Zašto je sve važnija ”tiha većina”

U sjajnome filmu ”Brexit”, ironijski označenu podnaslovom ”The Uncivil War”, scenarist James Graham, a njegovim tragovima i redatelj Toby Haynes, vjerno rekonstruiraju hod kampanje koja je prethodila povijesno važnoj referendumskoj odluci o izlasku Velike Britanije iz Europske unije.

Povrh prikaza javnih zbivanja kroz koja se portretiraju lica s britanske političke scene, Haynes nas odvodi i iza kulisa poznatih događanja, u sam stožer, ali i dublje – u prostore lucidnog kombinatoričkog uma Dominica Cummingsa, voditelja kampanje.

Ingeniozno aktualiziran izvrsnom glumom Benedicta Cumberbatcha, Dom je predstavljen kao osoba izuzetnih sposobnosti koncentracije, ali i sposobnosti osluškivanja onog što zovemo ”bilom javnosti”.

On je ujedno i osoba koja tu svoju sposobnost udružuje sa studioznim pristupom što mu pomaže pri osmišljavanju strategije kojom uspijeva u polazištu nedovoljnu potporu svojoj kampanji osnažiti glasovima mahom nevidljive i poslovično tihe većine.

Na sve razmrvljenijim političkim scenama suvremenih parlamentarnih demokracija nijednoj stranci nije lako osigurati takvu glasačku bazu koja bi sama po sebi mogla isporučiti pobjedu. Apsolutna većina naprosto ne postoji, već mogu postojati samo nedovoljne većine koje relativne pobjednike guraju u neprincipijelne postizborne koalicije, u startu i u provedbi prenabrekle nezdravim kompromisima

U provedbi svoje strategije on je beskompromisan i suprotstavlja se – čineći se ponekad i nerazumnim – potpori političkih zvijezdi i donatora poput Nigela Faragea i Arrona Banksa. On vidi širu sliku. I pokazuje se da je bio u pravu. Sviđalo se to kome ili ne, većina Britanaca ipak je htjela napustiti EU, što su potvrdili i na sljedećim parlamentarnim izborima.

Iskustvo Brexita, ali sve češće i drugih izbora, šalje poruku da je vrijeme vođenja kampanji baziranih na političkim stereotipima i ”dobrim starim” metodama uvjeravanja na svom izdisaju.

Na sve razmrvljenijim političkim scenama suvremenih parlamentarnih demokracija nijednoj stranci nije lako osigurati glasačku bazu koja bi sama po sebi mogla isporučiti pobjedu.

Apsolutna većina naprosto ne postoji, već mogu postojati samo nedovoljne većine koje relativne pobjednike guraju u neprincipijelne postizborne koalicije, u startu i u provedbi prenabrekle nezdravim kompromisima. Kako onda, i je li uopće moguće dostići čišću, uvjerljiviju pobjedu?

Osvrnimo se načas na nedavne predsjedničke izbore. Iza Zorana Milanovića, pobjednika na tim izborima, stalo je 12 stranaka predvođenih SDP-om, i ta se kampanja obraćala lijevo orijentiranom glasačkom tijelu.

Pravilo broj 1: osigurati bazu, što povlači za sobom i to da se ne smije odveć dramatično iskoračiti prema suprotnoj strani kako se ne bi izgubilo vlastito sigurno sidrište. No kako ostati vjeran pravilu broj 1, sa sviješću da vlastita baza nije dovoljna i da je za pobjedu potrebno zahvatiti šire?

Neminovno s tim pitanjem dolazimo do potrebe da se dotakne, probudi, mobilizira – ”tiha većina”, odnosno dovoljan njezin dio. Ne suprotna strana, nego baš tiha većina. Strana koja nije strana.

”Mislim da je vrijeme lijeve i desne Hrvatske lagano iza nas”, rekao je u intervjuu za N1 voditelj kampanje Kolinde Grabar-Kitarović, Ivan Anušić. Ispravila bih ga, ali tek uvjetno, jer teško da će lijeva i desna strana prestati postojati, i teško da će s obzora glasačkih interesa nestati očekivanja da od svojeg ili svojih kandidata čuju poruke koje reprezentiraju ”njihovu” stranu.

No Anušić ima pravo utoliko što postaje sve razvidnije da poruke, lijeve ili desne, nisu više dovoljne. One moraju biti dovoljno jasne da ih razumiju i prepoznaju glasači koji sebe vide lijevo ili desno, no ne smiju biti isključive. Ne ako se želi pobijediti.

Zatvaranje samo u lijevu ili desnu nišu klaustrofobično je i zagušujuće i ono ne može privući ”normalne” ljude koji mogu biti nešto konzervativniji ili nešto libernalniji, koje vjerojatno tište male plaće i nedostatak kvalitetnih poslova, koji mogu biti zainteresirani za spas planeta ali ih prije svega zanima spas sebe samih, koji ponajprije žele živjeti bolje i slabo se, ako uopće, ”pale” na simbole nekadašnjih sustava.

Radikalizmi su ”out”, isključivost je ”out”, a ako ćemo pošteno, nikada i nisu bili ”in” ako se uzme u obzir da su vlast oduvijek grabili i održavali nasilnim putevima – revolucijom, ratovima, političkim prevratima, zatiranjem opozicije, antipropagandama i lažima, izigravanjem sustava, provlačeći se trikovima kroz rupe u zakonima, te u nastavku, prisvajanjem većine

Radikalizmi su ”out”, isključivost je ”out”, a ako ćemo pošteno, nikada i nisu bili ”in” ako se uzme u obzir da su vlast oduvijek grabili i održavali nasilnim putevima – revolucijom, ratovima, političkim prevratima, zatiranjem opozicije, antipropagandama i lažima, izigravanjem sustava, provlačeći se trikovima kroz rupe u zakonima, te u nastavku, prisvajanjem većine čije glasove ne bi bili kadri osvojiti, a još manje zadržati kroz regularne demokratske postupke i u stabilnim životnim uvjetima.

Ne znači to da će radikalizmi samo tako prestati postojati, no vrlo vjerojatno znači da će – sve dok se poštuju okviri pravne države i sve dok po mogućnosti što pravednije, maksimalnije i bolje funkcioniraju mehanizmi socijalne pravde – biti osuđeni na političko sektašenje.

No kako do te ”tihe većine”, ili barem do dovoljnog njezina dijela, nasušno potrebnog i onima sa širom glasačkom bazom, ako ne znamo tko su ti ljudi, ni gdje su, ni što ih najviše zanima? Kako im prilagoditi poruke, štoviše – programe?

Istraživanja javnog mnijenja, ankete, ciljani razgovori na što širem terenu, svakako mogu pomoći. Cummings je posegnuo i za uslugama Kanađanina Zacka Massingama koji mu je ponudio izgradnju baze potencijalnih glasača sklonih opciji Brexita, i to na temelju korištenja alata društvenih mreža.

Živimo u vremenima individualizacije i ciljanih poruka, što znači da se u sve većoj mjeri fokus okreće prema profilima pojedinih korisnika interneta.

Etički sporno? Zacijelo jest, kao i mnogo toga u kampanjama, i kao i još više toga u digitalnom prostoru uopće.

No svakako je važno reći da i takvi podaci nedovoljno vrijede uzmanjka li kvalitetne interpretacije. Osluškivanje ”bila javnosti” i sposobnost empatijskog udubljivanja, ključ je uvijek svake pogođene dijagnoze. Ma kako sofisticirani alati bili, ljudski faktor i nadalje je presudan. I to je pravilo broj 2, ako ne i drugo pravilo broj 1.

Koliko je za Milanovićev uspjeh zaslužan tim koji ga je pratio, a koliko sam Milanović, teško je razlučiti, no njegovu je uspjehu svakako pridonijelo što se svojim diskursom najvećim dijelom odmakao od stereotipnih retorika vezanih uz prošlost i što je progovarao o problemima sadašnjosti i dohvatne budućnosti. Onima koji zanimaju svakoga.

Zacijelo je nezaoštravanjem tradicionalnih ideoloških tema iritirao neke radikalnije ljevičare, no kompenzirao je to u još većoj mjeri dotaknuvši dovoljan dio onih poslovično tihih koji žive u sadašnjosti i brinu o svojem konkretnom sutra.

S druge je strane, Kolinda Grabar-Kitarović svoj poziv na okretanje budućnosti bazirala na čestom referiranju na zajedništvo u ratu prizivajući slike krvi i stradanja, ucijepivši se time u vrijeme koje je za nama.

Tihu većinu najčešće nazivamo pasivnom. No i ”tihi” čovjek koji prepozna sebe u političkoj poruci prerasta u glasača, i vrlo je vjerojatno da će se u tome slučaju na dan izbora uputiti na biračko mjesto. Nitko naime nije toliko pasivan da ne bi želio na svoj život utjecati. Mora samo povjerovati da može utjecati. Ali neće se oglasiti ako ga poruka ne dotakne

Jesu li se stožeri služili i digitalnim alatima? Zacijelo, ili barem do neke mjere, jesu, no barem jedan od njih nije uzmogao valjano interpretirati rezultate koje je dobio na raspolaganje.

Ja bih prije rekla da su predsjednica i njezin tim, panično tražili put da pomire ono što svakim danom postaje sve nepomirljivijim: radikalno krilo stranke koja ju je podržalo s onim umjerenijim, izgubivši tako ponešto, ili previše, na oba terena, a dohvatišti malo ili ništa u sferi ”tihe” većine.

Tihu većinu najčešće nazivamo pasivnom. No i ”tihi” čovjek koji prepozna sebe u političkoj poruci prerasta u glasača, i vrlo je vjerojatno da će se u tome slučaju na dan izbora uputiti na biračko mjesto.

Nitko naime nije toliko pasivan da ne bi želio na svoj život utjecati. Mora samo povjerovati da može utjecati. Neće se, međutim, oglasiti ako ga poruka ne dotakne. Stoga, potreba stavljanja fokusa na nestranački opredijeljena građanina polako prerasta u pravilo broj 3.

Ja se doista nadam da vrijeme obzira spram tihe većine tek dolazi i da, boreći se i nadalje s brojnim slabostima još uvijek tranzicijskog vremena, pomalo prerastamo u pravu građansku Hrvatsku. S građaninom, a ne sa stranačkim poslušnikom u središtu interesa.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Бeћapaц – riječ vrijedna tisuću riječi
• Gorko smo zakasnili u podršci Miri Furlan
• Juričan vs. Bandić – rezultat 3:0
• Svi grijesi Alis Marić
• ”Ne zna što je tvrda kohabitacija? Znat će” (Plenković)
• Isključi mozak da ne omete doživljaj
• Kako iz krize izvući maksimum dobrobiti uz minimum štete
• Skica iz sjećanja za Tonka Maroevića
• Može li socijaldemokracija put novoga doba?
• Nasilni je prodor u žensko tijelo poput udara sjekirom u psihu

» Svi tekstovi ovog autora