Prvi put kad su zaplesali, i Ozrenu i Kseniji bilo je pomalo neugodno.
– Ne znaš kako treba primiti partnericu, a ona, pak, ne zna što ovaj zapravo hoće, u kojem će se smjeru kretati – opisao je Ozren. Ksenija objašnjava kako je ženama na početku teško potpuno se prepustiti partneru.
– Muškarac vodi u početku, a žena ga slijedi. No, poslije par počne plesati u pravom smislu i žena više ne slijedi partnera pasivno, nego aktivno. Vrhunski plesači ostavljaju mjesta za volju plesne partnerice i ništa se ne nameće – rekla je Ksenija.
Prethodne su rečenice iz članka o plesnom klubu Tango Croatia. A drugdje čitam da je tango ples iscjepkanog i dinamičnog ritma, energičnih pokreta koji se smjenjuju s napetim pauzama, pun suprotnosti, čas grub, čas nježan.
Čitam o tangu Ksenije i Ozrena, a mislim na Kolindu i Aleksandra. Najprije je on došao na njenu inauguraciju i odmah je pozvao u Srbiju. Slijedila je epizoda kratkotrajne stidljive nesigurnosti.
Kasnije smo iz službenih priopćenja doznali da je i to bilo koordinirano u oba predsjednička ureda. Vučić je džentlemenski prepustio inicijativu i čekao da ga partnerica opet privuče. I to su unaprijed dogovorili, kako u diplomaciji i treba biti, pa onda izveli zajednički igrokaz: hrvatska predsjednica televizijskim upućivanjem, a Vučić prihvaćanjem poziva da opet posjeti Hrvatsku
Tko ne pamti Aleksandra Vučića kako s buketom cvijeća, poput školarca na prvom spoju, korača prema sredini mosta preko Dunava gdje ga sama samcata čeka Kolinda Grabar-Kitarović?
Led je brzo probijen i već istog dana frcale su nove stranice povijesti i deklaracije o zatopljavanju odnosa.
Vrhunac bala bila je Vučićeva inauguracija lani u Beogradu. Potom dramatična pauza, pa nagli korak kojim se hrvatska predsjednica istrgla i odbacila partnera od sebe, ali ne dalje od ispruženih ruku koje vuku svaka na svoju stranu, ali još se drže vrhovima skvrčenih i prstiju.
Kasnije smo iz službenih priopćenja doznali da je i to bilo koordinirano u oba predsjednička ureda. Vučić je džentlemenski prepustio inicijativu i čekao da ga partnerica opet privuče. I to su unaprijed dogovorili, kako u diplomaciji i treba biti, pa onda izveli zajednički igrokaz: hrvatska predsjednica televizijskim upućivanjem, a Vučić prihvaćanjem poziva da opet posjeti Hrvatsku.
Birajući vrijeme susreta za samo jedan su promašili Valentinovo, ali izabrali su još prikladniji datum. Drugi dan najavljenog susreta bit će 13. veljače, na fašnik. Ionako plešu pod maskama.
Javnost od hrvatske predsjednice nije dobila nikakvo, a kamoli suvislo objašnjenje zašto je upravo sada, u jeku diplomatskog skandala koji je Srbija priredila tendencioznom i mitomanskom izložbom o Jasenovcu u UN-u, odjednom povoljan trenutak za susret s Vučićem, nakon što je prošle jeseni odjednom vrijeme za tako nešto postalo nepovoljno zbog provokacije mnogo nižeg intenziteta?
Prisjetimo se, neposredan povod za otkazivanje poziva i odgađanje susreta tada je bilo postavljanje spomenika majoru Tepiću u Beogradu i izjava Aleksandra Vulina u kojoj je izrekao u Hrvatskoj umalo pa zakonom zabranjenu sintagnu “građanski rat”.
Birajući vrijeme susreta za samo jedan su promašili Valentinovo, ali izabrali su još prikladniji datum. Drugi dan najavljenog susreta bit će 13. veljače, na fašnik. Ionako plešu pod maskama
I to mi smrdi na dogovoreni skandal.
Srbijanski ministar za Hrvatsku, kako neki duhovito nazivaju Vulina, tada je došao u Šibenik na svečanost rukopoloženja novog dalmatinskog vladike Nikodema. Iz najupućenijeg i najmjerodavnijeg izvora znam da je Vulin na tu važnu svečanost Srpske pravoslavne crkve došao nenajavljen, nepozvan i potpuno neočekivan, ali očito poslan da pred hrvatskim novinarima kaže upravo ono što treba i odmah nakon toga ode. Ni na ručku nije ostao.
Onomadne je Vučić, na svojoj predsjedničkoj inauguraciji, uz sekundiranje hrvatske predsjednice i ostalih državnika iz regije, pompozno najavio vrijeme dekonstrukcije i rušenja nacionalnih i nacionalističkih mitova koji koče bilo kakav razvoj naroda i država, kao i njihove međusobne odnose.
Od toga, praksa je pokazala, nije bilo ništa. Niti s jedne strane.
I Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar Kitarović savršeno se uklapaju u profil mitotvoraca koji je precizno u svojoj posljednjoj knjizi “Rat i mit” (Fraktura, 2017.) opisao Dejan Jović. Njihovi mitovi su uvijek zasnovani, kako točno piše Jović, na činjenicama, ali vrlo selektivno probranima, pa onda još dodatno zamagljenima ili iskrivljenima.
Savršen i najnoviji primjer za to je Dačićeva jasenovčka eskapada u New Yorku. Ministar vanjskih poslova Srbije tamo je točno naveo da je u Jasenovcu ubijeno oko dvadeset tisuća djece, kako se iskazuje i u službenoj statistici Spomen područja Jasenovac, ali mu ukupan broj svih žrtava, koji premašuje 80 tisuća, nije bio dovoljno, pa je opet zavrtio pustio u opticaj mitomanskih nekoliko stotina tisuća, začinivši to potpunom izmišljotinom i besmislicom da je u Jasenovcu ubijen 91 član obitelji Nikole Tesle.
Vučić je, pak, nakon inauguracije hrvatske predsjednice u Zagrebu oko malog prsta zavrtio čitav novinarski zbor i osigurao si naslovnice. Odgovarajući na pitanje o problemu nestalih osoba rekao je: “Nitko od tih pitanja ne bježi”. A odmah potom, u svojoj već poznatoj maniri odgovaranja novinarima protupitanjima, dodao: “A da li vi znate da na popisu ima više Srba nego Hrvata?”
Među mitovima koje dvoje državnika gradi je i taj da oni žele i mogu pokrenuti išta novo (…) Onomadne je Vučić, na svojoj predsjedničkoj inauguraciji, uz sekundiranje hrvatske predsjednice i ostalih državnika iz regije, pompozno najavio vrijeme dekonstrukcije i rušenja nacionalnih i nacionalističkih mitova koji koče bilo kakav razvoj naroda i država, kao i njihove međusobne odnose
Novinari, naravno, nisu znali, a Vučić je na svoju laž i manipulaciju podsjetio i nedavno hvaleći se kako je Hrvatima rekao istinu u lice.
Zato bi hrvatska predsjednica trebala prva izreći sasvim pouzdane podatke Uprave za zatočene i nestale.
Ali, to se opet ne uklapa u mit u čijem održavanju ona sudjeluje od prvog koraka svog mandata koji ju je odveo u šator na Savskoj. Jer u tom mitu, uz 1093 Hrvata kojima se još ne zna za grob, nema mjesta za 900 Srba, a pogotovo ne onih barem nekoliko desetaka hrvatskih građana srpske nacionalnosti koji su 1991. godine netragom nestali iz svojih domova, radnih mjesta ili s ulica Vukovara, Siska i još nekih hrvatskih gradova.
Odvodili su ih “vitezovi” kakve hrvatska predsjednica nije oklijevala također pozvati, skupa s Vučićem, na svoju inauguraciju.
I zato se bojim da će ovaj susret poslužiti samo još jednom novom mitu.
Da se poslužim riječima iz knjige “Rat i mit” Dejana Jovića, to je mit u kojem ovakvi mitotvorci žele i mogu započeti išta novo i bolje u zajedničkoj nam povijesti i budućnosti.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Andrej Plenković i HNK Zagreb
- Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
- Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
- “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
- Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
- Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
- Utrka milijardera u svemiru
- Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
- Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
- Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.