za koju još nije izmišljen lijek. Nažalost, ni javnost, ni za to predviđene strukture, a ni pravni sustav ne trudi se po tom pitanju, pa se žrtve Mamićeva nasrtaja iz dana u dan povećavaju, a moja malenkost jedna je od njegovih permanentnih meta.

 

Dok naša djeca žive s Maminjom na zaslonima svojih mobitela, mi, u prvom redu novinari, urednici, nakladnici i medijski tajkuni, odgovorni smo što je taj notorni trgovac, među ostalim i djecom, taj uzor netolerancije i antisporta, postao svojevrsnim herojem mladosti na kojima svijet ostaje

 

Opsesivnu potrebu vrijeđanja svih koji mu nisu po ”ukusu” i koji ukazuju na njegove pogreške, grijehe i minuli ”rad” osjetila sam u više navrata. No, kako me nije uspio ušutkati, svojim je utjecajem, a u dogovoru sa svojim novin-starim saveznicima, a mojim dojučerašnjim prevrtljivim poslodavcima, ishodio da mi otkažu suradnju nakon 25 godina rada u novinarstvu. Nisam Reuters, ali ne dam se baš tek tako zaustaviti, mnogo je platformi s kojih se danas čovjek može oglasiti neovisno o Mamiću i Paviću. Naravno da sam kao i većina građana poharane hrvatske zemlje, gdje je izvjesna samo svekolika neizvjesnost, zabrinuta za vlastitu egzistenciju. No na stranu moj osobni i profesionalni problem, desetljetno podržavanje Mamićeva javnog nastupa doveli su do toga da su njegovi vulgarizmi postali opće dobro u novogovoru hrvatske dječurlije, pa i dosta njih već poodraslih.

 

Uz podršku elektroničkih medija i suvremene tehnologije neprihvatljiv se izričaj širi poput kuge. Tako je između ostalog pokrenuta elektronička ”igrica” u kojoj doista svim akterima nije nimalo smiješna pozicija. Dakle, riječ je o agresivnoj igrici u kojoj je cilj ”slistiti” s lica zemlje ”protivnike”, te se tu, na taj način, našla opet i moja malenkost. Cilj je igrice uništiti protivnike, a glavni ”uništavač” je Zdravko Mamić.

 

U posljednje vrijeme zaživjela je i apsurdna aplikacija ”Maminjo” koju većinom skidaju maloljetnici, (gdje su udruge koje se bave problemima indoktrinacije djece?!), a u kojoj su na jednome mjestu skupljene sve prostote tog sportskog djelatnika-trgovca. Uz već nam znane, njemu svojstvene bezočne psovke, tu se ponavlja i opet njegova originalna izjava kako je novinarka Eibl ”kurvetina”. Znamo svi kako funkcioniraju elektronički mediji i kojom se brzinom šire i informacije i dezinformacije. No ovo je smišljen proizvod koji svoj bezočni sadržaj nudi kao ”upakiran” te, kao i glavni akter istog, bezočno profitira nad tuđim integritetom.

 

Dok naša djeca žive s Maminjom na zaslonima svojih mobitela, mi, u prvom redu novinari, urednici, nakladnici i medijski tajkuni, odgovorni smo što je taj notorni trgovac, među ostalim i djecom, taj uzor netolerancije i antisporta, postao svojevrsnim herojem mladosti na kojima svijet ostaje.