Svaki pojedinačni život može se promatrati kao potka unutar sveukupnoga tkanja života. Naš je život prepleten životima drugih. Da bi čovjek ozbiljio samoga sebe kao cjelovito biće, trebalo bi da je u interakciji s drugima: drugi su mu istodobno i zrcalo njegove jedinstvenosti i njegove vlastite drugosti.
Naš identitet nikad nije samo naš: on je drugome ”drugi“ jednako kao i što je identitet drugoga nama ”drugi“ sve dok ga ne pripitomimo i ne prisvojimo.
Drugost nije svodiva tek na puku drugost druge osobe. Živimo i usred vlastite drugosti, suprotstavljenosti ega i sebstva, tijela i svijesti, svijesti i savjesti.
Ova suprostavljenost nije tek prostor borbe, nego i plodno tlo integracije. Cjelovitost se ozbiljuje dijalogom, praštanjem, pomnim slušanjem svake drugosti: i naše vlastite kao i drugosti drugog.
Međusobnom prepoznavanju ime je gostoljubivost. ”Ja“ svoje djelovanje usmjeravam prema drugom i razmjenjujem se s drugim, ”ja“ se stavljam u položaj drugog i samog sebe mogu vidjeti kao drugog, baš kao što drugome i jesam – drugi.
Ishodište moralnoga ponašanja može biti jedino stavljanje u položaj drugoga. Tako nadilazimo opoziciju između individualne etike na polju konkretne prakse (onoga što nam se čini dobrim) i morala utemeljena na normama (onoga što nam je dopušteno i zabranjeno) dijalektički ih spajajući u mudrost dobroga života. Prepoznavanje i gostoljubivost, tj. dijalektika davanja i primanja ne događa se u području morala, nego u području etike dobra
Ishodište moralnoga ponašanja može biti jedino stavljanje u položaj drugoga. Tako nadilazimo opoziciju između individualne etike na polju konkretne prakse (onoga što nam se čini dobrim) i morala utemeljena na normama (onoga što nam je dopušteno i zabranjeno) dijalektički ih spajajući u mudrost dobroga života. Prepoznavanje i gostoljubivost, tj. dijalektika davanja i primanja ne događa se u području morala, nego u području etike dobra.
Ljubav prema nama samima prvo je pravo koje nam valja tražiti da bismo mogli voljeti drugoga. A svoje vlastito djelovanje možemo legitimirati ponajprije tako da mu dajemo za pravo u djelovanju drugoga.
Uvažavati druge znači poštivati njihovu sposobnost i slobodu odabira, inicijative, djelovanja, evolucije i promatranja koliko i vlastite. Tek se u ovoj međuovisnosti uvažavanja može govoriti i o pravednim institucijama.
Kada pristajemo svijet dijeliti na ”mi“ i ”oni, ”mi“ smo, dakako, ispravni, normalni, isti, a ”oni“ su oni ”drugi“: ne samo različiti od nas, nego najčešće, kako mislimo, i nama inferiorni.
Dakako, sve ovisi iz koje perspektive promatramo: onima tko su za nas ”drugi“ i mi smo to isto njima. Između nas i drugih, bez obzira s koje smo strane, ograda, zid podignut na odnosu moći. Moć koja sebi prisvaja prava bez dužnosti, počiva na ”imati pravo“. Ne na ”biti“ koje živi od dužnosti ljubavi.
Negiranje ili ugrožavanje čijega prava da bude što jest ili tko je odabrao biti, počinje s nama, s našim zanemarivanjem temeljne ljudske dužnosti: brige za druge. Kada ne prianjamo uz svoju dužnost, i sami sebe lišavamo privilegije prava. Kada drugima negiramo njihovo pravo da budu drukčiji od nas, krećemo se u prostoru nasilja u kojem bivamo zatvoreni u svoju istost.
Samo se siromašni, bolesni, hendikepirani, marginalizirani ne osjećaju ni nad kim superiornima. Čak ni kad su u većini. Stoga se Isus najradije družio s njima. A mi se često i nad njima, ukoliko ne prihvaćamo vlastito siromaštvo, osjećamo superiornima svojom velikodušnošću. Samo onaj tko prihvaća svoje vlastite drugosti, može prihvatiti i tuđe. I razumjeti ih u ljubavi
Tko smo zapravo? Na čemu temeljimo naš višak vrijednosti u odnosu na druge? Na naciji, religiji, moralnoj ispravnosti, zdravlju, našim zaslugama? Dok sve to ”imamo“, borit ćemo se i da zadržimo i strahovati da ne izgubimo, a dok jesmo slobodno ono što jesmo, dijelit ćemo obilje svojega bivanja svima bez razlike. Čak i kada nam ostane samo naša različitost.
Bojimo se onih koji su različiti od nas jer se bojimo naših vlastitih mogućnosti da sami budemo drukčiji, da dopustimo da nas ljudi i život mijenjaju, da se prepustimo dinamici sazrijevanja, trajnoga rasta i otkrivanja.
Svijet dijelimo na ”mi“ i ”oni“ samo kada ne prihvaćamo vlastiti nutarnji svijet u kojem prebiva mnoštvo glasova među kojima samo u tišini možemo razabrati onaj najdublji glas jedinstva. Jedinstva u kojem pripitomljujemo naše vlastite drugosti i u kakvoj su sve mogućnosti otvorene.
Samo se siromašni, bolesni, hendikepirani, marginalizirani ne osjećaju ni nad kim superiornima. Čak ni kad su u većini. Stoga se Isus najradije družio s njima.
A mi se često i nad njima, ukoliko ne prihvaćamo vlastito siromaštvo, osjećamo superiornima svojom velikodušnošću.
Samo onaj tko prihvaća svoje vlastite drugosti, može prihvatiti i tuđe. I razumjeti ih u ljubavi.
Moje najdublje ”ja“ ne može biti obuhvaćeno nikakvim ”mi“. Čak i kada pripadam određenoj grupi po slučajnosti rođenja i odgoja ili po svjesnom odabiru, moje ”ja“ više je od moje pripadnosti. Ono obuhvaća i moj vlastite i tuđe drugosti te se osjeća odgovornim za njih i brine za njih. Ne zbog njih.
Ponašamo se i govorimo kao da svijet od nas traži ”ili-ili” opredjeljenja iako bismo trebali znati da je život mnogo složeniji te da se njegovo klatno njiše između dva, štoviše između mnoštva ”i”
Jedino ”mi“ koje doista postoji, jest ”mi“ kao zajednički nazivnik ljudskim bićima. A i to ”mi“ tijesno je povezano s cjelokupnošću živih bića, svemira, života. S Bogom samim koji daje da kiša pada pravednicima i nepravednicima i da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, nad istima i drukčijima.
Krize su sastavni dio povijesti i naše vrijeme, zapravo, nije lošije nego su to bila ranija vremena. Jedino se možda kotač povijesti okreće brže, a mi se snalazimo teže.
Ako je suditi o našem svijetu prema onom što mediji izvlače iz njega eda bi istaknuli i sukobili suprotnosti, on se čini krajnje polariziranim. I naši razgovori često takvima postaju. Živimo u šizofrenom svijetu i svi smo pomalo bolesni: jedni su narcisoidni, drugi depresivni a treći imaju bipolarni poremećaj. Cijelo društvo je bolesno.
Distanciramo se od stajališta protivna našima jer smo skloni razumjeti ih u njihovoj radikalnoj formi, kao stajališta napadalački uperena protiv našega vlastitog. Tako feminizam poistovjećujemo s agresivnim traženjem prava žena, islam s terorizmom, liberalno kršćanstvo s kompromisnom popustljivošću, tradicionalizam s fundamentalizmom, konzervatizam s religijskim totalitarizmom…
Sve nas to dovodi u situaciju da ili unaprijed napadamo druge ili sami sebe opravdavamo.
Ili naprosto optužujemo a da s optuženikom nismo ni razgovarali, a kamoli saslušali ga – neprijatelji pljušte sa svih strana, čak i onih gdje ih nema.
To da smo kršćani, Židovi ili muslimani, malo znači ako se u svakodnevnom životu zlo očitujemo bilo prema sličnima ili prema različitima
Ponašamo se i govorimo kao da svijet od nas traži ”ili-ili“ opredjeljenja iako bismo trebali znati da je život mnogo složeniji te da se njegovo klatno njiše između dva, štoviše između mnoštva ”i“.
To da smo kršćani, Židovi ili muslimani, malo znači ako se u svakodnevnom životu zlo očitujemo bilo prema sličnima ili prema različitima.
Međutim, ne nalazeći mir, jedinstvo i “pripadnost” u sebi, svi mi (katolici, pravoslavni, Židovi, Hrvati, Srbi, Izraelci, Arapi, Amerikanci, agnostici, ateisti, konzervativni, liberalni, lijevi, desni…) skloni smo traženjem uzroka i posljedica u svojim teoretskim identitetima, zapostaviti praktične identitete u nama samima.
Oni kojima je mijenjati se, sami smo mi. A to je teže nego mijenjati svijet.
Još tekstova ovog autora:
- Kršćanska teologija odmjenjivanja kao antijudaizam
- Odgovor pape Franje na pandemijsku krizu
- Žena za biskupa Lyona
- Enciklika pape Franje u postpandemijskom vremenu
- Sretan rođendan, planete Zemljo!
- Dobar nam bio Pesah, Vazam, Voskresenje, Prelazak!
- Čemu nas uči sadašnja kriza
- Kako je Jean Vanier umro po drugi put
- Ljubljena Amazonija pape Franje
- Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.