Parezija – govorna je figura antičke retorike što ju govornik koristi kad otvoreno govori o nelagodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca ili društva. U grčkoj književnosti riječ se pojavila u Euripida (oko 484-407 pr. Kr.), potom ju susrećemo krajem I. stoljeća u evanđeljima, pa opet u patrističkim tekstovima III. i IV. stoljeća. Parrhēsia (παρρησία: παν = sve + ρησις /ρημα = govor) doslovno znači: sve govoriti. Obično se prevodi kao: slobodan govor (engl. free speech, njem. Freimüthigkeit), otvoren govor (engl. open speech, tal. discorso aperto) ili iskren govor (fr. franc-parler). Parrhēsiazomai znači koristiti se parezijom, a parrhēsiastes onaj je tko se koristi parezijom, tj. onaj koji istinito govori.
Parezija je potpuno iskrena, izravna, osobna i smiona. Nudeći istinu onima koji ju ne mogu prihvatiti, govornik se izlaže riziku: gubitku popularnosti, političkom skandalu, sankcijama. Dakako, slobodan je šutjeti, nitko ga i ništa ne sili na govor izuzev njegove savjesti, no, neodoljivo on osjeća da mu je dužnost i sebi i drugima pripomoći izložiti se istini. Parezija je, očito, bitno obilježje demokracije: srž građanske hrabrosti i angažmana
Michel Foucault prvi je ovu retoričku figuru analizirao na razini diskursa određujući ju kao ”govornu djelatnost” (speech activity), radije nego izrazom Johna Searlea ”govorni čin” (speech act), kako bi istaknuo parezijastički način izražavanja: njegovu obavezu da bude izravna veza između onoga tko govori i onoga što kaže (Foucault, ”The Meaning and Evolution of the Word Parrhesia”, u: Discourse and Truth: the Problematization of Parrhesia, ur. Joseph Pearson, Digital Archive: Foucault.info, 1999).
Temeljna karakteristika parezije, dakle, jest: posvemašnja podudarnost osobnog uvjerenja parrhēsiastesa i istine onoga što govori. Istinitost govornik jamči vlastitom osobom.
Parezija je potpuno iskrena, izravna, osobna i smiona. Nudeći istinu onima koji ju ne mogu prihvatiti, govornik se izlaže riziku: gubitku popularnosti, političkom skandalu, sankcijama. Dakako, slobodan je šutjeti, nitko ga i ništa ne sili na govor izuzev njegove savjesti, no, neodoljivo on osjeća da mu je dužnost i sebi i drugima pripomoći izložiti se istini. Parezija je, očito, bitno obilježje demokracije: srž građanske hrabrosti i angažmana.
U Novom zavjetu na grčkom riječ parrhēsia evanđelisti i Pavao koriste na tridesetak mjesta. U hrvatski se najčešće prevodi: ”otvoreno govoriti”, ”javno govoriti” ili ”javno činiti”, ”slobodno govoriti”, ali jednako tako: govoriti, djelovati – ”smjelo”, ”odvažno”, ”neustrašivo” i ” s pouzdanjem”. Riječ parrhēsia koristi se u nekoliko različitih srodnih značenja: 1. samopouzdanje i odvažnost u odnosu prema ljudima i u odnosu prema Bogu; 2. javni govor; 3. oblik parrhēsiazomai: odvažno propovijedanje usred teških okolnosti te 4. u smislu najbližem onom kakvom mu daje antička retorika: otvoren, jasan, nedvosmislen govor (Mk 8,32; Iv 7,4.13; 10,24, 11,14; 16,25; Dj 28,31).
Riječ parrhēsia evanđelisti i Pavao uglavnom koriste kada govore o svjedočenju Evanđelja. Pritom valja razumjeti da svjedočiti Evanđelje, Radosnu vijest, u počecima Prve crkve nije značilo naviještati kakvu novu vjeru, nego zalagati se za dublju, radikalniju vjeru u vlastitoj sredini, među židovskom braćom i sestrama. Novozavjetnim autorima bilo je ponajprije stalo posvjedočiti da je Isus, unatoč tomu što je osuđen i umro, odnosno unatoč prividnom neuspjehu njegova poslanja, istinski mesija što ga njegov narod iščekuje. Štoviše: svjedočiti da je Isus mesija, krist, tek je prvi korak u povjerenju da on pokazuje i otvara slobodan pristup Bogu, a onda i smjelo i otvoreno djelovanje na koje Bog nadahnjuje.
S obzirom da su prvi Isusovi sljedbenici doživljavali protivljenja, svjedočanstvo o Isusu, prije nego svjedočanstvo onoga što je naučavao, postalo je s vremenom glavnim predmetom svjedočanstva. Štoviše, svjedočanstvo o sadržaju njegova poslanja kao da je u mnoga vremena u povijesti, pa i u ovo naše, postalo manje važnim. Isusova parezija i parezija kršćana počeše se razlikovati.
Isusu je bila važnija svakodnevna praksa vjere nego obrana vjerskih uvjerenja. On je svoje poslanje živio radikalno i beskompromisno kritizirajući pojedine ljude vlastita naroda zbog njihova licemjerja, površnosti i neodgovornosti. Isus je posebice oštro kritizirao licemjerje i taštinu onih pismoznanaca i farizeja, svojih sunarodnjaka i suvjernika, koji su voljeli isticati vjerska obilježja da bi se pokazali pobožnima te na vjernike tovarili bremena, dok su, kako on sam kaže, ”jedno govorili, a drugo činili” (Mt 23, 1-7).
Glavni Isusov neprijatelj, zapravo, nisu bili ni židovski glavari ni rimska vlast nego – hipokrizija. Riječ dolazi iz grčkoga hypókrissus, što znači gluma, ne samo na kazališnoj sceni, nego i u životu: pretvaranje da se ima odlika kakvih zapravo nije ne bi li se pred drugima dičilo superiornošću.
Isusu je bila važnija svakodnevna praksa vjere nego obrana vjerskih uvjerenja… Glavni Isusov neprijatelj, zapravo, nisu bili ni židovski glavari ni rimska vlast nego – hipokrizija… U nizu povijesnih i suvremenih situacija raskriti institucionalnu Crkvu kao prijetvornu i licemjernu teško nije
Prvi crkveni oci pareziju su tumačili kao znamen slobodne komunikacije s Bogom kakvu je uživao Adam, a onda ju izgubio. Origen (185-253), Metodije Olimpijski (260-311), Atanazije (295-373) tvrde da je otvorenosti nestalo kad se Adam nakon svog grijeha pokušao sakriti pred Bogom jer je tad tama zastrla njegovo slobodno obraćanje svojem Tvorcu. Krist je obnovio pareziju kakvu je bio posjedovao Adam: slobodni pristup Bogu u kakvom čovjek ne da ne može ne griješiti, nego se ne mora skrivati od istine.
U nizu povijesnih i suvremenih situacija raskriti institucionalnu Crkvu kao prijetvornu i licemjernu teško nije. No, obično ju takvom vide ljudi izvana, vjernici se rjeđe usude vidjeti njezine nedostatke, a još rjeđe javno o njima govoriti. U kritici doista postoji opasnost da kritizirajući nepodudarnost riječi i djela kritičar sam preuzme logiku onoga što kritizira, odnosno ne samo da prosuđuje nego i osuđuje. Stoga u naše dane politička desnica i ljevica u svojoj retorici toliko nalikuju jedna na drugu, a crkvena hijerarhija, barem u nas, svaku kritiku doživljava kao napad na sebe, sama ne ustručavajući se kritizirati sve druge.
Kritizirati druge valjalo bi tek kad smo kadri kritizirati sebe same kao druge te kad kritika nije sama sebi svrhom. Prijetvorno ponašanje i prijetvoran govor ne bivaju u pareziji kritizirani da bi se ljude osuđivalo, nego da bi se raskrinkao sustav koji omogućuje takvo ponašanje i takav govor.
Uza stanovitu dvojnu savjest, razlomljenu između riječi i djela u govor o hipokriziji nužno je uključiti i treći element – prešućivanje, štoviše zavjeru prešućivanja. Kao osobito sredstvo manipulacije kojom se crkvena hijerarhija često služi da ne bi ulazila u iskren dijalog s ljudima o njihovim moralnim dilemama te da ne bi govorila o vlastitim pogreškama, zavjera prešućivanja uspostavlja strukturu prijetvornosti. Upravo na takvoj strukturi počiva ponašanje i javni govor najglasnijih svećenika: demagoga i apologeta.
Kritizirati druge valjalo bi tek kad smo kadri kritizirati sebe same kao druge te kad kritika nije sama sebi svrhom. Prijetvorno ponašanje i prijetvoran govor ne bivaju u pareziji kritizirani da bi se ljude osuđivalo, nego da bi se raskrinkao sustav koji omogućuje takvo ponašanje i takav govor
Prešućivanje je za crkvenu hijerarhiju – umjetnicu u održavanju kultivirana neznanja (ignorantia affectata) – najčešće pitanje opstanka. Skandal valja izbjeći – pa čak i kad se prešućuju veliki zločini poput, primjerice, pedofilije – stoga što bi otvoren govor o njima u javnosti mogao – kako se čini da crkvena hijerarhija misli – poljuljati i povjerenje u ”istinu” nad kojom ona čuva monopol. Njezin govor najčešće je govor o istini, a ne istinit govor; njezin argument argument je autoriteta, a ne autoritet argumenta.
Kanonizacija crkvenih vjerskih i moralnih istina kao izravnih poruka same božanske Istine, sadrži u sebi rizik idolatrije: opasnost je u tome da ih se shvaća doslovno. Tko drži da je crkvena hijerarhija ”čuvarica” Istine, idolatrizira poruku jer brka nevidljivo s trenutačnim i vidljivim: označeno svodi na znak, figurirano na figuru. A upravo takav odnos zabranjuje Dekalog u zapovijedi koja se odnosi na zabranu pravljenja slika Božjih, zabranu identificiranja slike s prisutnošću predočene stvarnosti. Idolatrija se sastoji u tome da se slike obožavaju poput bogova, tj. u tome da se obožavaju predodžbe i koncepcije umjesto da se štuje njihov sadržaj.
Hipokrizija nije samo moralna kategorija – to je sam njezina očigledna strana – ona je i intelektualna, tj. etička kategorija. ”Tko se združi s Gospodinom, s njim je jedan duh” (1 Kor 6,15-17). Ako smo pritjelovljeni Kristu koji je istina, prikrivanjem istine prostituiramo Kristov duh. Stoga, kako to papa Franjo u niz svojih parezijastičkih govora pozivlje, evangelizirati je ponajprije samu crkvenu hijerarhiju. I, dakako: sebe same. U kolumnama koje slijede, tražit ću put.
Još tekstova ovog autora:
- Kršćanska teologija odmjenjivanja kao antijudaizam
- Odgovor pape Franje na pandemijsku krizu
- Žena za biskupa Lyona
- Enciklika pape Franje u postpandemijskom vremenu
- Sretan rođendan, planete Zemljo!
- Dobar nam bio Pesah, Vazam, Voskresenje, Prelazak!
- Čemu nas uči sadašnja kriza
- Kako je Jean Vanier umro po drugi put
- Ljubljena Amazonija pape Franje
- Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.