U humanističkim znanostima desetljećima se govorilo se o ”obratima“ – lingvističkom, semiotičkom, kognitivnom, ontološkom, hermeneutičkom. Riječ je o radikalnom mijenjanju motrišta s kojih se ove znanosti hvataju u koštac s problemima predmeta svojega proučavanja.
Takozvana postmoderna misao, može se reći, počiva na Kantovoj pretpostavci da ne možemo poznavati stvari po sebi te da se predmeti znanja u procesu spoznaje prilagođuju našoj sposobnosti predočavanja.
Ideje kao ”Bog“, ”sloboda“, ”svijet“, ”istina“ imaju tek regulativnu funkciju jer ne mogu biti pouzdane instance među predmetima iskustva.
Izravan odnos objekt-subjekt hegelovskoga tipa pokazuje se iluzornim, a egzistencijalističko insistiranje na subjektivnosti nedostatnim.
Rasprava – svjesna društvene konstrukcije znanja i različitih značenja njegove produkcije – kreće se oko pitanja o tomu možemo li, uopće nešto znati i kako možemo znati, kako smo kao subjekt znanja oblikovani i tko ima koristi od onoga što se tvrdi da se ponajbolje zna. Dakle, rasprava o tomu što tekst znači i kako uspostavlja svoje značenje neodvojiva je od onoga što čitatelj hoće da znači i kako želi da znači
Jean-François Lyotard postmoderno doba smatra dobom u kojem su sve ”velike pripovijesti“ (grands récits) ili metanaracije izgubile na plauzibilnosti i sugestivnosti, a hipoteze više nisu vezane uz tzv. realnost, koja i ne postoji osim kao naša konstrukcija, nego uz stratešku vrijednost postavljenih pitanja.
Ponovno tumačenje cjelokupnosti rezultata kulture – od sna do religije, preko umjetnosti i morala – mijenja i samu kulturu dajući joj oruđe autorefleksije.
Sustavnim primjenjivanjem kritike sumnje demaskira se lažna svijest, lažno razumijevanje teksta društva, što rezultira razumijevanjem konvergentnim postupku demistifikacije.
Rasprava – svjesna društvene konstrukcije znanja i različitih značenja njegove produkcije – kreće se oko pitanja o tomu možemo li, uopće nešto znati i kako možemo znati, kako smo kao subjekt znanja oblikovani i tko ima koristi od onoga što se tvrdi da se ponajbolje zna.
Dakle, rasprava o tomu što tekst znači i kako uspostavlja svoje značenje neodvojiva je od onoga što čitatelj hoće da znači i kako želi da znači.
Na tragu de Saussureovih postulata o arbitrarnosti jezičnog znaka i autoreferencijalnosti jezičnog sustava, čime je raskinuta dotad neupitna, ”prirodna“ veza označitelja s referentom, protagonisti ”lingvističkoga obrata“ drže da je granica filozofskoga ili religijskoga istraživanja istine – jezik ili diskurs.
Teorije slijede nov imperativ: umjesto svijesti valja analizirati jezičnu komunikaciju, a umjesto pojedinačnih subjekata strukture intersubjektivnosti.
Govoriti o hermeneutičkom obratu u teologiji čini se upitnim jer je hermeneutika, kao interpretativno čitanje biblijskih tekstova, stara koliko i teologija, a i starija: na djelu je već u samim biblijskim tekstovima
Tradicionalnu interpretaciju biblijskih tekstova dugo su ograničavala njezina vlastita metodologija i postupci kojima se služila.
Kao ključ u potrazi za povijesnom istinitošću prigrlila je analitičko-referencijalni diskurs prosvjetiteljstva te, hoteći zadržati stanovit monopol nad tumačenjem biblijskih tekstova, s ambivalencijom ljudskog razuma nosila se tako da je često izolirala biblijske tekstove i njihovu kritiku od konteksta, vrijednosti i interesa samih čitatelja-vjernika u kulturi kakva se otvara spoznajama različitih humanističkih disciplina koje je istodobno oblikuju.
Vlastita kritička i teorijska polazišta ostavila je neispitanima, a svoj kulturni kontekst odvojila od općega kulturnoga društvenog konteksta, čime je vjernike ostavila u svojevrsnoj šizofrenoj situaciji.
Povratak u stanje prije nego što je ”lingvistički obrat“ bio zahvatio humanističke znanosti, međutim, nije više moguć – ono je uspostavljeno barem kao alternativa koju valja ozbiljno uzeti u obzir.
Radikalno nepovjerenje u metanaracije ne bi trebalo shvaćati kao destruktivnu subverziju institucionalnih vrijednosti, nego kao pozitivan poticaj da se uzmu u obzir heterogenost i raznolikost ljudske egzistencije te kritičnost prema ideološkim zlouporabama metanaracija.
Teologija je po svom porijeklu lingvistička, po svom predmetu kerigmatska, no po svojoj metodi bitno hermeneutička. Međutim, ono što se mijenja jest odnos teologije – kao spekulativnoga promišljanja biblijske poruke i stvaranje koncepata u kojima se ona iščitava kao niz paradigmi – i hermeneutike – kao razrade temeljnih načela čitanja biblijskih tekstova
”Prva naivnost“ otvorenosti religijskoj simbolici odavno je izgubljena za modernoga čovjeka, no ”druga naivnost“ vjerovanja utemeljena na tragovima svetoga u svijetu biblijskoga teksta još je uvijek moguća.
Štoviše, ”nova čitanja“ biblijskoga teksta otkrivaju i nove slojeve njihovih neiscrpivih značenja čiji se smisao više ne može primati naivnom vjerom, ali ga se može razumjeti ponovno ga interpretirajući.
Govoriti o hermeneutičkom obratu u teologiji čini se upitnim jer je hermeneutika, kao interpretativno čitanje biblijskih tekstova, stara koliko i teologija, a i starija: na djelu je već u samim biblijskim tekstovima.
Teologija je po svom porijeklu lingvistička, po svom predmetu kerigmatska, no po svojoj metodi bitno hermeneutička. Međutim, ono što se mijenja jest odnos teologije – kao spekulativnoga promišljanja biblijske poruke i stvaranje koncepata u kojima se ona iščitava kao niz paradigmi – i hermeneutike – kao razrade temeljnih načela čitanja biblijskih tekstova.
Povijest teologije organska je cjelina čiji pojedinačni momenti imaju tek relativnu neovisnost i uzajamno se tumače. U znanosti, pak, kada se više ne može ustanoviti određen broj neporecivih datosti, valja revolucionarno mijenjati paradigmu: s aksiomološkoga razumijevanja prelazi se na empirijsku i povijesnu koncepciju znanosti kakvu bitno određuje eksperimentiranje.
Budući da u teologiji nema supstitucije jedne paradigme drugom, ono što u humanističkim znanostima zovemo paradigmom, Claude Geffré u teologiji radije zove ”strukturirajućim horizontom“ kakav može imati različite modele s heurističkom funkcijom za inteligenciju vjere.
Hermeneutički obrat bio bi, dakle, nov model unutar teološkoga mišljenja. I to model u kojem se predočavanje (reprezentacija) odmjenjuje tumačenjem (interpretacijom), pri čemu, s jedne strane, valja voditi računa o zamkama konceptualističkih idola, ali, s druge strane, i o granicama interpretacija koje ne mogu iscrpsti misterij Božji koje se trajno otkriva.
Iznimno je važno kritičko tumačenje biblijskoga teksta, ali ne da bi razorilo naivnost vjere, nego da bi ponovno otvorilo put za nju. Biblijska hermeneutika nastoji osloboditi Bibliju od njezinih kulturnih, eklezijalnih, teoloških spona te traži da pomno slušamo ono što biblijski tekst u sebi samome svjedoči
Iznimno je važno kritičko tumačenje biblijskoga teksta, ali ne da bi razorilo naivnost vjere, nego da bi ponovno otvorilo put za nju. Biblijska hermeneutika nastoji osloboditi Bibliju od njezinih kulturnih, eklezijalnih, teoloških spona te traži da pomno slušamo ono što biblijski tekst u sebi samome svjedoči.
Nova artikulacija inteligentne vjere (fides quaerens intellectum), da bi se uspostavila u hermeneutici obnavljanja smisla, štoviše u metanojskoj hermeneutici, mora proći kroz i onkraj hermeneutike sumnje.
Prijepor među interpretacijama može se prevladavati vodeći računa o svim hermeneutičkim aspektima u interpretaciji biblijskoga teksta: njegovu simboličkom potencijalu, posredništvu imaginacije, ulozi čitatelja i njegova samorazumijevanja u interpretaciji, objavljivosti koja se očituje u samom tekstu.
Posredstvom autonomije teksta, eksteriorizacije rada teksta i transcendiranja svijeta teksta, objavljuje se svijet koji ne pripada ni autoru ni prvotnom slušateljstvu/čitateljstvu, nego mreži objekata koji inače zaokupljaju našu pomnju jer se tiču pitanja naše vlastite egzistencije.
Riječju: ne oslobađa nas protumačena istina, nego istina čija sloboda djeluje u nama.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Uz Svjetskoga dana molitve za mir
- Bi li papa Franjo ikome uskratio pričest?
- Borba pape Franje za nasljeđe Drugoga vatikanskoga koncila
- O povjerenju u rast
- O preuranjenom sudu
- Prigodom Vaskrsa sjećanje na arhimandrita Kirila
- Put do uskrsnuća prolazi kroz smrt
- Papa Franjo u Iraku: ”Dolazim kao hodočasnik pokajnik”
- Međunarodni dan ljudskoga bratstva: za dobrobit čovječanstva
- Papa Franjo nastavlja ”borbu protiv kulture ravnodušnosti”
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.