Igorov pjesnički glas gradi svoj ritam između psovke, s jedne, i oniričke blagosti, s druge strane; u lutanju noćnom cestom i sunčanim krajolikom duše, u egzistencijalnom škripcu između kožne jakne – crne – koja “miriši na d-mol solo bas. elektični” i mekog dodira dlana na bijeloj koži žene. [Read more…]
Mate Parlov: ”Ne mogu biti nacionalista, ja sam svjetski prvak!”
Mate Parlov
U kafiću “Mate” u centru Pule nema bogzna kakvih relikvija, tek kamena “Zlatna rukavica” po kojoj je izliven trofej što ga je vlasnik i najveći boksač u SFRJ osvojio dvaput, jedan zlatni tanjur dodijeljen prvaku Evrope, i uljni portret šampiona u rukavicama. A Mate Parlov osvojio je još i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine, bio je amaterski i profesionalni prvak svijeta u teškoj kategoriji (’78.), sedam puta balkanski prvak itd. [Read more…]
Neka živi poezija!
Stjepan Bajić, ur. ”Hrvatska mlada lirika 2”, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 04/2015.
Iako je njegov projekt ostao u sjeni istoimenog projekta Hrvatskog društva pisaca, Stjepan Bajić, mladi pjesnik i student filozofije, uspio je izdati zbirku Hrvatska mlada lirika 2 u nakladi Društva hrvatskih književnika nakon gotovo godina dana priprema. [Read more…]
Biblijski tekst i metanoia
Iako je za interpretaciju biblijskih tekstova važno proći kroz objašnjenje njihovih značenja i smisla, nakana interpretacije nije ”objasniti” Bibliju, nego ju ”razumjeti”.
Dakle, pitanje nije toliko u tome da se otkriju značenje i smisao biblijskih tekstova, koliko da se u njih uđe. Izvana i iznutra: upoznavanjem s njezinim glasovima te prianjanjem ne samo uz jedan od njih, nego uz njihov međusoban sklad. [Read more…]
O književnosti Danila Kiša
Dok evropsko dvadeseto stoljeće nestaje za horizontom bučne globalizacije našeg doba i sa sobom odnosi čitave biblioteke poezije i proze u dubine (koje će samo učenjaci posjećivati), mogli bismo se upitati da li je ta era stvorila ijednog pisca sa dovoljno tehničke vještine i moralnog suosjećanja da bi se zlodjela nedavne prošlosti sažela u književna djela koja pozdravljaju modernističku inovaciju, ali u isto vrijeme poštuju i stariju narativnu tradiciju, ne zakidajući potrebu čitaoca za upečatljivim pričama.
Ovo se pitanje nameće jer bih ja volio ponuditi odgovor. Danilo Kiš je rođen u Jugoslaviji prije sedamdeset godina, u februaru 1935., a umro je u Parizu 1989. godine. On je bio daleko najistaknutiji autor koji se pojavio u Titovoj Federaciji, a možda i jedini koji je uspio ”pobjeći brzini” gravitacije lokalnih problema i običaja. Malo je njegovih radova objavljeno, ali njih četiri ili pet su toliko dobri da su – dozvolite da posudim Mauroisovu počast Borgesu – “dovoljni da ga nazovemo velikim”.
Dok evropsko dvadeseto stoljeće nestaje za horizontom bučne globalizacije našeg doba i sa sobom odnosi čitave biblioteke poezije i proze u dubine (koje će samo učenjaci posjećivati), mogli bismo se upitati da li je ta era stvorila ijednog pisca sa dovoljno tehničke vještine i moralnog suosjećanja da bi se zlodjela nedavne prošlosti sažela u književna djela koja pozdravljaju modernističku inovaciju, ali u isto vrijeme poštuju i stariju narativnu tradiciju, ne zakidajući potrebu čitaoca za upečatljivim pričama. Ovo se pitanje nameće jer bih ja volio ponuditi odgovor – Danilo Kiš
Osim kvalitetom zasebnih tekstova, Kišova dostignuća su osnažena i nečim neuhvatljivim, jednom dimenzijom koja se osjeća upoznavanjem njegovog opusa. To je plemenitost njegove nemirne predanosti književnosti – njegova potraga za vjerom u književnosti – što se može primijetiti od samog početka njegovog autorskog života.
Ovo nije retrospektivan opis skladnosti jedne karijere koja je inspirirana ličnom tragedijom, a brutalno prekinuta smrću od raka. Ovo je više skretanje pažnje na konzistentnost Kišove ciljane potrage za sredstvima (jezikom, formom) da iskaže pojedinačno iskustvo i kolektivnu katastrofu bez žrtvovanja istine ili finoće literarnog iskaza.
Kiš je brzo sazrijevao kao autor, ali bez neminovnosti. Više od bilo kakvog posebnog talenta, njegove prve pjesme i priče otkrivaju brzinu i predanost kojom je učio zanat slova. Svoj debi je napravio pjesmom “Oproštaj s majkom”. Početni stih ove prvoobjavljene pjesme je bio: “Majko! Tvoj stakleni pogled dušu moju muti”. Nakon četiri jednostavne strofe sa rimom ABAB, pjesma se završava zazivajući “nježnu ljubav majke koje više nema!” To je jedno bljutavo djelo, skoro sramno, ali ipak nekako nezaboravno zbog odlučnosti mlađahnog autora da se čistom snagom emfaze neposredno dotakne najintimnijeg, bolnog iskustva.
Kiš je neke od tema koje je istraživao čitav svoj život – gubitak, patnja i njihov uticaj – pronalazio posebno u ”krugu porodice”. On će postati izuzetno vješt u indirektnom prikazivanju ovih (i drugih) tema. Ipak, on neće izgubiti ambiciju da piše i o prvobitnom ljudskom iskustvu. U tom smislu, Kiš je bio na svom putu.
***
Do vremena kada mu je majka umrla od raka, 1951. godine, Kiš je već stekao užasno iskustvo patnje i gubitka. Njegov otac je bio mađarski Jevrej, a majka pravoslavka iz Crne Gore. Koračajući panonskim nizinama i dinarskim planinama, ovaj veoma neobičan par se sreo slučajno, što je Kiš smatrao odlukom sudbine. Eduard Kiš je radio kao željeznički inspektor nekoliko kilometara od granice sa Mađarskom. Godine 1930., upoznao je Milicu Dragičević, koja je bila u dužoj posjeti sestri. Vjenčali su se naredne godine, a njihovo prvo dijete, kćerka, je rođeno 1932. godine.
Eduard je bio nemirna priroda (“bolesnik, alkoholičar, neurastenik”, rekao bi njegov sin), koji je tokom tridesetih godina bio dva puta hospitaliziran. Kada je saznao da je dijagnoza njegovog oca “neuroza straha”, Danilo Kiš je to shvatio kao potvrdu da njegov otac dijeli patnju tipičnu za perceptivne srednjoevropske Jevreje u periodu između dva svjetska rata.
Osim kvalitetom zasebnih tekstova, Kišova dostignuća su osnažena i nečim neuhvatljivim, jednom dimenzijom koja se osjeća upoznavanjem njegovog opusa. To je plemenitost njegove nemirne predanosti književnosti – njegova potraga za vjerom u književnosti – što se može primijetiti od samog početka njegovog autorskog života
Nakon što je Mađarska – svrstavajući se u sile Osovine – usvojila anti-jevrejske zakone 1938. godine, roditelji su krstili djecu (kojoj je u rodnim listovima stajalo da su Jevreji) u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kako bi ih zaštitili od fašista, koji su predstavljali sve veću prijetnju. Hiljade mađarskih Jevreja su pokušali primijeniti istu očajničku strategiju. Vlada je na ovo odgovorila usvajanjem Drugog jevrejskog zakona koji kaže da će se “osoba smatrati Jevrejem ako su ona ili on, ili barem jedan od njihovih roditelja, ili barem dva roditelja od roditelja pripadnici židovske vjeroispovijesti”.
U oktobru 1940. godine, Jugoslavija je usvojila svoje anti-jevrejske mjere u sklopu “prilagođavanja” pritiscima Osovine. Kada je nepopularna vlada u Beogradu zbačena narednog marta, šestogodišnji Kiš se pridružio drugovima iz razreda uzvikujući slogan protiv Osovine “Bolje rat nego pakt!”. On nije znao šta to znači, ali mu se sviđala “asonantna rima”.
Hitler je ubrzo izvršio invaziju na Jugoslaviju. Do polovine aprila 1941. godine, porodica Kiš je živjela pod mađarskom okupacijom u Novom Sadu, gradu na Dunavu. U januaru 1942. godine, mađarska policija i vojnici su krenuli u juriš na četiri hiljade novosadskih Jevreja. Pod punim pritiskom policijskog sata, pretresali su se i pljačkali jevrejski domovi, a Jevreji su ubijani na ulicama. Više od 1.400 muškaraca, žena i djece – većinom Jevreja – je odvedeno do smrznutog Dunava, pucano im je u leđa, a onda su gurani u rupu izbušenu eksplozivom u ledu. I više bi ih umrlo da rupa nije postala zagušena leševima. Iste večeri su stigle naredbe iz Budimpešte da se prestane sa ubijanjem. Ovo je odgodilo smaknuće nekoliko stotina preživjelih, uključujući i Eduarda Kiša.
Kiš je počeo vjerovati da je upravo ovaj šok slomio njegovog oca. No, ako je i bilo tako, ovaj nije pokleknuo. Narednog mjeseca je premjestio svoju porodicu nekoliko stotina kilometara željeznicom i cestom do sela u jugozapadnoj Mađarskoj, mjesta u kojem je rođen. Stavljajući se na milost rođaka, izgubio je i ono što je preostalo od njegove otrcane nezavisnosti. Mora da je procijenio da je njegova porodica imala veće šanse da preživi u ovom dalekom uglu uže Mađarske.
Porodica Kiš se nekako krpila u Kerkobarabasu, mjestu od dva tuceta kuća povezanih sa vanjskim svijetom jednostrukim kolosijekom, kao kuglice na žici. Eduardova sestra im je dopustila da žive u pomoćnom objektu, dvosobnoj daščari koju će Kiš sa neskrivenim gnušanjem opisati četrdeset godina kasnije. Živjeli su u neimaštini.
Dvadesetogodišnji Kiš je naučio osnovnu lekciju: da istina i snaga osjećaja ne daju istinsko i snažno pisanje. Umjesto banalnih izjava u pjesmi majci, suprotnosti su izvajane u jednom obliku koji se kružno vraća na početak uokvirujući ispovjedničku erupciju. Iznad svega, sad je spoznao vrijednost potiskivanja: svaki slog se važe
Milica je šila da bi zaradila novac. Dani, kako su ga znali u selu, je čuvao stoku i čistio seljačke kokošinjce. On i sestra su bosonogi išli u školu, gdje ih je pažljivi učitelj uključio u časove katekizma. Kišovu maštu su uzburkavale i progonile priče iz Starog testamenta, od kojih je jedna – Potop – kasnije imala strukturalnu ulogu u nekim od njegovih knjiga: kao biblijski oblik katastrofe koja je odnijela njegovog oca i njegov svijet.
Eduard Kiš je lutao selom i okolnom prirodom, često pijan, pjevajući, mamurajući pod živicom i stogovima sijena, optužujući svoje rođake za poniženja koja su vjerovatno bila i stvarna (kao i njegova tjeskoba) i imaginarna.
Kada sam prije nekoliko godina posjetio ovo selo (broj stanovnika: 330), ljudi su se još uvijek sjećali kako je “težak” on bio i upoređivali to sa jednostavnom ljubaznošću njegove supruge. Jedan im se pokret posebno usadio u sjećanje: kako je lepetao rukama po reverima, pokušavajući da sakrije žutu zvijezdu ušivenu u kaput. Kada sam upitao da li je porodica Kiš imala poteškoća u selu, jedan od Danijevih bivših drugova iz škole je rekao “Ne, nismo imali problema s njima – ne kao sada sa Ciganima…”
Agonija odgođenog smaknuća se završila u maju 1944. godine, nakon što su nacisti okupirali Mađarsku. Eduard Kiš je odveden u obižnji geto, a onda deportovan u Auschwitz sa većinom svojih rođaka. Djeca su pošteđena, zajedno sa majkom. Godine 1947., Milicin brat ih je pronašao i oni su se vratili u svoju zemlju, u planinski grad Cetinje, nekadašnju prijestolnicu sitne nezavisne kraljevine Crne Gore, a sada zabit. Njegovi dječački prijatelji se sjećaju da je, nakon pet godina provedenih u mađarskoj školi, od njegovog srpsko-hrvatskog ostalo vrlo malo. U 12. godini je morao ponovo učiti svoj maternji jezik.
Njegov ujak je bio učenjak sa impresivnom privatnom bibliotekom. Tada učenik, Kiš je imao na raspolaganju ujakove knjige kako bi prebrodio zamorne večeri i beskrajne zime. U roku od oko jedne godine, međutim, njegova majka se razbolila od raka. Ona je bila njegov glavni oslonac, jedinstveni izvor ljubavi i sigurnosti u vrijeme opasnosti i oskudica tokom njegovog ratnog djetinjstva. Dvije godine kasnije, njegova se sestra udala i odselila. Gubitak je opet inspirirao poeziju:
Svatovi
Iz mog doma
izlaze svatovi
Crni su mi odnijeli
majku
a bijeli
sestru
Mome srcu jednako zvuči
pucaju li zvona
il’ zvone puške
Iz mog doma
izlaze svatovi.
Dvadesetogodišnji Kiš je naučio osnovnu lekciju: da istina i snaga osjećaja ne daju istinsko i snažno pisanje. Umjesto banalnih izjava u pjesmi majci, suprotnosti su izvajane u jednom obliku koji se kružno vraća na početak uokvirujući ispovjedničku erupciju. Iznad svega, sad je spoznao vrijednost potiskivanja: svaki slog se važe.
***
Godine 1954. Kiš je otišao iz Crne Gore – gdje se i danas puca u svatovima – s namjerom da studira književost na univerzitetu u Beogradu. Jugoslovenska prijestolnica ga je privukla kao magnet: nikad više poslije toga neće živjeti van velikih gradova. Ovdje je, nakon toliko nesreće, imao dvije sreće. Jedan dinamični fakultetski profesor, Vojislav Đurić, je pretvorio dodiplomski predmet ”Svjetska književnost” u poseban odsjek. Kiš je bio prvi student koji je diplomirao na ovom novom odsjeku.
Nije imao nikakvog suosjećanja sa nacionalnim koncepcijama književnosti, koje su često duboko ukorijenjene u društvima u kojima se kultura koristila za političke projekte i izgradnju države i nacije. Ratno siroče, potomak nestalog svijeta, on se srodio sa književnošću
To je bio izrazito zahtjevan odsjek, koji je uključivao Homera i Williama Faulknera kao najpoznatije klasike zapadne književnosti, dotičući se usput antičke kineske, indijske, perzijske i arapske kulture. Đuriću je trebalo, a on je i dobio, političko odobrenje da koristi Bibliju (izabrani Psalami i Pjesme nad pjesmama). Studenti su morali učiti dva ili tri strana jezika. Na fakultetu su se osjećali kao prvi među jednakima.
Zajedno sa teorijskom komponentom, “Svjetska književnost” je obuhvatala i predavanja iz komparativne književnosti, istorijsko razumijevanje žanrova i kosmopolitske pristupe kulturi. Otvaranje ovog odsjeka je pokazalo ekspanzivnost političkog momenta: otvorenost doktrine i kulture koja je uslijedila nakon što je Staljin izbacio Jugoslaviju iz Kominterne 1948. godine.
Ovo vrenje je savršeno odgovaralo Kišu. Postao je instant preobraćenik na istorijski i komparativni pristup koji je upio u Beogradu. Nije imao nikakvog suosjećanja sa nacionalnim koncepcijama književnosti, koje su često duboko ukorijenjene u društvima u kojima se kultura koristila za političke projekte i izgradnju države i nacije. Ratno siroče, potomak nestalog svijeta, on se srodio sa književnošću. Njegova lojalnost Weltliteratur-u (volio je taj geteovski izraz) je bila doživotna i čini se baš prikladnim da je jedan od njegovih posljednjih poduhvata – u vrijeme kada mu je neizlječiva bolest skoro potpuno uništila volju za pisanjem – bio prijevod Der Erlkoenig-a.
Zaronio je u studentski život, imao dugo radno vrijeme u gradskoj biblioteci i učio da pije u beogradskim kafanama. U krugu prijatelja pjevao je za kafanskim stolovima pjesme na srpskom i mađarskom, prateći se na gitari. (Cijelog njegovog života ljudi su se divili njegovom pjevanju). Također se i zaljubio u koleginicu sa fakulteta, Mirjanu Miočinović. To je bila njegova druga velika sreća. Vjenčali su se 1962. godine (Njegova potreba za njenom podrškom nije se promijenila ni nakon boli prouzrokovane razvodom 1981. godine. Ni njegova smrt nije uticala na njenu lojalnost).
Ubrzo nakon što je Kiš diplomirao 1958. godine, Đurić mu je otvorio vrata akademske karijere. “Možeš postati asistent sutra, ako želiš”, rekao je dok su se vraćali sa seminara. Za jednog sirotog i kukavnog diplomca, koji nije imao drugih izgleda, u jednopartijskoj dogovornoj ekonomiji, ovo je bila rijetka prilika. Kiš je bio zahvalan, ali nepokolebljiv: “Profesore, izabrao sam drugi put. Više volim da sam pišem nego da predajem o onima koji su već pisali.” Đurić se sjeća da je “on bio vrlo hrabar čovjek, izuzetan. Imao je unutrašnji sjaj. A bio je veoma osetljiv.”, dodaje on. “Uvredu je primao kao dete”.
Dok je poštivao jugoslavenske književne gigante, Ivu Andrića (1892-1975) i Miroslava Krležu (1893-1981), nisu ga mnogo impresionirali mladi talenti ili lokalna književna debata. Pogotovo nije volio dominantne konvencije realizma koje su, po njegovom mišljenju, podržavale banalnost na nekoliko načina – umjetnički, psihološki, intelektualni i politički. A banalnost je, po njegovom uvjerenju, bila jedan i jedini smrtni grijeh književnosti koji je trebalo izbjegavati po svaku cijenu
Osim dvije godine rada na poziciji dramaturga u beogradskom pozorištu kasnih šezdesetih godina, Kiš u Jugoslaviji nikad nije imao stalno zaposlenje. Krpio se kao književni prevodilac (sa ruskog, francuskog i mađarskog jezika) i gostujući lektor na francuskim univerzitetima. Mirjana je imala skromnu platu na univerzitetu, gdje je predavala istoriju pozorišta. Njihov prvi dom je bio minijaturni stan u centru Beograda, gdje nije bilo mjesta ni za sto: Kiš je pisao na krevetu, sa mašinom za kucanje posađenom na skrštenim nogama.
***
Do 1960. godine Kiš je postao profiliran književni novinar i usko je sarađivao sa jednim poznatim kulturnim žurnalom, ali je pisao i oštre članke za dnevne novine. Dok je poštivao jugoslavenske književne gigante, Ivu Andrića (1892-1975) i Miroslava Krležu (1893-1981), nisu ga mnogo impresionirali mladi talenti ili lokalna književna debata. Pogotovo nije volio dominantne konvencije realizma koje su, po njegovom mišljenju, podržavale banalnost na nekoliko načina – umjetnički, psihološki, intelektualni i politički. A banalnost je, po njegovom uvjerenju, bila jedan i jedini smrtni grijeh književnosti koji je trebalo izbjegavati po svaku cijenu.
S jednim izuzetkom. Kao već potvrđenog frankofila, impresionirala ga je smjelost nouveau romancier-a: Sarraute, Butor i Robbe-Grillet su osuđivali donnees i cliches realističke proze sa jednom polemičkom energijom u kojoj je Kiš uživao.
Oni su potvrdili njegovu novu odbojnost prema izmišljenim pričama. I o njihovim pričama je, međutim, imao dvojbe. Ta razmetljiva geometrija, fetišizam svakodnevnih objekata, preferiranje gustog redanja motiva u odnosu na neposredno ili dramatizirano promišljanje o ljudskim dilemama, implicitna potraga za aktivnim čitateljem, želja da čitaoci iskuse konstrukciju romana – sve ovo je bilo vrlo pogodno za ukotvljavanje anahronizma (a otuda i banalnosti).
Ali šta je sa sušom nouveau roman-a, njegovom hvalisavom nepovezanošću, neorotičnim strahom od bezobličja, antihumanizmom i omalovažavanjem metafizičkih potraga? Prema Kišu, ove tehnike radije treba koristiti da se, temeljnim temama određene epohe, ili možda bilo kojeg vremena, kao književnost ponovo angažira formiranje sebe kroz pripadanje i gubitak, glad za ljubavlju i smislom, neprihvatljivu istinu o nestajanju u smrti.
Godine 1960., Kiš je završio svoju prvu knjigu. ”Skladište” je refleksivna fantazija, lagana kao puslica, ali manje slatka: priča koja je zbacila konvencije i očekivanja realizma. Kišova meta je uzurpirajuća moć literarne imaginacije. U njegovom jeziku se smjenjuju pučka jednostavnost i poetski poleti, sa primjesama poezije simbolizma koju je prethodno prevodio. Ovom alternacijom ”vještački raj” književnosti se istovremeno i priziva i ismijava. Vješto se priziva naratorova nesposobnost za praktičan život; čitalac dijeli njegovu nemogućnost da razlikuje pravi život od života u fantaziji.
Kiš je sigurno bio izrazito svjestan teškoće predstavljanja holokausta. Ipak, nije vjerovao da holokaust leži u jedinstvenom prostoru koji nije moguće opisati. Njegov je problem, zapravo, bio onaj već uobičajeni – problem izbjegavanja banalnosti (snagom umjetničke individualizacije) ostajući vjeran istorijskoj ili moralnoj istini. Same razmjere holokausta – i automatizam užasnutosti čitaoca – uvećale su ovaj problem, ali nisu promijenile njegovu prirodu
Kišova slijedeća knjiga se veoma razlikovala po stilu i označila je autorovo otkriće temeljne teme: mostruoznost totalitarnih sistema učahurenu u koncentracionim logorima. Kiš je kasnije ocijenio ”Psalam 44” (1962) kao mladalački literarni poduhvat, napisan “za nepunih mesec dana, u svojoj dvadeset i petoj godini, za konkurs Saveza jevrejskih opština u Beogradu… ”Roman sam napisao na osnovu jedne kratke novinske reportaže (jedan bračni par sa detetom posećuje logor gde im se poslednih dana rata rodilo dete), tako da sam tu pomalo neobičnu intrigu mogao da prihvatim kao činjeničnu”.
Ono što se danas posebno uočava u Psalamu 44 je njegovo poštivanje konvencija realizma. To je jedino Kišovo djelo u kojem on obilato koristi slobodni indirektni stil: ”’Zato bih volela da to bude što pre. Razumeš: biće lakše’; no ona onda htede da sasvim rastereti svoju savest tih optužbi što ih sve više i više tovari na sebe pa sada i na Zanu i pomisli: Možda Zana tek smišlja nešto i možda se nije ništa ni desilo…”’, itd.) Kiš je definirao slabost ove knjige kao “jedno fatalno odsustvo ironične distance”.
Naprimjer, fraza “Fuer Juden verboten” je citirana nekoliko puta u tekstu; ovo je, kasnije je on smatrao, bilo neprihvatljivo grubo. Prava književnost ne izaziva automatske reakcije kod čitalaca. Naprotiv, ona im pomaže da vide stvari u drugom svjetlu.
Kiš je sigurno bio izrazito svjestan teškoće predstavljanja holokausta. Ipak, nije vjerovao da holokaust leži u jedinstvenom prostoru koji nije moguće opisati. Njegov je problem, zapravo, bio onaj već uobičajeni – problem izbjegavanja banalnosti (snagom umjetničke individualizacije) ostajući vjeran istorijskoj ili moralnoj istini. Same razmjere holokausta – i automatizam užasnutosti čitaoca – uvećale su ovaj problem, ali nisu promijenile njegovu prirodu.
Za Kiša je opasnost falsificiranja istorije ležala u iskušenju da se piše u vidu izvještavanja o logorima. Kao i njegove savremenike, i njega je rat duboko pogodio bez da ga je on neposredno iskusio, ili da ga je iskusio kao odrasla osoba.
Iako ”Psalam 44” potiče od Kišovih sjećanja iz rata i onoga što je čuo od nekoliko očevih rođaka koji su preživjeli Auschwitz, on je počeo misliti da je podlegao ovom iskušenju. Kada je ponovo pisao o ratu, uvlačio je svoje sopstveno iskustvo. To iskustvo je podrazumijevalo – a kasnije se i fokusiralo – na lik njegovog oca. On, međutim, nije nastojao da zamisli šta se njemu desilo u periodu između deportacije i smrti; literarni izazov i moralni prigovor u vezi takvog poduhvata su se sigurno činili nepremostivim. Umjesto toga, on će u svojim narednim knjigama rekonstruirati svoj odnos sa ocem, a zatim i ratna iskustva svog oca prije deportacije.
***
”Peščanik” (1972) je njegovo remek-djelo. Kiš se bavi istim likovima i epizodama kao i u ”Bašta, pepeo”, ali je ovaj put potpuni fokus na liku oca. Roman je strukturiran kao blistavi, dugi komentar na pismo koje je Eduard Kiš napisao jednoj od svojih sestara 1942. godine (Ovo pismo je prekucano u posljednjem poglavlju knjige i nazvano “Sadržaj”). Dok Eduard Kiš dva puta spominje da ga je ispitivala policija, njegov izmišljeni alter ego, “E.S.”, prolazi kroz dva duga ispitivanja. Aluzije na Marie Antoinette ili krompire u pismu izazivaju esejistička promišljanja u romanu
Kišov osjećaj “srama” zbog Psalma 44 nam govori o dimenzijama njegove savjesnosti kao umjetnika i njegove odlučnosti da se kloni sredstava realizma i njihovih konfekcijskih manipulacija. Mimo ovoga, još jedna ambicija je formirala njegove odluke: njegova umjetnost će biti uzorna. Neće biti kompromisa sa društvom u kojem je živio, sa njegovim sveprisutnim političkim sistemom (koji se širi i uvlači u svaki kut života), niti sa općeprihvaćenim standardima njegovog poziva. Njegovi uzori će biti pisci čija su imena sinonimi za modernistički perfekcionizam, apsolutna predanost njihovom umijeću: Flaubert, Proust, Joyce, Isaac Babel i nekoliko drugih.
Njegova naredna knjiga je bila ”Bašta, pepeo” (1965). Od samih uvodnih rečenica, ta knjiga nije sličila ničemu što je Kiš prije napisao: “U kasna letnja jutra majka je ulazila bešumno u sobu, noseći poslužavnik. Taj je poslužavnik već počeo da gubi tanku niklovanu glazuru kojom je nekad bio prevučen. Po ivicama, gde se plosnata površina izvija u malo uzdignutiji obod, još su se videli tragovi negdašnjeg sjaja – u ljuspastim plohama nikla, sličnog staniolu istanjenom pod noktima”. Elegijska, sinestetska, sjetna, intenzivna, ponekad komična, Kišova proza je pronašla novo, fleksibilno bogatstvo osjećaja identificirano sa gracioznošću Mnemozine, majke svih muza.
Priča je ustvari priča Kišove porodice za vrijeme rata; glavni likovi su Andreas Sam i njegov otac. Glavna tema je nastojanje naratora-sina da rekonstruira (izgradi, stvori) karakter i sudbinu izgubljenog oca. Kiš uspijeva u prenošenju stvarne istorije u prostor halucinirajuće živosti koja izbjegava banalnost i patos, a u isto vrijeme na tačan način prikazuje dječije iskustvo.
Paranoičan, kihotovski, prezirući puke karte u korist ucrtavanja svog sopstvenog puta uz pomoć zvijezda, padajući na koljena da bi uzvratio lavež režećim psima, Eduard Sam je beznadežno nesposoban za normalan život; ali ništa ionako nije normalno, tako da je Eduardova ludost u skladu sa epohom u kojoj se bitne zvijezde ne mogu naći na nebu – što Kiš pokazuje lijepom rečenicom o Eduardovim nagonskim tumaranjima: “Koračao je poljima, zamišljen, zamahujući visoko svojim štapom, gazio je mesečarski, idući sa svojom zvezdom, koja bi se u suncokretima sasvim izgubila, i on bi je pronašao tek na kraju njive – na svom crnom, zamašćenom geroku.”
Podtema knjige je sinov bijeg od brutalnosti činjenica u književnost – nejasna evolucija koju je s nelagodom podržavala njegova majka nakon “nestanka” njegovog oca, što rezultira stvaranjem pjesme, “autentičnog remek-djela nadahnuća” koje se sastoji od šest riječi “raspoređenih u idealnom i neponovljivom poretku”. Andreasovo veliko oslobođenje – na lijep način prožeto komedijom – poklapa se sa njegovom pobjedom nad strahom od smrti. To također daje uvod u prelaz ka narednom romanu.
”Peščanik” (1972) je njegovo remek-djelo. Kiš se bavi istim likovima i epizodama kao i u ”Bašta, pepeo”, ali je ovaj put potpuni fokus na liku oca. Roman je strukturiran kao blistavi, dugi komentar na pismo koje je Eduard Kiš napisao jednoj od svojih sestara 1942. godine (Ovo pismo je prekucano u posljednjem poglavlju knjige i nazvano “Sadržaj”). Dok Eduard Kiš dva puta spominje da ga je ispitivala policija, njegov izmišljeni alter ego, “E.S.”, prolazi kroz dva duga ispitivanja. Aluzije na Marie Antoinette ili krompire u pismu izazivaju esejistička promišljanja u romanu.
”Grobnica za Borisa Davidoviča” (1976) sadrži sedam povezanih priča koje imaju – po prvi put u Kišovom djelu – jasnu političku svrhu: da potvrde monstruoznu prirodu sovjetskog totalitarizma. Ovu je knjigu napisao dok je predavao u Bordeaux-u, gdje je postao ogorčen ravnodušnošću francuskih ljevičara prema staljinističkim zločinima. Odlučan da knjiga treba da bude šokantna, on je pronašao savršenu inspiraciju u Borges-ovim pričama o varalicama u Buenos Airesu, koje su sabrane u ”Općoj povijesti beščašća” (1935). Kiš je odlučio da Borgesov naslov nije tek tako neka slabašna šala: bio je sramotan u doba nacističkih i staljinističkih zlodjela. Borgesov stil – suh, zbijen, krcat prave i lažne učenosti – treba primijeniti na stvarnu povijest beščašća našeg vremena
Napuštajući strukturu sazdanu od sekvenci, Kiš gradi portret života E.S. i njegove opterećene svijesti tako što reda segmente četiri naracije u formu čiji se kohezivni oblik može samo intuitivno osjetiti. Uhvaćen u lucidnost ovih fragmenata, progonjen njihovom proročanskom nepotpunošću, čitalac uranja dublje u mađioničarev labirint. Kao i Fineganovo bdenje, to je noćni rad: E.S. sastavlja svoje pismo u noćnim satima. Pozadina, osvijetljena svjetlucanjem, ali bezimena, jeste evropska noć genocida. Izvanredno autonoman, ”Peščanik” uspijeva u potpunosti odgovoriti istini i istoriji.
Čini se da Kiš implicira jedan normativni argument o etičkoj vezi između teme i forme proze. Umjetničko nastojanje da čitaoci vide temu svježim očima i bez predrasuda moralo je biti ekstremno kad se radilo o temi Holokausta. U tom smislu, za ”Peščanik” se može reći da kritizira trivijalizaciju anti-humanističkih tehničkih otkrića od strane autora dvadesetog stoljeća. Kišov ekperimentalizam odaje konzervativnu vjeru u tradicionalnu naraciju.
Ova implikacija je bila gotovo eksplicitna u Kišovoj slijedećoj knjizi. ”Grobnica za Borisa Davidoviča” (1976) sadrži sedam povezanih priča koje imaju – po prvi put u Kišovom djelu – jasnu političku svrhu: da potvrde monstruoznu prirodu sovjetskog totalitarizma.
Ovu je knjigu napisao dok je predavao u Bordeaux-u, gdje je postao ogorčen ravnodušnošću francuskih ljevičara prema staljinističkim zločinima. Odlučan da knjiga treba da bude šokantna, on je pronašao savršenu inspiraciju u Borges-ovim pričama o varalicama u Buenos Airesu, koje su sabrane u ”Općoj povijesti beščašća” (1935). Kiš je odlučio da Borgesov naslov nije tek tako neka slabašna šala: bio je sramotan u doba nacističkih i staljinističkih zlodjela. Borgesov stil – suh, zbijen, krcat prave i lažne učenosti – treba primijeniti na stvarnu povijest beščašća našeg vremena.
Oslanjajući se mnogo na priče svjedoka o sovjetskim uslovima, uključujući i sibirske logore, Kiš je sastavio biografije izmišljenih likova koji su u potpunosti živjeli u ideologiji. Ako su njihovi motivi bili slabo istraženi, to nije bilo zbog Kišove vječne odbojnosti prema “psihološkom” uvidu u prozi, već zbog njihovog sopstvenog odbijanja da pruže taj uvid.
Kao predani revolucionari, ravnodušni prema drugim etičkim standardima, oni su se dehumanizirali i prije nego je staljinistički sistem završio svoj posao. Zlokobna saradnja između idealizma i tiranije je najbolje prikazana u naslovnoj priči: osramoćeni revolucionar Novsky i njegov ispitivač Fedukin se sukobe, a par su smrtnih mitomana, raspravljajući o značaju (ne o istini) života Novskog i njegove neminovne smrti.
Da je Kiš napisao ovu knjigu u ekstazi kreativnosti jasno je u mnogim dijelovima:
Ova knjiga postiže začuđujuću ravnotežu između navoda istorije i književnosti. Iako je kontekst Hladnog rata nestao, fundamentalistički fanatizam ponovo postaje uporište globalne geopolitike; ”Grobnicu za Borisa Davidoviča” bi trebalo ponovo otkriti
”Vidim Verskojlsa kako se povlači iz Malage, peške, u kožnom kaputu kojeg je skinuo sa mrtvog falangiste (ispod kaputa bilo je samo golo mršavo telo i srebrni krst na kožnoj vrpci); vidim ga kako juriša na bajonet, nošen svojim sopstvenim pokličem kao krilima anđela istrebljenja; vidim ga kako se nadvikuje sa anarhistima koji su svoju crnu zastavu istakli na golim padinama kraj Gvadalahare, spremni da umru nekom uzvišenom i besmislenom smrću; vidim ga kako sluša, pod usijanim nebom, negde kraj nekog groblja u blizini Bilbaoa, predavanja u kojima se, kao pri stvaranju sveta, razgraničavaju smrt i život, nebo i zemlja, sloboda i tiranija.”
Čak i bez zadnje rečenice, biblijski eho bi dočarao milenijsku samosvijest Marksizma-Lenjinizma. Ova knjiga postiže začuđujuću ravnotežu između navoda istorije i književnosti. Iako je kontekst Hladnog rata nestao, fundamentalistički fanatizam ponovo postaje uporište globalne geopolitike; ”Grobnicu za Borisa Davidoviča” bi trebalo ponovo otkriti.
***
U beogradskim književnim krugovima Boris Davidovič je izazvao skandal koji je Kiša označio do kraja života. Apsurdno optužen za plagijat, uspješno se odbranio i na sudu i u brilijantnoj polemičkoj knjizi, ”Čas anatomije” (1978). Shvatio je da je osnovni prijestup njegove knjige bilo negiranje bilo kakve iskupljujuće utjehe u staljinističkim progonima (Njegov glavni klevetnik se žalio da u Kišovoj knjizi, zamislite, potpuno nedostaje “onog čudesnog optimizma i vere u budućnost” koja se isticala u svjedočenjima preživjelih zatvorenika sovjetskih koncentracionih logora). Kišovi prijatelji u Beogradu podjednako krive čistu zavist i provincijsku ograničenost.
Koji god da je pravi razlog, ovaj skandal je imao udjela u Kišovoj odluci da se preseli u Francusku kasne 1979. godine. Poslije toga je objavio samo još jednu knjigu proze, ”Enciklopedija mrtvih” (1983) je zbir devet priča koje se protežu od biblijske Samarije do savremenog Stockholma.
S obzirom na ulogu koju su se nacionalistički kreatori mitova spremali da odigraju u Jugoslaviji, izazivajući ratove koji će ubiti hiljade ljudi za manje od desetljeća nakon objavljivanja njegove knjige, Kiš ranih osamdesetih godina možda nije bio ništa manje dalekovid nego što je to njegov poluludi E.S. iz Peščanika bio 1942…
Borges je, ponovo, glavni duh, ali Kišove priče sadrže suosjećanje i središnju jednostavnost koji su samo njegovi. Govorio je da su ljubav i smrt teme koje oblikuju knjigu, ali je jedinstvo postignuto i na osnovu implicitne kritike političke mitomanije.
S obzirom na ulogu koju su se nacionalistički kreatori mitova spremali da odigraju u Jugoslaviji, izazivajući ratove koji će ubiti hiljade ljudi za manje od desetljeća nakon objavljivanja njegove knjige, Kiš ranih osamdesetih godina možda nije bio ništa manje dalekovid nego što je to njegov poluludi E.S. iz Peščanika bio 1942., kada je upozoravao svoje spokojne srodnike da će “pre no što Saveznici budu mogli bilo šta da učine, doći po nas Jahači Apokalipse … Čujem rzanje njihovih konja. I čujem kako pršti na vetru zalepršano perje na njihovim crnim šeširima.”
Nakon što mu je dijagnosticiran rak, 1986. godine, Kiš je pisao malo: nekoliko kratkih eseja, nekoliko kratkih govora za konferencije, neke prijevode. Njegov partner, Pascale Delpech, koji je veći dio njegovih djela preveo na francuski, pružao mu je ogromnu podršku.
Kad bi ga pitali na čemu trenutno radi, slegnuo bi ramenima: ništa, sve je gotovo. “On a deja ecrit.”
Njegova domovina – koju nikad nije imenovao u svojoj prozi – nadživjela ga je za par godina. Njegova sabrana djela su objavljena 1995. godine, a novo izdanje je u pripremi.
(Sa engleskog prevela: Nina Karađinović, izvor: sveske.ba. Prenosimo s portala RadioGornjiGrad).
Moja Pula, moji snovi
S obzirom na teme koje hrvatskoj javnosti nameću politika i mediji, a pogotovo s obzirom na sve nižu razinu govora o svemu i svačemu, ono što se početkom prosinca događa u Puli iz godine u godinu postaje sve važnije i sve potrebnije. Od 4. do 14. prosinca dvadeseti put održava se Sa(n)jam knjige u Istri.
Za ovo slovo ”n” u zagradi nekada sam mislio da je nepotrebna gnjavaža koju su organizatori izmislili samo da bi napakostili novinarima i urednicima koji ime njihove manifestacije u svojim vijestima i naslovima ponekad moraju staviti i u neki drugi padež osim nominativa. Međutim, čim sam prvi put dobio povlasticu da dođem i vidim što se to događa u Hrvatskom domu branitelja i po čitavoj Puli, shvatio sam važnost tog slova u zagradi.
Malo tko izgovara to slovo i uobičajeno je, na sasvim običan način, reći da je počeo ili da se ide na sajam knjiga u Pulu, ili pulski sajam knjiga. Kao mjesto na kojem se trguje knjigama to doista i jest sajam. Ali, njegovo srce, njegova posebna vrijednost i njegov smisao nalazi se upravo u onoj zagradi i slovu koje i ne treba izgovoriti.
Za ovo slovo ”n” u zagradi nekada sam mislio da je nepotrebna gnjavaža koju su organizatori izmislili samo da bi napakostili novinarima i urednicima koji ime njihove manifestacije u svojim vijestima i naslovima ponekad moraju staviti i u neki drugi padež osim nominativa. Međutim, čim sam prvi put dobio povlasticu da dođem i vidim što se to događa u Hrvatskom domu branitelja i po čitavoj Puli, shvatio sam važnost tog slova u zagradi
Riječ, misao i smisao, tako lijepo stopljeni u grčkom pojmu logos, na pulskom su sajmu knjiga na prvom mjestu. To je i ove godine pokazalo samo otvorenje. Kako je i red, došli su i političari. Svoje pozdrave, zaslužene pohvale i čestitke za 20. rođendan sajma izrekli su gradonačelnik, predstavnik županije te pomoćnik i izaslanik ministrice kulture. Drugog dana sajma stigla je i sama ministrica, a u obilazak i druženje s organizatorima i posjetiteljima stigao je i predsjednik države, tradicionalni pokrovitelj sajma.
Međutim, kao što nalaže viši red prema kojem je zamišljen i po kojem se ravna Sa(n)jam knjige u puli, posljednja riječ kojom je manifestacija službeno i otvorena pripala je jednom od autora. Ove je godine to bila ukrajinska pjesnikinja i spisateljica Oksana Zabužko.
Izbor govornika, naravno, nije bio nimalo slučajan. Prošle su godine glavni gosti uz temu “Socijalizam u klupi” bili ruski književnici. Ove godine, kada je glavna tema stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata, bilo je vrlo logično pozvati nekoga iz Ukrajine.
Kao nekadašnja najvažnija austrougarska vojna luka, Pula je mjesto na kojem je sjećanje na Veliki rat i inače nešto izraženije nego u ostatku Hrvatske koja dobrim dijelom pokraj te stogodišnjice prolazi kao da je se ona baš previše i ne tiče. Uostalom, pa tko bi mislio na taj davni rat kada smo još toliko zabavljeni tko završavanjem, tko nastavljanjem i pretprošlog Drugog svjetskog i prošlo Domovinskog rata.
U Puli se ovih dana o Prvom svjetskom ratu ponajviše govori iz perspektive ovog našeg dijela Europe, iz perspektive nekadašnje Austrougarske, Srbije i Sarajeva u kojem je upaljena šibica dok je čitav kontinent već bio natopljen benzinom.
“Osjećam kako se gušim. Želim biti sam. Osjećam kako me nešto davi. Iscrpljen, naslanjam se na komandni most a umorne oči upirem prema sve manjim mrljama… čamcima za spašavanje kojima ne mogu pomoći. Tako, dakle, izgleda rat! Ondje iza mene na stotine se mornara utopilo, ljudi koji mi ništa skrivili nisu, ljudi koji su, poput mene, obavljali dužnost, protiv kojih osobno ništa imao nisam; naprotiv, s kojima sam osjećao bliskost, jer dijelim isto zanimanje. Otprilike sedam stotina ljudi potonulo je s brodom!”
Čitav niz događanja u Puli se ovih dana odvija pod egidom Jučerašnji svijet uz veliku potporu ove današnje Republike Austrije i Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu. Prve večeri, u četvrtak, u galeriji Sveta srca, jednoj od najljepših u ovom dijelu svijeta, otvorena je izložba Marucija Ferlina pod naslovom Zatvoreno more (Climb Every Mountin).
Eto, u Puli baš vole u zagrade upisivati smisao pojava i stvari. Zato je u ovu zagradu u imenu izložbe stavljen stih iz jedne od pjesama iz slavnog mjuzikla i filma u nas poznatog pod imenom Moje pjesme, moji snovi.
More i mornaricu s planinama i pjesmom povezuje čovjek kojem je izložba posvećena, Georg von Trapp, visoki časnik austrougarske ratne mornarice koji je bio stacioniran u Puli, gdje mu se rodilo i prvo dvoje od one djece koja će kasnije, u životu, pa u filmu, postati mali raspjevani zbor. Iz pulske ratne luke, saznajemo na izložbi, barun von Trapp će isplovljavati na ratne zadatke čak u Kinu, za vrijeme Bokserskog ustanka, a napadom francuske podmornice u Puli će i za njega početi Prvi svjetski rat.
Još od djetinjstva obožavam film Moje pjesme, moji snovi. A sada sam, na ovoj izložbi u Puli, shvatio koliko je dobro Christopher Plummer odigrao ulogu kapetana Georga von Trappa. Sada u onaj njegov uvijek susprezan i ukočen osmijeh upisujem i ove riječi, koje se mogu pročitati na izložbi u Svetim srcima:
“Osjećam kako se gušim. Želim biti sam. Osjećam kako me nešto davi. Iscrpljen, naslanjam se na komandni most a umorne oči upirem prema sve manjim mrljama… čamcima za spašavanje kojima ne mogu pomoći. Tako, dakle, izgleda rat! Ondje iza mene na stotine se mornara utopilo, ljudi koji mi ništa skrivili nisu, ljudi koji su, poput mene, obavljali dužnost, protiv kojih osobno ništa imao nisam; naprotiv, s kojima sam osjećao bliskost, jer dijelim isto zanimanje. Otprilike sedam stotina ljudi potonulo je s brodom!”
Georg von Trapp u svojoj je memoarskoj knjizi (To the Last Salute) tako opisao potapanje francuske krstarice Leon Gabmetta što je bio i njegov osobni pothvat jer on je bio zapovjednik podmornice U5 s koje su ispaljena torpeda.
Ustvrdivši kako je rat najveća kušnja ljudskosti svakog čovjeka i svakog naroda koji se u njemu zatekne, Oksana Zabužko je kazala i ovo: “Ne znam što vi mislite sami o sebi, ali, čitajući vaše pisce ja sam stekla dojam da ste taj test položili”. Lijepa književnička pohvala ujedno je i pitanje: jesmo li, doista? Odgovor ću tražiti svih preostalih deset dana pulskog sajma i sna
No, vratimo se na početak i na govor koji je, otvarajući dvadeseti pulski sajam knjiga i festival čitatelja i književnika, izrekla Oksana Zabužko, književnica iz Ukrajine.
Govorila je o oblacima rata koji su se upravo ove 2014. godine nadvili nad njezinom domovinom, ali i nad čitavom Europom. Govorila je i o hrvatskoj suvremenoj književnosti koju su ukrajinski izdavači i čitatelji otkrili upravo zbog rata. O sasvim konkretnim pogledima na činjenice o ratu koji se događa u Ukrajini bilo je govora kasnije, na predstavljanju dviju knjiga Oksane Zabužko koje su u nakladi Edicije Božićević objavljene u Hrvatskoj (“Terenska istraživanja ukrajinskog seksa” u prijevodu Ane Dugandžić i “Muzej zabačenih tajna” u prijevodu Fikreta Cacana).
U razgovoru s Miljenkom Jergovićem, a upravo on predstavlja tu hrvatsku prozu koju je otkrila Ukrajina, Oksana Zabužko je govorila o teškoćama traženja i nalaženja istine, kao i o nepovredivosti različitih emocija kao i različitih boli koje različitim ljudima na različite načine nanosi isti rat. O tome govori i njezin roman iz 2007. godine čiji naslov na ukrajinskom glasi “Muzej pokinutih sekretiv”.
No, bez obzira na uvažavanje pojedinačnih istina sadržanih u doživljaju i sudbini svakog lika, Oksani Zabužko je, naravno, sasvim jasno i ona bez diplomatskog okolišanja i govori o ratu koji se događa na tlu države koja je njezina domovina, o ratu koji protiv Ukrajine vodi Rusija.
Ali, u svom govoru ona je rekla nešto jako lijepo o Hrvatskoj. Ustvrdivši kako je rat najveća kušnja ljudskosti svakog čovjeka i svakog naroda koji se u njemu zatekne, Oksana Zabužko je kazala i ovo: “Ne znam što vi mislite sami o sebi, ali, čitajući vaše pisce ja sam stekla dojam da ste taj test položili”. Lijepa književnička pohvala ujedno je i pitanje: jesmo li, doista? Odgovor ću tražiti svih preostalih deset dana pulskog sajma i sna.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Struške večeri poezije
Tačno pre pola stoleća, u ove upaljene julske dane, bio sam na Struškim večerima poezije koje su se tradicionalno održavale na Ohridskom jezeru. U to vreme to je bila najpoznatija, neko će reći najizvikanija pesnička manifestacija te vrste; makedonsko udruženje pisaca (veoma brojno, kao i ova današnja na širokom balkanskom prostoru), uz izdašnu materijalnu potporu sa državnog vrha, priređivalo je ovaj pesnički festival.
Tamo su dolazili najpoznatiji pisci iz svih ex-jugoslovenskih centara, mediji su izdašno pokrivali ”Večeri”, bila je to potvrda zvanične kulturne politike, sve uz pompezne samohvale, jer takvih grandioznih okupljanja (prema zvaničnim najavama) niko nije imao. Kao ni samoupravljanje, bratstvo-jedinstvo i sve one praznjikave floskule koje su zamagljivale stvarne nevolje zemlje na razmeđi Istoka i Zapada.
Zapamtio sam šarm i inteligenciju vrsnog pesnika i esejiste Vlade Gotovca, diskretnu misaonost Maka Dizdara i Stevana Raičkovića, Brane Petrovića i najboljeg makedonskog pesnika (pa i šire) Bogomila Đuzela, gosta iz Rumunije izvanrednog Nikitu Staneskua (koji je neprekidno sa Gotovcem izmenjivao pesničke maksime mimo opšte opuštenosti), svađalicu Oskara Daviča koji nije mogao da se pomiri s činjenicom da on ne ”jaše na čelu kolone”
Tog leta, sa prvim profesionalnim obavezama u velikom saveznom listu Mladost, iskoristio sam zvaničan poziv, dobio dnevnice o kojima danas u medijima može samo da se sanja, otišao u Ohrid, pet dana sam se kupao i družio sa najboljim piscima. Zapamtio sam šarm i inteligenciju vrsnog pesnika i esejiste Vlade Gotovca, diskretnu misaonost Maka Dizdara i Stevana Raičkovića, Brane Petrovića i najboljeg makedonskog pesnika (pa i šire) Bogomila Đuzela, gosta iz Rumunije izvanrednog Nikitu Staneskua (koji je neprekidno sa Gotovcem izmenjivao pesničke maksime mimo opšte opuštenosti), svađalicu Oskara Daviča koji nije mogao da se pomiri s činjenicom da on ne ”jaše na čelu kolone”.
Zašto se prisećam svega ovoga? Zato što su tokom dana gosti i pesnici izdašno koristili srdačno gostoprimstvo domaćina (sjajna nacionalna kuhinja i vina, o kojima će kasnije Igor Mandić napisati veliku eklogu u svojoj hedonističkoj knjizi). A kad bi palo veče, polovina gostiju se ne bi pojavila gde je zvanično trebalo. Inscenacija pesničkih programa bila je megalomanski groteskna: na jednoj obali Drima bili su pesnici sa lošim ozvučenjem, a na drugoj – domaća publika koja niti je mogla šta da razume, niti je imala ikakva interesovanja za poeziju. Baš kao danas.
Nikad više nisam otišao na Ohrid ovim povodom (tamo sam nekoliko puta privatno letovao, uvek sa najboljim utiscima), izmakla mi je dalja sudbina ovog pesničkog festivala. Ali, danas, po uhodanoj navici i tradiciji, kako je utihnula najveća opasnost od poplava (povodnja) širom zemlje niču pesnička i spisateljska okupljanja, neka od njih su međunarodna, jer, ako neko dođe iz Zagreba ili Crne Gore, to je već međunarodno, zar ne!
Niko ne zna broja pesničkim i spisateljskim festivalima, nedeljama, danima sa zvučnim najavama. Po podacima iz Ministarstva za kulturu, jer svi oni konkurišu na kulturnim fondovima, ima ih više od stotine. Na jugu Srbije, u mestima gde nema nijedne knjižare, a od biblioteke je ostao samo izbor knjiga koje iz higijenskih razloga više nisu za čitanje, obeležavaju se dani posvećeni Raki Draincu, Branku Miljkoviću, Gordani Todorović (oni to nisu zaslužili, u tako sirotinjskim uslovima, naravno). Nema srpskog gradića koji ne priređuje nešto u slavu poezije, a kad zapitam nekog prijatelja koji se tamo pojavio, on ne zna šta da mi kaže: čemer i tuga.
Nema srpskog gradića koji ne priređuje nešto u slavu poezije, a kad zapitam nekog prijatelja koji se tamo pojavio, on ne zna šta da mi kaže: čemer i tuga
Uostalom, nedavno je u metropoli obeležen Svetski dan poezije. Niz pesničkih čitanja širom grada o kojima nema u javnosti ni traga ni glasa. Ali, po tradiciji, na Trgu republike, neđe oko podne, postavi se mali postament sa ozvučenjem, pesnici izlaze i čitaju stihove. Unaokolo, nekoliko elegantnih kafića, skladno popunjenih, malo kome padne na pamet da se primakne i posluša glasnike probuđenog dela naroda (utopijski izraz Svetozara Markovića).
Ispred pesnika obično se okupi nekoliko desetina dokonih, slučajno zalutalih i jurodivih, sa obaveznim pacijentima koji od prisutnih traže neku kintu. Među njima i ja, sa nekima sličnima meni, boljim i lošijim, ali jedva da razaznajemo o čemu se govori. Uostalom, posle Majakovskog, Jevtušenka i još ponekog poezija je ipak predodređena za čitanje u osamljenosti, bez gradske vreve i buke automobilskih sirena.
Ne sumnjam da je desetak pesničkih i književnih festivala, poput Krokodila, susreta pisaca u Kraljevu i Zrenjaninu, Međunarodnog festivala kratke priče u nekoliko vojvođanskih gradova (nije lako stići do tih mesta), imalo svoju svrhu, pa i našlo delić onog plebsa koji će potražiti knjige nekih zastupljenih na ovim mestima. Tamo nisam bio (nekim prisutnim verujem na reč), ali ozbiljniji deo medija (ovo nehotično deluje ironično, sa namerom) nije ni zabeležio neka važna gostovanja pisaca izvan naših prostora (iz Portugala, Hrvatske, sem jednog dobrog intervjua sa Hemonom).
Ne sumnjam da je desetak pesničkih i književnih festivala, poput Krokodila, susreta pisaca u Kraljevu i Zrenjaninu, Međunarodnog festivala kratke priče u nekoliko vojvođanskih gradova (nije lako stići do tih mesta), imalo svoju svrhu, pa i našlo delić onog plebsa koji će potražiti knjige nekih zastupljenih na tim mestima
A šta kad se društvo raziđe, kad se označi fajront? Probajte u nekoliko boljih knjižara (Beopolis, A. Belić, Zepter) da pronađete pesničku knjigu. Oni to ne drže i to ne svojom krivicom. Knjige bolji pesnici teslime iz ruke u ruku, kao kontrabandu. Tako je najsigurnije. Probao sam ovih dana da pronađem najnoviju knjigu stihova najbolje pesnikinje (pazite, najbolje i među muškim članovima srpskog Parnasa) Milene Marković ”Pesme za življenje i umiranje”.
Možda je naslov nešto drugačiji, slušao sam nekoliko pesama na jednom radijskom programu (Drugi program Radija BGD, Elitizam za sve). Ona je ujedno uz Biljanu Srbljanović među najboljim dramskim piscima. Posle izvrsnih ”Šina”, ”Broda za Lutke”, ”Nahoda Simeona”, njena najnovija drama ”Zmajeubice” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu dostojanstveno je obeležila tragičnu sudbinu Gavrila Principa. Da toga nije bilo, ostao bi gorak utisak posle nekih farsičnih dešavanja povezanih sa Velikim ratom.
Elem, na pomenutim mestima su mi rekli da ”to” možda nije izašlo iz štamparije. Možda. Slutim da ću na kraju morati da nađem pesnikinjin mobilni i da doznam gde prebiva njena knjiga.
Ostavljam po strani da MM nije u milosti vladajućih književnih krugova i klanova (zasluženo, oštra je i nemilosrdna prema svemu što je uznemirava, nervira i baca u depresiju). Ona će prihvatiti svoju javnu sudbinu, kao na primer Thomas Bernhard, sa tim se već pomirila. Ali da li mi imamo pravo da to ne primetimo?
Hrvatska zajebavanja
BILO JE LAKŠE VOLJETI TE IZ DALJINE
Pour Bernadette
Bilo je lakše voljeti te iz daljine,
Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava
Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao
Ona pamćenja što se nisu uklapala
U rečenične nizove čežnje:
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom
Propasti.
A nekad je ljubav bila čist i doslovan
Doživljaj samoće.
Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje
Kao morska trava pokretana valovima.
Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći
Svijet bez zbilje ali svoj i konačan
Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana
I ja u dimu lule za šankom dalekih mora
Što nas dijele u svakom času admiral
Svojih priviđenja.
ETO VAM VAŠIH JUNAKA
Najbolje hrvatske branitelje
Mogao si sresti u vrbicima uz naše rijeke
Ili među kamenjem gdje su zaustavljali
Kugle svojim tijelima.
Nisu znali lagati.
Nisu pljačkali.
Nisu ubijali starce i djecu.
Nisu silovali djevojčice.
(Pa ni one među uglednijim gospođama
Koje bi im bile iskreno
Zahvalne.)
Nisu ništa zaradili na oružju.
Slabo su napredovali u činovima.
Jednostavno nisu imali nikakva
Smisla za život.
UDBAŠI
Udbašima je uvijek bilo dobro u našoj zemlji
Za njih se ne može reći da nisu znali što rade
Oni su ideološki uvijek bili
Na ispravnoj liniji
Njima je sve polazilo za rukom
Oni su najčešće dolazili iz miješanih krajeva
Po mogućnosti: nisko čelo i
Deseterački mentalitet
Zdrav duh u zdravu tijelu
Ja ne sumnjam, u Hrvatskoj je uvijek netko dobro živio
Naravno, nikad mi
To je takva zemlja, rekao bih
Udbaška
Zemlja vedrih ljudi
A mi drugi smo pomalo utučeni
I djelujemo izgubljeno
Mi gotovo ne znamo za radost, za smijeh
Naša probava je neredovita, žuč i gorčina na licu
A udbaše možeš uvijek vidjeti kako jedu velike komade
Krmetine u Vili Rebar ili na terasi hotela
Esplanade i potom
Odbijaju dimove, srču kavu i dobacuju duhovitosti
Sa stola na stol: pokazuju urođeni
Šarm
I udbaški sinovi su zarana očitovali
Izrazitu talentiranost
I odlazili u Pariz, u Švicarsku i na Oxford
I samo krajem ljeta navraćali kućama
S plinskim upaljačima
Navikli na bolje restorane
I francuske suknje
S druge strane,
Sa mnom ni jedna viđenija žena iz zagrebačkog Ritza
Ako imalo držaše do sebe
Nije htjela leći
Pa čak ni Mađarica
Premda je meni bilo svega 17 godina
A ona se nalazila već tridesetu
Na istom radnom mjestu
Nikakvo čudo, dakle, da su udbaši uživali
Veći društveni ugled, bolji status, finije manire
Smijeh zdravih zubi što odzvanja uz krmetinu i tursku kavu
Uspoređeni s njima, mi drugi
Jedva da smo bili nešto
Naša kreditna moć je bila beznačajna
I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno
Da organizacija nužno pripada udbašima
Njihova odijela uvijek pristaju
Na njihovu godišnjem odmoru nikad ne kiši
Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih Ijudi
Rješavaju probleme koji su nas
Mučili do krvi
Oni nekako znadu da su u pravu
I ne možeš im ništa
Oni su veseli kurvini sinovi.
HRVATI MI IDU NA JETRA
Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina
Kao prvo, svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:
U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.
Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.
I to je dovoljno da se uvrijede
-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-
Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.
Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.
U mom slučaju to su Hrvati.
Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.
Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.
PS: ”Boris Maruna vratio se iz emigracije da bi zajebavao prave Hrvate. Oni to nisu primijetili, jer ne čitaju poeziju” (Miljenko Jergović). Ja ću iz Hrvatske otići da bih zajebavao Borisa Marunu. A on to neće primjetiti jer je mrtav. I ja bih volio da me nema. Da mogu otići sa ovoga svijeta. Jer ne volim zajebavati. Ali Borisa ću morati. Ne bih li stvorio famu da sam ipak živ. Vaš, Drago Pilsel.
BRUCE WILLIS
čitam pjesme
slušam pljesak
potpisujem knjigu
u Istri
ja sam rent-a pisac
u obilasku provincije
a moglo bi se to
i drukčije reći
ja sam popularan
u naplaćivanju popularnosti
bilo kako bilo
ne smeta mi
nemam problem Brucea Willisa
koji ne zna jesu li žene s njim zato jer je Bruce Willis
ili zato jer je dobar frajer
plaćeni benzin i dnevnica
bura pri povratku
i svjetla velegrada oko ponoći
nikakav problem nemam
Bruce Willis bio bi ponosan na mene
PODILAŽENJE
neke žene
znale su reći
da me ozbiljno shvaćaju
tek s poezijom
drugi su tvrdili
da imaju posla s ozbiljnom budalom
dok čitaju što pišem
ozbiljnim su se činili i jedni i drugi
ljudi naime imaju potrebu zauzimati stajalište
ok
žene su to radile možda zbog koketiranja
s njima nikad ne znaš
al svi ti ljudi na neki način bili su razumljivi
sve je to bilo dio igre u
kojoj svjesno sudjelujem
jer egu imponira
kada ga tu i tamo netko hvali
međutim sve je manje hvale
a u svim tim davanjima
sve manje biva od mene
svatko mi uzme ponešto
pa se onda još danima skupljam okolo
sve su rjeđi oni koji
mi pod dupe guraju satensku stolicu
ŽENA
svemu je davala ime
definirala svaku situaciju i svaki odnos
imala potrebu reći kako sve zna
davati mu naputke za ponašanje
problem je što to od nje nitko nije tražio
‘‘ti si tako negativan“ govorila mu je
trebaš se otvoriti prema ljudima
zabavljati, izlaziti“
nervirale su ga njezine riječi
kao žena ga je privlačila
kao govornik odbijala
s obzirom da je puno govorila
privlačnost je svakim danom bila sve manja
na kraju mu se relativno atraktivna žena
učinila beskrajno ružnom
nije on bio spreman na radikalne poteze ili takvo što
ali mogao je sebe zamisliti u kaznionici
kako robija zbog zločina iz strasti
zamišljati sebe u zatvoru
činilo se kao izlaz
TOČNO TAKAV
recimo
vozi se tramvajem
vidi čovjeka sa slušalicama
i zamišlja kako ga trese struja
zatim je na poslovnom sastanku
s debelom svinjom
i zamišlja kako bi bilo da su u seksualnom odnosu
oni i svinja
dok razgovara s pristojnom starijom susjedom
razmišlja kako bi bilo da joj odvali šamarčinu
ili recimo dok na kasi plaća namirnice
točno zna gdje se nalaze seksualni organi
prodavačice
nikome o ovome ne priča
teško je sve to podnijeti
on je svatko od nas
ponekad
ili ne
točnije bi bilo reći
on je kao neki od nas ponekad
samo što on to ne zna
takve misli se ne dijele
Riječ Božja
Kari Hotakainen rođen je 1957. u finskom gradu Poriju, gdje je započeo karijeru pišući reportaže i poeziju. U Helsinki se preselio sredinom osamdesetih, a od 1996. bavi se isključivo pisanjem. Osim što piše romane, dječje drame, radiodrame i televizijske scenarije, Hotakainen je i kolumnist Helsingin Sanomata.
Kad pepeo nakon erupcije vulkana na Islandu prizemlji avione, većinski vlasnik i izvršni direktor Koncerna Jukka Hopeaniemi traži način da sa sjevera Finske što brže stigne do Helsinkija. Za dugi put prema jugu Jukka odabire vozača svoga pokojnog oca Armasa Kallija, čovjeka kojemu potpuno vjeruje. Kad njihovo putovanje konačno počne, Jukku sustiže prošlost – njegov mu je otac prije smrti ostavio šest kazeta kojima pokušava nadoknaditi vrijeme koje je umjesto na odgoj sina utrošio na izgradnju poslovnog carstva i trgovinu čelika s Rusima…
Riječ je o svojevrsnoj skandinavskoj kombinaciji psihološke drame i romana ceste. Od idiličnog početka do završnog obrata ovo djelo jednog od najvažnijih suvremenih finskih pisaca zanimljiv je prikaz današnjeg svijeta i njegovih mana, ali i poneke vrline.
Naslov: Riječ Božja
Autor: Kari Hotakainen
Preveo: Boris Vidović
Književnost
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 336
Uvez: tvrdi
ISBN 9789532665390
Izdavač: Fraktura
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
