Ljiljana Matković-Vlašić, ”Blago mirotvorcima – Glas vapijućeg u pustinji”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2018.
Tko je imalo upoznat s krugom teologa i intelektualaca koji su Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj uvelike pridonijeli koncilskoj obnovi – mislim na iznimne ljude kao što su bili Tomislav Šagi Bunić, Josip Turčinović, Vjekoslav Bajsić, Bonaventura Duda, Željko Mardešić – znaju da je iz toga kruga nemoguće izostaviti ime mr. sc. Ljiljane Matković-Vlašić, spisateljice, mirotvorke, ekumenistice, feministice, pjesnikinje, slikarice, prevoditeljice.
Javni vjernički angažman Ljiljane Matković-Vlašić otpočeo je 1966. godine suradnjom u časopisu Svesci u izdanju Kršćanske sadašnjosti, čiji je glavni urednik bio Tomislav Janko Šagi-Bunić, dok je ona, uz Josipa Turčinovića, bila pomoćna urednica.
Kršćanska sadašnjost objavila je niz njezinih knjiga, među kojima valja istaknuti pjesničke zbirke: Traganje za blizinama (1971), Sabrani dani (1977) i Budi bez svega živote (2015); zbirke meditacija i molitava Moj protivnik (1995) i Ti nisi sišao s križa (1995) te knjige eseja: Žena i Crkva (1972 i 2002), U zemlji živih (1983), Laici u prvim ili zadnjim redovima (1987), Velike žene Staroga zavjeta (1990).
Njezine knjige eseja opisuju krug Ljiljaninih glavnih interesa kada je riječi o vjerničkom angažmanu: uloga žena (”Osoba žene ne može se svesti ni na kakvu ulogu“) i laika (”apostolat laika je rad, a ne organizacijska struktura“), posvemašnje zalaganje za mir i nenasilno rješavanje sukoba te osoban odnos s Bogom
Njezine knjige eseja opisuju krug Ljiljaninih glavnih interesa kada je riječi o vjerničkom angažmanu: uloga žena (”Osoba žene ne može se svesti ni na kakvu ulogu“) i laika (”apostolat laika je rad, a ne organizacijska struktura“), posvemašnje zalaganje za mir i nenasilno rješavanje sukoba te osoban odnos s Bogom.
Objavljivala je u časopisima Crkva u svijetu, Marulić, Nova prisutnost, Obnovljeni život, Telegram, Forum, Encyclopaedia moderna te u obiteljskoj reviji Kani. Bila je pokretačica inicijativa i udruga te zauzeta članica Udruge za vjersku slobodu, Kršćanskoga mirovnog kruga, Svjetskog molitvenog dana žena, kršćanskih tečajeva ”Kursiljo“.
Među inicijative što ih je Ljiljana Matković predano i svesrdno podupirala, svim bićem uvjerena da služe općem dobru, svakako treba ubrojati i pokret ”Religije za mir“, važan dio njezina kršćanskoga i osobnog angažmana.
”Religije za mir“ (”Religions for peace“ zapravo World Conference Religions for Peace) međunarodna je koalicija predstavnika svjetskih religija posvećenih promicanju mira u svijetu, rješavanju konflikata nenasilnim putem, brizi za dobro ljudi i našega planeta. Smišljena 1961. i utemeljena 1970. u krilu budističke laičke organizacije Rissho Kosei-kai s Nikkom Niwanom na čelu – sa sjedištem u New Yorku i s regionalnim konferencijama u Europi, Aziji, Bliskom istoku, Africi i Americi – globalna mreža organizacije sastoji se od Svjetskog vijeća viših vjerskih vođa iz svih krajeva svijeta; šest regionalnih međureligijskih tijela i više od 90 nacionalnih i drugih tijela.
Prva Svjetska konferencija religija za mir (WCRP) održana je u Kyotu u Japanu, 1970, druga 1974. u Leuvenu u Belgiji, treća 1979. u Princetonu u New Jerseyu, četvrta u Nairobiju u Keniji 1984. godine, peta u Melbourneu u Australiji 1989, šesta u Rivi del Garda u Italiji 1994, sedma u Ammanu u Jordanu 1999, osma u Kyotu u Japanu 2006. i deveta 2013. u Beču u Austriji.
Konferencije smo nabrojali stoga jer je mr. sc. Ljiljana Matković-Vlašić sudjelovala na većini njih (ne samo kao aktivna sudionica, nego i kao članica Međunarodnog vijeća). A u takvom duhu zalaganja za mir i nenasilno rješavanje konflikata utemeljila je 1992, dakle, u jeku rata u nas, časopis za kulturu mira i nenasilja Mirotvorni izazov, što ga je i uređivala do 1999. Upravo konferencije ”Religija za mir“ i zalaganja časopisa Mirotvorni izazov su i teme njezine nove knjige – Blago mirotvorcima. Glas vapijućeg u pustinji (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2018) – koju ovdje želimo prikazati.
No, prije no što zavirimo među korice, valja podsjetiti koja su Ljiljanina polazišta i uporišta za mirotvorno djelovanje.
Najprije već sama zapovijed Božja iz Dekaloga: ”Ubijati nećeš“.
Ako je Bog stvorio čovjeka, i ne samo čovjeka nego cjelokupnu prirodu i sav kozmos, kao mjesto svojega samoočitovanja, jasno je da je ubojstvo, štoviše svako nasilje, negiranje toga očitovanja, u konačnici: ubojstvo samoga Boga. ”Kad je u pitanju rat bilo gdje na svijetu, prva žrtva u koju obje strane ciljaju i nemilosrdno ubijaju jest istina“ (str. 44). U tome su, bez obzira na razlike u interpretacijama dosega zabrane nasilja, suglasne sve religije.
Potom, već sam naslov upućuje na jedno od blaženstava iz Isusove Besjede na gori: ”Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9).
Kršćanska sadašnjost objavila je niz njezinih knjiga, među kojima valja istaknuti pjesničke zbirke: Traganje za blizinama (1971), Sabrani dani (1977) i Budi bez svega živote (2015); zbirke meditacija i molitava Moj protivnik (1995) i Ti nisi sišao s križa (1995) te knjige eseja: Žena i Crkva (1972 i 2002), U zemlji živih (1983), Laici u prvim ili zadnjim redovima (1987), Velike žene Staroga zavjeta (1990)
Dakle, sinovi (i kćeri) Božje, što jesmo, pozvani smo tvoriti mir unutar sebe samih, među ljudima i među zajednicama, ne pristajati živjeti u dualističkom, podijeljenom svijetu te sve konflikte rješavati nenasilno. Nenasilje je već u sebi svijet pomiren i ujedinjen, a čovjek kroz njega cjelovit i ozbiljen u punini svoje ljudskosti. A ozbiljen čovjek, kako to jasno artikulira i Drugi vatikanski koncil, ne brine samo za sebe, svoje bližnje i svoj narod i svoju vjeru, nego se osjeća odgovornim za cijeli svijet i tu odgovornost živi u vjeri, nadi i ljubavi.
Enciklika pape Ivana XXIII. Pacem in terris (1963) te nadahnuća i poticaji Koncila otvaraju konkretne perspektive kako tu zbiljnost najprije vidjeti, pa potom živjeti u aktualnom svijetu.
S jedne strane, polazeći od čvrstoga uvjerenja da ni kakvom konfliktu među narodima rat nije rješenje (kaže Ljiljana kada je riječi o našem posljednjem ratu: ”Nitko me ne može uvjeriti u to da su se narodi u toj državi [Jugoslaviji] trebali na taj način osamostaliti“ /str. 21/), dakle, ni jedan se rat ne može nazvati pravednim. ”Rat ne dolazi u obzir ni kao zadnja prihvatljiva mogućnost“ (str. 71).
Svjetske religije, kojima se često manipulira upravo kako bi se proizveli sukobi, imaju goleme, neiskorištene potencijale za proizvodnju aktivnoga mira te nužno moraju surađivati. A da bi to mogli, ni jednu od njih, uključujući i kršćanstvo, ne treba smatrati superiornijom od drugih.
Knjigu Blago mirotvorcima možemo čitati u nekoliko slojeva ili koncentričnih krugova: prvi krug je povijest konferencija nevladine svjetske udruge ”Religije za mir“: glavne teme, poticaji, susreti s pojedinim ljudima; drugi krug su autoričina razmišljanja vezana uz te teme i motive, kako ona izvučena iz sjećanja, tako i reminiscencije iz današnje perspektive.
U trećem krugu kroz zabilježena opažanja otkriva nam se autoričina senzibilnost iz koje možemo naslutiti kartografiju njezine osobnosti. Vrlo iskreno i jednostavno, jasno i konkretno pita o krhkosti i snazi nade.
Među važnim i zanimljivim ljudima koje je srela u sklopu svojih aktivnosti vezanih uz Religije za mir, spomenuti je barem neke čiju vrijednost Ljiljana vidi u tome što ono što govore ima pokriće u njihovim životima.
Lanzu del Vasta, zagovornika i svjedoka nenasilnoga života, Ljiljana nije osobno upoznala, ali tekstovi toga joj vrlo dragoga autora utjecali su na oblikovanje njezina mirotvorstva.
U njega ju je uvela Maria Alberta Lücker, Njemica svojedobno založena u radu pomirenja Nijemaca i Francuza te Nijemaca i Poljaka poslije Drugoga svjetskog rata (str.15).
Tko je imalo upoznat s krugom teologa i intelektualaca koji su Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj uvelike pridonijeli koncilskoj obnovi – mislim na iznimne ljude kao što su bili Tomislav Šagi Bunić, Josip Turčinović, Vjekoslav Bajsić, Bonaventura Duda, Željko Mardešić – znaju da je iz toga kruga nemoguće izostaviti ime mr. sc. Ljiljane Matković-Vlašić, spisateljice, mirotvorke, ekumenistice, feministice, pjesnikinje, slikarice, prevoditeljice
Janet Gordon, jedna od žrtava prvoga atomskog okusa u Nevadi, koja naglašava da je već samim pokusima (do 1995. izvedeno je 1951 jedan) atomski rat već zapravo počeo odnoseći brojne sadašnje i buduće žrtve leukemije, zloćudnih tumora.
Tih Nat Han (Thich Nhat Hanh) budistički monah i vijetnamski pjesnik koji je odigrao važnu ulogu u demonstracijama protiv ratova u Vijetnamu te se sve do danas zalaže za mir u svijetu kakav se stvara mirom i usklađenošću u čovjekovom biću (str. 19, 22).
Brazilski nadbiskup Dom Heldera Camara otvoreno je prozivao kršćane kao najodgovornije za situacije nasilja u svijetu (str. 17)
Desmond Tutu, južnoafrički anglikanski biskup, koji otvoreno i beskompromisno govori o nepravdama u društvu (”Svakom čovjeku na svijetu nije osigurano dostatno hrane, ali jest tri tone eksploziva“; “Neke afričke žene provedu polovicu svojega života tražeći vodu“ /str. 34/) te kritički proziva vjernike: “Ustanite i govorite u korist siromašnih i obespravljenih. Ako te ne učinite, nikakve koristi od vaše vjere“, str. 34).
Željko Mardešić bio je važan suradnik Mirotvornog izazova. Upozoravao je na opasnosti tzv. religijskog manihejstva koje dijele religije na dobre i zle. Za njega ”međureligijski dijalog nije laka obveza, površna dužnost, nego dubok angažman cjelovita čovjekovog bića“, čovjeka koji je pomiren sa sobom, s Bogom i bližnjima (str. 96). Prvi koji je jasno upozoravao na mirotvorni potencijal islama bio je Sulejman Mašović (str. 97), a potpora protojereja Jovana Nikolića bila je veliko ohrabrenje (str. 98). A tu su bili i župnik Franjo Jurak, fra Marko Oršolić, Đurđica Fučkan, don Andrija Vrane, Marija Znidarčić, Katarina Kruhonja, Vera Fišer, Jasminka Domaš i mnogi drugi.
Mirotvornu senzibilnost i rad Ljiljane Matković-Vlašić prate i mnoga razočarenja: neosjetljivost kršćana u Hrvatskoj za nasilje i sukobe koji se događaju u svijetu: ”Udaljeno nasilje kao da i nije nasilje“ (str. 45). ”Sveopća osjetljivost spriječila bi mnoga zla“ (str. 60).
Potom za rata u Hrvatskoj bila žalosna zbog ”mlitavosti i pasivnosti onih od kojih bi se mirotvorstvo najviše očekivalo“ (str. 98). U svojem antiratnom raspoloženju bila je usamljena. Štoviše, doživjela je da ju se zbog njega smatra štetnom za obranu zemlje i – izdajicom (usp. str. 45). Njezin krhak no snažan glas nisu htjele objaviti ni jedne novine.
Čak, ni ”njezina“ kršćanska Kana (nisu joj htjeli objaviti članak pod naslovom ”Rat je zločin“, str. 53): ”Rat je ozakonjenje zločina koji bi se u mirno doba itekako kažnjavali“ (str. 58).
Za pretpostaviti da razočarenje nije manje ni danas kada se u hrvatskom društvu i Crkvi još uvijek proizvode neprijatelji. Piše: ”Jedini način da se ‘riješimo’ neprijatelja jest da ih učinimo prijateljima, na to nam je katkada teško i pomisliti kao na mogućnost jer najprije nismo prijatelji sami sebi (str. 59).
Nasilje je sve raširenije i koristi se sve sofisticiranijim i razornijim sredstvima. Sjetimo se atomskog naoružanja, perfidnih bioloških, kemijskih i cyber ratova, novih oblika nasilja i anticivilizacijske proizvodnje, teroristički napadi koji se mogu pojaviti bilo gdje, bez najave i bez pravila
”Mir se ne daruje. Mir treba izboriti. Pravi mir nije neko jednom zauvijek postignuto stanje, nego proces na kojem valja trajno raditi“ (str. 62). Politizacija katolicizma, o kakvoj je pisao već Tomislav J. Šagi-Bunić, ga može ozbiljno usporavati ili čak negirati.
”Glas vapijućeg u pustinji“, dio naslova knjige, priziva Apostolsko pismo Pavla VI. u povodu osamdesete godišnjice socijalne enciklike Lava XIII. u kojem je okrenut budućnosti čovječanstva i zabrinut za nju.
Poučeni povijesnim iskustvima, znati da iza svakog sukoba ne stoje toliko neprijateljstva među narodima, koliko oni koji od mogućih neprijateljstava mogu imati koristi: a to su ponajprije – proizvođači oružja.
”Planet Zemlja jedva se okreće pod teretom oružja“ – napisala je slikovito Ljiljana (str. 20). Ratove, zapravo, ne vode narodi, nego sebični interesi nekolicine ljudi čija moć odlučuje o njihovim sudbinama. Ili, ako ćemo to reći na društveno-ekonomskoj razini, proizvođač ratova je – neoliberalni kapitalizam. U njegovu ropstvu homo sapiens doista sve više postaje homo brutalis (str. 60).
Autorica je svjesna da su mirotvorni glasovi – glasovi vapijućih u pustinji: ni dva svjetska rata, ni brojni sukobi i ratovi po kugli zemaljskoj nisu svoji bolnim iskustvima i posljedicama pridonijela iskorjenjivanju nasilja.
Štoviše nasilje je sve raširenije i koristi se sve sofisticiranijim i razornijim sredstvima. Sjetimo se atomskog naoružanja, perfidnih bioloških, kemijskih i cyber ratova, novih oblika nasilja i anticivilizacijske proizvodnje, teroristički napadi koji se mogu pojaviti bilo gdje, bez najave i bez pravila.
No, gotovo opasnije i strašnije od zveckanja oružjem moćnika svijeta naš je pristanak na takav svijet.
Nasuprot svjetskih moćnika (čitaj: zločinaca) mirotvorni pokreti djeluju jadno, siromašno i neorganizirano i marginalizirani su […], imaju simbolične, počasne, ali beznačajne uloge na svjetskoj sceni (str. 65).
Ljiljana komentira. ”Svjetski moćnici toleriraju mirotvorne pokrete, čak katkad materijalno i moralno pomažu, kako bi i dalje što uspješnije bili neuspješni“ (str. 66).
Svjetske religije, kojima se često manipulira upravo kako bi se proizveli sukobi, imaju goleme, neiskorištene potencijale za proizvodnju aktivnoga mira te nužno moraju surađivati. A da bi to mogli, ni jednu od njih, uključujući i kršćanstvo, ne treba smatrati superiornijom od drugih
Bez mirotvornih glasova koji pozivaju na nadu i tamo gdje je nema, čovječanstvo jedino može unaprijed pristati na kolektivno samoubojstvo.
Ljiljana piše: ”Mirotvorni napori, koji nalikuju sijanju po kamenju, ne moraju biti uzaludni. Jer i tada se može pojaviti nježna biljčica koja je pronašla pukotinu iz koje raste. A stablo nastaje iz male sjemenke“ (str. 10).
Štoviše, kako reče Martin Luther King: ”Kada bih znao da će svijet sutra propasti, danas bih zasadio drvce“ (str. 28).
Ili drugim riječima: ”Valja njegovati aktivnu nadu, koliko god naivno to izgledalo“ (str. 31). Dio te nade je ne pristajanje da imalo pridonosimo tmini koja nas okružuje (str. 68). I ta je nada neopoziva (str. 50).
Ljiljana Matković-Vlašić je svoj vapaj pustila kroz pustinju i svoje sjeme mira posijala. I na tomu joj doista hvala.
Još tekstova ovog autora:
- Papa Franjo nas poziva: ”Činimo sve dobro koje možemo!”
- Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
- S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
- Želim li da se svijet promijeni?
- Prostor za trećeg(a) – opće dobro – u dijalogu
- Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
- Susret s Irinom iz Mariupolja
- Bio nam dobar Prelazak!
- Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
- Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.