Najveće prevare na svijetu zahtijevaju i najveću i najskuplju logistiku, koštaju mnogo i pokrivene su agresivnim PR-om koji čak ne mora da bude ni osobito sofisticiran. Narod guta sve što kaže dirigirani večernji TV dnevnik. Ostalo mimo toga je za pojedince koji su zanemariva manjina.
Jedna od trenutno najvećih planetarnih prevara valja se na relaciji Zapad–Rusija, a zove se Hladni rat koji navodno vodi u konačnici u nuklearni, svjetski rat. U njemu Rusija napada “sve nas”, i obrnuto. Ovisi tko tumači i za koga navijate. Pod onim Zapad, u ovom slučaju, a sve češće i u svakom drugom, podrazumijevaju se prije svega Washington i NATO kao njegova udarna pesnica. Ostali s te strane su poslušni logističari i izvođači naručenih radova.
Zašto bi bio ovaj rat, pitaju oni što ga prizivaju uz sve više histerije. Galama kojom se iznose prijetnje, naravno, ne doprinosi snazi argumenata, ali koga se to tiče. Optužba je da Putin želi obnovu carstva, zato želi da uništi Zapad i posebno osvoji Istok. Pri tome ima i medicinske sindrome, “maniju gonjenja” (Die Zeit), “živi u vlastitom svijetu” (Merkel) i “ima ambiciju kao Hitler” (H. Clinton). Ali, tu je i precizniji odgovor. Zapad je stameno jak i nepokolebljiv, pa će mu uzvratiti kako zaslužuje: “Rusija je jednom otela nezavisnost baltičkih država, ali se to nikada više neće desiti! Ko će pomoći Estoniji, Letoniji, Latviji ako ih napadnu? NATO i trupe SAD!” (Obama).
Jedna od trenutno najvećih planetarnih prevara valja se na relaciji Zapad–Rusija, a zove se Hladni rat koji navodno vodi u konačnici u nuklearni, svjetski rat. U njemu Rusija napada “sve nas”, i obrnuto. Ovisi tko tumači i za koga navijate. Pod onim Zapad, u ovom slučaju, a sve češće i u svakom drugom, podrazumijevaju se prije svega Washington i NATO kao njegova udarna pesnica. Ostali s te strane su poslušni logističari i izvođači naručenih radova
Prije nego što se pogleda šta kažu činjenice, mada danas činjenice ništa ne vrijede u slučaju prevara i tzv. novog međunarodnog poretka koji se i bez inauguracije zdušno primjenjuje na cijelom planetu, morat ćemo se složiti da sve što se kaže na gore spomenutu slutnju rata važi taman onoliko koliko je jedna ili druga strana među promatračima ove prevare spremna da sasluša argumente. Posebno one što dolaze s “druge strane”. Vlastita viđenja se svakako podrazumijevaju kao jedino validna. Zato neka svatko sluša sebe, a rezultati će mu se kazati sami.
Za promatrače hladne glave, u odnosima Zapad–Rusija nekoliko bitnih činjenica treba biti neupitno.
Doskorašnji trend pomirljivih odnosa između Zapada i Rusije trajao je punih (ili svega) 25 godina. Za to vrijeme, uz ostalo, odnosi su bili dovedeni dotle da su Rusi imali respektabilan partnerski status sa zapadnom vojnom alijansom, temeljem tzv. Osnovnog akta NATO-Rusija… Ruski i američki kosmonauti zajednički jezde svemirom, a Francuska se spremala da isporuči Rusiji zadnje čudo pomorske vojne tehnike (ovdje najvažnije), goleme morske nosače helikoptera. Isporuka je, uz golem pritisak Washingtona na Pariz, prije neki dan zaustavljena… U NATO-u se sve glasnije traži raskidanje “Osnovnog akta”, pa tako i neograničeno raspoređivanje specijalnih snaga Alijanse u zemlje koje graniče s Rusijom…
Kraj ljubavi s mnogim preljubima, duge četvrt stoljeća, označen je direktnim i jednostranim razvodom, provociranim iz Washingtona. Prekršen je do kraja precizni dogovor koji je postignut s Gorbačovom 1989. godine. U povodu rušenja Berlinskog zida i ulaska nove, cijele Njemačke u NATO, američki državni tajnik Baker tada je precizno priopćio da se NATO više neće “ni pedlja širiti na Istok”, prema ruskim granicama.
Obećanje se protokom vremena i ubrzanim ulaskom nekada “istočnih” zemalja s oboda bivšeg SSSR-a u EU, pa u NATO, korak po korak pretvaralo u prevaru. Očigledna namjera da se taj proces radikalno privede kraju idejom o ulasku Ukrajine u EU, a zapravo s otvorenom namjerom da to bude početak ulaska NATO-a u ovu zemlju, bila je kap koja je u Moskvi prelila čašu. Kompletna strategija šireg regiona i sigurnosti Rusije promijenjena je.
Kraj ljubavi s mnogim preljubima, duge četvrt stoljeća, označen je direktnim i jednostranim razvodom, provociranim iz Washingtona. Prekršen je do kraja precizni dogovor koji je postignut s Gorbačovom 1989. godine. U povodu rušenja Berlinskog zida i ulaska nove, cijele Njemačke u NATO, američki državni tajnik Baker tada je precizno priopćio da se NATO više neće “ni pedlja širiti na Istok”, prema ruskim granicama
Jednostavno rečeno, Zapad je ušao u “dvorište” Rusije, sve do njenih granica, a Rusija nije prekoračila granice “dvorišta” u zoni utjecaja Zapada. Krim je bio prva posljedica, a ne uzrok početka drame u ovoj zoni. Tumačenja su bila sasvim drugačija.
Ostalo je poznato, od tada do danas, i nepotrebno je interpretirati jer su viđenja tih događanja od početka mimo poznatih pa pometenih činjenica, već su rezultat do karikaturalnosti modificiranih “istina” koje o svemu kruže svijetom.
Mnoge zanimljivosti, opet u sferi činjenica, približavaju nas osnovnom pitanju koje je tema osvrta: hoćemo li u rat s Rusijom?
NATO je nastao kao vojna zaštita Zapada od Sovjetskog Saveza. Ukidanjem SSSR-a i snaga Varšavskog pakta, bilo je predviđeno i njegovo ukidanje. Nitko se toga, poslije raspada Sovjetskog Saveza, više nikad nije sjetio. Očigledno je bilo da će održavanje goleme vojne mašinerije s nizom pripadajućih civilnih priljepaka, a bez inicijalnog cilja i razloga, postati opterećenje zemljama koje su financijski hranile tu monstruoznu strukturu.
S druge strane, taj se vojni mastodont morao održavati i obnavljati oružjem i opremom. Treba li kazati, prije toga dopremanim iz tvornica u SAD-u. Započeta je tako potraga za razlogom preživljavanja i rasta. “Na sreću”, prvo je došla Bosna, i to nakon tri godine krvarenja, onda kada je bilo najpogodnije NATO-u, a ne Bosni, još 1992. Potom je došla Srbija, kao meta “povodom Kosova”. Kasniji sporadični vojno-kazneni izleti po svijetu nisu cijeloj mašineriji bili dovoljni. Ukrajina je došla kao bogom dana. Pojam “došla” veoma je dubiozan. Svako objašnjenje opet će se čitati na najmanje dva potpuno različita, nepomirljiva načina.
Međutim, kao neuobičajeno relevantan izvor za razumijevanje ove priče pojavljuje se, na početku istorijskih događanja u Kijevu, za svjetsku javnost neočekivan uvodnik u New York Timesu. Napisao ga je Henry Kissinger. Tri su teze kapitalne i pojednostavljeno rečeno njima se poručuje: prvo, Ukrajina se ne smije gurati u opredjeljivanje za jednu ili drugu stranu. Mora se naći diplomatska formula da država ostane neutralna. Drugo, NATO se ne smije instalirati u Ukrajinu. Treće, Putin se ne smije dovoditi u bezizlaznu poziciju da mora reagirati vojno.
Jednostavno rečeno, Zapad je ušao u “dvorište” Rusije, sve do njenih granica, a Rusija nije prekoračila granice “dvorišta” u zoni utjecaja Zapada. Krim je bio prva posljedica, a ne uzrok početka drame u ovoj zoni. Tumačenja su bila sasvim drugačija
Možda prvi put u svojoj karijeri koja je sudbinski obilježila vanjsku politiku Amerike i njenu ekspanziju preko leđa drugih, Kissinger nije poslušan. Urađeno je i radi se sve protiv onoga što je precizno definirao kao uvjet u interesu Zapada i SAD-a, prije svega. Malo kasnije, uočljiva su bila još neka zanimljiva njegova zapažanja povodom ove teme. Dosta znakovito bilo je da demonizacija Putina na Zapadu nije dokaz politike, nego odsustva politike Zapada prema njemu i Rusiji…
Ono što je izvjesno u moru činjenica i zbivanja u cijeloj priči – od dnevno zaoštravajućih izjava, stalno iznova novih sankcija od kojih je većina nosila u sebi i efekt bumeranga, do američke igre s uvlačenjem Evrope u ovaj sukob, na način koji unutar EU-a sve otvorenije uzgaja klicu neslaganja – jest da istina o nizu pogrešnih procjena na kojima se zasniva ovaj globalni pokret prema Putinu razgolićuje novu realnost:
Obama je na neodoljivo “marketinški način” u Tallinnu, uoči samita NATO-a, širom otvorio vrata novom Hladnom ratu. Retorika je zaoštrena do granice na kojoj bi naivni pomislili da se učinio dramatičan iskorak prema velikom ratu. Trezvenima je, u isto vrijeme i istim povodom, postalo jasno da se radi o onom businessu u kojem Washington treba da pokupi plodove proizvedenog straha na “Baltiku” ali i kod svih drugih: ako nismo NATO, progutat će nas Rusija!
I opet “tehnički podaci” koji se nikoga ne tiču u velikoj proizvodnji lažnog rata, o dva golema interesa na Zapadu. Jedan je interes u NATO-mašineriji koja treba da pokrije cijeli planet i u kojoj je, evo, pobijedio prirodno militaristički histerični ego, a “struktura” se spasila od smrti jer im je prijetilo da postanu tigar od papira koji nikomu ne služi. Drugi su dobitnik korporacije koja se zovu pojednostavljeno Washington, jer sve te nove brze i spore snage, sve te stotine hiljada novih raketa, dronova, pokretnih kompjutera što ubijaju, aviona, tenkova i vojnika što se raspoređuju po Istoku, sve je to planetarni posao za tu “centralnu” svjetsku korporaciju.
Jedan je interes u NATO-mašineriji koja treba da pokrije cijeli planet i u kojoj je, evo, pobijedio prirodno militaristički histerični ego, a “struktura” se spasila od smrti jer im je prijetilo da postanu tigar od papira koji nikomu ne služi. Drugi su dobitnik korporacije koja se zovu pojednostavljeno Washington, jer sve te nove brze i spore snage, sve te stotine hiljada novih raketa, dronova, pokretnih kompjutera što ubijaju, aviona, tenkova i vojnika što se raspoređuju po Istoku, sve je to planetarni posao za tu “centralnu” svjetsku korporaciju
A ostali? Ostali će dobiti naredbu možda malo mekše priopćenu, ali s istim bespogovornim učinkom, da moraju već od iduće godine, ma koliki bili i s kakvim vlastitim problemima, podići postotak izdvajanja u državnom proračunu za vojsku do dva posto, jer toliko, za sada, treba platiti korporaciji koja će ih tim oružjem, “za njihovo dobro” opskrbiti. A i važnom u udjelu NATO-ovih operacija, recimo protiv Rusa kad napadnu Latviju!
A što ako sve “pogrešne procjene”, Putinova “bolesna megalomanija”, nabrijani ekstremisti, patrioti i nacionalisti, fašisti, plaćenici i ostali što srljaju u rat doista prijeđu tamo neku granicu, pa krenu da “opet otmu nezavisnost baltičkih država”. Ili bilo koga drugoga, jer Car je poludio. A Obama dao svoju riječ da to može samo preko njega i NATO-a živog? Što ako rata bude?
Neće ga biti.
Pored ostalog, opet iz činjenice koja je “tehničke prirode”. Točna je, rečena je, a nitko je nije htio slušati u militarističkoj euforiji koja je potresala NATO-samit u Walesu: oni koji se profesionalno bave tehnikom ratovanja, a ne politikom unutar NATO-a, precizno su ustvrdili proteklih sedmica da Alijansa neće imati načina i snage da odgovori na hipotetički napad Rusije na baltičke zemlje – konvencionalnim oružjem. Pa kako onda može, kad “im” je već obećano s onako moćnog mjesta da će ih obraniti. Nuklearnim?
Hajdemo pobrojati evropske, pa i unaokolo ostale svjetske države koje bi bile spremne da prihvate nuklearni rat protiv Rusije, ili Rusije protiv ne znam koga, iz razloga koji doista za njih nije “svjetski” onoliko koliko to opravdava svjetska globalna nuklearna kataklizma.
Da se ne ulazi u nijanse u vezi s temama iz katastrofičnih filmova kao što su tko ostaje poslije tog rata, čemu pobjednik i tko je poražen, što je tu NATO nakon svega, gdje su oni koje je trebalo “braniti”, čiji je Krim, a tko će Evropi doturiti plin preko Ukrajine. Koje Ukrajine…
Ovi što su se sada upustili u igru, uz definitivne prijetnje koje ne trpe povlačenje, pokazuju u startu da spomenute pobrojane kvalitete za tu igru nemaju. E, tu je cijela gore predstavljena konstrukcija povodom realnosti u kojoj se nalazimo, na izuzetno tankom ledu. Gluposti igrača malih kalibara taj tako tanak led teško može izdržati. A ni prevare ne pomažu
Frontalnog konvencionalnog rata s Rusijom neće biti, jer on evropskim zemljama što graniče s Rusijom, do kojih taj rat mora da dođe, ne treba. Ni zbog sebe, a kamo li radi Ukrajine ili Estonije, Letonije ili Latvije. Onaj hipotetički širi i brutalniji rat s gljivama iznad glava, koji je nemoguć bez Amerike kao sudionika, ne bi mogao biti za Washington proxy-rat, na tuđem terenu s logističkom podrškom “umjerenim revolucionarima”.
Šta je onda ostalo? Ostalo je dalje napuhavanje tenzija kroz marketinšku pobjedu Hladnog rata, radi nabijanja cijena na tržnici straha i oružja. Jednoga dana, kada i ova prevara bude otkrivena, bez obzira na neviđeno skupu logistiku i PR za koji su dovoljni dirigirani TV dnevnici i narodi koji to gutaju, ostaje na sonu, nadamo se, logika zajedničkih interesa u okvirima dogovorenih interesnih modaliteta za koje je neophodan mir. Što zajednički interesi budu veći, i dobici od mira kao posla bit će veći.
Da ne bi sve izgledalo toliko jednostavno i prosto, optimistički u momentima kada se marketinške ambicije NATO-a i “centralne korporacije” plaćaju evo već hiljadama života u Ukrajini, mora se uočiti i jedno veoma riskantno mjesto u cijeloj priči. Hladni rat koji je počeo veoma je, veoma opasna i složena igra. O tome kako će se odigrati ovisi hoće li se ugrijati do usijanja i eksplozije ili će se ohladiti do nestajanja. To je do igrača koji ga igraju, njihove mudrosti, znanja, osjećaja za mjeru, refleksa, jednom riječju, do njihova ukupnog ljudskog i posebno političkog kalibra.
Ovi što su se sada upustili u igru, uz definitivne prijetnje koje ne trpe povlačenje, pokazuju u startu da spomenute pobrojane kvalitete za tu igru nemaju. E, tu je cijela gore predstavljena konstrukcija povodom realnosti u kojoj se nalazimo, na izuzetno tankom ledu. Gluposti igrača malih kalibara taj tako tanak led teško može izdržati. A ni prevare ne pomažu.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Još tekstova ovog autora:
- Zašto se nikako ne razumijemo ili gdje su pare?
- Koronavirus, kuda dalje: pare ili život!
- Beskrupulozna otimačina prirode
- Sad znamo ko je prijatelj, a ko neprijatelj
- Aja Sofija – vladavina sile u ime neba
- Druga smrt istinskog novinarstva znanja, duše i kičme
- Korona virus, kuda dalje: pare ili život!
- Više i dalje od Palestine
- Izrael i Palestina: Od dvije države do legalizacije nasilja
- Uzaludne istine umirućeg Assangea
Članak i analiza stanja novog ” hladnog rata” za svaku su pohvalu, jer nam predočuju kompletnu istinu o sukobu, koju ne možemo saznati gledanjem, slušanjem ili čitanjem dirigiranih medija.