Jadranka Brnčić
Možda više od svih drugih govora pape Franje volim slušati njegove odgovore na konferencijama za novinare što ih nakon svojih putovanja redovno drži u avionu koji ga vraća u Rim.
Novinari iz brojnih zemalja mu postavljaju pitanja o dojmovima nakon posjete nekoj zemlji, ali i druga, opća pitanja kakva bi mu možda rado postavili mnogi ”obični” ljudi. Pitanja su katkada i izazovna ili postavljena s nakanom da Papu navuku na politički teren.
No Franjo na svako pitanje odgovara osobno, srdačno, jednostavno i iskreno, nikada s visoka. Katkada s prirodnim diplomatskim umijećem ili naprosto uglađenošću, a katkada posve spontano pa ga poslije komentatori, bili mu skloni ili ne, hvataju za riječi izvlačeći ih iz konteksta i pripisujući funkciji koju obnaša, a ne osobi koja nosi funkciju.
Na povratku iz Mađarske i Slovačke, 16. rujna ove, 2021. godine, novinar iz Mađarske pitao je papu Franju zašto nije došao u službeni posjet Mađarskoj nego samo na Euharistijski kongres u Budimpeštu, a novinar iz Španjolske dodao i pitanje je li se u razgovoru s predsjednikom Orbanom dotaknuo pitanja imigranata ili teme nacionalizma. Ne treba biti dobar poznavatelj dnevne politike pa da bi se naslutilo odakle su pitanja kretala i kamo smjerala.
No papa Franjo je jednostavno odgovorio iznoseći činjenice: u Slovačku je već dugo planirao otići, a u Mađarsku, tj. na Euharistijski kongres odlučio se, zbog važnosti događaja, gotovo u zadnji čas. S predsjednikom Orbanom je razgovarao gotovo četrdeset minuta, točnije Orban je uglavnom govorio, dakle i kontrolirao teme, a one su se ticale ekologije, što je nešto što i papu Franju živo zanima.
Papin odgovor nije bio politički, nego vjernički, svećenički: ”Nikada nikome nisam odbio euharistiju”
Druga pitanja na konferenciji su se doticala raznih, trenutno važnih tema: o cijepljenju protiv virusa COVID-19, o Europskoj uniji, antisemitizmu… no ovoga puta dva su me odgovora posebice zanimala: jedno na pitanje Daniela Verdúa Palaija (El Pais) o uskraćivanju pričesti osobama koje su za pravo izbora kada je riječi o pobačaju, a drugo na pitanje Stefana Marije Pacija (Sky Tg 24) o formaliziranju statusa obiteljske zajednice među istospolnim osobama.
Papini odgovori na ova opetovano postavljana pitanja me ne zanimaju zato što ne bih znala kakvi će načelno biti, nego zato što mi je još važniji način na koji ih Franjo (ne tek papa) daje. U načinu je mnogo više, ako ne i gotovo sve, barem kada je o vjeri riječi.
Naravno, papa Franjo je afirmirao nauk Crkve, a taj je da je pobačaj embriona (Papa jasno kaže da je riječi o ljudskom životu, ne još o ljudskoj osobi) naprosto – ubojstvo, a da brak među istospolnim partnerima nije, u crkvenom smislu te riječi, sakramentalni brak. Također kaže da je važno podržati države da uspostave zakone koji će ”poboljšati (ponuditi im sigurnost nasljedstva, zdravlja itd.) situaciju za mnoge ljude različite seksualne orijentacije. Ne samo za homoseksualce, već i za sve ljude koji se žele udružiti kao obitelj”.
Papino ishodište iz kojega odgovara na druga pitanja sadržano je, zapravo, u njegovu odgovoru na pitanje bi li ikome uskratio dati pričest, točnije: trebaju li svećenici odbiti pričest katoličkim političarima koji se zalažu za pobačaj? Možda je to bilo politički najosjetljivije pitanje.
Naime, nedavno se o tom pitanju posebno raspravljalo na Biskupskoj konferenciji SAD-a jer je Joe Biden, nakon Kennedyja, drugi katolik koji sjedi u Bijeloj kući, ali katolik koji ženama, u pravnom smislu, daje pravo na pobačaj.
No Papin odgovor nije bio politički, nego vjernički, svećenički: ”Nikada nikome nisam odbio euharistiju”. Nešto kasnije tumači: ”Pričest nije nagrada za savršene – sjetimo se jansenizma – pričest je dar, poklon, to je Isusova prisutnost u Crkvi i u zajednici”. Nije teško zamisliti kako se na takav odgovor obrušava pregršt teoloških prigovora.
Naravno, osobe koje nisu članovi zajednice, odnosno nisu kršteni, ne mogu primiti pričest jer je ona, među ostalim, dijeljenje i sudjelovanje u tom zajedništvu. Međutim, ”problem nije teološki”, kaže papa Franjo, ”nego pastoralni”.
U staračkom domu – prisjeća se Franjo svojega pastoralnog posjeta – na njegovo pitanje tko želi primiti pričest, digle su se sve staračke ruke u znak potvrde. Među njima i ruka jedne sitne starice koja mu je, nakon što je bila primila pričest, rekla: ”Hvala, ja sam Židovka”. Što li joj je odgovorio Franjo? ”Onaj koga sam vam dao u pričesti, također je Židov!”.
U staračkom domu – prisjeća se Franjo svojega pastoralnog posjeta – na njegovo pitanje tko želi primiti pričest, digle su se sve staračke ruke u znak potvrde. Među njima i ruka jedne sitne starice koja mu je, nakon što je bila primila pričest, rekla: ”Hvala, ja sam Židovka”. Što li joj je odgovorio Franjo? ”Onaj koga sam vam dao u pričesti, također je Židov!”
Papa nastavlja tumačiti: ”Promotrimo li povijest Crkve, vidjet ćemo da svaki puta kada neki biskup nije pitanju pristupio iz perspektive pastorala, odgovor je skliznuo u politiku, u zauzimanju političke strane. Sjetimo se samo noći svetog Bartolomeja, heretika – ‘Pobijmo ih sve!’, sjetimo se lova na vještice, Ivane Orleanske, Campo di Fiori, Savonarola…”.
Sjetimo se i napada na papu Franju zbog njegove apostolske pobudnice Amoris laetitia, gdje je u fusnoti naveo da je u iznimnim slučajevima moguće dati pričest kršćanima koji su se nakon nedobivene crkvene rastave u jednom braku ponovno vjenčali u drugom.
Kazuisti Papu hoće proglasiti heretikom. Samo zato jer poziva na pastoralni pristup koji je: ne osuđivati, suosjećati, razumjeti pojedinca i njegovu situaciju. U slobodi Duha kakvu političko-teološka načela nastoje preokrenuti u mediokritet ropstva kazuistici.
Odnos kršćana prema pitanju o zabrani ili dopuštenju pobačaja, odnosno o uvjetima dopuštenja, kao i prema pitanju o legitimizaciji zajednica istospolnih partnera (naravno, to uključuje i partnerice) u građanskim zakonima, važna su, dakle, zbog mnoge šire pozadine na kojoj se uopće mogu tražiti odgovori, a to je polje na kojem se susreću svjetovno i religijsko, načelno i pojedinačno, ortodoksija i ortopraksa.
Papa Franjo bi rekao: teologija i pastoral. Kada Crkva ne brani neko načelo na pastoralan način, pozicionira se u političko polje, ne u polje milosrđa, koje, dakako, nije nježnost superiornoga, nego zajedništvo tragalaca i primalaca milosrđa.
Ne postavlja li odgovor na pitanje iz naslova drugo jedno pitanje: uskraćuje li Bog ikome zajedništvo sa sobom?
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
- S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
- Želim li da se svijet promijeni?
- Prostor za trećeg(a) – opće dobro – u dijalogu
- Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
- Susret s Irinom iz Mariupolja
- Bio nam dobar Prelazak!
- Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
- Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće
- Sretna još jedna ili nova 2.0 godina
