Prigodom Vaskrsa sjećanje na arhimandrita Kirila

Dopustite mi da se, misleći na braću i sestre Pravoslavne Crkve koji slave Uskrs, prisjetim svoje posjete Lavri sv. Trojstva i sv. Sergija (Trojice-Sergijeva lavra) za putovanja u Rusiju krajem 80-ih.

Prve slobodne nedjelje sam, prema uputama profesora Anatolija, koji se brinuo za nas studente iz Hrvatske, sjela na vlak koji me vodio oko 70 kilometara sjeveroistočno od Moskve prema Zagorsku (danas Sergijev Posad).

Motrila sam kroz prozor nizanje bijelih stabala breza i šuma gdjekad prekinutih kućercima na seoskim željezničkim postajama. Sišla sam nakon sat vremena pred kućicom nad čijim je vratima ime bilo isprano kišom i snijegom. Trebalo je proći uz kućicu, krenuti lijevo, rubom šume, pa se spustiti selom odakle ću vidjeti kako se plave gljive crkve sv. Uznesenja.

Put je bio blatnjav i vodio je u nedogled. Već kada sam se uplašila da sam sišla na krivoj postaji i izgubila se, preda mnom je pukao pogled na selo, a iza malih drvenih kuća s izrezbarenim trjemovima nazirale su se kupole. Jutarnja magla podizala je veo s njih.

Samostan je osnovao 1345. jedan od najslavljenijih ruskih svetaca, sveti Sergij Radonežski. Sagradio je drvenu crkvu u čast Svetom Trojstvu na brdu Makovec. Uskoro potom objavio povelju prema kojoj je manastir morao imati pomoćne zgrade – refektorij, kuhinju i pekaru.

Sitan ritam zvona upozorio me da će uskoro početi liturgija. Za mene, kada je riječi o vjerskim obredima, nema ništa ljepšeg od pravoslavne liturgije. Ljepote ikona, duhovnog pojanja, mirisa tamjana, treperenje voštanica u mraku imaju sposobnost ponijeti ponad racionalnog i emotivnog u svijet zemaljskoga neba

Ova povelja postala je modelom za brojne Sergijeve sljedbenike koji su osnovali više od 400 manastira po cijeloj Rusiji. Kasnije su uz ovu prvu crkvu, nanovo izgrađenu od kamena, dodane i crkva sv. Duha sa središnjim zvonikom pa potom i saborna crkva sv. Uznesenja i crkva sv. Gospe iz Smolenska te visok barokni toranj.

U dvorištu manastira nije bilo puno ljudi: nedaleko crkve držale se zajedno skupina žena i čavrljale, a podalje se oko nekoliko mladih monaha okupili mladići te ozbiljno raspravljali. Jedni su mahali rukama hoteći one druge u štogod uvjeriti, a drugi su šutjeli i slušali.

Sitan ritam zvona upozorio me da će uskoro početi liturgija. Za mene, kada je riječi o vjerskim obredima, nema ništa ljepšeg od pravoslavne liturgije. Ljepote ikona, duhovnog pojanja, mirisa tamjana, treperenje voštanica u mraku imaju sposobnost ponijeti ponad racionalnog i emotivnog u svijet zemaljskoga neba.

Odjednom je sa svih strana, s ulice i iz manastirske strane, navrlo mnoštvo ljudi. A žene, uz koje sam stajala, naglo su pohrlile ususret dolazećoj skupini monaha i naprosto me ponijele sa sobom.

Među crnim mantijama i bradama monaha zavijorila se sijeda brada staroga monaha. Na njegovu dugom, isposničkom licu oči su iskrile i smješkale se.

Njemu su žene pohitale, ljubile mu ruku, krstile se onako ruski tri puta spuštajući ruku do poda, tražile starca da ih blagoslovi. On se smješkao i blagoslivljao. Očito je to bio netko vrlo cijenjen.

Ugledao me među ženama, nasmiješio se i rekao mi kao da me poznaje: ”A vot i studentka iz Moskvy!”.

Nisam se bunila: bila sam studentica i došla sam iz Moskve. Osmjehnula sam se i duboko pognula glavu u znak pozdrava. Na to sam iznenada osjetila njegov dlan na svojem ramenu dok je nastavljao hodati. Morala sam se okrenuti i koračati uz njega. Tako smo ušli u crkvu i našla sam se među monasima, crkva se napunila ljudima, a starac je zamakao iza ikonostasa.

Poslije ispovijedi arhimandrit Kiril nikad nije davao epitimiju (pokoru), tumačeći braći monasima: ”Ljubav sve ispravlja. Ljudi su puno nastradali. Kakvu još epitimiju da im dam?!”

Cijelo vrijeme liturgije sam, dakle, stajala usred monaških glasova te su me oni nosili ponad crkve, ponad Rusije, ponad kugle zemaljske. Suze su mi same klizile niz lice. Liturgija je trajala i trajala, a meni se činila kao tren.

Izašla sam iz crkve omamljena. Sijalo je sunce, a djeca su se igrala u dvorištu. Ništa od razgledavanja. Morala sam natrag istim putem da stignem na vlak.

A u vlaku i nekoliko mladića koje sam vidjela u raspravi s monasima. Vraćaju se doma u Moskvu.

Među njima Mihail. Pod miškom je držao roman F. M. Dostojevskog. Zapodjenuli smo razgovor. Rekao mi kako razmišlja da se zamonaši, ali da nije još siguran. Pitala sam ga zna li tko je starac. Da, arhimandrit Kiril, lavrovski duhovnik.

Mihail mi je ispričao da ljudi hrle k njemu tražeći da mu se ispovjede, po duhovni savjet ili zdravlje te da poslije susreta s njim odlaze ohrabreni i okrijepljeni. Poslije ispovijedi nikad nije davao epitimiju (pokoru), tumačeći braći monasima: ”Ljubav sve ispravlja. Ljudi su puno nastradali. Kakvu još epitimiju da im dam?!”.

Ne znam je li se Mihail zamonašio. Ali arhimandrit Kiril Pavlov (1919.-2017.) danas je cijenjen kao jedan od najsvetijih duhovnih staraca Ruske Pravoslavne Crkve.

Ikona Andreja Rubljova ”Trojica” tada još nije bila u manastiru, gdje je danas, nego u Tretjakovskoj galeriji. Vidjela sam ju tamo.

Христос воскресе!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
• Želim li da se svijet promijeni?
• Prostor za trećeg(a) – opće dobro – u dijalogu
• Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
• Susret s Irinom iz Mariupolja
• Bio nam dobar Prelazak!
• Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
• Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće
• Sretna još jedna ili nova 2.0 godina
• Valja se zaštititi od utjecaja kaotičnog

» Svi tekstovi ovog autora