novinarstvo s potpisom
Sanja Sarnavka
Držićev negromant Dugi Nos nekoć davno uočio je bitnu razliku među ljudima podijelivši ih u dvije skupine – one nazbilj nasuprot onima nahvao. Ljudi nazbilj ”srce nose prid očima, da svak vidi njihove dobre misli”. Oni ne znaju što je zavist ni lakomost, blage su naravi, mudri i pošteni. Ali ih napadaju ljudi nahvao koji su isprva bili lutke, ali ih negromanti oživješe i tako te nakazne spodobe ”obraza od papagala” naseliše ovaj svijet. [Read more…]
Paljenje “krnje” u Imotskome, lomača za gay par s udomljenim djetetom, naišla je na čitav niz osuda širom Hrvatske. Službenim priopćenjem oglasila se Vlada tvrdeći kako se moramo “oduprijeti svakoj vrsti govora mržnje i agresije – političke, ideološke, verbalne i fizičke, svakom činu koji vrijeđa osjećaje hrvatskoga naroda i pridonosi podjelama u društvu…”. [Read more…]
Iz prvih redova u Imotskome, onih netom iza ljudi u karakterističnim plavim šuškavcima, policija je nedavno uklonila s predizbornog skupa kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović čovjeka koji je držao transparent krajnje benignog sadržaja. Pisalo je ”Dobro došli u Provansu!”. Tony Rebić, ako sudimo po njegovom Facebook zidu nije nikakav zadrti ljevičar. Nije ni terorist, pa ipak su ga policajci odveli sa skupa. [Read more…]
Jasmin Klarić
Kako je krenuo, ovo bi stvarno moglo biti zabavno. Propala nabavka aviona F-16 Barak od Izraela mogla bi postati golemi uspjeh Vlade, drobljenje državnih milijardi u brodogradilišta jack-pot za porezne obveznike, a užasavajući pad industrijske proizvodnje prilikom koja se otvara za transformaciju domaće industrije. [Read more…]
Tužna je istina da najuzorniji hrvatski domoljubi često ne znaju svoj jezik. Zazivaju hrvatsku mati, a jedva natucaju materinji. Komično je to gledati, što su veći Hrvati, gotovo u pravilu, gore vladaju hrvatskim.
Rasrdila se tako prvo Željka Markić, a za njom cijeli niz desničarskih portala da sam u jednom novinskom tekstu ja napisao kako su u Hudoj jami u Sloveniji nađena gnjila trupla ustaša i domobrana. [Read more…]
Mate Parlov
U kafiću “Mate” u centru Pule nema bogzna kakvih relikvija, tek kamena “Zlatna rukavica” po kojoj je izliven trofej što ga je vlasnik i najveći boksač u SFRJ osvojio dvaput, jedan zlatni tanjur dodijeljen prvaku Evrope, i uljni portret šampiona u rukavicama. A Mate Parlov osvojio je još i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine, bio je amaterski i profesionalni prvak svijeta u teškoj kategoriji (’78.), sedam puta balkanski prvak itd. [Read more…]
U mom djetinjstvu bio je to neasfaltirani, razlokani put. Pamtim ga bijelog i prašnjavog za suhih dana i žutih blatnjavih bujica što su njime krivudavo tekle ako je kišilo. Stara cesta za Imotski uspinjala se od pravoslavne, rišćanske crkve, uz Dom zdravlja gore sve do Modrog jezera.
Partizanski borac, jugoslavenski oficir, general, šef Saveznog sekretarijata za narodnu obranu i ratni zločinac, koji je u svojoj osamdeset devetoj nekažnjen, mirno umro prije nekoliko dana u Moskvi, rodio se u kamenoj katnici s balaturom i dvorištem zasjenjenim širokom, gustom krošnjom murve uz tu strminu u Donjoj Glavini.
“Kadijevića kuće” se mjesto zvalo. “Nije mi se dalo čekat prugu, pa san se uputijo pješke iz Varoša, kad mi kod Kadijevića kuća trevio Marinkica Radeljić s Pezejcon…”, kazao bi netko, na primjer, a tko zna, možda i danas kažu.
Pleme se, napokon, nije sasvim raselilo, još Kadijevići tu žive, premda je zacijelo teško živjeti obilježen strašnim prezimenom, zvati se jednako kao i čudovište koje je poslalo tenkove na Vukovar. Ali, nikada im zaista i nije bilo lako, ni prije rata.
Poznajem ljude iz toga kraja, odrastao sam s njima, razumijem ih i volim, pa i ako mi oni kojiput nisu davali mnogo razloga za ljubav i razumijevanje, i znam kakva je u njima nelagoda od drugoga i drugačijeg.
I u našima i u njihovima, i u katolika i u rišćana, i u Hrvata i u Srba vazda su tinjali oprez i nepovjerenje što su se sporadično, svakih pola stoljeća po prilici, rasplamsavali u mržnju i nasilje.
Kako možete pretpostaviti, onoga što im je slično daleko je više od onoga što ih razlikuje. Mimo sitne razlike da se jedni križaju cijelim dlanom, a drugi samo s tri prsta, njihov jezik, njihovi nazori, otresitost, seksualna sramežljivost, lukavost i okrutne šale, njihove nakazne betonske kuće i očajno, kiselo domaće vino preneražavajuće su jednaki.
Da nije vjere i nacije, oni bi jedan kroz jedan bili isti vlaški idioti.
Mnogi su u povijesti, napokon, i pretrčavali s jedne na drugu stranu, prešaltavali se i resetirali, prihvaćali sad istočnu, sad zapadnu liturgiju, i u odsutnom se času često slučajno negdje zatekli, a nije nepoznato ni da je netko jednom bio partijski ukoren zbog srpskog nacionalizma, da bi se sutradan ujutro u postelji trgnuo kao uspaljeni hrvatski nacionalist, nesmiljeni starčevićanac.
Sve mi je to nekako došlo, zajedno s prašnjavom starom imotskom cestom, kamenom balaturom i murvom ispred Kadijevića kuće, dok sam čitao kako je u dalekom svijetu, kao ruski državljanin, umro jedan moj zemljak, ubojica iz moga kraja, da parafraziram Arsena.
Grešna mu je duša u pakao otišla neokajana. Nikakve žalosti ni suosjećanja ta zadrta stara imotska budala nije imala za vukovarske nesretnike raskomadane granatama, ni za poklanu banijsku starčad, ni za popaljene drniške kuće, ni za bebe što su izbezumljene revale u šibenskim i dubrovačkim podrumima.
Do zadnjeg trenutka, zadnjeg daha iz svojih uvelih, sijedih staračkih prsa, držao se uvrijeđenim i neshvaćenim, a ni na onome se svijetu vjerojatno nije opametio.
Vrteći se na ražnju iznad usijane žerave lijepo ga mogu zamisiliti kako Lucifera optužuje da je američki plaćenik.
Za nekoga poput njega jednostavno je osjećati prezir i odvratnost, mnogo razloga da ga mrzite i budete bijesni na njega.
Bog se veliki ne bi smilovao i takvome nekome oprostio, ali ja opet ne mogu, valjda po zavičajnoj liniji, ne sažaliti se i ne upitati je li čitava ta stvar, u nekim drugačijim okolnostima, mogla drugačije ispasti.
“Svijet je sve što je slučaj”, kazao bi stari Wittgenstein, pa je zacijelo i u životu moga zemljaka, ratnog zločinca Veljka Kadijevića, rođenog 1925. u Donjoj Glavini kod Imotskoga, od oca Dušana, Srbina, i majke Hrvatice, Janje rođene Patrlj, jednom ili dvaput bio trenutak u kojemu je on mogao ispasti ispravna, moralna osoba i činiti sve sama dobra i plemenita djela.
Rijetki su, istina, ti trenuci, ali dođu i ako ste Imoćanin.
I za nas Vlaje ima spasenja, ali za to valja imati pameti i poniznosti i snage da sebi priznaš kako si bio glup, a toga u našem krševitom kraju, znate i sami, nikad nije bilo previše.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Posljednjih je dvadeset godina to važna marijanska fešta, na televiziji je obavezno spomenu. ”Koncelebrirano misno slavlje u Zelenoj katedrali”, reče reporter državne televizije svečano, a ja mislim da je sve počelo na Veliku Gospu one godine, 1993. je, čini mi se, bila, kad je pokojni Franjo Tuđman helikopterom došao u Donji Proložac.
“Predsjednik se spustio zrakomlatom!”, vikali su seoski hadezeovci trkajući put nogometnog igrališta Šarampov, što od uzbuđenja, što od žege strahovito se znojeći u ganc novim bijelim košuljama. Gdjekoji je možda još imao čiodu zaboravljenu u kragni. Nije ih ipak mnogo stisnulo junačku desnicu Tuđmanu jer je osiguranje bilo vrlo strogo. Što ja pamtim, samo je Mate Laušić lično pištoljem ustrijelio najmanje petoricu proloških napasnika.
Nekakav je biskup vjerojatno vodio službu, jer kako bi drugačije moglo biti kad dođe predsjednik države, i svi smo bili vrlo ponosni na naše malo misto, a u okolnim su se mistima, Zmijavcima, Runovićima, Vinjanima, Zagvozdu, pa i u samom Imotskom, ne trebam ni spominjati, požderali od zavisti. I tako je naš dernek završio u televizijskom dnevniku i otad nema godine da ne uslikaju Zelenu katedralu.
A nekad je to bilo medijski mnogo skromnije. Taj ubavi gaj topola oko studene rječice, za početak, nije ni imao nekakvo ime, ili ga se bar ja ne sjećam. Zelenu katedralu izmislio je, pretpostavljam, nekakav reporterski lirik poput Ante Ivankovića. U staro doba, kad sam ja bio dijete, mi smo na Gospu naprosto išli “na Vrljiku”.
Prva je misa bila zorom i na nju su odlazile samo starije žene koje ne mogu spavati. Pregrizle bi ujutro dvije smokve ili grožđa s kruhom, popile kap rakije i prije nego bi zarudilo pješke se uputile rubom ceste. Do dana današnjeg mi nije jasno kako su sve žive došle u crkvu jer su obično bile u crnini. Hodati po mraku, pa još u crnini, prometnicom kojom se iz drugog smjera pijana mlađarija vraća iz diska u Glavini, nije im bilo naročito inteligentno. Danas bi im vjerojatno dali one fosforescentne prsluke kakve nose cestari.
Baba bi se onda oko devet, umorno se gegajući na natečenim nogama, vratila, a did bi joj postavio pitanje koje je uvijek, ali baš uvijek postavljao kad bi ona došla s mise. “Šta pratar kaže?”, upitao bi on, nešto kao i posprdno, u dvorištu pod murvom, u sokolskoj majici, utrljavajući krupnu sol u janjeću utrobu, a ona bi njegovu provokaciju uvrijeđeno prešutjela. Umjesto toga bi rekla:
“Nemoj ga prisolit.”
“A kad san ga ja prisolio?”
“Svake godine ga prisoliš.”
Tada bi se nekako, kroz jutro, i rodbina iz gradova pojavila, noseći kutiju piškota i dvadeset deka kave u zrnu. Znali bi oni kad treba doći. Ako bi ih zovnuo da okopaju krumpir ili modrom galicom poliju loze, svi su bili zaposleni. Ali, kad bi se peklo janje, do jedan bi se guzičar nacrtao. Zaustavili bi se autom poviše sela i dalekozorom vrebali kad će did u dvorištu zapaliti vatru kod ražnja.
“Je li naložio?”
“Je.”
“Pokret, drugovi.”
Ravnomjerno okretanje ražnja s janjećom lešinom, pognut na bančiću s tri noge, na kolovoškom zvizdanu, u jari od grabove žerave, zacijelo je najmučnija zadaća koju je dragi Bog namijenio malim dječacima, no naš je narodni genij tome spretno doskočio kad su konstruirani uređaji za vrtnju, prerađeni od elektromotora vešmašina ili brisača starih Opel Kadetta.
Za to vrijeme dernek bi se lagano zahuktavao. Mladići i djevojke drhtavih su nogu silazili s ringišpila i teturali po travi, a koji bi možda ošamućen i upao u Vrljiku. Muzika je treštala, cika i dovikivanje odjekivali preko livada, da bi sve smjerno zamuklo kad bi krenula procesija i misa. Gomile su ljudi, tisuće i tisuće slušale službu pod krošnjama, čak i onda kad se, kako legenda kaže, nije smjelo kazati da si Hrvat i kad su udbaši popisivali tko ide u crkvu.
Ako je koji komunistički špicl došao na Vrljiku na Veliku Gospu, mali Lipa blokić na kvadratiće ne bi mu bio od bogzna kakve pomoći. Morao je nevoljnik imati sitan rukopis i debelu bilježnicu da bi sve prisutne evidentirao.
Službeni bi se dio fešte obično odužio. Propovjednik je u beskraj kitio, mlađi svećenici padali s nogu dok bi silu naroda pričestili, ali najviše bi, čini mi se, trajalo dok bi na kraju s oltara u razglas pedantno nabrojali tko je koliko novca dao. Ime, prezime i iznos, obično u devizama, takvu fiskalnu disciplinu u životu niste vidjeli. Svi su vjernici davali za obnovu crkvenog krova, uređenje mrtvačnice ili tako nešto, ali podrazumijevalo se, naravno, da će od većeg dijela para župnik kupiti Passatta s ful opremom.
Kad sam ženu prvi put doveo na Veliku Gospu u selo, taj je se dio najviše dojmio. Svećenik je stao licitirati kao na aukciji, a moja se pobožna gospođa, ni pet ni šest, demonstrativno okrenula i otišla.
“Koji ste vi divljaci”, rekla mi je kasnije konsternirano.
“Pa, onako, malo…”, priznao sam ja sramežljivo.
U popodnevnim satima, nakon mise, dernek bi dosegnuo vrhunac. Zaorile se gange, izvlačile gajbe piva i lubenice ohlađene u Vrljici i teške sjekire rasijecale janjetinu za one koji nisu, poput nas, pekli kod kuće.
“Kume, nemoj da mi bude krvavo i meti malo više od rebara”, molile bi mušterije ponizno.
“Ih! Rebara?”, odgovorio bi onaj s druge strane poznatom pošalicom. “Svi bi rebara, ko da je janje radijator.”
“Tuti, kvatro, kvatro, due, due, due, oto! Moje! Ajde u pičku materinu!”, mitraljirali su gastarbajteri šijavicu, krupnim šakama mlateći po stolovima od neoblanjanih puntižela.
A onda bi nekako, sporo, ali neumoljivo, rumen oblila nebo na zapadu i mrak bi se usporo spustio, rodbina se vratila u gradove, zrikavci bi zapjevali i seoski se džukci oglašavali samotnim lavežom, a mi bi s velikog plavog lonca večerali meso što je ostalo iza ručka. I hladno je pečenje fino za jesti, ali bio mi je to tužan obrok. Božić je lijep, i Uskrs jednako tako, ali Velika Gospa, ljudi, Velika Gospa bio je i ostao moj najdraži, najslasniji katolički blagdan.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
