autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Slavko Goldstein, velikan hrvatske kulture, naš je orijentir

Autor: Drago Pilsel / 14.09.2017. Leave a Comment

Drago Pilsel

Drago Pilsel

Jučer, u srijedu 13. rujna, oko 13 sati u bolnici Rebro u Zagrebu preminuo je Slavko Goldstein. Bio je veliki hrvatski pisac. Svoj 89. rođendan je u utorak 22. kolovoza, nažalost, proslavio u bolnici. Vijesti su, na svu sreću, bile konačno povoljne, pa sam ga ponovo vidio već sutradan nakon što se vratio u svoj stan, u četvrtak 24. kolovoza. Ali je tvrdo spavao, iscrpljen nakon preboljene upale pluća koja se nakalemila na sve dodatne muke otkako je prije četiri mjeseca i nešto dana i nakon jedne operacije Slavko počeo kopnjeti. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Banski Kovačevac, Bejahad, Bleiburg, Bog, Danijel Ivin, Drago Pilsel, Dražen Budiša, Đerek, Đuro Zatezalo, Erasmus, Fraktura, Gospić, Holokaust, HSLS, Ivo Goldstein, Jadovno, Jasenovac, Liber, Miroslav Šalom Freiberger, Nacional, Novi Liber, pravda, profil, SDP, Slavko Goldstein, Tito, tjednik, ŽOZ

Plutajući birači

Autor: Marinko Čulić / 12.01.2015. Leave a Comment

Među nebrojenim komentarima iznenađujućeg uspjeha Ivana Sinčića i Živog zida u prvom krugu predsjedničkih izbora, ima jedan na tzv. društvenim mrežama koji je prešišao sve ostale. Za nekoliko godina, veli anonimni komentator, Živi zid će biti slavljen kao ”prvi partizanski odred” u porobljenoj Evropi koji je ustao protiv vladajućeg kapitalističkog ”nacizma”.

 

Uh, pomislih, ovaj ga je pretjerao, iako čovjek ne može biti siguran da možda ne bliska, ali ni jako daleka budućnost, neće donijeti i tako nešto.

 

Ali, evo, ima onih kojima se nimalo ne čeka i na Sinčića i njegov Zid od živih ljudi projiciraju nade u prvu pravu antikapitalističko-antifašističku revoluciju. I to što prije, zapravo odmah. Nema veze što te nade nemaju solidnog, solventnog pokrića u onome što su Sinčić i njegov alter ego Ivan Pernar govorili proteklih dana i godina, štoviše oni su sami sebi postavili uže ciljeve.

Među nebrojenim komentarima iznenađujućeg uspjeha Ivana Sinčića i Živog zida u prvom krugu predsjedničkih izbora, ima jedan na tzv. društvenim mrežama koji je prešišao sve ostale. Za nekoliko godina, veli anonimni komentator, Živi zid će biti slavljen kao ”prvi partizanski odred” u porobljenoj Evropi koji je ustao protiv vladajućeg kapitalističkog ”nacizma”. Uh, pomislih, ovaj ga je pretjerao, iako čovjek ne može biti siguran da možda ne bliska, ali ni jako daleka budućnost, neće donijeti i tako nešto

 

Njihova vatrena povika na Tuđmanovu pljačkašku privatizaciju prestaje i pretvara se u pobožni stav mirno čim se progovori o njemu kao ”stvoritelju” hrvatske državne neovisnosti, a njihov antifašizam na koji ih poziva spomenuti komentator još je kraćeg i sipljivijeg daha. Prestaje već na ustaškim navijanjima na nogometnim stadionima, o čemu se Sinčić u televizijskom sučeljavanju na HRT-u ”hrabro” odbio izjasniti.

 

Kako je objasnio, tako je učinio jer se Živi zid odbija izjasniti između nametnutih ideoloških podjela, pa sebe ne smatra ”ni fašističkim ni komunističkim”, što je, najblaže rečeno, djetinjasto.

 

To je kao kada bi netko dokazivao svoju navodnu neovisnost tako što se ne bi izjašnjavao između demokracije i totalitarizma, ili čak između slobode i ropstva.

 

Uostalom, zna se da je ovo faktičko izjednačavanje komunizma i fašizma došlo iz ideoloških radionica HDZ-a, gdje nisu mogli otvoreno zagovarati ustaški fašizam, pa su odlučili fašistima proglasiti i hrvatske (jugoslavenske) komuniste.

 

A nije daleko od toga ni ono glavno s čime se pojavio Živi zid. Jer kada ovaj grmi protiv parazitizma i amoralnosti banaka i tajkuna, to ima smisla samo ako se može internacionalizirati, tj. primijeniti u svakoj drugoj zemlji, od Finske preko Srbije do Grčke. A čim se uokviri nacionalnim granicama, kako to rade Sinčić i njegovi, onda to postaje prihvatljivo i Karamarkovoj stranci koja je zbilja smjesta i bacila mamce prema njima.

 

Ovo ipak ne znači da su u pravu oni koji sada tvrde da je Živi zid zapravo proizvod HDZ-ovog obavještajno-promidžbenog aparata, smišljen samo zato da se ukradu glasovi Josipoviću i u drugom se krugu usmjere prema Grabar-Kitarović. Ili, da to reknemo malo drukčije, kada bi u tome bilo istine, onda bi se moralo zaključiti da u HDZ-u sjede ljudi istančanog političkog njuha koji znaju čitati znakove vremena.

Nema sumnje da u Živom zidu značajnim dijelom pulsira autentično antikapitalističko raspoloženje, i to ako ne baš u njegovom vodstvu ono svakako u biračkoj bujici koju su skrenuli na svoju stranu. To zorno da ne može zornije pokazuje činjenica da je u Hrvatskoj pred ovrhama tristo hiljada ljudi, a baš je otprilike toliko glasova dobio Sinčić, pa iako to sigurno nisu baš isti ljudi, isto je svakako ozračje koje ih okružuje

 

Jer, nema sumnje da u Živom zidu značajnim dijelom pulsira autentično antikapitalističko raspoloženje, i to ako ne baš u njegovom vodstvu ono svakako u biračkoj bujici koju su skrenuli na svoju stranu. To zorno da ne može zornije pokazuje činjenica da je u Hrvatskoj pred ovrhama tristo hiljada ljudi, a baš je otprilike toliko glasova dobio Sinčić, pa iako to sigurno nisu baš isti ljudi, isto je svakako ozračje koje ih okružuje.

 

To je ozračje obespravljenih ili već i sasvim besprizornih građana koji se nemaju više gdje povući, jer ih je sistem gurnuo na zadnju liniju obrane, i sada se mogu održati jedino ako ustanu protiv tog sistema. Najprije ovako na biralištima, a sutra možda, ili i dosta vjerojatno, i drukčije.

 

Gdje su ti ljudi dosad bili?

 

O, nisu bili daleko, uvijek su bili tu negdje, čak bi se moglo reći da je to uvijek istih, ili približno istih petnaestak posto birača, samo što su se u različita vremena različito izjašnjavali. I išli su, kao neka vrsta plutajućih glasača, od jednih nestranačkih kandidata i stranaka do drugih, nesigurni gdje da ostanu, ali trajno opredijeljeni da to ne budu ni HDZ ni SDP.

 

Počelo je to još prije deset godina s bogatunom s američkom adresom Borisom Mikšićem, koji je umalo ušao u drugi krug predsjedničkih izbora, ali to je bilo i zadnji put kada su birači povjerovali da ih s ruba ponora može spasiti neka drukčija, bolja vrsta kapitalista od ovih koje imamo.

Počelo je to još prije deset godina s bogatunom s američkom adresom Borisom Mikšićem, koji je umalo ušao u drugi krug predsjedničkih izbora, ali to je bilo i zadnji put kada su birači povjerovali da ih s ruba ponora može spasiti neka drukčija, bolja vrsta kapitalista od ovih koje imamo. Poslije toga dolazi vrijeme Lesarovih laburista, pa Holyjinih orahovaca i sada Sinčićevih zidara, pri čemu se vrijeme njihovog pojavljivanja toliko ubrzavalo i zgušnjavalo da se već znaju i razlozi njihovih uspona i padova

 

Poslije toga dolazi vrijeme Lesarovih laburista, pa Holyjinih orahovaca i sada Sinčićevih zidara, pri čemu se vrijeme njihovog pojavljivanja toliko ubrzavalo i zgušnjavalo da se već znaju i razlozi njihovih uspona i padova.

 

Laburisti su relativno uspješno dijagnosticirali deformacije kapitalizma, ali su se zatim podijelili oko toga da li zbog toga treba napustiti taj sistem i sada su u padu kojem se ne vidi kraja.

 

ORaH je izašao s alternativom ”zelene ljevice” u kojoj je puno više zelenog nego crvenog i sada traže ravnotežu u reafirmiranju samoupravljanja, ali bježe od tog termina i nije jasno kako će to završiti. Jasniji su u onome što je i dovelo do njihovog visokog uzleta. To je odmicanje od SDP-a kao nevjerodostojne stranke koja jedno govori prije dolaska na vlast a drukčije se ponaša poslije toga.

 

No zatim su se neoprezno približili Josipoviću, koji se ponaša u dlaku isto, i sada vjerojatno slijedi posustajanje Holyjine stranke, pri čemu je prilično vjerojatno da su njene pristaše već u prvom krugu ovih izbora počele masovnije prilaziti Sinčiću.

 

I, eto, sada su sve trendovske strelice usmjerene prema Živom zidu kao posljednjoj postaji na kojoj se zaustavila ova putujuća grupacija glasača, pri čemu je samo jedna okolnost manjkala da to već dovede do velikih političkih promjena.

 

Da su, naime, ovo bili parlamentarni, a ne predsjednički izbori, ni HDZ ni SDP ne bi mogli samostalno formirati vlast i morali bi se podbočiti ciglama iz Živog zida. No, ovaj bi morao odbiti svako takvo koaliranje, zbog tvrdog antisistemskog stava koji ga odbija i od HDZ-a i SDP-a, ali i zato što zapravo ne zna što bi s vlašću ako na nju dođe.

Tek kada se i kod nas pojave, kao u Grčkoj i Španjolskoj, istinski lijeve stranke i pokreti ova će vrtnja prestati i moći ćemo napokon reći da je Hrvatska postala prostor istinske, prave politike

 

To je već sada vidljiva klica vjerojatnog osipanja i srozavanja ove najnovije političke inicijative, što znači da bi spomenutih petnaestak posto glasača, a s vremenom vjerojatno i više, nastavilo plutati u potrazi za novom strankom, pokretom, ili nestranačkim ljudima uz koje će baciti sidro.

 

Izgleda, dakle, da prisustvujemo stalnoj vrtnji u zatvorenom krugu i da će tako i završiti.

 

Ali, to je i zato što je Živi zid najviše nalik pokretu ”Pet zvijezdica” Beppea Grilla, koji je po sistemu drvenog željeza kombinirao lijeve (antikapitalizam) i desne (mrzovolja prema imigrantima) ideje, i na kraju je, ne znajući što bi sa sobom, počeo venuti.

 

Tek kada se i kod nas pojave, kao u Grčkoj i Španjolskoj, istinski lijeve stranke i pokreti ova će vrtnja prestati i moći ćemo napokon reći da je Hrvatska postala prostor istinske, prave politike.

 

(Prenosimo s portala Tjednika Novosti).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, birači, EU, Europa, HDZ, Hrvatska, Ivan Sinčić, Ivo Josipović, izbori, kapitalizam, Kolinda Grabar Kitarović, Marinko Čulić, Novosti, osvrt, politika, portal, predsjednik, SDP, tjednik, Živi zid

Incidentno novinarstvo

Autor: Emir Imamović / 11.01.2015. Leave a Comment

Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne.

 

Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on.

 

”Nažalost, na ovaj način pokušavaju se ušutkati svi koji imaju hrabrosti iznijeti mišljenje i stavove koji su suprotni onima kojima smatraju da jedini imaju pravo određivati šta jeste, a šta nije ispravno razmišljanje ili djelovanje… Očekujemo brzu intervenciju nadležnih institucija da identificiraju i procesuiraju počinitelja, kao i nalogodavce ovog sramnog čina”, saopćeno je, a povodom premlaćivanja Slave Kukića, iz ureda tadašnjeg predsjednika Vlade Federacije BiH Nermina Nikšića.

Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne

 

Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA, spada, trebalo bi da je tako, u one, kako ih je Nikšić nazvao, nadležne institucije – i nije da sa njene adrese nije stigla osuda napada, no ne na Kukića, već na Šteficu Galić i Amera Bahtijara. ”Državna agencija za istrage i zaštitu najoštrije osuđuje svako gušenje slobode izvještavanja i slobode medija u Bosni i Hercegovini”, kazali su i pojasnili kako jedan od osumnjičenih za atak na novinare, Antonijo Vrljić, nije njihov uposlenik.

 

Ne znači to, međutim, da je Vrljić dokoni, nezaposleni nasilnik, sasvim suprotno – državni je službenik i plaću prima u Agenciji za školovanje i stručno usavršavanje kadrova pri Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine!

 

U BiH je od pasivnosti ”nadležnih institucija” vrlo često gora njihova aktivnost. Ili, kako je to upravo povodom napada na Galić i Bahtijara napisala Amila Kahrović-Posavljak, nije incident to što se njima dogodilo, već pravilo, dok je novinarstvo (i) portala Tačno.net u današnjem bosanskohercegovačkom društvu incidentno.

 

Tek nekoliko dana prije nego će urednici i uredniku na nos skočiti odlazak u kino, novinari i vlasnik jednog drugog portala, Klix.ba, vidjeli su i osjetili što je puni angažman onih, pomenutih ”nadležnih institucija”. Na isteku prošle godine, dvadeset i devetog prosinca, pripadnici policije Kantona Sarajevo i Republike Srpske, da baš tako, zajednički, u jaknama sa natpisima na ćirilici i latinici, kao braća i suborci, ušli su u redakciju Klixa i za sedam-osam sati pretresa izvrnuli je naopako.

 

Odnijeli su, na kraju, mobitele glavnog urednika i vlasnika i devetnaest hard diskova. Razlog: istraga snimka koji je Klix.ba objavio neposredno nakon posljednjih općih izbora u BiH i na kojem tadašnja i sadašnja predsjednica Vlade Republike Srpske Željka Cvijanović nekoga informira o tome da je Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika osigurao većinu u Narodnoj skupštini RS-a tako što su ”kupili dva papka”.

 

Od tada, od trenutka objave snimke skandaloznog sadržaja, umjesto ka postupku Željke Cvijanović i svim posljedicama – prije svega onoj da većina u parlamentu manjeg entiteta nije odraz biračke volje, već najobičnije trgovine – pažnja se pokušava usmjeriti ka Klixu. Ispalo je, dakle, kako je prvi problem odakle tom mediju snimak, a drugi i posljednji tko je uopće, kada i gdje snimao premijerku zauzetu kupoprodajnim poslovima.

Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on

 

Kako su u pomenutoj redakciji uporno i profesionalno štitili svoj izvor, ne čineći pri tome ništa nelegalno, tako su, na kraju, dobili policijsku posjetu i poruku jednog od inspektora da to što su učinili ”ne smije proći nekažnjeno”.

 

Tako, eto, problem nije ono što bi inače i svugdje bilo problematično, već je problem što se za to saznalo. Čak je i nesretna Željka Cvijanović, nesvjesno da ne bude zabune, indirektno priznala kupovinu poslanika, rekavši kako je ona žrtva kršenja zakona koji zabranjuje neovlašteno snimanje i prisluškivanje! O kupljenim papcima se, međutim, nije oglasila ni ranije, niti nakon što ju je tanka, klimava većina u Narodnoj skupštini potvrdila kao novu prvu ministricu.

 

Kratka je povijest slobodnog novinarstva u Bosni i Hercegovini, ali sadržajna, kako onim što su otkrili i objavili neki od novinara i urednika, tako, ako ne i više, različitim oblicima terora nad novinarima.

 

Za ovih dvadeset i pet godina neovisnosti, žurnalisti u BiH su prisluškivani, praćeni, premlaćivani, redakcije bombardirane, dok je Jadranko Božanović, urednik Radio Zavidovića, ubijen u jesen posljednje ratne godine, nakon što je ubojicama otvorio vrata stana u kojem je živio s majkom.

 

Nije, dakle, ništa novo ni neobično u onome što se desilo Štefici Galić i Ameru Bahtijaru, pa niti u onome što su vidjeli i doživjeli u Klixu. Drugačije, međutim, jesu okolnosti, kao i bosanskohercegovačko novinarstvo, uvelike pacificirano, sve manje utjecajno i kao takvo sve podložnije pritiscima.

Od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva

 

Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, BiH je imala jedan ozbiljan medijski centar – Sarajevo – i u njemu tek nekoliko profesionalnih, od politike neovisnih, istraživačkih i kritičkih medija. Kvalitet je, međutim, bio daleko iznad kvantiteta, što nije prolazilo bez posljedica.

 

Novinari nekadašnjih Dana i još uvijek žive Slobodne Bosne mogli bi do kraja ovog stoljeća pričati o raskošnom repertoaru pritisaka na njih i navoditi primjere u kojima su ”nadležne institucije”, od sudova do policije, služile svemu, samo ne njihovoj zaštiti.

 

Tako je, primjera radi, policijska istraga otkrila da napad ručnom bombom na redakciju Dana, tamo s kraja devedesetih godina, zapravo nije napad, već da je ručna bomba slučajno ispala jednako slučajnom prolazniku pored prostorija tog tjednika!

 

Tehnološki napredak i famozno slobodno tržište u ovom su stoljeću radikalno izmijenili medijsku scenu: nikada u BiH nije bilo više, makar (ako se tako uopće može reći) povremeno ili prividno slobodnih medija, a nikada njihov utjecaj nije bio manji. Kakofonija, naprosto, zaglušuje ono što vrijedi čuti.

 

U takvoj situaciji je, naravno, proširena mogućnost pritiska na one kojima još uvijek nisu odumrli novinarski nervi. I takvi su, kako reče pomenuta Amila Kahrović-Posavljak, incident.

 

Sve drugo, od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Filed Under: ORBI ET POPULIS Tagged With: autograf.hr, Ekonomski fakultet, Emir Imamović, incident, kriminal, Mostar, napad, novinar, novinarstvo, Novosti, orbi, palica, policija, populis, portal, profesor, Slavo Kukić, Štefica Galić, Sveučilište, tjednik

Bog za svijeću

Autor: Viktor Ivančić / 06.01.2015. 1 Comment

Kardinal Josip Bozanić specijalizirao se za jake sintagme. Otkako je na božićnoj misi u zagrebačkoj prvostolnici digao glas protiv ”ideologa razvaline”, ne prestaju rasprave i nagađanja oko tog retoričkog izuma. Može se već govoriti o svojevrsnoj tradiciji odgonetanja i traženja dubljih značenja u Bozanićevim blagdanskim dosjetkama.

 

Početkom svog mandata, sjetimo se, kardinal je skovao čuveni ”grijeh struktura”, onda je u nekom od narednih božićnih nastupa to majstorski pretumbao u ”strukture grijeha”, da bi se sada, s ”ideolozima razvaline”, definitivno potvrdio kao najkreativniji autor domišljaja u kojima će biti sažeti uzroci svekolike hrvatske tragedije.

 

Čak su i predsjednički kandidati na jednom od predizbornih sučeljavanja bili upitani na koga je točno kardinal mislio prozivajući ”ideologe razvaline”, pa su Kolinda Grabar-Kitarović i Ivo Josipović – ne dovodeći novu frazu u pitanje – hrabro uprli prstom jedno prema drugom. Sam kardinal, ponovivši tokom mise svoju umotvorinu više od deset puta, istaknuo je kako ”ideolozima razvaline, u njihovim rušilačkim nastojanjima, uvijek smetaju čuvari temelja kuće”.

 

Većina tumača pretpostavlja da bi ”kuća” imala simbolizirati Hrvatsku, dok su ”čuvari temelja” bez sumnje hrvatski branitelji. Oni su, naime, tu ”kuću” i izgradili, rečeno je u propovijedi, predvođeni blagopokojnima Franjom Tuđmanom i Franjom Kuharićem, i to – kako je naglasio kardinal Bozanić – ”uz pomoć samog Boga, zagovorom Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca”. I sada ta specijalna jedinica, kojoj se pridružio i prvi čovjek Kaptola, zadnjim naporima brani već prilično skršenu kuću-Hrvatsku, odnosno ono što je od nje ostalo, od ”ideologa razvaline”.

Manje je poznato, međutim, da je nova božićna sintagma značenjski izbrušena dan ranije, na Badnjak, kada je kardinal posjetio prosvjednike u šatoru ispred Ministarstva branitelja, blagoslovio ih i obećao im daljnju pomoć Katoličke crkve, te se tom prilikom susreo s Dariom Kordićem, čovjekom koji je odslužio višegodišnju zatvorsku kaznu zbog najtežih ratnih zločina

 

Manje je poznato, međutim, da je nova božićna sintagma značenjski izbrušena dan ranije, na Badnjak, kada je kardinal posjetio prosvjednike u šatoru ispred Ministarstva branitelja, blagoslovio ih i obećao im daljnju pomoć Katoličke crkve, te se tom prilikom susreo s Dariom Kordićem, čovjekom koji je odslužio višegodišnju zatvorsku kaznu zbog najtežih ratnih zločina. Dirnut trenutkom, ratni je zločinac kardinalu poljubio ruku, s istim žarom kojim će to učiniti predsjednički kandidati.

 

– Radi vaše sutrašnje propovijedi, dobro je što smo organizirali ovaj susret – došapnuo je ozarenom Bozaniću njegov osobni savjetnik. – Dario je, Bogu hvala, ostavio iza sebe divne razvaline.

 

– Ma nemoj? – iznenadio se kardinal. – Kakve razvaline?

 

– One u Ahmićima – pojasnio je savjetnik. – Bilo ih je, doduše, još mnogo, ali Ahmići su ipak posebni. Tamo, znate, nije ostao ni kamen na kamenu. Svi zatečeni seljani su pobijeni, uglavnom starci, žene i djeca, uključujući jednu trogodišnju bebu. Naposljetku je i džamija minirana i srušena. Uzoran rad!

 

– Kakve to veze ima s mojom propovijedi? – još se jače začudio kardinal.

 

– Kada budete spominjali ”ideologe razvaline”, bolje je da ispred sebe imate živu sliku, nego da to zvuči kao šuplja fraza – odgovorio je savjetnik.

 

– Kakvu živu sliku, za Boga miloga?! – pobunio se kardinal. – Ja namjeravam govoriti o metaforičkim razvalinama, a ne o onim stvarnim. Neću valjda banalizirati božićnu misu.

 

– Metafora ima smisla samo ako nam uvjerljivo približava stvarnost – mirno je uzvratio savjetnik. – U protivnom bi se moglo pomisliti da su ti vaši ”ideolozi razvaline” čiste apstrakcije, rezultat nekakve spiritualne forenzike. Nije, uostalom, svakidašnje iskustvo da vam arhitekt tako krasne razvaline kao što su Ahmići cjeliva ruku. A ni vama, koliko sam primijetio, nije silazio osmijeh s lica.

 

– Skaredno je to što govoriš! – priprijetio je kardinal prstom. – Dobro znaš da imam na umu sasvim drugu vrstu rušilaštva. Osim toga, ideja je da prokažem ”ideologe razvaline”, a ne da se bavim izvođačima radova.

– Radi vaše sutrašnje propovijedi, dobro je što smo organizirali ovaj susret – došapnuo je ozarenom Bozaniću njegov osobni savjetnik. – Dario je, Bogu hvala, ostavio iza sebe divne razvaline. – Ma nemoj? – iznenadio se kardinal. – Kakve razvaline? – One u Ahmićima – pojasnio je savjetnik. – Bilo ih je, doduše, još mnogo, ali Ahmići su ipak posebni. Tamo, znate, nije ostao ni kamen na kamenu. Svi zatečeni seljani su pobijeni, uglavnom starci, žene i djeca, uključujući jednu trogodišnju bebu. Naposljetku je i džamija minirana i srušena. Uzoran rad!

 

– E pa sad… – zavjerenički se osmjehnuo savjetnik. – Dalo bi se pokazati kako je Kordić sravnio sa zemljom muslimansko selo i dao pobiti muslimanski živalj rukovođen, između ostaloga, i ideološkim porukama iz vrha Katoličke crkve. Znate li da je stalno nosio krunicu oko vrata? Ne bih se začudio da je smatrao kako svoj pothvat izvodi ‘‘uz pomoć samog Boga, zagovorom Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca”.

 

– To su odurne klevete! – razbjesnio se kardinal. – Sram te može biti! Za takve insinuacije ne postoje nikakvi dokazi!

 

– Čak i da dokazi nisu postojali – napomenuo je savjetnik – osigurani su naknadno. Prije deset minuta ste se, da vas podsjetim, s gospodinom Kordićem srdačno rukovali i udijelili mu blagoslov. Nije moglo biti efektnije.

 

– Što je tu efektno?

 

– Pa to da ljudski i ideološki podupirete čovjeka koji je razvalio Ahmiće, a sutra ćete na misi najgrubljim riječima napasti ”ideologe razvaline”.

 

Blijed kao kreč, tup kao deblo, kardinal Josip Bozanić prestravljeno je pogledao svoga savjetnika. Potom ga je dohvatio za nadlakticu, izveo iz šatora i, obuzet sumnjom, drhtureći na hladnom vjetru, konspirativno kazao:

 

– A da ja onda ipak odustanem od tih ”ideologa razvaline”? Što misliš? Mogu se vratiti ‘‘grijehu struktura’’ ili izmisliti nešto treće. Ionako je to sve vrlo slično. U crkvi se uvijek prodaje Bog za svijeću.

 

– Ali zašto? – iznenadio se savjetnik.

 

– Pa sam si rekao. Nije baš zgodno da netko tko ideološki podržava autora razvalina u Ahmićima napada ”ideologe razvaline”. Tko će mi vjerovati?

 

– Naprotiv, preuzvišeni – umirio ga je savjetnik. – Baš je u tome štos. Bit ćete vjerodostojni po modelu Marca Garlasca.

 

– Tko je sad taj Marc Garlasco?

 

– Garlasco je, da vas kratko uputim, jedan od najboljih poznavatelja razvalina u današnjem svijetu. Do prije neku godinu bio je angažiran kao forenzički stručnjak u udruzi za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch. Analizirao je ruševine zgrada nakon zračnih bombardiranja, sastavljao ekspertize i na taj način osiguravao materijalne dokaze za istrage o kršenjima međunarodnog humanitarnog prava.

– Bože moj, kamo ide ovaj svijet… – tugaljivo je vrtio glavom kardinal. – Ide na božićne mise, razumije se – vedro je rekao savjetnik. – Tamo gdje ideolozi razvaline grme protiv ”ideologa razvaline”. – Ne budi okrutan – prekorio ga je kardinal. – Svakako na toj misi ne bih htio zvučati kao moralni idiot, nego kao poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj. – A u čemu je razlika, preuzvišeni? – nevino je savjetnik raširio ruke

 

– Zbog čega bi to bilo zanimljivo?

 

– Zbog toga jer je Garlasco ranije bio uposlen u Pentagonu, sa zaduženjem da odabire ciljeve bombardiranja i streljivo za njihovo uništenje, uz izračun ”prihvatljivog” broja civilnih žrtava. Što kažete na to? Jednom je, na primjer, u Bagdadu, mjesecima nakon što su leševi uklonjeni, stajao pred ruševinom koju je sam odredio kao metu napada i veli da ga je taj trenutak ”natjerao da zadrhti”. Shvaćate, preuzvišeni? Ista vrsta kompetencije omogućila mu je da se ostvari i kao zločinac i kao tužilac.

 

– Bože moj, kamo ide ovaj svijet… – tugaljivo je vrtio glavom kardinal.

 

– Ide na božićne mise, razumije se – vedro je rekao savjetnik. – Tamo gdje ideolozi razvaline grme protiv ”ideologa razvaline”.

 

– Ne budi okrutan – prekorio ga je kardinal. – Svakako na toj misi ne bih htio zvučati kao moralni idiot, nego kao poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj.

 

– A u čemu je razlika, preuzvišeni? – nevino je savjetnik raširio ruke.

 

– Nemoj tako – snuždilo se sveto lice. – Namjerno mi stvaraš nelagodu. Činiš me tjeskobnim. Uostalom, ja uopće nemam osobnog savjetnika.

 

– Svatko ima osobnog savjetnika, samo ako se odvaži da ga povremeno sasluša – kazao je savjetnik.

 

– Bože moj, kako je sve to postalo komplicirano… – uzdisao je kardinal, kao da traži utjehu, kao da vapi za hitnom ispovijedi, dok mu se mrzli vjetar zlobno uvlačio pod habit. – Kako se samo čine dalekima oni dani kada sam se tek zaredio. Jedina moja ambicija tada je bila da svjedočim istinu.

 

– Istinu?! – zabezeknuo se savjetnik. – Ne budite komični, preuzvišeni! Pa valjda ste sada iznad takvih trivijalnosti. Osim toga, u ovome slučaju istinu svjedoči samo jedna osoba. Zove se Dario Kordić. U momentu kada je kleknuo na sveto hrvatsko tlo i pobožno vam cjelivao ruku, svima je sasuo istinu u lice.

 

– Kakvu istinu?

 

– Popu pop, a grobu grob!

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Filed Under: OSVRT Tagged With: Ahmići, autograf.hr, Badnjak., Bog, Crkva, Dario Kordić, džamija, Hrvatska, ideologija, katolik, kazna, Novosti, osvrt, portal, rat, svijeća, teologija, tjednik, Viktor Ivančić, vjera, zatvor, zločin

Kako čitati Pikettyja

Autor: Srećko Horvat / 18.12.2014. Leave a Comment

Kapital u dvadeset prvom stoljeću Thomas PikettyThomas Piketty, ”Kapital u dvadeset prvom stoljeću”, Profil, 2014.

 

U povodu nedavnog prijevoda ”Kapitala u dvadeset prvom stoljeću” na hrvatski jezik, Hrvatska radiotelevizija (HRT) posvetila je čitavu jednu emisiju toj temi. Na početku emisije, u specijalnom prilogu kamera obilazi Zagreb i ispituje naizgled slučajne prolaznike jesu li čitali Thomasa Pikettyja.

 

Navodno su sva strana izdanja, u očekivanju hrvatskog prijevoda, već razgrabljena, a teško je naći neku osobu koja ultimativni svjetski bestseler nije pročitala. Jedan mladić nosi knjigu pod rukom šetajući Cvjetnim trgom, drugi na biciklu, treći odgovara u kamere nacionalne televizije da je Piketty ”baš kao i Saint-Simon početkom 19. stoljeća pokazao da će naslijeđeno bogatstvo rasti brže od zarađenog”, jedna djevojka rezolutno odgovara kako Piketty neuspješno pokušava ”ukinuti spiralu inegalitarizma, a zadržati kompetitivnost” itd.

Autor ”Kapitala u 21. Stoljeću” smatra da je postojeća raspodjela nepravedna, ali cilj mu nije rušenje kapitalističkog sistema, već njegovo popravljanje. Tragedija je u tome što smo danas u tako očajnoj situaciji da se čak i Pikettyjeve mjere čine radikalnima

 

Naravno, nakon što nam se u studiju obrati voditeljica, saznajemo da se režiser Igor Bezinović poigrao u svom prilogu i zamislio situaciju što bi zaista bilo da su svi pročitali Pikettyja. Ono što je, međutim, potvrdio tim nadrealnim prilogom jest realna situacija: ”Kapital u dvadeset prvom stoljeću” zaista je uz bok knjigama kao što su Habermasova ”Teorija komunikativnog djelovanja”, Rawlsova ”Teorija pravičnosti” ili Fukuyamin ”Kraj povijesti i posljednji čovjek”.

 

Sve su to knjige koje premašuju četiristo stranica (Piketty dolazi do 700), naširoko se citiraju, premda ih nitko zapravo do kraja nije pročitao. Ispada da je dovoljno ponoviti tek nekoliko teza i fraza, kako bi se stekao dojam da se pročitalo ono što svi naizgled čitaju.

 

Čak se i hrvatski premijer Zoran Milanović pohvalio kako je preko ljeta čitao Pikettyja, spram kojega je – kako kaže – Karl Marx ”obična improvizacija”. Ubrzo mu se pridružio i hrvatski ministar gospodarstva. A početkom oktobra 2014. svoju recenziju ”Kapitala u dvadeset prvom stoljeću” objavio je i najbogatiji čovjek svijeta Bill Gates, pod naslovom ”Zašto je nejednakost važna”.

 

Čak je i papa Franjo slijedio taj svjetski trend i nakon što je kanonizirao Ivana Pavla II., koji je, usput rečeno, smatran spiritualnom desnom rukom Ronalda Reagana, tvitao da je ”nejednakost korijen sveg zla”. Koliko je zabrinjavajuća sama činjenica da papa koristi Twitter i u 140 znakova tumači najveće probleme današnjice lijepo je pokazao Klemen Slakonja u svojoj zadnjoj inkarnaciji…

 

Kako dakle protumačiti uspjeh te knjige od 700 stranica? Kako protumačiti da je Piketty na engleskom i francuskom zajedno prodao gotovo milijun primjeraka i da se knjiga ne skida sa svjetskih top-lista? Jedno od mogućih objašnjenja nalazi se u najpoznatijem sloganu Occupy Wall Streeta – 99% vs. 1%. Otkad je okupiran Zuccotti Park svijetom se viralno proširila ideja da je do financijske krize 2007./2008. došlo zbog akumulacije bogatstva u rukama 1%.

Čak se i hrvatski premijer Zoran Milanović pohvalio kako je preko ljeta čitao Pikettyja, spram kojega je – kako kaže – Karl Marx ”obična improvizacija”. Ubrzo mu se pridružio i hrvatski ministar gospodarstva. A početkom oktobra 2014. svoju recenziju ”Kapitala u dvadeset prvom stoljeću” objavio je i najbogatiji čovjek svijeta Bill Gates, pod naslovom ”Zašto je nejednakost važna”

 

Ono što je Piketty pokazao jest da je ta tvrdnja u principu točna, osim što zapravo možemo govoriti o 0,1%. A za razliku od pukog slogana, Piketty je svoju tezu obrazložio bogatim statističkim podacima.

 

Kako je francuski original knjige bio gotovo neprimjetan, došli su Krugman i Stiglitz, koji su se temom nejednakosti bavili godinama, te lansirali upravo prevedenu knjigu kod Harvarda u svjetski bestseler. Time su i njihove teorije, kao i slogani Occupy Wall Streeta, konačno našle legitimaciju. Gledano iz tog rakursa, Piketty je radikalan jer se u SAD-u, gdje je takva debata sve do OWS-a bila praktički nemoguća, konačno počelo govoriti o ekonomskoj nejednakosti, a povratno je ta rasprava došla i u Francusku, ostatak Europe i napokon… na Balkan.

 

Što zapravo tvrdi Piketty? Njegovo se istraživanje zasniva na dvije temeljne teze. Prva je da koncentracija kapitala u malom broju ruku stvara nejednakost. Druga je da je danas povrat od kapitala veći od ekonomskog rasta.

 

To je formula r>g (fundamentalna sila divergencije) koja postaje temeljnom formulom ”Kapitala u dvadeset prvom stoljeću” (r = prosječna godišnja stopa povrata od kapitala, g = stopa rasta ekonomije).

 

Koje je rješenje koje Piketty nudi? Progresivno oporezivanje bogatstva na svjetskom nivou.

 

Što je novost koju uvodi Piketty? Ako na umu imamo povijest političke ekonomije, dolazimo do zaključka da je jedina novost bogata baza podataka koju je u svojoj knjizi ponudio, jer je prva teza već prisutna u prvom svesku Marxova ”Kapitala”, u kojemu Marx govori o tendenciji kapitala da ide u smjeru oligopola tj. monopola, a druga je već sadržana kod Ricarda koji se zalaže za porez na zemljišnu rentu.

 

Kao što je pokazao David Harvey, prvi problem kod Pikettyja nalazimo u njegovoj definiciji ”kapitala”. Za Pikettyja, ”kapital” je naprosto sve (i zemljište i nekretnine i dividende i obveznice i dionice itd.). Međutim, kao što znamo iz političke ekonomije, bogatstvo koje se ne koristi produktivno – primjerice zemlja – nije kapital.

Što zapravo tvrdi Piketty? Njegovo se istraživanje zasniva na dvije temeljne teze. Prva je da koncentracija kapitala u malom broju ruku stvara nejednakost. Druga je da je danas povrat od kapitala veći od ekonomskog rasta

 

Kapital je proces, a ne stvar. Prvi je problem Pikettyja u tome što brka bogatstvo s kapitalom, pa bi se knjiga u skladu s tim trebala zvati ”Bogatstvo u dvadeset prvom stoljeću”, ali onda bi, dakako, izostala referenca na najpoznatiju knjigu o kapitalu, onu Marxovu, a time i dobar PR-moment koji je zasigurno pridonio popularnosti knjige.

 

Drugi problem izvire upravo iz tog brkanja bogatstva i kapitala: Piketty nije napisao ”Kapital” za 21. stoljeće. Kao što i sam kaže u knjizi, on pripada generaciji koja je 1989., kad je pao Berlinski zid, imao 18 godina i otada je ”doživotno cijepljen protiv antikapitalističkog diskursa”.

 

U mnogim intervjuima Piketty će eksplicitno reći da nije marksist i da ne smatra da je kapitalistički način proizvodnje loš per se. Dok se Marx fokusirao prvenstveno na kapitalističke uvjete proizvodnje, Piketty ih uopće ne propituje: on se čak zalaže za poduzetništvo, smatrajući da je dovoljno riješiti fiskalnu politiku. Ovdje kao da ne čuje riječi Warrena Buffetta, kojega i spominje na jednom mjestu kao nekoga tko je ipak razriješio pitanje nasljednog kapitala. Međutim, ne dodaje da je upravo Buffett ostao znamenit po izjavi da se ”preko porezne politike vodi klasni rat i moja klasa, bogatih, pobjeđuje”.

 

I tu dolazimo do najvećeg problema ”Kapitala u dvadeset prvom stoljeću”. Rješenje za koje se zalaže Piketty sastoji se u progresivnom svjetskom oporezivanju kapitala, odnosno bogatstva. Međutim, ono što ispušta iz vida jest da se ovdje radi upravo o ”klasnom ratu”, kako to točno primjećuje jedan od najvećih svjetskih milijardera.

 

Piketty će sam priznati da je svjetski progresivni porez utopija, pa potom dodaje da, u slučaju da ta mjera zbog realnih faktora nije ostvariva, još uvijek ostaje moguće provesti je na kontinentalnom, europskom ili nacionalnom nivou.

 

Ovdje ne treba biti ekonomist da bismo shvatili zašto se zaista radi o utopiji: ukoliko imate progresivni porez na bogatstvo recimo u Hrvatskoj ili Sloveniji, a istu fiskalnu politiku nemate u svim zemljama Europske unije, kapital će naprosto bježati iz jedne države u drugu i naposljetku pronaći svoje utočište u poreznim oazama.

Ako u Hrvatskoj danas prema ”Forbesu” – podaci koji su, po Pikettyju, s pravom neprecizni, ali ipak daju barem neke koordinate – ima preko 280 multimilijunaša, a prema Eurostatu 800.000 ljudi živi u siromaštvu, dok se premijer istovremeno hvali čitanjem Pikettyja, zar ključno pitanje nije samo koja je veza između tih bogataša i rastućeg siromaštva, već i koja je veza između politike i ekonomije?

 

I to nas dovodi do ključnog problema. Ukoliko ne postoji svjetska fiskalna politika, koja bi u svakoj državi sadržavala progresivni porez na imovinu, nasljedstvo itd., čitavo Pikettyjevo rješenje pada u vodu. A zašto?

 

Upravo zato jer u obzir ne uzima klasni aspekt akumulacije kapitala i nejednakosti.

 

Pitanje fiskalne politike nije tek ekonomsko pitanje, već političko pitanje par excellence. Na nekoliko mjesta u knjizi Piketty, doduše, priznaje da bi ekonomija trebala biti dio političke ekonomije i da se ekonomija nikad nije smjela odvojiti od drugih grana društvenih znanosti, ali u ključnom trenutku, nakon 700 stranica ekonomske analize, ne ulazi u pitanje koje je temeljno za njegovu centralnu tezu (povećanje nejednakosti uslijed akumulacije i koncentracije kapitala) i rješenje (progresivni svjetski porez): čak i da se progresivni porez na imovinu ostvari u samo jednoj zemlji, nužno moramo govoriti o politici.

 

Piketty u ”Kapitalu u dvadeset prvom stoljeću”, istina, tvrdi da je povijest raspodjele bogatstva ”duboko politička povijest”, ali ono gdje ostaje kratak upravo je politička strana te povijesti. Ako u Hrvatskoj danas prema ”Forbesu” – podaci koji su, po Pikettyju, s pravom neprecizni, ali ipak daju barem neke koordinate – ima preko 280 multimilijunaša, a prema Eurostatu 800.000 ljudi živi u siromaštvu, dok se premijer istovremeno hvali čitanjem Pikettyja, zar ključno pitanje nije samo koja je veza između tih bogataša i rastućeg siromaštva, već i koja je veza između politike i ekonomije?

 

Ili kako to da premijer čita knjigu koja se bori protiv nejednakosti, a njegova ekonomska politika svakim danom proizvodi još više nejednakosti?

 

Tih 280 multimilijunaša prilično je točna prognoza o onih 250 bogatih obitelji o kojima je sanjao Franjo Tuđman i nije slučajno da je do akumulacije tog bogatstva došlo upravo u periodu tranzicije, u kojemu se vodio klasni rat iz kojega su Buffettovi hrvatski pajdaši izašli kao pobjednici. Ključno pitanje je ono o državi, koja je u tom razdoblju služila kao desna ruka kapitala, omogućujući (kroz porezne olakšice, prodaju firmi za jednu kunu itd.) da se hrvatska ekonomija pretvori u tržište oligopola.

Ono gdje Piketty ostaje nedovoljno radikalan jest upravo prelazak iz ekonomije u politiku. Ukoliko želimo promijeniti fiskalnu politiku, onda ne možemo iz vida ispustiti notornu činjenicu da je upravo kapital onaj koji odabire političare koji potom određuju kakvi će biti porezi. Tako dugo dok se u pitanje ne dovedu sami preduvjeti opstanka kapitalizma, kapital će i dalje neometano akumulirati i proizvoditi još veće nejednakosti

 

Piketty je svojom mjerom, htio to ili ne, blizak Billu Gatesu koji u svojoj recenziji ”Kapitala u dvadeset prvom stoljeću” očekivano govori o filantropiji kao jednom od rješenja. Čovjek koji je težak oko 80 milijardi dolara rješenje vidi u raspodjeli bogatstva.

 

Naravno, Piketty ne misli da je dovoljno uzeti dio tog golemog bogatstva i preusmjeriti ga tamo gdje ga nema, već je njegova mjera ipak nešto kompleksnija.

 

Međutim, kad se stvar sažme, radi se o tome da ni jedan ni drugi, ni najveći svjetski bogataš ni najveći kritičar svjetskog bogatstva, zapravo ne propituju same uvjete rasta nejednakosti.

 

Jedino i zaista radikalno rješenje dao je Oscar Wilde u svojem spisu o ”Duši čovjeka pod socijalizmom” kad, govoreći o filantropiji i milostinji, kaže da rješenje nije u tome da se siromašni održe na životu, već da treba pokušati rekonstruirati društvo na takvim osnovama da samo siromaštvo bude nemoguće.

 

”Baš kao što su najgori robovlasnici bili oni koji su bili ljubazni prema svojim robovima, čime su spriječili da oni koji su najviše patili od užasa tog sustava shvate te užase, tako su i danas oni koji čine najviše štete oni koji pokušavaju učiniti najviše dobra.”

 

Upravo iz tog razloga, premda mu se mora odati priznanje da je potaknuo dosad neviđenu globalnu raspravu o pitanju nejednakosti, Piketty nije dovoljno radikalan. Da parafraziramo Wildea: rješenje nije u tome da se putem progresivnog svjetskog poreza bogataši održe na životu, već treba pokušati rekonstruirati društvo na takvim osnovama da samo bogatstvo koje se akumulira nauštrb siromašnih bude nemoguće.

 

Drugim riječima, ono gdje Piketty ostaje nedovoljno radikalan jest upravo prelazak iz ekonomije u politiku. Ukoliko želimo promijeniti fiskalnu politiku, onda ne možemo iz vida ispustiti notornu činjenicu da je upravo kapital onaj koji odabire političare koji potom određuju kakvi će biti porezi. Tako dugo dok se u pitanje ne dovedu sami preduvjeti opstanka kapitalizma, kapital će i dalje neometano akumulirati i proizvoditi još veće nejednakosti.

Problem je sam sustav koji će vječno proizvoditi ratove i nejednakosti, tako dugo dok se u pitanje ne dovedu sami njegovi temelji. Tragedija je u tome što smo danas u tako očajnoj situaciji da se čak i Pikettyjeve mjere čine radikalnima. Kad u navedenoj emisiji na HRT-u imate nekakvog samoproglašenog ”novog konzervativca” koji ignorantski i bezobrazno tvrdi da ne postoji nikakva logička veza između akumuliranog bogatstva i sve većeg siromaštva, onda nam je čak i Piketty potreban

 

Jednako kao i John Stuart Mill, Piketty smatra da je postojeća raspodjela nepravedna, ali problem za njega nije u privatnom vlasništvu. Sjetimo se kako je Mill tumačio zakon proizvodnje (ekonomska nužnost) i zakon raspodjele (socijalna reforma): ”Cilj kojemu treba težiti u sadašnjoj fazi poboljšanja čovjeka nije rušenje sistema privatnog vlasništva već njegovo popravljanje.”

 

Jednako tako, cilj kojemu Piketty teži nije rušenje kapitalističkog sistema već njegovo popravljanje (raspodijelimo bogatstvo i sve će biti u redu…). Štoviše, u intervjuu za FAZ krajem maja ove godine eksplicitno će reći: ”Divim se kapitalizmu, divim se privatnom vlasništvu i divim se slobodnom tržištu. Naravno da vidim da rast gospodarstva prije svega nastaje u kapitalizmu. Naravno da podržavam privatno vlasništvo, jer ono predstavlja temelj naše slobode. Nikad nije bilo toliko kapitala kao danas.”

 

Mjesto na kojemu Pikettyju ipak valja priznati utopijski potencijal izvire iz svjetskog progresivnog poreza (naglasak je na svjetskom, a ne toliko na porezu). Međutim, čak ni ta mjera nije bez presedana u povijesti filozofije politike. Kao što dobro znamo, još je Kant u drugom definitivnom članu vječnog mira zagovarao tzv. Völkerbund, tj. savez naroda u kojemu bi se države, kao i pojedinci, odrekle slobode i prilagodile sveopćim zakonima te stvorile svojevrsni federalizam.

 

Dok je Kant ”savez naroda” zamišljao kao recept za nestanak ratova, Piketty ga zamišlja kao ekonomski Völkerbund za rješavanje nejednakosti. No kao što Kantova ideja nije vodila ”vječnom miru”, tako ni Pikettyjeva ne vodi ”vječnoj jednakosti”.

 

Problem je sam sustav koji će vječno proizvoditi ratove i nejednakosti, tako dugo dok se u pitanje ne dovedu sami njegovi temelji. Tragedija je u tome što smo danas u tako očajnoj situaciji da se čak i Pikettyjeve mjere čine radikalnima.

 

Kad u navedenoj emisiji na HRT-u imate nekakvog samoproglašenog ”novog konzervativca” koji ignorantski i bezobrazno tvrdi da ne postoji nikakva logička veza između akumuliranog bogatstva i sve većeg siromaštva, onda nam je čak i Piketty potreban.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: 21. stoljeće, autograf.hr, Eurostat, Forbes, Hrvatska, izdavač, kapital, Karl Marx, knjiga, lektira, Novosti, pisac, premijer, profil, Srećko Horvat, Thomas Piketty, tjednik, Zagreb, Zoran Milanović

Filip Ejdus: ”Srbiji će biti sve teže da sedi na dve stolice”

Autor: Drago Kovačević / 13.12.2014. Leave a Comment

Piše: Drago Kovačević

 

Filip Ejdus HOR 1 Foto Medija centar Beograd

Foto: Medija centar Beograd

Dr. Filip Ejdus docent je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, član je Foruma za međunarodne odnose i bivši direktor Centra za civilno-vojne odnose. Riječ je o mladom naučniku, rođenom 1979. godine, ali sigurno jednom od najznačajnijih autoriteta u regionu kada su u pitanju međunarodni odnosi i bezbjednosna politika. Za ”Novosti” govori o srpskoj spoljnoj i bezbjednosnoj politici.

 

Sve je teže razumijevati spoljnu politiku Srbije. Aktuelna koalicija na vlasti već dvije godine ponavlja mantru ‘I EU i Rusija’ koja jako sliči na onu raniju ‘I Evropa i Kosovo’. Je li moguće zauzeti tako neutralnu poziciju u današnjem političkom i bezbjednosnom kontekstu?

Spoljna politika Srbije jeste ambivalentna, ponekad i šizofrena, ali je moguće razumeti zbog čega je takva. Prvo, u Srbiji istovremeno postoji snažna istovremena identifikacija i sa demokratskom Evropom i sa bratskom ”pravoslavnom” Rusijom. Geopolitička zategnutost između Evrope i Rusije dovodi Srbiju u stanje kolektivne kognitivne disonance, neprijatnog stanja u kome istovremeno imate nekoliko međusobno suprotstavljenih uverenja. U takvoj situaciji Srbija radi ono što je najlakše ali i najopasnije, a to je poricanje problema i zabijanje glave u pesak.

Srbija je u svojoj tranziciji imala iskustvo koje nije imala nijedna druga postkomunistička zemlja, a to su bombardovanje NATO-a i secesija dela teritorije. Zbog svega toga postoji potreba da se pronađe sopstveni put u EU, koji je do sada, nažalost, bio zaobilazan, krivudav i pun opasnih krivina. Od proglašenja vojne neutralnosti 2007. godine, preko četiri stuba spoljne politike, politike ”I Evropa i Kosovo”, pa sve do najnovije mantre ”I EU i Rusija”, put Srbije u EU kao da je stalno pod nekim znakom pitanja

 

Drugo, Srbija je u svojoj tranziciji imala iskustvo koje nije imala nijedna druga postkomunistička zemlja, a to su bombardovanje NATO-a i secesija dela teritorije. Zbog svega toga postoji potreba da se pronađe sopstveni put u EU, koji je do sada, nažalost, bio zaobilazan, krivudav i pun opasnih krivina. Od proglašenja vojne neutralnosti 2007. godine, preko četiri stuba spoljne politike, politike ”I Evropa i Kosovo”, pa sve do najnovije mantre ”I EU i Rusija”, put Srbije u EU kao da je stalno pod nekim znakom pitanja.

 

Iako je aktuelnu spoljnu politiku moguće razumeti, treba otvoreno govoriti o tome koliko ona košta. Srbija je već platila ogromnu cenu neodlučnosti. Pred sam kraj hladnog rata, dok na primer u Estoniji još uvek nije bilo fiksnih telefona, Jugoslavija je bila najprosperitetnija zemlja Istočnog bloka. Tokom prvih posthladnoratovskih godina, dok se postkomunistička Evropa, sa izuzetkom Rusije i njenih satelita, krupnim koracima ”vraćala u Evropu”, Srbija je ostala zatočena u postjugoslovenskom limbu. Danas, nakon 25 godina lelujanja, Estonija je članica EU-a i NATO-a i jedna od najzdravijih ekonomija u Evropi, dok se Srbija nalazi na samom začelju postkomunističke Evrope.

 

Iako je u oktobru 2000. delovalo kao da Srbija hvata priključak, ubrzo se pokazalo da Milošević nije bio jedina prepreka za usvajanje nedvosmislenog proevropskog spoljnopolitičkog kursa. Nakon 14 godina meandriranja, Srbija se danas jednom rukom drži za EU a drugom za Rusiju, u trenutku kada se ove dve sile sve više udaljavaju jedna od druge. Krajnje je vreme da Srbija prelomi ili će se sama prelomiti.

 

Mogu li se današnja spoljna politika i odnos prema Rusiji i EU-u tumačiti i kao potpuno različiti stavovi predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, poznatog po političkom rusofilstvu, i premijera Aleksandra Vučića koji ostavlja utisak da je prozapadne orijentacije?

Postoji očigledna razlika između spoljne politike premijera Vučića i predsednika Nikolića. Dok se premijer pre svega trudi da unapredi odnose Srbije sa Nemačkom i Evropskom unijom, predsednik uporno radi na unapređenju odnosa sa Rusijom. Nikolić jedan dan izjavi kako je Srbija neutralna u odnosu na krizu u Ukrajinu, a Vučić sutradan to demantuje. Dok premijer ide u posetu Berlinu, predsednik kod kuće dočekuje Lukašenka. Na Vučićevo ”ništa ne može da uništi Bosnu i Hercegovinu”, Nikolić odgovara da ”nema lepka koji može da je poveže”.

Iako je aktuelnu spoljnu politiku moguće razumeti, treba otvoreno govoriti o tome koliko ona košta. Srbija je već platila ogromnu cenu neodlučnosti. Pred sam kraj hladnog rata, dok na primer u Estoniji još uvek nije bilo fiksnih telefona, Jugoslavija je bila najprosperitetnija zemlja Istočnog bloka. Tokom prvih posthladnoratovskih godina, dok se postkomunistička Evropa, sa izuzetkom Rusije i njenih satelita, krupnim koracima ”vraćala u Evropu”, Srbija je ostala zatočena u postjugoslovenskom limbu. Danas, nakon 25 godina lelujanja, Estonija je članica EU-a i NATO-a i jedna od najzdravijih ekonomija u Evropi, dok se Srbija nalazi na samom začelju postkomunističke Evrope

 

Ako su se i dogovorili da podele uloge, napravili su jako loš dogovor pošto više deluju kao raštimovani orkestar nego kao uigrani tim. Pre bih rekao da se radi o sve otvorenijem rivalitetu ne samo između dva naprednjačka moćnika, već i između dva spoljnopolitička koncepta, jednog pragmatičnog koji zagovara Vučić i drugog inadžijskog koji promoviše Nikolić i koji još uvek ima snažno uporište i u stranačkoj bazi i u biračkom telu.

 

Rusija se protivi širenju NATO-a jer to smatra ugrožavanjem svojih vitalnih interesa, mada često ponavlja da nema ništa protiv integracije Srbije u EU. Vlada Srbije često pak ističe kako Srbija neće u NATO, mada je to nezaobilazan uslov članstva u EU-u. O čemu se tu radi i koliko je Rusiji uopšte stalo do toga hoće li Srbija u NATO?

Članstvo u NATO-u nije ni formalni ni neformalni uslov za članstvo u EU-u. Činjenica je da su sve postkomunističke države koje su ušle u EU pre toga ušle u NATO, ali to i dalje ne znači da za vojno neutralne zemlje nema mesta u EU-u. O tome najbolje govore primeri Irske, Švedske, Austrije, Finske, Kipra i Malte.

 

Tačno je da su ove zemlje bogatije od Srbije, ali to zaista nije mnogo relevantno za celu priču, pošto to koliko će vas koštati neutralnost zavisi od zemlje do zemlje. Što se tiče Rusije, ona zvanično širenje NATO-a tretira kao pretnju za svoju nacionalnu bezbednost. Iako bi ulazak Srbije u NATO u geostrateškom smislu bio malo značajan i gotovo neprimetno produbio disbalans moći u korist Zapada, u simboličkom smislu to bi nanelo veliku štetu Rusiji.

 

Filip Ejdus HOR 2 Foto Moviespictures.org

Foto: Moviespictures.org

Srbija je jedan od poslednjih prijatelja koje Rusija ima u Evropi i njen ulazak u rivalski blok bio bi u Moskvi protumačen kao još jedna pobeda omraženog Zapada.

 

Odnos Rusije prema proširenju EU-a nešto je drugačiji. Iako se Rusija dugo nije protivila proširenju Unije, to raspoloženje se poslednjih godina menja, što možemo jasno da vidimo i na primeru Ukrajine. Rusija i EU više nisu partneri, već geopolitički rivali. Istina je da se Rusija i dalje deklarativno ne protivi ulasku Srbije u EU. Ipak, ona svojim postupcima može toliko da veže Srbiju za sebe da odluka o pristupanju EU-u postane isuviše skupa i da je građani na referendumu zbog toga odbace.

 

Evo jednog hipotetičkog scenarija. Srbija trenutno oko 62 odsto svoje spoljnotrgovinske razmene ima sa EU-om, dok nešto više od osam odsto odlazi na Rusiju i to dobrim delom zbog Sporazuma o slobodnoj trgovini. Zamislimo hipotetički da se u narednih nekoliko godina, paralelno sa pregovorima sa Evropskom unijom, srpski izvoz u Rusiju utrostruči, što bi svakako privremeno bilo dobro za srpsku ekonomiju.

Iako je u oktobru 2000. delovalo kao da Srbija hvata priključak, ubrzo se pokazalo da Milošević nije bio jedina prepreka za usvajanje nedvosmislenog proevropskog spoljnopolitičkog kursa. Nakon 14 godina meandriranja, Srbija se danas jednom rukom drži za EU a drugom za Rusiju, u trenutku kada se ove dve sile sve više udaljavaju jedna od druge. Krajnje je vreme da Srbija prelomi ili će se sama prelomiti

 

U momentu ulaska u EU, Srbija bi morala da raskine Sporazum o slobodnoj trgovini sa Rusijom, što bi izazvalo veliku štetu srpskim proizvođačima okrenutim ka Rusiji. Ovo bi mogao da bude veoma snažan argument protivnika evrointegracija uoči referendumskog izjašnjavanja. Ako se tome pridodaju totalna energetska zavisnost i velikodušna finansijska ponuda kakva je podelila Ukrajinu, Srbija koja je inače sklona evroskepticizmu i rusofilstvu mogla bi lako da u poslednjem trenutku bude otrgnuta od EU-a. Ne kažem da će se ovaj scenario obistiniti, ali treba biti jako obazriv. Odluke koje danas povećavaju manevarski prostor sutra će nam možda vezivati ruke.

 

U srpsko-ruskim odnosima nezaobilazno je pitanje Kosova. Rusija je angažovana protiv kosovskog priznanja i prijema u UN, mada se kod svojih aktivnosti u regionu i okupacije nekih teritorija poput Krima, Osetije i Abhazije zna pozvati na ”kosovski presedan”. Ne čini li vam se da je takvo ponašanje zapravo medvjeđa usluga Srbiji od koje Rusija ima koristi?

Rusija je višestruko profitirala na secesiji Kosova. Prvo je svoje protivljenje u Savetu bezbednosti naplatila kupovinom Naftne industrije Srbije daleko ispod cene i bez tendera. Onda je nezavisnost Kosova iskoristila kao izgovor za opravdavanje intervencije u Gruziji i priznanje Osetije i Abhazije, a zatim i kao presedan za aneksiju Krima. A šta je Srbija imala od ruske podrške u Savetu bezbednosti? Samo pothranjivanje iluzije da je Kosovo Srbija. Ko god je to želeo da vidi, bilo mu je jasno još pre 15 godina da je Kosovo nakon 1999. izgubljeno za Srbiju. Prijatelji su tu da govore istinu i pomognu da krenete dalje nakon poraza, a ne da vas uljuljkuju u nerealnim ambicijama.

 

Čini se da zapadni partneri, EU i SAD, ponekad zažmire na jedno oko u vezi izljeva ”ljubavi” srpske vlade prema Rusiji. Može li se to tumačiti kao kompenzacija za brže rješavanje faktične kosovske nezavisnosti i provođenje Briselskih sporazuma?

Može. SAD i EU imaju zajednički interes u regionu da očuvaju Bosnu i Hercegovinu i normalizuju odnose između Srbije i Kosova. Sve dok bilateralni odnosi između Srbije i Rusije ne ugrožavaju ove interese ne verujem da će se zbog toga u Vašingtonu i Briselu paliti crvena lampica. Proteklih godina Rusija jeste pojačala svoje ekonomsko i energetsko prisustvo u Jugoistočnoj Evropi, ali za sada nije uspevala da to pretoči u geopolitički uticaj, pošto je region i dalje snažno vezan uz EU i NATO. Ipak, ukoliko bi se proširenje EU-a ozbiljno usporilo, a transatlantski odnosi pokvarili, Rusija, kao i Turska, mogle bi svoje postojeće kulturne i ekonomske veze sa regionom da unovče na drugi način.

Rusija je višestruko profitirala na secesiji Kosova. Prvo je svoje protivljenje u Savetu bezbednosti naplatila kupovinom Naftne industrije Srbije daleko ispod cene i bez tendera. Onda je nezavisnost Kosova iskoristila kao izgovor za opravdavanje intervencije u Gruziji i priznanje Osetije i Abhazije, a zatim i kao presedan za aneksiju Krima. A šta je Srbija imala od ruske podrške u Savetu bezbednosti? Samo pothranjivanje iluzije da je Kosovo Srbija

 

Hoće li doći trenutak kada će Vlada Srbije morati jasno zauzeti poziciju oko rata u Ukrajini?

Hoće, osim ukoliko se rat ne završi brzo, što trenutno, nažalost, nije na vidiku. Formalno gledano, Srbija će svoju spoljnu politiku u potpunosti morati da harmonizuje sa EU-om tek po stupanju u članstvo. Ipak, politički gledano, što duže Srbija bude odbijala da se priključi sankcijama Moskvi, cena takve politike će rasti. Mnoge evropske države koje žele snažniju političku integraciju, a posebno istočnoevropske države koje su zainteresovane za jedinstveniju i glasniju spoljnu politiku prema Rusiji, neće biti presrećne da u svoje članstvo prime proruski orijentisanu Srbiju.

 

Državni vrh Srbije i mediji pompozno su najavili, a onda i dočekali ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je u Beograd svratio na nekoliko sati na proputovanju u Milano. Kakvog je, po vašem mišljenju, imala efekta ta posjeta i kakav je njen opšti odraz?

Putinova poseta i vojna parada su najveći efekat imale na budžet Republike Srbije, negativan, razume se. Male države ne organizuju vojne parade ni kada je ekonomska situacija prosperitetna, a kamoli u vreme ekonomske krize. Osim toga, vojne parade su relikt hladnog rata i po mom sudu predstavljaju odraz militarizma koji se kosi sa savremenim civilnim i miroljubivim vrednostima Evrope.

 

Filip Ejdus HOR 3 Foto Slobodnaevropa.org

Foto: Slobodnaevropa.org

Što se tiče efekta na spoljnopolitičku poziciju Srbije, mislim da ova demonstracija vojne sile nije nikoga ni zadivila ni zastrašila, osim možda pojedine građane Srbije. U regionalnim i svetskim medijima, onima koji su se ovom temom uopšte bavili, videla se slika pokislog rukovodstva koje ima velike ambicije, a malo municije.

 

Konačno, prirediti vojnu paradu za Vladimira Putina u trenutku kada ga čitava Evropa poredi sa Hitlerom i Miloševićem zbog aneksije Krima i intervencije u istočnoj Ukrajini, predstavlja prst u oko Zapadu.

 

Sa vojne parade organizovane povodom Putinova dolaska više nego zbog 70. godišnjice oslobođenja Beograda poslane su neke poruke koje se različito tumače. Što se htjelo tom paradom?

Umesto da Putin bude gost na paradi povodom oslobođenja Beograda, oslobođenje Beograda bilo je samo dekor za Putinovu posetu. Ruski predsednik je imao pametnija posla 20. oktobra i u svom kalendaru je imao slobodan samo 16. oktobar.

Umesto da Putin bude gost na paradi povodom oslobođenja Beograda, oslobođenje Beograda bilo je samo dekor za Putinovu posetu. Ruski predsednik je imao pametnija posla 20. oktobra i u svom kalendaru je imao slobodan samo 16. oktobar

 

Spremnost države da zbog Putinovog rasporeda pomeri obeležavanje ovog datuma četiri dana unazad najbolje govori o njenim pobrkanim prioritetima. Osim toga, celokupna ikonografija vojne parade sa uniformama iz Prvog svetskog rata i uz intoniranje ”Marša na Drinu” pokazuje visok stepen ideološke konfuzije. Da nije bilo Putina, antifašizam i Jugoslavija ne bi bili ni pomenuti.

 

Kako vidite razvoj srpsko-ruskih odnosa za nekoliko godina i što će te odnose prevashodno definisati? Hoće li to biti samo energetska zavisnost Srbije?

Srbija će, po svemu sudeći, ostati u velikoj meri energetski zavisna od Rusije. Na bilateralne odnose će sigurno uticati i odnos Srbije i EU-a. Ukoliko se integracija nastavi, Srbija će svoje bilateralne odnose sa Rusijom morati da revidira. Najpre, spoljna politika Srbije će morati da se sinhronizuje sa zajedničkom bezbednosnom i odbrambenom politikom EU-a, uključujući tu i sankcije i restriktivne mere. Ukoliko se sukob u Ukrajini nastavi, to znači da će EU i Rusija biti sve udaljenije jedna od druge. Srbiji će zbog toga biti sve teže da sedi na dve stolice.

 

Osim toga, kao što sam ranije rekao, pre ulaska u EU Srbija će morati da raskine Sporazum o slobodnoj trgovini koji je sa Rusijom sklopljen 2000. godine. Konačno, ukoliko se normalizacija odnosa sa Kosovom nastavi, ruski stav u Savetu bezbednosti biće sve manje značajan i verovatno revidiran. Paralelno sa ovim procesima, mislim da će u Srbiji jačati konzervativna evroskeptična opozicija koja trenutno nije zastupljena u Skupštini. Kako će ovaj čvor na kraju biti razvezan, zavisi od razboritosti onih koji odlučuju i zrelosti našeg javnog mnjenja da procene šta je najbolje za razvoj evropske i demokratske Srbije.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Filed Under: INTERVJU Tagged With: autograf.hr, Drago Kovačević, Drina, Estonija, EU, Europa, Filip Ejdus, intervju, komunizam, Kosovo, nafta, NATO, Novosti, politika, portal, premijer, Rusija, Slobodan Milošević, Srbija, tjednik, Vojislav Šešelj

Jezivije od horora

Autor: Boris Rašeta / 04.12.2014. Leave a Comment

Izborna šutnja”Izborna šutnja”, Drago Hedl, Ljevak, Zagreb, 2014.

 

Kad god na uvodnim stranicama knjige pročitate tipizirano upozorenje kako je svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima slučajna, odnosno, kako je sve izmišljeno, instiktivno krenete prema traženju paralela između radnje i zbilje. One su nakon ovakvih “disclaimera” gotovo zakonomjerne.

 

Prvo što tražite jest “ključ” a onda prema njemu dešifrirate slojeve zagonetke. Fjodor Mihajlović Dostojevski obratnu je postavku – kako nema ničeg fantastičnijeg od stvarnosti – ugradio u same temelje vlastite poetike.

 

Ruski je pisac nadahnuće tražio u crnim kronikama svoga vremena, u novinskim izvješćima prezrenog žanra, pa je neobično originalne motive, likove, fabule i radnje za “Karamazove”, “Demone” ili “Zločin i kaznu” nalazio u novinskim i sudskim zabilješkama o zločinima počinjenim po sobičcima Petrograda, mračnim ulicama oko Nevskog prospekta ili obalama rijeke Neve.

Drago Hedl objavio je prvi krimić, ”Izborna šutnja”, u kojemu opisuje mračne događaje u koje su upletene štićenice ženskog doma i neki osječki političari zamućene fizionomije, ali prepoznatljivih kontura…

 

Sličan postupak primjenjuje i Drago Hedl, čiji roman “Izborna šutnja” kreće od polazišne točke prema kojoj je najbolji okvir za krimić s elementima (socijalne) strave upravo kriminogena stvarnost u kojoj je užas postao do te mjere svakodnevan da se općinstvo naviklo na suživot s njim.

 

Roman, ne slučajno, počinje opisom idiličnog praskozorja na Dravi u Osijeku, koje prekida slučajno otkriće trupla utopljenice, mlade djevojke koja je, kako će se poslije pokazati, bila štićenica doma.

 

Nakon tog uvoda, na 350 stranica vješto pisanog, dinamičnog romana, u kojemu je sve, košarkaški rečeno “čista igra” (nema stanki, praznog hoda) slijedi opis događaja koji su, kako se frazerski veli, potresli Osijek.

 

To je naš “LA povjerljivo” – izmišljena priča djelomično je zasnovana na stvarnom događaju, tužnoj sudbini maloljetnica iz doma za odgoj mladeži i djece. Prostori u kojima se događa roman stvarni su, stvarni su i neki likovi, ali su nazvani drukčijim imenima.

”Izborna šutnja” vješto je i intrigantno ispričana priča o svijetu političara i narkomana, pedofila i plaćenih ubojica, sumnjivih poduzetnika i njihovih mutnih poslova…

 

To je čar literature: ne morate se, kao u novinarstvu, strogo držati činjenica. Sve vam je dopušteno, gospodar ste sudbine svojih junaka. A kad roman izađe, onda tu sudbinu dijelite s njima – kaže pisac Hedl.

 

”Na omotu Hedlove ‘Izborne šutnje’ trebalo bi pisati: ovo nije hrvatski krimić, ovo je istinski krimić koji se odmah može pretočiti u skandinavsku televizijsku seriju”, piše, u blurbu, Denis Kuljiš.

 

”‘Izborna šutnja’ Drage Hedla vješto je i intrigantno ispričana priča o svijetu političara i narkomana, pedofila i plaćenih ubojica, sumnjivih poduzetnika i njihovih mutnih poslova i bešćutna društva koje ne pokazuje ni trunku empatije prema nemoćnima. Upleteni su spremni posegnuti za mračnim metodama da bi ostali neotkriveni”, primjećuje pak Ivica Vrkić.

 

Pročitate li Hedla, vidjet ćete u 3D o čemu je riječ, a zanemarite li početni disclaimer, možda otkrijete i vezu fiktivnih likova i stvarnih figura grada na Dravi…

 

(Prenosimo iz tjednika Express).

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: autograf.hr, Boris Rašeta, Demoni, Drago Hedl, Express, fizionomija, Fjodor Mihajlović Dostojevski, horor, izbori, izdavač, kazna, knjiga, lektira, Ljevak, metoda, Osijek, poduzetnik, politika, šutnja, tjednik, Zagreb, zločin

Zidovi bez zida

Autor: Tomislav Jakić / 23.11.2014. Leave a Comment

Njemačka je obilježila događaj što je ušao u politički rječnik kao ”pad Berlinskog zida”. No svečarsku je atmosferu u Berlinu pokvario posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza, inače hvaljen na sva usta na Zapadu zbog blagoslova planu ujedinjenja Njemačke (pri čemu je prevaren obećanjem da se Atlantski pakt u zamjenu za njegovo ”da” neće širiti dalje prema istoku).

 

Upozorio je, naime, kako su zapadnim državnicima, prije svega onima u SAD-u, nakon nestanka zida u Berlinu i raspada SSSR-a ”udarili u glavu trijumfalizam i euforija”, što svijet dovodi na rub novoga hladnog rata. Vjerojatno slavljenici u Berlinu nisu očekivali takvo upozorenje, iako je ono potpuno na mjestu. I opravdava pitanje: u tih 25 godina – što smo dobili?

Na Istoku je prakticiran ”realni socijalizam”, sovjetski model zasnovan na strogo centralnom upravljanju svime, planskom gospodarstvu, svođenju privatnog vlasništva na minimum, jednopartijskom sustavu, policijskoj kontroli svega i svakoga i ograničavanju slobode kretanja, osobito slobode prelaska državnih granica prema Zapadu, ali i unutar bloka

 

Saveznici iz Drugoga svjetskog rata koji su zajedničkim snagama, pri čemu je najveći teret ponio Sovjetski Savez, porazili nacifašizam, ubrzo su se nakon njegova završetka, kako zbog hegemonističke politike Moskve tako i zbog antikomunističke histerije na Zapadu (uzrokovane dobrim dijelom i strahom krupnoga kapitala od ideologije što je podrivala njegove temelje), pretvorili u protivnike.

 

Mada je Churchill svojim govorom u Fultonu i kovanicom ”gvozdena zavjesa” svu odgovornost za faktičnu podjelu svijeta na Istok i Zapad prebacio na sovjetsku stranu, objektivni analitičari ne mogu poreći ni suodgovornost demokratskih država Zapada u kojima je, posebno u Americi, lov na ”komunističke vještice” demokraciju pretvorio u karikaturu. Vrijeme tzv. hladnog rata i blokovske podjele, ravnoteže straha, odnosno straha od uzajamnog uništenja nuklearnim oružjem, obilježilo je nekoliko desetljeća i nekoliko generacija.

 

Za to vrijeme, na Istoku je prakticiran ”realni socijalizam”, sovjetski model zasnovan na strogo centralnom upravljanju svime, planskom gospodarstvu, svođenju privatnog vlasništva na minimum, jednopartijskom sustavu, policijskoj kontroli svega i svakoga i ograničavanju slobode kretanja, osobito slobode prelaska državnih granica prema Zapadu, ali i unutar bloka.

 

U jeku hladnog rata, u Njemačkoj koja je bila podijeljena na dvije države, s dijametralno oprečnim političko-ekonomskim sustavima, u Berlinu je podignut zid, monstruozna građevina što je dijelila ”socijalistički” od ”kapitalističkog” dijela grada.

 

I taj će zid postati simbolom hladnog rata. Jedna jedina zemlja uspjela je otrgnuti se iz Staljinovog zagrljaja i lansirati svoj model – također socijalizma, ali u mnogim aspektima bitno različitog od onoga u Istočnom bloku.

Zid će postati simbolom hladnog rata. Jedna jedina zemlja uspjela je otrgnuti se iz Staljinovog zagrljaja i lansirati svoj model – također socijalizma, ali u mnogim aspektima bitno različitog od onoga u Istočnom bloku. Jugoslavenski je model, svojevrsni eksperiment koji je tekao, postao sušta negacija onoga sovjetskoga, osim u monopolu jedne stranke na vlasti i zamjetnoj ulozi policijske kontrole na unutarnjoj sceni

 

Jugoslavenski je model, svojevrsni eksperiment koji je tekao, postao sušta negacija onoga sovjetskoga, osim u monopolu jedne stranke na vlasti i zamjetnoj ulozi policijske kontrole na unutarnjoj sceni.

 

No Jugoslavija je s vremenom postajala sve liberalnija, imala je otvorene granice (u oba smjera), gospodarstvo je funkcioniralo na kombinaciji elemenata plana i slobodnog tržišta, velike su tvrtke uspješno, dakle profitabilno poslovale širom svijeta, u određenim granicama postojalo je privatno vlasništvo, ali i privatno poduzetništvo, a kategorije društvenog vlasništva i radničkog samoupravljanja omogućavale su zaposlenicima neku vrstu radničkog dioničarstva, pa čak i vlasništva nad pogonima u kojima su radili.

 

Većina građana Jugoslavije željela je da im što brže bude što bolje (ni oni nisu bili imuni na sirenski zov potrošačkog društva), ali nije pokazivala želju za radikalnom promjenom sustava, odnosno za njegovim odbacivanjem.

 

U Istočnom bloku periodično su se, međutim, javljale otvorene pobune, odnosno pokreti ili makar istaknuti pojedinci – disidenti koji su jasno pokazivali kako postoji duboko nezadovoljstvo sustavom i želja da ga se odbaci (Istočna Njemačka, Mađarska, Čehoslovačka, Poljska i, u konačnici, sam SSSR). Prije četvrt stoljeća došlo je do kulminacije u Njemačkoj Demokratskoj Republici, masovnim bijegom njezinih građana preko drugih zemalja Istoka na Zapad i pokretom pod geslom ”Mi smo narod” koji je tražio duboke unutarnje promjene.

 

Zatečeno događajima, mada je u Moskvi MihailGorbačov već lansirao politiku demokratizacije (glasnost i perestrojka), vodstvo u Istočnom Berlinu u panici je povuklo dramatičan potez – otvorilo je granične prijelaze prema Zapadu (pa dakle Berlinski zid nije pao, nego je otvoren odlukom još postojeće države DDR).

Pokušajmo u vrijeme održavanja simpozija u nekadašnjim sovjetskim satelitima na temu ”Svijet bez Zida” i ”25 godina slobode” hladno procijeniti kakva je za nas bilanca tih četvrt stoljeća. Evo, u naznakama: donijela nam je kriminalnu privatizacijsku pljačku, vratila na scenu neofašizam (kao i većini tranzicijskih država) kakav nijedna demokratska zemlja Zapada ne trpi, poništila međunacionalnu i međuvjersku toleranciju koje su ustupile mjesto netoleranciji, nepovjerenju, a nerijetko i mržnji, donijela praktični gubitak financijskog suvereniteta (banke u stranom vlasništvu) i značajan pad gospodarskih aktivnosti, bankrot i nestanak ranije uspješnih poduzeća, povezan sa sve većim brojem nezaposlenih, kao i zaposlenih ali sve siromašnijih

 

Bio je to nesumnjivo povijesni događaj za Njemačku, jer je otvorio mogućnost stvaranja jedinstvene Njemačke (govoriti o ujedinjenju farsično je, jer se sve svelo na to da je Zapadna Njemačka ”progutala” Istočnu i nametnula joj svoj sustav).

 

Bio je to također i startni znak za ostale zemlje Istočnog bloka da se može ići u promjene, pa i korjenite. Za Jugoslaviju – jedva. Jugoslavenski model neće pasti kao žrtva želje većine građana da ga odbace (kao što se danas voli tvrditi), nego agresivnog nacionalizma lansiranog iz Beograda (pa i vojnom silom), na koji je odgovoreno nacionalizmima drugih predznaka, što je u konačnici rezultiralo ratovima u kojima se raspala federacija. Dakle niti je Jugoslavija prije početka tranzicije bila isto što i tzv. Istočni blok, niti su države nastale njezinim raspadom u tranziciju ušle s jednakih pozicija kao ”politički Istok”. To treba naglašavati, jer to mnogi, pa i u Evropi, vole zaboravljati i prešućivati.

 

Pokušajmo u vrijeme održavanja simpozija u nekadašnjim sovjetskim satelitima na temu ”Svijet bez Zida” i ”25 godina slobode” hladno procijeniti kakva je za nas bilanca tih četvrt stoljeća.

 

Evo, u naznakama: donijela nam je kriminalnu privatizacijsku pljačku, vratila na scenu neofašizam (kao i većini tranzicijskih država) kakav nijedna demokratska zemlja Zapada ne trpi, poništila međunacionalnu i međuvjersku toleranciju koje su ustupile mjesto netoleranciji, nepovjerenju, a nerijetko i mržnji, donijela praktični gubitak financijskog suvereniteta (banke u stranom vlasništvu) i značajan pad gospodarskih aktivnosti, bankrot i nestanak ranije uspješnih poduzeća, povezan sa sve većim brojem nezaposlenih, kao i zaposlenih ali sve siromašnijih.

 

Da, dobili smo slobodne izbore, politički pluralizam, nesputanu slobodu govora (pod kojom se krijumčari najprizemniji povijesni revizionizam, ali i demoniziranje antifašizma i antifašističke borbe iz Drugoga svjetskog rata) i još – nepovratno ”požutjele” medije.

 

A izgubili smo, izuzmemo li zaista rijetke izuzetke, ozbiljno i vjerodostojno novinarstvo. Dobili smo vlast (bez obzira na to o kojim je strankama riječ) koja je zarobljenik ”isluženoga” neoliberalnog modela, koja je zaboravila što je to ”socijala” i kojoj nedostaje i snage i vizije da brani nacionalne interese zemlje i njezinih građana. I dobili smo sve veći raskorak između manjine koja ima (i može gotovo sve) i većine koja nema ili nema dovoljno (pa ne može gotovo ništa). Korupcija i kriminal cvjetaju.

 

Na svjetskoj sceni dobili smo, riječima Gorbačova, Zapad kojemu su nestankom socijalizma i raspadom SSSR-a u glavu udarili trijumfalizam i euforija, pa smo na pragu novoga hladnog rata. Jesmo li zbog svega toga, 25 godina nakon pada Berlinskog zida, postali istinski slobodni? Za ovu priliku ostat ćemo na pitanju.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Filed Under: ORBI ET POPULIS Tagged With: autograf.hr, banka, bankrot, Berlonski zid, država, gospodarstvo, Jugoslavija, nezaposlenost, Njemačka, Novosti, orbi, policija, politika, populis, portal, SAD, socijalizam, tjednik, Tomislav Jakić, tranzicija, zid

Kraj divnog prijateljstva

Autor: Filip Raunić / 16.11.2014. Leave a Comment

”Stvar je u tome da je Bibi kukavica. Dobra stvar s Netanyahuom je to što se boji pokretati ratove. Loša je stvar da ne želi napraviti ništa što bi dovelo do dogovora s Palestincima ili sunitskim arapskim državama. On je zainteresiran jedino za obranu od svoga političkog poraza. Nema muda”. Tim je riječima neimenovani američki dužnosnik opisao izraelskog premijera Benjamina Netanyahua u tekstu Jeffreyja Goldberga naslovljenom ”Kriza u američko-izraelskim odnosima i službeno je tu”, objavljenom u ”The Atlanticu”.

 

Goldberg dalje piše da je Netanyahu otpisao Obaminu administraciju i da planira razgovarati direktno s Kongresom i američkom javnosti kako bi onemogućio postizanje nuklearnog sporazuma s Iranom.

 

Najnovije su izjave samo etapa u višegodišnjoj krizi između SAD-a i Izraela. Odnosi pucaju iz dvaju ključnih razloga: osim nuklearnih pregovora s Iranom, kojima se Izrael oštro protivi, tu je i izgradnja novih ilegalnih židovskih naselja u okupiranim palestinskim područjima.

Kriza u odnosima SAD-a i Izraela traje od Obamine kampanje za prvi predsjednički mandat. Moćan židovski lobi, tradicionalno sklon Demokratskoj stranci zbog liberalne, odnosno intervencionističke vanjske politike, taj put nije podržao demokratskoga kandidata

 

Administracija Baracka Obame smatra kako takva politika sputava mirno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba, a Netanyahuova od nje ne želi odustati. Premda je u političkom folkloru neuobičajeno odgovarati na anonimne komentare, Netanyahu je na početku memorijalne ceremonije za izraelskog ministra ubijenoga 2001. pred parlamentom poručio: ”Naši najviši interesi, ponajprije sigurnost i jedinstvo Jeruzalema, nisu glavna briga onih anonimnih dužnosnika koji napadaju nas i mene osobno, jer napad na mene dolazi samo zato što branim državu Izrael.”

 

Iako tom prilikom nije precizirao na koga točno misli, sasvim je jasno da se referirao na prije spomenutu izjavu neimenovanog američkog dužnosnika. Ni američka krizna diplomacija nije mirovala, pa se tako među izraelskom političkom elitom najomraženiji američki visoki dužnosnik, državni tajnik John Kerry, telefonom nedavno javio Netanyahuu i ispričao u ime anonimnog dužnosnika koji ga je nazvao kukavicom.

 

Unatoč tvrdnjama američkih vlasti kako ne postoji kriza u odnosima, očito je da su odnosi SAD-a i Izraela na povijesno najnižim razinama te da postoji neslaganje oko krucijalnih pitanja vezanih uz Bliski istok. Tome svjedoči i listopadski posjet izraelskog ministra obrane Moshea Yaalona Washingtonu, tijekom kojeg su najviši američki dužnosnici, John Kerry i Susan Rice, odbili susret s njime.

 

Tvrdolinijaš Yaalon je ranije ove godine mirovnu misiju američkoga državnog tajnika kojoj je cilj obnova izraelsko-palestinskih pregovora nazvao opsesivnim mesijanstvom, što u Bijeloj kući očito nisu zaboravili.

Unatoč tvrdnjama američkih vlasti kako ne postoji kriza u odnosima, očito je da su odnosi SAD-a i Izraela na povijesno najnižim razinama te da postoji neslaganje oko krucijalnih pitanja vezanih uz Bliski istok. Tome svjedoči i listopadski posjet izraelskog ministra obrane Moshea Yaalona Washingtonu, tijekom kojeg su najviši američki dužnosnici, John Kerry i Susan Rice, odbili susret s njime

 

Kriza u odnosima SAD-a i Izraela, odnosno Obame i Netanyahua, traje od Obamine kampanje za prvi predsjednički mandat. Moćan židovski lobi, tradicionalno sklon Demokratskoj stranci zbog liberalne, odnosno intervencionističke vanjske politike, taj put nije podržao demokratskoga kandidata.

 

Nakon terorističkog napada 11. rujna, pozornost američke vanjske politike usmjerena je na Bliski istok, a ubrzo nakon što je pobijedio na izborima, Obama je objavio kako će njegova administracija promijeniti prioritete. Fokus američke vanjske politike trebao se preseliti u azijsko-pacifičku regiju – odlučeno je kako će SAD jačati vojnu prisutnost u tom dijelu svijeta.

 

Na početku prvog mandata aktualnoga američkog predsjednika objavljeno je i kako će obrambeni budžet doživjeti značajnija rezanja: u periodu od deset godina trebao bi se smanjiti za 450 milijardi dolara. S takvim najavama, u strahu za svoju poziciju u regiji, jačalo je nezadovoljstvo izraelske politike.

 

Kada su u lipnju krahirali izraelsko-palestinski pregovori pod medijacijom SAD-a, američka administracija upozoravala je Izrael kako bi neodustajanje od izgradnje novih naselja u Istočnom Jeruzalemu i Pojasu Gaze udaljilo zemlju i od najbližih saveznika te postavilo pitanje o spremnosti na uspostavljanje mira s Palestincima. Unatoč tome, Izrael je poručio kako neće odustati od gradnje novih domova.

 

Obama je nekoliko puta priopćio kako bi početne točke za pregovore trebale biti granice iz 1967., što Netanyahu smatra nerealnim.

Kriza u odnosima dolazi u vrijeme kada je Švedska priznala Palestinu, što je učinio i britanski parlament u neobvezujućoj deklaraciji, a i brojne zapadnoeuropske zemlje najavile su sličan potez. Američka politika smatra kako unatoč deklarativnoj podršci dvodržavnom rješenju, Netanyahu zapravo ne želi krenuti u tom smjeru

 

Ujedinjeni narodi su potkraj prošlog mjeseca pozvali Izrael da revidira svoj plan o izgradnji dodatnih tisuću domova u Istočnom Jeruzalemu, nazvavši ga kršenjem međunarodnog prava. ”Jeruzalem je pod opsadom”, ocijenio je palestinski promatrač na sjednici UN-a, dok je izraelski ambasador, držeći Bibliju, izjavio kako je ”Jeruzalem vječna prijestolnica naše suverene zemlje”, potvrdivši time duboku podijeljenost.

 

Prema ovogodišnjem izvješću američkoga Kongresa, SAD je od 1962. do danas Izraelu dao približno 100 milijardi dolara vojne pomoći; u posljednje vrijeme ona iznosi oko tri milijarde godišnje.

 

SAD i Izrael imaju poseban odnos, koji se očituje u tome da se dvije države međusobno podržavaju neovisno o trenutačnim političkim odlukama. Pa ipak, izraelsko-palestinsko pitanje i iranski nuklearni program doveli su do dubokih nesuglasica između dvaju najbližih saveznika. Umjesto bombardiranja iranskih nuklearnih postrojenja, koje je zagovarao Netanyahu, Obama se odlučio za pregovore koji su izazvali nezadovoljstvo Izraela.

 

Kriza u odnosima dolazi u vrijeme kada je Švedska priznala Palestinu, što je učinio i britanski parlament u neobvezujućoj deklaraciji, a i brojne zapadnoeuropske zemlje najavile su sličan potez. Američka politika smatra kako unatoč deklarativnoj podršci dvodržavnom rješenju, Netanyahu zapravo ne želi krenuti u tom smjeru.

 

Bilo kako bilo, zatvoreni krug nasilja na Bliskom istoku se nastavlja: dio Palestinaca represiju i izgradnju ilegalnih naselja koristi kao motiv i opravdanje za terorizam i nasilje, a izraelskim vlastima Hamasove terorističke akcije služe kao legitimacija za represiju.

 

Američki predsjednik Obama u drugi je mandat ušao odlučan da takvu situaciju razriješi i uspostavi mir u Izraelu i Palestini. Za sada, neuspješno.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Filed Under: ORBI ET POPULIS Tagged With: autograf.hr, Benjamin Netanyahu, demokracija, Filip Raunić, Jeffrey Goldberga, John Kerry, kriza, Moshe Yaalon Washington, Novosti, Obama, orbi, politika, populis, portal, prijateljstvo, SAD, Susan Rice, tekst, tjednik

Porfirije Perić: ”Ćirilica u Vukovaru je pitanje ljudskih prava Srba”

Autor: Saša Kosanović / 01.11.2014. Leave a Comment

Piše: Saša Kosanović

 

Porfirije Perić HOR 2 Foto Privrednik.net

Foto: Privrednik.net

(Napomena uredništva: Objavili smo, 20. rujna, razgovor koji je dr. Porfirije Perić dao Radio Beogradu uoči ustoličenja kao mitropolit zagrebačko-lubljanski. Zašto ga tako brzo opet ugošćavamo? Jer je ovo njegov prvi nastup za jedan medij u Hrvatskoj otkako je inauguriran i zato jer smo procijenili da su njegove mirotvorne i ekumenske poruke iako vrijedne te zaslužuju da ga još jednom s pažnjom saslušamo a, bude li sreće i poslušamo).

 

Iako su se mnogi iznenadili kada su čuli da dužnost mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga, nakon Jovana Pavlovića koji je umro u travnju ove godine, preuzima dr. Porfirije Perić, toj su se vijesti obradovali svi koji su imalo pratili dosadašnji rad toga 53-godišnjaka, donedavnog igumana manastira Kovilj u Vojvodini. Mitropolita Porfirija prati glas pristupačnog intelektualca velike životne energije, koji je od vojvođanskog manastira napravio mjesto susreta i istinski rasadnik dobrih ideja i dobre duhovne energije. Postao je, uz ostalo, poznat kao veliki ekumenist, borac protiv bolesti ovisnosti i duhovni prijatelj mnogih ljudi iz svijeta filma i muzike.

Sva patnja i nedaće pročišćuju čoveka koji se uzda u Boga. Zato je moja poruka: uzdajte se u Boga, budite hristoliki i neka, kao što se kaže u molitvi slavske svečarske anafore, Hristos bude između nas! Neka Hristos bude između nas pravoslavnih hrišćana, ali neka bude uvek i između pravoslavnih i braće katolika, sa kojima delimo ove balkanske prostore, svakodnevni život, a do 1054. godine i bogoslužbenu tradiciju

 

Zastupajući manje krute stavove o mnogim društvenim pitanjima, dosta se razlikovao od tradicionalnog imidža većine sveštenika SPC-a. Njegov je izbor posebno zanimljiv u svjetlu toga što dolazi u sredinu opterećenu ratnom prošlošću, u zajednicu koja se bori za očuvanje svoga religijskoga i nacionalnoga identiteta, u okružje u kojem joj se širom otvaraju tek vrata asimilacije. Srpska pravoslavna crkva dobro je procijenila da je mitropolit Porfirije prava osoba koja vjernicima, ali i svim građanima srpske nacionalnosti u cijeloj mitropoliji, može pružiti novu nadu i hrabrost da ne zaborave svoj identitet. Čast nam je da je za svoj prvi intervju od stupanja na novu dužnost izabrao upravo “Novosti”.

 

Dolazite među vjernike koji su i u materijalnom i u duhovnom smislu pretrpjeli velike nedaće i u Drugom svjetskom ratu i u onom devedesetih. Kakva je vaša poruka pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj, koji puno očekuju od vašega duhovnog vodstva?

Pre svega, želim da izrazim zahvalnost vama lično, kao i uredništvu uspešnog nedeljnika, na prilici da se obratim čitaocima “Novosti”, koje nisu samonikle: one rastu i razvijaju se na tradiciji srpskog izdavaštva u Hrvatskoj, koje traje veoma dugo. Ako se setimo “Srpskog zabavnika”, “Srbobrana”, pa i “Privrednika”, za koji sam i lično vezan a koji kao podlistak izdaju “Novosti”, jasno je da tu veliku tradiciju uspešno nastavljate i u ovim izmenjenim okolnostima.

 

U Hrvatskoj, Bogu hvala, pored mene su još četiri arhijereja. Mi svi zajedno činimo duhovno vođstvo pravoslavnih Srba u Republici Hrvatskoj. Osim vladike osečko-poljskog i baranjskog, g. Lukijana, na čije se životno iskustvo u mnogo čemu ugledamo, nas petorica smo, ne samo generacijski nego i po sagledavanju mesta Crkve u društvu, veoma slični. I episkopi sremski, g. Vasilije, i hercegovački, g. Grigorije, imaju ovde delove svojih eparhija. Dakle mi zajedno, u duhu sabornosti koja je imanentna Pravoslavnoj crkvi, treba da damo odgovore na sva važna pitanja i probleme koje na planu identiteta i duhovnog života imaju naši vernici.

Životno iskustvo me uči da istinskih ateista ima vrlo malo. Svi smo mi prizvani da budemo Božja deca. S druge strane, znamo da je Bog dao ljudima slobodnu volju i da svaki čovek odgovara za svoj životni put. Društveni sistem u kome je ateizam bio gotovo obavezan, naročito ako ste u državnoj službi, nasledilo je doba individualizma, konformizma, egoizma. Komunikacija je otežana i u okviru porodice, ukoliko ona i postoji. A porodica treba da bude domaća crkva. Stariji su ophrvani brigama, a mladi beže u virtualni svet, virtualno druženje i opštenje

 

Moja uloga koju, ex officio, imam kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski je da osnažim saborno sagledavanje crkvenih pitanja na ovom prostoru, s obzirom na to da delujemo u jednoj državi, jedinstvenom ustavno-pravnom prostoru u kojem naš narod živi u istim ili sličnim socijalnim okolnostima. I napokon, mi pravoslavni hrišćani koji živimo ovde treba da život sagledavamo i poučavamo se biblijskim primerima. Pogotovu posle nedaća koje ste pomenuli. Knjiga o Jovu kaže da, kad me Gospod iskuša, izaći ću čist kao zlato. To znači da sva patnja i nedaće pročišćuju čoveka koji se uzda u Boga. Zato je moja poruka: uzdajte se u Boga, budite hristoliki i neka, kao što se kaže u molitvi slavske svečarske anafore, Hristos bude između nas! Neka Hristos bude između nas pravoslavnih hrišćana, ali neka bude uvek i između pravoslavnih i braće katolika, sa kojima delimo ove balkanske prostore, svakodnevni život, a do 1054. godine i bogoslužbenu tradiciju.

 

SPC ima važnu ulogu u životu pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj, ali mnogi ovdašnji Srbi odgojeni su kao ateisti i agnostici. Želite li ih okrenuti Crkvi? Poznato je da su vaša vrata uvijek bila otvorena i onima koji nisu vjernici…

Životno iskustvo me uči da istinskih ateista ima vrlo malo. Svi smo mi prizvani da budemo Božja deca. S druge strane, znamo da je Bog dao ljudima slobodnu volju i da svaki čovek odgovara za svoj životni put. Društveni sistem u kome je ateizam bio gotovo obavezan, naročito ako ste u državnoj službi, nasledilo je doba individualizma, konformizma, egoizma. Komunikacija je otežana i u okviru porodice, ukoliko ona i postoji. A porodica treba da bude domaća crkva. Stariji su ophrvani brigama, a mladi beže u virtualni svet, virtualno druženje i opštenje. Zbog toga je naš zadatak da ukažemo da jevanđelje Hristovo upućuje na život u zajednici, neprestano davanje sebe drugima, nesravnjivo teži. Potrebno je, uz lični primer, autentično svedočenje, izgraditi i novi pristup, novu semantiku koja će mladima ukazati da je Hristov put jedini koji daje smisao životu i gasi metafizičku žeđ. Ali sve te prepreke i iskušenja, koji su kod Srba u Hrvatskoj i teži zbog nedaća koje ste pomenuli, savladaćemo samo ukoliko mi sveštenici budemo slušali tihi glas Hristov.

 

Porfirije Perić HOR 1 Foto s.seebiz.eu

Foto: s.seebiz.eu

Rat je mnoge građane srpskog porijekla pokolebao i uplašio u definiranju njihovoga nacionalnog identiteta. Mislite li da se SPC treba aktivnije uključiti u zaustavljanje procesa asimilacije?

U pristupnoj besedi dao sam obrise programa svog rada. Budući da sam upoznat sa tim problemom, citirao sam svetog vladiku Nikolaja, ohridskog i žičkog, koji za svetog Savu kaže da je svet poštovao i zavoleo njega, pa zatim i njegov narod, ne zato što je proslavljao Srbe nego zato što je proslavljao Hrista. Vladika Nikolaj rekao je zapravo šta je posao Crkve i sveštenika: da služe liturgiju, da propovedaju jevanđelje, da čine dobro svim ljudima. To je najviše, najdelotvornije i, rekao bih, jedino šta Crkva treba da radi i po pitanju asimilacije, odnosno očuvanja identiteta.

Otkada sam ustoličen za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, pored televizijskog prenosa mog ustoličenja (koji je, moram da kažem, bio odlično realizovan) i nekoliko emisija koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke, nije bilo drugih programskih sadržaja u kojima bi bilo reči o Pravoslavnoj crkvi. Slično je i sa zastupljenošću drugih crkava i verskih zajednica na HRT-u. Ne znam, možda je to rezultat i nekih objektivnih okolnosti. Bilo kako bilo, tu sliku treba popraviti

 

Patrijarh Irinej i vi poznati ste ekumenisti. Nedavni susret carigradskog patrijarha Bartolomeja i pape Franje ohrabrio je mnoge koji se nadaju jačem povezivanju pravoslavlja i katoličanstva. Mislite li da ekumenizam ima budućnost u Hrvatskoj?

Za pojedine je ekumenizam zlo, izdaja pravoslavnog identiteta. Za mene je nasušna potreba za svedočenjem, bratoljubivim dijalogom, kao suštinom Crkve. Hristos je rekao: “Da svi jedno budu, kao Ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama jedno budu, da svet veruje da si me Ti poslao.” Često zaboravljamo da imamo više godina jedinstva nego razdeljenosti. Nadam se da će ovaj novi milenijum voditi jedinstvu. Imperativ je jevanđelja da radimo na jedinstvu, uprkos svim preprekama, uzdajući se uvek u Božju pomoć i promisao Njegovu.

 

Gost na vašem ustoličenju bio je i sisački biskup Vlado Košić, kojeg ste predstavili kao prijatelja iz studentskih dana, ali koji u svojim istupima nerijetko koristi antisrpsku retoriku i djeluje suprotno pravilima ekumenskog dijaloga. Kako s braćom poput njega graditi ekumenizam?

Nedavno sam proveo nekoliko sati u otvorenom i iskrenom razgovoru sa bratom, biskupom Košićem. Dotakli smo se mnogih aktuelnih pitanja, pa i ovih koja mi postavljate. Na neke pojave ne gledamo isto. Slušao sam ga i on je slušao mene. Pokušao sam da ga razumem, slušajući njegove argumente koji su bili logični i čvrsti, ali i ja sam se trudio da moje reči budu bratske i blage, a argumenti jaki i jasni. Verujem da iskrenim dijalogom možemo razumeti jedan drugoga i postati bliži i da samo tako i mi, kao crkveni pastiri, skromno možemo, blagodaću Božjom, doprineti da svaki čovek, ne ugrožavajući drugog i drugačijeg, na ovim prostorima živi potpuno slobodno. Uskoro ćemo se opet sresti i nastaviti razgovor.

 

Godinama ste u Srbiji bili na čelu Republičke radiodifuzne agencije (RRA). Jeste li zadovoljni količinom programa religijskog sadržaja u Srbiji?

Nikad dosta Božje reči. Čovek ne živi samo o hlebu, nego o svakoj reči koja izlazi iz usta Božjih. Bio sam neko vreme na čelu nezavisnog regulatornog tela, ali time nisam imao veći uticaj na televizijske programe. Uostalom, svaka medijska kuća, pa i javni servis, ima svoju programsku koncepciju, svoju uređivačku politiku.

Otkako živim u Hrvatskoj, uvideo sam da braća rimokatolici imaju veliko poštovanje prema ličnosti kardinala Stepinca. Tema kanonizacije nije nova. Papa Jovan Pavle II još je 1998. kardinala Stepinca proglasio blaženim. Katolička crkva ima svoju proceduru proglašenja svetitelja, koja je različita od prakse Pravoslavne crkve. Mi tu ne odlučujemo. Želim samo da ponovim reči patrijarha Irineja da ličnost svetitelja treba da bude poštovana i od drugih hrišćana

 

Na HRT-u pravoslavci nemaju svoju emisiju, a svoju redakciju nemaju ni građani srpske nacionalnosti. Mislite li da bi se to trebalo promijeniti?

Na RTS-u postoje emisije, sedmična “Verski mozaik Srbije” i svakodnevna “Verski kalendar”, u kojima su, po principu pozitivne diskriminacije, ravnomerno zastupljene sve crkve i verske zajednice koje su istorijski utemeljene u Srbiji. Prema tome, u njima je redovno zastupljena i Katolička crkva. Nije teško zapaziti da HRT ne primenjuje ovakav princip. Svih ovih meseci otkada sam ustoličen za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, pored televizijskog prenosa mog ustoličenja (koji je, moram da kažem, bio odlično realizovan) i nekoliko emisija koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke, nije bilo drugih programskih sadržaja u kojima bi bilo reči o Pravoslavnoj crkvi. Slično je i sa zastupljenošću drugih crkava i verskih zajednica na HRT-u. Ne znam, možda je to rezultat i nekih objektivnih okolnosti. Bilo kako bilo, tu sliku treba popraviti. Treba primeniti evropske standarde i svakome dati isto pravo da ravnomerno bude zastupljen na javnom servisu. Lično ću se, po meri svojih mogućnosti, za to zauzeti, a verujem da ću naići na razumevanje.

 

Predajete na Bogosloviji i to pastoralnu psihologiju. Možete li nam reći nešto o tom dijelu vašeg rada? Hoćete li ostati profesor?

Da, ostajem profesor. Mislim da je važno biti u dodiru sa studentima i naučnicima, imati uvide u dostignuća ne samo iz teologije, nego i iz psihologije, filosofije, sociologije, politikologije, bioetike i drugih nauka. Ta saznanja mogu da obogate naš pastirski pristup vernicima. Bitno je razumeti antinomije modernog čoveka. To je nemoguće bez saznanja, a najvitalniji istraživači na tom polju su studenti. Mladost je otvorena prema večnim pitanjima. Isusu je mladi čovek postavio pitanje: “Učitelju blagi, šta da učinim da zadobijem život večni?”

 

Porfirije Perić VER 2 Foto Pouke.org

Foto: Pouke.org

Puno ste se bavili mladima koji boluju od različitih ovisnosti i posljedica drugih štetnih aktivnosti: mislite li, u nekom obliku, s time nastaviti i u Hrvatskoj?

Mislim da je nužno nastaviti sa društvenim radom. Bolesti zavisnosti su jedan od novih oblika otuđenja. Biti ravnodušan znači biti lišen socijalne empatije, to jest kvijetistički i uskogrudo zabijati glavu u pesak i bežati od naše budućnosti, a to su mladi. Razbijene porodice i društvo okrenuto srebroljublju upravo uzrokuju devijacije kao što su narkomanija, alkoholizam, zavisnost od kompjuterskih tehnologija. Crkva nije istinska crkva ako ne izlazi u susret palom čoveku. Ako mu ne pruži obe ruke, ona je samo relikt prošlosti i estetika ljubitelja obreda, bilo koje konfesije ili denominacije.

 

SPC je prije Drugog svjetskog rata imao brojna dobra i zgrade koje su nacionalizirane. Je li vam poznato u kojoj mjeri je izvršena denacionalizacija?

Pokazalo se da je denacionalizacija veoma složen proces, zato što je u međuvremenu promenjeno više titulara imovine. Radi se o neotuđivim pravima. Država je već dosta oduzetog vratila. Budući da je Hrvatska članica Evropske unije, uveren sam da će oduzeto biti vraćeno koliko god je to moguće. Sa druge strane, to jeste bitno pitanje za SPC, ali ne i najbitnije. Naša služba Hristu je suština našeg postojanja. Rečeno je: “Ištite pre svega carstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve ostalo će vam se pridodati.”

Ćirilica je deo srpske posebnosti i identiteta! Ipak, da bi se trajno rešio problem ćirilice i drugi slični problemi, najvažnije je da postoji politička volja. Crkve su tu da, sa svoje strane, stvore pozitivnu atmosferu. Ćirilicu takođe koriste Bugari, Rusi, Ukrajinci… Zamislite kad bi trećinu građana neke hrvatske županije ili grada činio neko od njih. Da li bi lokalna uprava zbog njih postavila ćirilične natpise ili ne bi? Pretpostavljam da bi. Reč je o ljudskim pravima i ništa više od toga

 

Ne možemo pobjeći od teških pitanja. Kakav je vaš stav o beatifikaciji Alojzija Stepinca, o čemu su mišljenja katolika i pravoslavaca često dijametralno suprotna?

Otkako živim u Hrvatskoj, uvideo sam da braća rimokatolici imaju veliko poštovanje prema ličnosti kardinala Stepinca. Tema kanonizacije nije nova. Papa Jovan Pavle II još je 1998. kardinala Stepinca proglasio blaženim. Katolička crkva ima svoju proceduru proglašenja svetitelja, koja je različita od prakse Pravoslavne crkve. Mi tu ne odlučujemo. Želim samo da ponovim reči patrijarha Irineja da ličnost svetitelja treba da bude poštovana i od drugih hrišćana.

 

Kakav je vaš stav o aktualnom problemu postavljanja ćiriličnih ploča u sredinama u kojima je trećina stanovnika srpske nacionalnosti?

Nažalost, to je pitanje u velikoj meri negativno ispolitizovano. Pojedinci zloupotrebljavaju bol onih koji su u nesretnim i bezumnim krvoprolićima devedesetih godina prošlog veka izgubili svoje bližnje. Taj bol razumem i svakodnevno se kolenopreklonim i molim Bogu da im da utehu onako kako samo on ume. Isto tako, celim srcem se molim da svakoj nevinoj žrtvi, bez obzira kom narodu i kojoj veri pripada, podari carstvo nebesko. Ali politizacijom pitanja kao što je ćirilica, radi postizanja koristoljubivih, dnevnopolitičkih ciljeva, pojedinci ne samo da ne doprinose ublažavanju bola, nego ga još više produbljuju i otvaraju mogućnosti za nove i teže rane.

 

Da budem jasan: svako ko živi u Hrvatskoj treba da poštuje zakone ove zemlje, da razvijajući lične i kolektivne potencijale doprinosi opštem dobru i razvoju države. A država i društvo su dužni da štite i afirmišu negovanje duhovne i nacionalne posebnosti, lično-sabornog identiteta svakog naroda i pojedinca. To važi i za Srbiju, za Hrvate u Srbiji, kao i za Srbe u Hrvatskoj. Izražavam nadu da će i Katolička crkva doprineti očuvanju verskog i kulturnog identiteta Srba, onako kako to nastoji da čini Pravoslavna crkva u Srbiji.

 

Ćirilica je deo srpske posebnosti i identiteta! Ipak, da bi se trajno rešio problem ćirilice i drugi slični problemi, najvažnije je da postoji politička volja. Crkve su tu da, sa svoje strane, stvore pozitivnu atmosferu. Ćirilicu takođe koriste Bugari, Rusi, Ukrajinci… Zamislite kad bi trećinu građana neke hrvatske županije ili grada činio neko od njih. Da li bi lokalna uprava zbog njih postavila ćirilične natpise ili ne bi? Pretpostavljam da bi. Reč je o ljudskim pravima i ništa više od toga. Ono što se danas naziva zapadnom civilizacijom, a ja je bez obzira na mane i iskušenja izjednačavam sa hrišćanskom civilizacijom, stvorio je Milanski edikt, davši pre trinaest vekova slobodu savesti svakom narodu i svakoj ličnosti. Ako smo hrišćani, to vrhunsko načelo slobode ćemo negovati, a ne gušiti.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Filed Under: INTERVJU Tagged With: autograf.hr, Biblija, Bog, Crkva, država, Hristos, HRT, intervju, Jovan Pavlović, kardinal, Ljubljana, Novosti, politika, Porfirije Perić, Saša Kosanović, Stepinac, teologija, tjednik, vjera, Zagreb

  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT