”Hitlerove furije – Njemice na nacističkim poljima smrti”, Wendy Lower, Profil, Zagreb, 2014.

 

Na pitanje novinara kako danas gleda na svoja zlodjela iz prošlosti jedan od čuvara logora u Auschwitzu uzima predah za razmišljanje. Nakon kraće stanke daje sljedeći odgovor: ”Znate, kad malo bolje razmislim o tome, da, mogu vam reći da žalim. Žalim zbog toga što katkada nisam bio dovoljno precizan…”

 

Ni nakon šezdeset godina mržnja prema Židovima nije ga napustila, a o nekom tragu pokajanja nema ni govora.

 

Divlja energija rasizma, koja je dovela do holokausta, najvećeg genocida u povijesti čovječanstva, tinja jednakom snagom u ostacima ostataka tog čovjeka koji se sprema na onaj svijet. On bi i danas s lakoćom ubio muškarca, ženu, dijete – samo ako su Židovi.

Ni nakon šezdeset godina mržnja prema Židovima nije ga napustila, a o nekom tragu pokajanja nema ni govora. Divlja energija rasizma, koja je dovela do holokausta, najvećeg genocida u povijesti čovječanstva, tinja jednakom snagom u ostacima ostataka tog čovjeka koji se sprema na onaj svijet. On bi i danas s lakoćom ubio muškarca, ženu, dijete – samo ako su Židovi. Ta je mržnja očito najjača emocija njegova života

 

Ta je mržnja očito najjača emocija njegova života.

 

Kako je, uopće, moguće ubiti dijete? Kako je moguće to učiniti, a ne osjećati ni najmanju grižnju savjesti? Što se događa u glavi čovjeka koji je spreman protjerati, iseliti, likvidirati ili u plinsku komoru poslati cijelu jednu obitelj, odnosno desetke ili stotine njih?

 

Opisi počinjenih zlodjela izazivaju mučninu. Erna Petri, jedna od uvjerenih nacistica s misijom na istoku, u Ukrajini i Bjelorusiji, ”s vjerodostojnom je detaljnošću opisivala polugole židovske dječake koji su jecali dok je izvlačila svoj pištolj”, piše u svjetskom bestseleru ”Hitlerove furije” autorice Wendy Lower. Kad ju je ispitivač pritisnuo pitanjem kako je ona kao majka mogla ubijati tu djecu, Erna Petri navela je antisemitizam režima i svoju želju da se dokaže pred muškarcima. Njezina zlodjela nisu bila čin društvenog odmetnika.

 

”Meni je ona izgledala kao utjelovljenje nacističkog režima”, tvrdi Wendy Lower. ”Erni Petri čak ni bespomoćni židovski dječaci, koji su bježali iz teretnog vagona koji ih je vozio u plinsku komoru, nisu bili nevini – oni su bili ti koji su se gotovo izvukli”, piše autorica. Oni su štakori koji su se izvukli iz mišolovke, ništa više.

 

Ona uočava još nešto – mističnu povezanost Erosa i Thanatosa, erotike i smrti. ”Isprepletenost seksualne intimnosti i nasilja bila je očita dok sam čitala dosjee Njemica, ali na mnogo prozaičniji način nego scene prikazane u vulgarnoj poslijeratnoj pornografiji. Romantični izleti poput šetnje šumom mogli su dovesti ljubavnike u visceralni zagrljaj s holokaustom. Čitala sam o njemačkom povjereniku i njegovoj ljubavnici, tajnici u Bjelorusiji, koji su organizirali zimski lov. Nisu uspjeli pronaći životinje, pa su pucali u židovske mete koje su se polako pomicale u snijegu…”

 

”Obični ljudi ne znaju da je sve moguće”, reći će jedan bivši uznik njemačkog konclogora. Svjedočanstva potvrđuju njegovu rečenicu. Pauline Kneissler, zaposlena u dvorcu Grafenek, ”klinici za eutanaziju” na jugu Njemačke, obilazila je psihijatrije i svakodnevno birala po 70 pacijenata, koji su potom ubijani u plinskim komorama klinike. Vjerovala je da ne čini ništa zlo jer je ”smrt od plina bezbolna”. Uz sebe je imala i babice koje su prijavljivale deformiranu novorođenčad i fetuse, te preporučivale abortuse, eutanaziju djece i steriliziranje majki.

”Obični ljudi ne znaju da je sve moguće”, reći će jedan bivši uznik njemačkog konclogora. Svjedočanstva potvrđuju njegovu rečenicu. Pauline Kneissler, zaposlena u dvorcu Grafenek, ”klinici za eutanaziju” na jugu Njemačke, obilazila je psihijatrije i svakodnevno birala po 70 pacijenata, koji su potom ubijani u plinskim komorama klinike. Vjerovala je da ne čini ništa zlo jer je ”smrt od plina bezbolna”. Uz sebe je imala i babice koje su prijavljivale deformiranu novorođenčad i fetuse, te preporučivale abortuse, eutanaziju djece i steriliziranje majki

 

Službenice i tajnice nacista visokog ranga, kao lijepa Liselotte Mayret, po sadističkim su se postupcima izjednačavale sa šefovima. Liesel Wilhaus, supruga zapovjednika logora, vježbala je gađanje vatrenim oružjem s balkona na logorašima kao metama; takav prizor vidjeli smo u glasovitom filmu ”Schindlerova lista”, samo je tamo akter sulude zabave Amon Goeth, zapovjednik logora kojeg su poslije Poljaci objesili.

 

Vjera Wolhauff, supruga esesovca u Poljskoj, trudna, s mužem je predvodila kaznene ekspedicije. S bičem u jednoj i puškom u drugoj ruci ubijala je nesretnike koji su izmakli masovnom pogubljenju.

 

U Ukrajini mlada tajnica Johana Altwather (22), poznata kao Freuleine Hanna, specijalizirala se za ubijanje male djece: obilazila je dječje bolnice i bacala s balkona pacijente po izboru, nudila im slatkiše da bi im pucala u otvorena usta ili bi maloj djeci razbijala glavu o zid. Po surovom i ”svojeručnom” ubijanju mališana bila je poznata i Jozefine Block, supruga gestapovca i majka nekoliko djece.

 

Nakon Drugoga svjetskog rata kolektivno je podsvjesno duboko potisnulo taj element ženskog djelovanja. U javnoj je memoriji ostala slika 60 tisuća žena koje su vadile cigle iz ruševina i dizale Njemačku iz pepela. Njemice su prikazivane kao apolitične žene, žrtve sovjetskih silovanja ili štogod treće, nikad kao nacistice.

 

”Dok god se Njemice svrstava u drugu sferu ili se umanjuje njihov politički utjecaj, polovici populacije jednoga genocidnog društva”, prema riječima povjesničarke Ann Talylor Allen, ”pripisuje se nevinost za zločine moderne države” te ih se “stavlja izvan same povijesti”.

 

Trećina ženske populacije, trinaest milijuna žena, bila je aktivno uključena u organizacije Nacističke stranke, a udio se žena u njoj povećavao kontinuirano do kraja rata. Golem broj Njemica, piše u knjizi, nisu bile žrtve, a uobičajeni načini sudjelovanja žena u holokaustu još nisu dokraja otkriveni.

U Ukrajini mlada tajnica Johana Altwather (22), poznata kao Freuleine Hanna, specijalizirala se za ubijanje male djece: obilazila je dječje bolnice i bacala s balkona pacijente po izboru, nudila im slatkiše da bi im pucala u otvorena usta ili bi maloj djeci razbijala glavu o zid. Po surovom i ”svojeručnom” ubijanju mališana bila je poznata i Jozefine Block, supruga gestapovca i majka nekoliko djece

 

Najvažnije je pitanje kako je takav masovni zločin moguć? Doživljava li zločinac, egzekutor svoje žrtve uopće kao ljude? Što tu čine žene? To su supstancijalna pitanja svake rasne mržnje. Na pitanje kako doživljavaju Židove mnogi nacisti daju tipski odgovor: kao štakore. Nipošto kao ljude. Uspoređuju ih s tim malim, odvratnim, štetnim glodavcima prema kojima ni jedno ljudsko biće ne osjeća bilo kakvu sućut ili samilost. Čim vidite štakora, poželite ga odstraniti.

 

Usporedbu Židova i štakora prvi je upotrijebio Joseph Goebbels, otac nacističke propagande. Ta je ideologija Židove prikazivala kao ”korozivno drukčije”, kao, dakle, narod koji izaziva hrđu. Ta je ideologija bila silno jaka, tako djelotvorna da je čak i njemačke djevojke i žene uspjela pretvoriti u instrumente masovnih likvidacija ”neprijateljskih” muškaraca, žena, djece. Često su se one od kojih se to najmanje moglo očekivati pretvarale u najokrutnija čudovišta, spremna na nezamisliva divljaštva, nešto što je i inače neočekivano kad je o ženama riječ.

 

Štoviše, zapanjuje otkriće da su u nacističkim formacijama žene masovno i dobrovoljno sudjelovale u ritualima smrti. Najmanje pola milijuna mladih žena pridružilo se kolonizaciji ”divljeg istoka” u Poljskoj, Ukrajini i Rusiji. Neke su potjecale iz kozmopolitskog Beča, druge iz industrijskog Porajnja, treće iz seljačke Rajne-Westfalije, ali u opisima njihovih zločina vidi se da regionalne razlike nisu bile važne.

 

Takvom jednoobraznom ponašanju prethodio je dugogodišnji sistemski dril. Njemicama su nakon dolaska nacista na vlast oduzeta brojna građanska prava – sustav je ženu nastojao svesti na tri K – Kinder, Kuche, Kirche. Žena je trebala biti majka, kuharica, pobožna žena. Usto, Arijka i ratnica, spremna na borbu za obranu rase. ”Među tjelesnim vježbama za djevojke iz Lige njemačkih djevojaka bili su treninzi marširanja i precizno gađanje. Djevojkama su davani pamfleti sa savjetima kako odabrati muža: prvo pitanje koje treba postaviti budućem partneru bilo je ‘koje je tvoje rasno podrijetlo’. U mojoj državi majka je najvažniji građanin”, rekao je Hitler.

Nakon Drugoga svjetskog rata kolektivno je podsvjesno duboko potisnulo taj element ženskog djelovanja. U javnoj je memoriji ostala slika 60 tisuća žena koje su vadile cigle iz ruševina i dizale Njemačku iz pepela. Njemice su prikazivane kao apolitične žene, žrtve sovjetskih silovanja ili štogod treće, nikad kao nacistice

 

U ”Hitlerovim furijama” nije prikazana samo fenomenologija masovnog umorstva sa svim svojim ekstremima – poput epizode u kojoj nacisti u Bjelorusiji priređuju zimski lov na Židove, koji u šumi zamjenjuju lisice i zečeve – već i objašnjenje kako je to moguće. Upravo je ono najstrašnije, jer uvjerljivo masovne zločine ne prikazuje kao zlodjelo brojnih organiziranih psihopata, već nešto posve suprotno… Riječ je o najvećoj tajni našeg vremena, opasnosti koja – kako ćemo vidjeti – neprestano lebdi u zraku.

 

Psiholog koji je ispitivao Gruppenfuhrera SS-a Otta Ohlendorfa, zapovjednika Einsatzgruppe D, koji je priznao ubijanje više od 90 tisuća muškaraca, žena i djece, zaključio je da Ohlendorf mora biti ”sadist, izopačen ili luđak”, jer je o okrutnim djelima koja je počinio razgovarao kao o činjenicama, bez sustezanja. Kad ga je sudac upitao bi li ubio vlastitu sestru da mu je naređeno, Ohlendorf je rekao da bi. No on nije bio automat bez mozga; bio je dobro obrazovan, izvrsno obaviješten sljedbenik Hitlera i Himmlera.

 

Drugi psiholog s Nirnberškog suda podvrgnuo je nacističke vođe različitim testovima i zaključio da takve osobnosti ”nisu ni bolesne ni neobične – u stvari, one su poput bilo koje druge osobe koju bismo mogli sresti u drugim zemljama svijeta…”

 

Wendy Lower razgovarala je i s Hermannom Weissingom, koji je bio čelnik Središnjeg ureda istrage o nacističkim ratnim zločinima u Sjevernoj Rajni i Westfaliji, i koji je između 1965. i 1985. ispitao tisuće osumnjičenika. Objasnio je da se nije susreo ni s kim koga bi mogao opisati kao psihopata. ”Pojedinci nisu bili ludi, nacistički sustav bio je taj koji je bio lud”, rekao mi je, piše autorica i dodaje: ”Weissing je bio uvjeren da je većina počinitelja o kojima je vodio istrage počinila zločine, ali je zaključio i da oni više nisu prijetnja društvu. Bili su ‘normalni’ građani koji su poštivali zakone nove, demokratske Njemačke…”

 

Autorica iznalazi još jedan mehanizam kojim masovni ubojice eliminiraju moralnu prosudbu iz svojih nedjela.

Najvažnije je pitanje kako je takav masovni zločin moguć? Doživljava li zločinac, egzekutor, svoje žrtve uopće kao ljude? Što tu čine žene? To su supstancijalna pitanja svake rasne mržnje. Na pitanje kako doživljavaju Židove mnogi nacisti daju tipski odgovor: kao štakore. Nipošto kao ljude. Uspoređuju ih s tim malim, odvratnim, štetnim glodavcima prema kojima ni jedno ljudsko biće ne osjeća bilo kakvu sućut ili samilost. Čim vidite štakora, poželite ga odstraniti

 

”Oni koji potiču činove mržnje teže riješiti sebe i svijet oko sebe njegovih uznemirujućih, kaotičnih suprotnosti i složenosti. Mentalitet počinitelja ‘rascijepljen je’ – to jest, sve ili ništa, crno bijeli način razmišljanja. Počinitelji često sebe promatraju kao one prosvijetljene, koji su spoznali višu istinu, nadmoćni su nad svojim neprijateljima, iznad prijekora i odgovornosti, bore se da bi se oslobodili svijeta dihotomija….”

 

Ovo su vrlo zanimljiva objašnjenja. Proizlazi da su inicijatori masovnih zločina idealisti vlastite vizije svijeta u kojoj nema mjesta ni za kakvu pukotinu, nečistoću, mutni dio slike. Nije slučajno da je Walt Disney, otac crtanih filmova posvemašnje idile, bio pronacistički raspoložen. Nacizam uvijek projicira slike Arkadije kao mitskog zavičaja, rodnog mjesta Germanije. Disneyjevi crtani filmovi prizori su čiste idile.

 

Vizija svijeta je uvijek dihotomna. ”Mi” i ”Oni”. Hitler je u jednom napadu bijesa rekao: ”Ne mogu biti dva izabrana naroda – ili mi, ili oni!” Mislio je, dakako, na Židove, a u jednoj se prigodi na sličan način izrazio i o Rusima. Hitler je smatrao da će dvije rase plavog čovjeka, slavenska i germanska, u konačnoj borbi ustanoviti koja ima pravo na svjetsko gospodstvo. Takva, dualistička podjela svijeta, idealna je za masovnu mobilizaciju sljedbenika.

 

”Nijemci su željeli prevladati te konflikte, žudjeli su za nadmoćnom, utopijskom egzistencijom osnovanom na nečem što se činilo konkretno i važno, biološkom rasizmu. Za počinitelje sve je teklo ‘glatko’, odlučno, sustavno, nužno, sofisticirano, precizno, neugodno, možda, ali ljudsko. Neprijatelji – Židovi, ali i druge takozvane niže rase, trebali su biti uklonjeni kirurškom preciznošću jednom za svagda. Trebalo je prevladati prijetnju postojanju Njemačke, odlučiti borbu. U umu Hitlera, njegovih sljedbenika i mnogih njemačkih domoljuba ‘konačno rješenje’ bilo je obrambeni akt oslobođenja od sveobuhvatne snage globaliziranog židovstva.

 

Zločini koje su počinile žene događali su se u mreži profesionalnih prioriteta i zadataka, osobnih obveza i tjeskoba. Zločinka koja je prihvatila nužnost ubijanja kao očitu, mogla je tijekom istog dana pucati u židovsku djecu i potom doći kući kako bi pomilovala svog sina ili kćer. Ovdje u umu počinitelja nema kontradikcije…

Najstrašniji, mada neizrečeni zaključak ove knjige, je da je masovno ubijanje skupine koja se proglasi neprijateljskom nešto što kao opasnost vreba uvijek i svagda. Akteri masovnih zlodjela nisu hrpe devijantnih pojedinaca, već obični ljudi koje devijantni sustav može uvjeriti da je neka skupina isključena iz zajednice ljudi i proglašena ”štakorskom”

 

Nagi su židovski dječaci bili ubijeni jer je sama njihova prisutnost bila prokletstvo za njemačku fantaziju utopijskog Lebensrauma. U glavi zločinca, Nijemci i Židovi nisu mogli supostojati. Žene ubojice, poput svojih muških kolega, razvile su to uvjerenje nakon godina uvjetovanja u Reichu, upile su ga iz opće klime popularnog i od države dopuštenog antisemitizma u Njemačkoj i diljem Europe…”

 

Zločince, dakle, ne muči savjest – jer oni ne ubijaju ljude. Oni ubijaju neljude, neprijatelje, štakore, kvaritelje idile.

 

Među znanstvenicima – kaže autorica – danas vlada konsenzus oko toga da je okruženje najvažniji faktor koji odlučuje o tome hoće li pojedinac postati akter genocida ili ne.

 

Najstrašniji, mada neizrečeni zaključak ove knjige, je da je masovno ubijanje skupine koja se proglasi neprijateljskom nešto što kao opasnost vreba uvijek i svagda. Akteri masovnih zlodjela nisu hrpe devijantnih pojedinaca, već obični ljudi koje devijantni sustav može uvjeriti da je neka skupina isključena iz zajednice ljudi i proglašena ”štakorskom”.

 

Tada se prema njoj mogu primijeniti sva sredstva kao i na glodavce. Uostalom, famozni plin Ciklon B najprije je služio u domaćinstvima za odstranjivanje nametnika… A žene?

 

U općoj populaciji u normalna vremena žene čine oko 14 posto nasilnih zločina i oko 1 posto ubojstava. U ratu taj postotak može jako narasti. Pretpostavka da nasilje nije ženska osobina, kaže Lower, te da žene nisu sposobne za masovna ubojstva daje nadu da bar pola ljudske rase neće htjeti proždrijeti drugu polovicu, da će zaštititi djecu i tako očuvati budućnost. No, to je lažni štit… i s tom istinom treba se suočiti.

 

(Prenosimo iz tjednika Express).