Nacionalizam i humanizam ne idu ruku pod ruku

“Ovo je moja zemlja”, reče mi prije nekoliko godina nabildani i namrgođeni gorostas na praškom dječjem igralištu kad sam odbila ustati s klupe za koju je rekao da pripada njemu, njegovoj ženi i djeci.

Razgovarala sam telefonom s nekim na hrvatskom jeziku, prišao mi je usred razgovora i zahtijevao da ustanem. Odbila sam i nastavila razgovor, a onda je prijetećim glasom posegnuo za argumentom pripadnosti državi.

Nastavila bih prkositi po cijenu batina da nisam ugledala muža i sedmogodišnjeg sina kako nam se približavaju. U raspravu s mišićavim i nacističkim simbolima tetoviranim divom njih dvojicu nisam htjela uvući. Ustala sam, gologlavom rekla da je bijednik i dodala da je Češka i moja zemlja.

Sjetila sam se te scene pretprošlog tjedna kad sam dobila e-mail iz Ministarstva unutarnjih poslova da smo svi troje dobili češko državljanstvo. Kako bi češki domoljub reagirao tada da sam mu gurnula pred nos tanku, tamnocrvenu knjižicu s češkim grbom s razigranim lavovima na prvoj stranici? Da li bi me tada ostavio sjediti na njegovoj klupi?

Nastavila bih prkositi po cijenu batina da nisam ugledala muža i sedmogodišnjeg sina kako nam se približavaju. U raspravu s mišićavim i nacističkim simbolima tetoviranim divom njih dvojicu nisam htjela uvući. Ustala sam, gologlavom rekla da je bijednik i dodala da je Češka i moja zemlja

Da li ja kao novopečena vlasnica par ukoričenih papira s češkim pečatima imam sada veće pravo na Masaryka i Havela, na Smetanu i Dvoržaka, Muchu i Kupku, na Čapeka, Hrabala, Kunderu i Škvoreckog, na Menzela i Formana nego ondašnja nevlasnica nevelike češke bordo knjižice na praškoj klupi na dječjem igralištu?

Da li Nikola Tesla pripada više meni jer sam Srpkinja iz Hrvatske nego mom mužu jer je on hrvatsko-slovenskog roda? Tesla pripada i nabildanom gologlavcu jednako kao i meni, ali on to ne zna. Kao što nam svima pripada i Marie Curie.

Ja, pak, znam da će moju obitelj češki uredi od sada drugačije gledati. Mi ćemo, naravno, i dalje za njih biti stranci s naglaskom (izuzev sina), ali taj famozni papirnati snopić će nam dati nadnaravne moći koje do sada nismo posjedovali. Moći ćemo, eto, glasati na parlamentarnim izborima. Poželimo li podići novi hipotekarni kredit, dobit ćemo ga s puno manje potvrda, nepovjerljivih i ispitivačkih pogleda i izvinutih obrva, a i manje će nas smatrati migrantima. A sve to zahvaljujući komadu papira.

Kada bi me pitali odakle sam i kada bih odgovorila iz Hrvatske, neki bi mi rekli: ”Hrvatica dakle, vi ne volite Srbe, zar ne?” Kako bih u narednim slučajevima preduhitrila međusobnu nelagodnost, odgovorila bih odmah: ”Srpkinja iz Hrvatske”. Poželim li se na nekim granicama ubuduće identificirati češkom putovnicom, govorit će mi: ”Čehinja, dakle”.

Hoću li tada samo klimnuti glavom ili odgovoriti: ”Pa ne baš Čehinja, ja sam u stvari iz Hrvatske, ali Srpkinja, znate, ma komplicirano je to”.

A je li to baš tako komplicirano? I što sam zapravo ja?

Moj prijatelj s društvenih mreža Ivan Cingel nedavno je, povodom izjave Predsjednice Hrvatske da se u Jugoslaviji nije smjelo reći da si Hrvat, napisao na svom zidu na Facebooku oko diskusije o nacionalnoj pripadnosti da on ne bi znao da je Hrvat da mu to nisu rekli.

”Ne znam da sam Jugoslaven, ali bogami ne znam ni da sam Hrvat. Po čemu da to znam? Gdje se to na meni vidi? Na kojem dijelu tijela ja to da osjećam? To je samo nešto što se piše po inerciji, jer eto kažu stariji da sam Hrvat, ali JA to ne znam.”

Sve ono što nas navodno određuje mi nismo birali – ni ime, ni prezime, ni nacionalnost, ni državu rođenja – niti smo za to bilo kako zaslužni. A ono što mi zapravo jesmo, toga u službenim dokumentima nema.

“Ovo je moja zemlja”, reče mi prije nekoliko godina nabildani i namrgođeni gorostas na praškom dječjem igralištu kad sam odbila ustati s klupe za koju je rekao da pripada njemu, njegovoj ženi i djeci

Na komad papira smo sveli ljudski život i sve njegove pojavne oblike i sadržaje. Oni koji ih nemaju ili imaju papire s neodgovarajućim grbovima ostaju iza bodljikave žice, u šatorima, na blatnjavima ledinama, s leđima pod policijskim pendrekom.

Ima nas i s odgovarajućim papirima, ali s pogrešnim krvnim zrncima. Papir te u tom slučaju štiti samo do određene granice, i one državne i one imaginarne. Sve dok ne dođe do verbalnih prijetnji i psovanja mile majke ovog ili onog roda, do diskriminacije, fizičkog nasrtaja ili metka u ratu.

”Nema sukoba između ljubavi prema narodu, prema domovini i humanizma, ali ima između modernog nacionalizma i humanizma”, govorio je, ima tome više od jednog stoljeća, prvi predsjednik Čehoslovačke Tomaš Garigue Masaryk.

To je upravo ono čemu smo svjedoci posljednjih godina, nakon takozvane izbjegličke krize, porasta populizma, rasizma i islamofobije, nakon uskrsnuća trumpova, orbana i zemana.

Nacionalizam i humanizam ne idu ruku pod ruku, dapače, nacionalizam siječe ruku humanizmu da bi je na koncu odsjekao i sam sebi.

Nedavno je The Economist objavio komentar izraelskog povjesničara Yuvala Hararija. On upozorava na opasnost napuštanja liberalnog konsenzusa koji je desetljećima vladao među državama u kojima sad caruje nacionalizam.

Iluzija je, smatra Harari, da države koje gledaju samo vlastite interese mogu živjeti jedna pored druge u miru, u takozvanim prijateljskim tvrđavama. Bitno im je da, opasani zidinama, znaju tko su i što su.

”Mađarska će pripadati Mađarima, Turska Turcima, Izrael Izraelcima, svi će znati tko su i koje im je pravo mjesto u svijetu. Bit će to svijet bez imigracije, bez univerzalnih vrijednosti, bez multikulturalizma, bez globalne elite – ali s mirnim međunarodnim odnosima i s malo trgovine”, piše Harari i upozorava da je vizija prijateljskih tvrđava već isprobana i da je spektakularno propala.

Svaki pokušaj diobe svijeta na jasno ograničene narode rezultirala je ratovima i genocidom. Ne možeš podići zidove u obrani od nuklearnog rata i klimatskih promjena podsjeća Harari i dodaje da nema naroda koji sam može rješavati takve izazove ili one koje donosi, na primjer, umjetna inteligencija.

Predsjednik postkomunističke Čehoslovačke, a od 1993. Češke, Vaclav Havel stalno je upozoravao da mržnja i ravnodušnost prema nesrećama drugih otvara vrata zlu, a da je najbolji put ka vlastitoj nesreći zatvaranje očiju pred tuđom nevoljom.

Da li ja kao novopečena vlasnica par ukoričenih papira s češkim pečatima imam sada veće pravo na Masaryka i Havela, na Smetanu i Dvoržaka, Muchu i Kupku, na Čapeka, Hrabala, Kunderu i Škvoreckog, na Menzela i Formana nego ondašnja nevlasnica nevelike češke bordo knjižice na praškoj klupi na dječjem igralištu?

U mojoj prvoj domovini, članici EU, na granici tuku ljude i djecu koji cijeli svoj život nose u zavežljajima. Predsjednica moje prve domovine voli se slikati s oružjem i s ljubiteljima ustaštva, raspiruje mržnju i nasilje nad novinarima i političkim neistomišljenicima. U mojoj prvoj domovini s oltara veličaju zločinačku ideologiju.

U mojoj drugoj domovini, članici EU, parlament glasa o tome da li treba ili ne primiti 50 sirijske siročadi. Rezultat porazan. Ujedinjeni i lijevi i desni.

Predsjednik moje druge domovine poziva na likvidaciju i istrebljenje novinara, o muslimanima govori kao o civilizaciji zla i žali za vremenima kad se Rome zatvaralo zbog nerada i kad su im se dijelili šamari.

Anne Applebaum u svom nedavnom eseju pod naslovom ”Upozorenje iz Evrope: najgore tek dolazi” ističe da se u ”određenim okolnostima svako društvo može okrenuti protiv demokracije, a ako je historija nekakav pokazatelj, na koncu svako društvo okrene leđa demokraciji”.

Poslije toga nam ni jedan papir, ni grb ni pečat pomoći neće, jer će svatko od nas nekom drugom biti migrant.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Ministru kršćaninu nije sporno pljuskama odgajati djecu
• Je li crtica u nazivu države mogla spasiti Čehoslovačku?
• Nemojmo pokleknuti pred glupošću, uništit će nas
• Kako naći Boga s pivom u ruci, u rock klubu?
• Kako je ljubav pobijedila birokraciju, ksenofobiju i predrasude
• Treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu?
• Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
• Pravo na nasilje kao ustavno pravo
• Migranti, aktivisti i biciklisti: omiljena meta populista i desničara
• Situacija u Amazonu, Uberu… Radnici ili moderni robovi?

» Svi tekstovi ovog autora