novinarstvo s potpisom
Junije Palmotić
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Snježana Kordić
Povod ovom razgovoru je finalna etapa jedne ovoregionalne lingvističke inicijative pod nazivom ”Jezici i nacionalizmi”. Koliko znamo, riječ je o projektu kojim se pokušava ustanoviti jesu li jezici hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski, ustvari, jedan te isti jezik, ali i u kakvom je odnosu to pitanje s politikom i naročito ovdašnjim nacionalističkim ideologijama. No bolje je da za početak sami ukratko predstavite projekt i njegov odbor te radnu grupu, a čija ste članica. [Read more…]
Branko Ančić
Foto: Jovica Drobnjak
Branko Ančić je profesor sociologije i bavi se sociologijom religije Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Sa Sinišom Zrinščakom autor je rada “Religija u javnoj sferi – analiza društvenih očekivanja” koji je prije par godina otkrio da više od 80 posto vjernika smatra da se Crkva ne bi smjela petljati u rad Vlade. U suradnji s Tamarom Puhovski proveo je istraživanje o provedbi vjeronauka u školama, koje je pokazalo da su djeca koja ne pohađaju vjeronauk u našim školama često žrtve diskriminacije. U razgovoru za Novosti se osvrće na sliku Crkve u društvu.
Često se danas spominje da je Rimokatolička crkva bila unekoliko naprednija i tolerantnija u socijalizmu. U posljednjih četvrt stoljeća je konzervativna, rigidna, šovinistička. Vi ste istraživali komunikaciju između Crkve i znanstvenog establišmenta onog doba. Što ste iz toga zaključili?
Crkvu je, po mome mišljenju, radi bolje analize preporučljivo razumijevati kao veoma složenu organizaciju s nizom različitih, često i suprotstavljenih interesa, pogleda, preokupacija, a ne kao nužno jednorodnu, monolitnu organizaciju, čak i kad se ona sama takvom želi prikazati. Mnogi su primijetili da je Crkva bila manje kruta u vrijeme socijalizma, no odmah treba uzeti u obzir da u biti govorimo o dobu nakon Drugog vatikanskog koncila, kad su u samom njezinu centru otvorene mnoge teme koje su dotad bile potisnute.
Taj duh se dijelom prenio i na ovdašnji kler, ali i na intelektualce koji nisu bili iz službene crkvene hijerarhije, npr. Željka Mardešića alias Jakova Jukića, inače primarno pravnika po vokaciji. Uključili su se u javni dijalog i neki teolozi, a s druge strane u tome su sudjelovali i pojedini marksistički filozofi, poput primjerice Branka Bošnjaka. Neki će danas reći da to nije bio javni dijalog u pravom smislu riječi, da je bio elitistički, ali osobno držim kako je to po mnogočem itekako bio javni dijalog.
Pretpostavljamo da treba uzeti u obzir i razliku između medijske tehnologije u ono doba i danas?
Apsolutno, razlika je ogromna, ali rasprava je svejedno bila živa i očita, pa i kvalitetna. To se nastavilo osamdesetih. Veliku ulogu u tome je imala Kršćanska sadašnjost u kojoj su mnogi teolozi bili zainteresirani za razgovor sa sekularnim znanstvenicima i humanistima. Devedesetih, međutim, Crkva dobiva nemjerljivo veći utjecaj, a dijalog nestaje u potpunosti. Revitalizira se pritom i religijski fenomen u javnoj sferi, mada je religioznost i dotad bila rasprostranjena na individualnoj razini, od pukog vjerovanja u Boga do formalne prisutnosti u crkvama i hodočastima.
Onaj politički dio djelovanja Crkve u kojem primjećujemo njezino daljnje radikaliziranje treba pak sagledati i s obzirom na nju samu, ali i na razne momente npr. u europskom okruženju, gdje dolazi do osjetnog skretanja udesno i jačanja borbe na kulturnom polju, koja također itekako raste posvuda. No zanimljivo je našu situaciju usporediti odvojeno s onom u zemljama koje su nam slične po religioznosti, poput Slovačke, ali i s nekima poput Češke, koja uz Estoniju spada među najsekularnije zemlje u EU-u.
Jasno se očekuje da Crkva djeluje karitativno, da osniva bolnice i javne kuhinje, pa i da progovara o klasičnim eshatološkim pitanjima i o moralu. No kad se ljude pita o miješanju Crkve u rad vlade, onda u Hrvatskoj preko 80 posto ispitanih odgovara da to ne žele, što je čak veći postotak od onog u Češkoj.
Kako onda tumačite to da se našlo dovoljno onih koji slijede Crkvu u kampanji za ustavne izmjene protiv istospolnog braka?
Teolozi su se do danas ipak upoznali s raznim sociološkim istraživanjima, tako i onima koja u Hrvatskoj ukazuju na disonancu u stavovima o obiteljskim vrijednostima, braku itd. Najvećem dijelu vjernika svih konfesija prihvatljiva je ideja seksa prije braka, ali seks između osoba istog spola nije. Čini mi se da su organizatori kampanje koju spominjete itekako upućeni u te zaključke. Tako je s nedavnim Hodom za život; pitanje je zašto ta grupacija nije odmah krenula s kampanjom protiv abortusa, nego se bavila brakom.
Čini se da bi se katolici i kršćani uopće trebali ponajprije zalagati za život, a tek onda za tradicionalni brak. No bit će da im je strateški i taktički ipak bilo pametnije da se abortusom bave nakon pitanja braka. Podaci kojima raspolaže sociologija kažu da preko 50 posto ljudi u Hrvatskoj podržava pravo na izbor i ne želi da se abortus kriminalizira.
Branko Ančić
Foto: Jutarnji list
Naravno, ostaje dvojba koliko je uopće riječ o vjerski motiviranim kampanjama, a koliko o ulasku u politiku s vjerom kao izlikom. A kad govorimo o religioznosti u Hrvatskoj općenito, gdje se 87 posto ljudi izjašnjava da su katolici, a 94 kao vjernici, olako zanemarujemo da po čitavom nizu elemenata velik dio njih istih ne živi i ne razmišlja u skladu s tim.
Mnogi danas ističu nesklad između Kaptola i Vatikana, otkako je tamo papa Franjo. Koliko je posrijedi zaista doktrinarna razlika, a koliko privid o nekom suštinskom razmimoilaženju?
Pozvao bih se na ono što sam rekao maloprije, spominjući Drugi vatikanski koncil. Čini se da je današnja Rimokatolička crkva u Hrvatskoj po raznim kriterijima predkoncilska, dakle da se vratila na pozicije prije onih koje je počela usvajati 1960-ih godina. Može se primijetiti da veliki dijelovi Crkve u Hrvatskoj ne razumiju ili u potpunosti odbacuju ono što papa Franjo govori o npr. homoseksualcima.
Lako je primijetiti da se razlika u poimanju takvih pitanja u Hrvatskoj ističe i na biskupskoj razini, dok jedni postupaju u skladu s Vatikanom, a drugi ga očito zanemaruju. Primjerice, mi ne možemo vidjeti da Crkva ili njoj bliske pojave, kao što su organizatori Hoda za život i slični, reagiraju na papinu poslanicu o klimatskim promjenama, gdje postoji čitav niz aspekata na koje su se mogli nadovezati, poput rastućih socijalnih nejednakosti, negativnog utjecaja velikih korporacija u različitim društvima itd. Makar u širem javnom prostoru u koji imamo neki uvid.
Kakve su konkretno teme razmatrali u ono vrijeme teolozi i s druge strane marksisti u Hrvatskoj?
Koliko mi je poznato, jedan od izuzetnih predmeta interesa je bila razlika između vjerujućih i nevjerujućih, uz pitanje kako se mogu međusobno razumjeti. Danas je u sociologiji religije jedno od veoma zastupljenih područja istraživanja – nereligioznost. A mi smo ovdje imali živu raspravu od tome prije manje od pola stoljeća, u rasponu od ideološkog do znanstvenih implikacija. Postojala je aktivna namjera da se razumije onaj drugi; uostalom, sama nereligioznost uključuje, kao i religioznost, mnoge oblike. Danas se dvije strane međusobno isključuju, pri čemu neki crkveni akteri u tome aktivno sudjeluju.
Koliko bi tom procesu razumijevanja mogla pripomoći namjera Crkve da se uključi dublje i kompleksnije u visokoškolski i znanstveni javni sustav, a kao što se događa na aktualnoj relaciji između Katoličkog bogoslovnog i Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ako je vjerovati crkvenim tumačenjima?
Mogla bi jako pomoći, kad bi namjere bile takve kao što kažete, ali Crkvu odnosno KBF očito ne zanima to, već neka dodatna niša koju bi ponudili svojim studentima. Interesantno bi bilo čuti zašto se KBF nije spojio s Hrvatskim katoličkim sveučilištem. Ili zašto Filozofski fakultet Družbe Isusove s Hrvatskih studija ne ide ni na jednu od te dvije opcije. Bojim se da sve to skupa, što se često naziva klerikalizacija obrazovanja, nema veze s pokušajem Crkve da se približi društvu i da se bolje s njim razumije, nego da jednostavno zauzme nove institucije.
Fenomen je čak širi, pogledajmo npr. slučaj s kurikularnom reformom – traži se prilika da neki ljudi bliski Crkvi ostvare svoj utjecaj preko reda, a to nije ništa doli preotimanje i cenzuriranje kurikuluma. I to su ljudi koje se podcjenjuje da su politički diletanti, mada su politički zapravo prilično spretni, no jesu diletanti u pogledu struke i stručnosti.
Treba uočiti da je ta reforma pod vođenjem kolege Borisa Jokića bila izuzetno kvalitetno pripremljena, a kvaziargumentiranje da procesu treba doprinijeti uvođenjem dodatnih stručnjaka je primjer ideologiziranog diletantizma koji spominjem.
Od vjeronauka u školama i vrtićima do prodora na javna sveučilišta i miniranja spolnog odgoja u školama, zatim i kurikularne reforme, Crkva nastoji zadominirati u obrazovnom sustavu – i uvelike uspijeva u tome – kao na jednom od najvažnijih svojih političkih frontova?
Branko Ančić
Foto: Jovica Drobnjak
Da, s tim da je vjeronauk uveden prije 25 godina bez ikakve rasprave, dok je u procesu izrade kurikuluma zaprimljeno i obrađeno oko 35 tisuća komentara s raznih strana. Dosta se spekulira o pitanjima što je sve podložno vrijednosnom sudu, pa možemo u raspravi o tome gurati do ekstremnih mogućnosti, no treba priznati da su unutar tolike složenosti crkvene hijerarhije i vjerničke zajednice mnogi našli prostora i načina da u raznim oblicima utječu na obrazovanje i odgoj. Očito je da oni mnogo polažu na područje obrazovanja, kao što kažete, smatrajući da tu mogu realizirati podosta svojih političkih ciljeva.
No politički cilj Crkve je dobro plaćeno gajenje proustaškog sentimenta u narodu? Jer ona djeluje kao žarište ekstremne nacionalne desnice, s nastojanjem da se i uzurpira socijalno-politički diskurs, mada on pada uslijed prodora nacionalnog?
Dobar primjer za to je odnos prema izbjegličkoj krizi, a opet naspram onoga što zagovara papa Franjo. Čini mi se da dio naše crkvene hijerarhije, da je živio prije dvije tisuće godina, uopće ne bi primio Isusa, odnosno Mariju i Josipa u svoju zemlju. Mnogi u Crkvi i oko nje čak koriste religijski diskurs ili religiju kao legitimaciju da upozore na izbjegličku krizu kao krizu istinskih vrijednosti, a na to se nadovezuje i ugroza nacionalnog identiteta, kulture itd.
Mimo onog dijela koji se odnosi na karitativnu djelatnost, naravno, ali i to je uvelike usklađeno s nekim kretanjima u Europskoj uniji, pa dijelom prolazi neprimijećeno. Nismo pritom čuli niti jednu značajnu poruku iz Hrvatske biskupske konferencije koja bi govorila u prilog primanju izbjeglica.
A što se tiče aspekta odnosa prema ustaštvu, pretpostavljam da je tu došlo do afirmacije onih krugova koji se 1945. nalaze na strani gubitnika i kojima – mnogima od njih, pa i Crkvi kao instituciji – tada započinje razdoblje supresije. Oni se nisu u međuvremenu izdigli ponad tog svog osjećaja, a politički efekt toga danas je toleriranje i poticanje ekstremnog nacionalizma.
Malo je otpora takvom trendu iznutra, možemo se nadati samo da će ponovno iz Vatikana, odnosno iz koncepcije sadašnjeg pape, uspješnije prodrijeti neki poticaj za promjenu toga nabolje. Možda neka kadrovska mijena, a zasad tek naznake toga možemo uočiti u imenovanju novog krčkog biskupa, kao i biskupa gospićko-senjskog.
(Prenosimo s portala Novosti).
Igor Lasić
O tome kakva je atraktivna medijska roba postala živa muka sve veće mase izbjeglica iz Azije i Afrike što se roje tik uz granicu Hrvatske sa Srbijom, svjedoči i činjenica da je novinarima određenih medija postalo sasvim normalno da o problemu njihova zbrinjavanja pitaju svakoga tko im naleti pred mikrofon. [Read more…]
Mate Parlov
U kafiću “Mate” u centru Pule nema bogzna kakvih relikvija, tek kamena “Zlatna rukavica” po kojoj je izliven trofej što ga je vlasnik i najveći boksač u SFRJ osvojio dvaput, jedan zlatni tanjur dodijeljen prvaku Evrope, i uljni portret šampiona u rukavicama. A Mate Parlov osvojio je još i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine, bio je amaterski i profesionalni prvak svijeta u teškoj kategoriji (’78.), sedam puta balkanski prvak itd. [Read more…]
Piše: Igor Lasić
Foto: Jovica Drobnjak
Naša monetarna politika često se navodi kao veliki ekonomski problem. I vi ste znali kritizirati njezina pogodovanja interesu uvoznika i financijskog sektora. Niz godina kritički se o tome očitovalo barem desetoro uglednih domaćih ekonomista. Kako to da je politička elita slijedila posve drugi put?
Monetarna politika mogla je biti efikasnija u savladavanju recesije. Hrvatska narodna banka bila je ciljno usmjerena prema osiguravanju stabilnosti cijena. Međutim, stabilnost cijena nije samo monetarni fenomen nego je, prije svega, rezultanta ravnoteže ekonomskog sustava u cjelini. Drugim riječima, stabilnost cijena se ostvaruje pozitivnim rastom BDP-a i zaposlenosti, umjerenijom državnom potrošnjom, efikasnijim investiranjem, porastom izvoza, povoljnijim zaduživanjem zemlje. Nažalost, svi spomenuti odnosi poremećeni su u posljednjih pet-šest godina i Hrvatska, za razliku od drugih europskih zemalja, prolazi kroz tešku recesiju. Monetarna politika mora biti proaktivnija u savladavanju recesije. Doduše, ona sama ne može riješiti problem, ali može vršiti pozitivan pritisak na fiskalnu politiku, efikasnije provođenje reformi, racionalnije upravljanje državnom potrošnjom, poticanje povoljnijeg kreditiranja privrede.
Europska unija dokinula je tradicionalne okvire monetarnog suvereniteta država, a nije ih oslobodila fiskalne odgovornosti. Stjepan Zdunić u jednom radu pojašnjava kako je tu riječ o ekonomsko-političkoj klopci za manje imućne zemlje, one s tzv. periferije. Što vi mislite o tom odnosu?
Nema sumnje da su manje konkurentne zemlje, kakva je Hrvatska, u težoj poziciji unutar Europske unije. Posebno to vrijedi za članice monetarne unije, odnosno eurozone. Jednostavno, tranzicijske zemlje su nerazvijenije, manje konkurentne, a moraju poštovati pravila koja vrijede za najrazvijenije. Zato su se problemi eurozone najprije ispoljavali kod manje razvijenih članica (Grčka, Cipar, Španjolska, Slovenija). Pritom veliku ulogu igra i režim deviznog tečaja. Empirijski je dokazano da su krizu lakše savladale zemlje koje su primjenjivale režim fleksibilnoga deviznog tečaja. Hrvatska mora bolje razmisliti isplati li joj se žuriti u eurozonu. To bi uključivanje bilo korisno ako bi mogla provesti energične reforme, modernizirati privredu i podići nivo konkurentnosti, što je vrlo teško ostvariti za nekoliko godina.
Aktualne smjernice iz Bruxellesa i dalje nas upućuju na nužnost povlačenja države, a mi sami nastavljamo vjerovati u spasonosno ukazanje stranih investitora. Kako vidite realnu mjeru tih dviju stvari – deregulacije i politike industrijskog razvoja – te, eventualno, njihov suodnos?
Hrvatska mora nastojati povećati inozemne investicije u svoju privredu, jednostavno zato što nema dovoljno vlastite akumulacije za ubrzavanje ekonomskog razvoja, modernizaciju privrede, povećanje zaposlenosti i povećanje izvoza. Da bi se inozemne investicije povećale, država mora provesti ozbiljne reforme (pravnog sustava, Zakona o radu, poreznog sustava, državne administracije i druge). U provođenju reformi uloga države je nezamjenjiva. Uostalom, to je sve u funkciji jačanja tržišnosti hrvatske privrede i povećanja konkurentnosti.
Mislite li na fleksibilizacijsku reformu Zakona o radu? Ali kako da radništvo pristane na daljnje otplaćivanje štete koju su prouzročili lakomi(sleni) globalizacijski procesi krupnoga kapitala, napose financijskoga? Hoću reći, to se ne tiče samo Hrvatske i ne može se promatrati separatno, a i sve je povezano s obespravljenošću radništva Trećeg svijeta?
Imate pravo, veliki je problem nagovoriti sindikate da prihvate redukciju nekih radničkih prava. To je prirodno, jer se radnici bore za svoja prava. Međutim, njihovi predstavnici, sindikati, moraju shvatiti da se bez podizanja konkurentnosti domaćih poduzeća, njihove modernizacije i tehnološkog unapređenja ne mogu ostvariti ozbiljnije inozemne investicije, rast privrede i povećano zapošljavanje. Problem je što su vladajuće strukture izgubile povjerenje radništva. Zato ih ne mogu lako uvjeriti da redukcija prava u ovom trenutku treba da dovede do općeg, pa i pojedinačnog napretka. Problemi te vrste nisu samo naši, oni se mogu sresti u svim tržišnim privredama i opći su znak nikad dovršene borbe između rada i kapitala. Naš je problem čak i dublji, jer se procesi odvijaju u uvjetima recesije i općeg nepovjerenja između suprotstavljenih strana.
Stvarnost kao da nam se ruga: dok naše vlasti očajnički nastoje rasprodati ostatke zadržanoga financijskog sektora, industrije ili prometne infrastrukture, tržište odgovara nemogućnošću postizanja iole prihvatljive cijene. Doduše, ako bankrotiramo, više nećemo biti pitani o prihvatljivosti?
Privatizacija hrvatskoga financijskog sektora je uglavnom završena. Još ostaje Hrvatska poštanska banka, čija prodaja lani nije uspjela. Možda su se neke privatizacije banaka mogle i uspješnije voditi, ali ta je priča završena. Hrvatska treba nastojati privatizirati još poduzeća iz javnog sektora, da bi taj sektor učinila efikasnijim. Doduše, sada nije najbolje vrijeme za prodaju poduzeća radi opće krize i nedostatka zainteresiranih investitora. Takav je slučaj i s privatizacijom infrastrukture, odnosno cesta. Mislim da privatizaciju cesta diktira nužda: zemlja je visoko zadužena i mora se oslobađati visokih financijskih izdataka za kamate i ostale troškove financiranja.
Priča o privatizaciji banaka nikada nije povedena – bez rasprave su prodane, po neformalnom a realno vladajućem diktatu neoliberalnoga Vašingtonskog konsenzusa. Tako je i s drugim poduzećima javnog sektora, npr. infrastrukturnim. Tvrdite da ih treba prodati, no mnoge zemlje tu uviđaju problem i otkupljuju takve subjekte natrag pod svoje?
Jednostavno ćemo biti prisiljeni privatizirati, na odgovarajući način, neke segmente infrastrukturnog sustava. Primjerice ceste, neke segmente energetskog sustava, prometne djelatnosti, komunalne sustave. Za takvu politiku moguće je navesti više razloga: prvo, u nekim segmentima infrastrukture smo se preinvestirali (ceste) i sada nismo u mogućnosti otplaćivati financijske obveze; drugo, za neke segmente infrastrukture moramo tražiti vanjske izvore sredstava za modernizaciju i tehnološko unapređivanje (energetika, ekologija, navodnjavanje i slično); treće, neki se komunalni poslovi mogu efikasnije obavljati u privatnom sektoru (upravljanje otpadom, upravljanje čistoćom u gradovima, željeznički transport i slično). Međutim, prilikom izbora modela privatizacije moramo biti daleko efikasniji nego do sada: nadati se da se iz prijašnjih privatizacija mogu izvući pouke, pa preostale provoditi pametno i transparentno.
Proteklih smo dana čuli nove sugestije Bruxellesa, koji Hrvatsku upozorava na višak usmjerenosti prema turizmu i zanemarivanje drugih važnih industrija. No zar nije i EU dugo poticao razvoj te orijentacije, dok je bila u vezi s ekspandirajućim financijskim sektorom na tržištu nekretnina?
Turizam jest važna grana hrvatske ekonomije. U današnjim uvjetima taj sektor ostvaruje oko 15-20 posto BDP-a. Međutim, turizam ne može biti kralježnica razvoja hrvatske ekonomije, radi svojih deficitarnosti: sezonalnosti, kratkog trajanja sezone, visoke zavisnosti od kretanja u svijetu, političkih odnosa, cijena energije i transporta i drugih odnosa. Centralni sektor mora biti industrija, kao u svim razvijenim europskim ekonomijama, a turizam se može odlično uklapati u racionalnu ekonomsku strukturu. Nažalost, izgubili smo prednosti relativno razvijene industrijske zemlje i sada moramo ulagati strahovito puno napora i sredstava da reindustrijaliziramo ekonomiju.
Supervizirali ste velike energetske kompanije, a taj je sektor danas svakako jedan od najkritičnijih. Možete li nam reći vaše mišljenje o položaju i budućnosti Ine, ovom narodu izmaknute poput one notorne šibicarske kuglice, čime smo ujedno prestali biti kakav-takav politički subjekt u tom sektoru?
U energetskom sektoru događaju se značajne strukturne i tehnološke promjene. Energetika postaje sve značajniji resurs, ali se njezina unutrašnja struktura mijenja u korist obnovljivih izvora energije i povećavanja efikasnosti potrošnje. Veliku ulogu igra utjecaj energetskog sektora na zaštitu ljudske okoline. U industriji nafte se također događaju velike promjene: u krizi se smanjuje potrošnja derivata, rentabilitet rafinerijskog biznisa postaje sve upitniji, interes velikih kompanija se okreće prema upstream istragama i eksploataciji, koncentracija je sve veća. Svi ti procesi ostavljaju posljedice i na Inu. Specifičnost naše naftne kompanije je u tome što nisu dokraja regulirani odnosi između strateških partnera i to izaziva dodatne probleme. Mora se istaknuti da takva situacija otežava položaj Ine na tržištu, ona će u najvećoj mjeri osjetiti nepovoljne posljedice toga, pa bi bilo preporučljivo da Vlada i MOL ubrzano riješe nastale nesporazume.
Foto: Arhiva
Energetika je svakako jedna od najvažnijih globalnih tema, pa upravo svjedočimo i kako utječe na rat u Ukrajini. Što mislite da bi trebalo napraviti po tom pitanju iz pozicije EU-a, koji se doima prilično trapavo u svojevrsnom škripcu između Rusije i SAD-a? Kakav nastavak predviđate?
Europa je jako ovisna o ruskom plinu, otuda i prilično mlaka reakcija na rusku aneksiju Krima i druge poteze Vladimira Putina. Treba dodati da će Europska unija naći načina da plati zaostali ukrajinski dug za plin, a sve u cilju da si ne ugrozi opskrbu ruskim plinom. Pouke iz zime 2009., kada je bila prekinuta isporuka ruskog plina preko Ukrajine, još su svježe. Istovremeno, Unija je utvrdila strategiju smanjivanja ovisnosti o ruskom plinu putem velikog broja mjera: izgradnje novih dobavnih pravaca, suspendiranja izgradnje Južnog toka, izgradnje plinskih interkonekcija između članica EU-a, izgradnje velikih skladišta plina, efikasnije potrošnje plina, povećavanja vlastite proizvodnje, pa i iz škriljca. Istina, Europa kasni s tim mjerama i možda je Putin postigao i ono što nije želio: probudio je uspavane europske mehanizme da traže dopunske izvore i dobavne pravce plina i nafte, postupno se oslobađajući ovisnosti o Rusiji.
Nerijetko se početak rata u Ukrajini uspoređuje, uglavnom površno, s našim ratovima devedesetih. S obzirom na to da ste nekada sudjelovali u ekonomskoj politici i vlasti Bosne i Hercegovine, molim vas da se ukratko osvrnete na položaj te zemlje danas, na njezine unutarnje probleme i vanjski kontekst?
Ukrajina je velika zemlja i prevažna je za samu Rusiju. Osobno mislim da je Zapad malo preforsirao Ukrajinu u nagovaranju da se priključi europskim ekonomskim, pa i vojnim savezima. Mislim da to Rusija ne može dopustiti bez nekakvog sistema kolektivne sigurnosti. Metode izazivanja međunacionalnih i drugih problema u istočnoj Ukrajini pomalo podsjećaju na početke rata u Bosni i Hercegovini, ali to ni izbliza nije isti slučaj. Bilo kako bilo, i pored izvjesnog stišavanja tenzija i smanjenoga ruskog angažiranja, ne mislim da je problem istočne Ukrajine riješen. Dugo će još tinjati, tim prije što je u nekim istočnim oblastima dominantno rusko stanovništvo. Osim toga, ondje su locirani veliki ukrajinsko-ruski industrijski kapaciteti iz područja metalurgije, mašinogradnje, metalne industrije, vojni i drugi kompleksi.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
