Ne možete stranačku vojsku postrojavati na Trgu bana Jelačića, ali možete u Savskoj ulici – to je rezon Ministarstva unutrašnjih poslova u odnosu na pokušaje stranačkih milicija da postanu javni faktor u našem društvu.
 

Naizgled, MUP ima dvostruki aršin: ministar policije u četvrtak je stranci A-HSP zabranio najavljeno subotnje postrojavanje ‘stranačke vojske“ na Trgu bana Jelačića, dok istovremeno HDZ-u dopušta već višemjesečno postrojavanje ”stranačke vojske“ u Savskoj ulici. Kažemo ”naizgled“, jer to ipak nisu iste stvari, pa je i logično da aršin nije isti.

Za razliku od A-pravaša, HDZ još nije skupio hrabrosti da otvoreno kaže kako se u Savskoj 66 logoruje pod njegovim pokroviteljstvom. U neku ruku, ustaše se iskazuju iskrenijima od demokršćana

 

Prije svega, A-HSP je otvoreno profašistička stranka, koja to niti ne krije. Njihov čelnik nekidan je pred zgradom Prekršajnog suda u Koprivnici pjevao ustašku koljačku budnicu koja slavi najveći ološ našeg naroda. A pred rečenim Sudom se i našao jer je lani tijekom proslave antifašističkog ustanka u Srbu preko razglasa puštao istu tu koljačku pjesmu.
 

Dakle, ako se netko pita gdje to paranoični novinari u našoj demokratskoj zemlji vide fašizam – eto mu odgovora. Stoga je i razumljivo objašnjenje ministra policije zbog čega je zabranio ustaško orgijanje na Trgu: ”Taj bi skup uznemirio građane, a i u suprotnosti je sa svim temeljnim vrijednostima.“

 

S druge strane, premda je evidentno da višemjesečno taborovanje HDZ-ove ”stranačke vojske“ u Savskoj 66 također uznemiruje veliki dio hrvatskih građana, ne može se reći da je u suprotnosti sa svim temeljnim vrijednostima. Štoviše, Domovinski rat – kojeg se u Savskoj 66 brani od navodnih Jugoslavena – sâm po sebi predstavlja jednu od temeljnih vrijednosti suvremene hrvatske države.

 

Jedina je ”caka“ što taj Domovinski rat nitko niti ne napada.
 

Osim toga, za razliku od A-pravaša, HDZ još nije skupio hrabrosti da otvoreno kaže kako se u Savskoj 66 logoruje pod njegovim pokroviteljstvom. U neku ruku, ustaše se iskazuju iskrenijima od demokršćana.
 

No, ovdje nas ne zanimaju neiskreni ljudi, nego oni koji već mjesecima drežde pod šatorom u Savskoj, iskreno vjerujući da brane Hrvatsku i Domovinski rat od ”četnika“ i ”Jugoslavena“, kao da je opet 1991. godina.

Gledano psihološki, to je beskrajno tužna priča, jer se radi o ljudima kojima je taj navodno nezavršeni rat i danas, punih dvadeset godina nakon njegova kraja, glavni sastojak života. Vremenska perspektiva ovih ljudi je zamrznuta: oni žive u beskonačnom danu koji se ponavlja, Ljeta Gospodnjega 1991

 
Gledano psihološki, to je beskrajno tužna priča, jer se radi o ljudima kojima je taj navodno nezavršeni rat i danas, punih dvadeset godina nakon njegova kraja, glavni sastojak života. Vremenska perspektiva ovih ljudi je zamrznuta: oni žive u beskonačnom danu koji se ponavlja, Ljeta Gospodnjega 1991.
 

Indikativan je nekidašnji prizor kad je mladi 30-godišnji Marko Grahovac došao u Savsku da protestira zbog svoje i generacijske bijede, da bi bio dočekan ljutitim pitanjem: ”A koliko si vremena proveo u rovu?“

 

Iako je bilo očito da je mladić 1991. bio dijete – točnije šestogodišnjak koji, dakle, na početku rata nije bio dozreo ni za osnovnu školu, a kamoli za rov – našao se suočen s pitanjem o svom ratnom putu. Njemu je od 1991. prošlo 24 godine, ali onima koji su mu postavili ratno pitanje jedva da je prošlo 24 minute.
 

Drugi iskonski prizor kolektivnog PTSP-a odvio se dva dana kasnije, prilikom ”anti-šatorskog“ prosvjeda, kada je policija između dvije antagonističke kolone formirala kordon kako bi spriječila fizičko nasilje. Pojedini ”anti-šatoraši“ povikali su ”Ovo je represija“, a u redovima ”šatoraša“ to su – prema novinskim izvještajima – čuli kao ”Ovo je Srbija“.
 

Priznajem, taj me auditivni nesporazum podsjetio na kalvariju jedne meni bliske osobe koja je 1991. do zadnjeg dana branila Vukovar i potom prošla višemjesečne torture u logoru Sremska Mitrovica. Malo nakon rata taj se čovjek vozio noću autom iz Zagreba prema Dalmaciji i negdje između Senja i Karlobaga, u nekom momentu onih ubitačnih okuka, odjednom impulzivno skrenuo prema moru: tek je pribranost njegova suvozača, koji je uspio zgrabiti i ispraviti volan, spriječila katastrofu.
 

”Šta radiš?“ povikao je suvozač. ”Pa zar ih ne vidiš?“ izbezumljeno je vikao vozač. ”Zar ne vidiš ovu ogromnu srpsku zastavu i ove četnike koji se spuštaju prema nama, vidiš koliko ih ima?“ vikao je vozač. ”Sine, nema srpske zastave, nema četnika. Rat je gotov, sine“, uspio je suvozač uvjeriti vozača i ta se vožnja ipak sretno završila.

Savska 66 njihova je ratna čuka, koju moraju držati dok im ne dođe smjena, jer ako je puste, ostaje im jedino povratak u tužnu prazninu u kojoj samo njima vrijeme stoji, dok svima drugima teče. Ako svi odemo u 21. stoljeće, oni će ostati beskrajno usamljeni u svojoj 1991. godini. To je problem koji nije nerješiv

 

Vratimo se u Savsku 66. Nije problem ako je netko od riječi ”represija“ krivo čuo riječ ”Srbija“. Problem je što mnogi od tih ljudi pod šatorom već 24 godine stalno čuju uzvike ”Ovo je Srbija“. Iako to odavno više nitko ne viče, oni to stalno čuju, u svemu, u svakom potezu svake vlasti koja nije HDZ-ova. Tako se ne može živjeti.
 

Psihološki se može razumjeti zašto dio branitelja čuje nepostojeća skandiranja i vidi nepostojeće ”četnike“ i ”Jugoslavene“. Zato što je 1991. godina jedino herojsko doba njihovih života, jedino vrijeme kad su istinski živjeli i bili važni.

 

Savska 66 njihova je ratna čuka, koju moraju držati dok im ne dođe smjena, jer ako je puste, ostaje im jedino povratak u tužnu prazninu u kojoj samo njima vrijeme stoji, dok svima drugima teče. Ako svi odemo u 21. stoljeće, oni će ostati beskrajno usamljeni u svojoj 1991. godini.
 

To je problem koji nije nerješiv. Ali ”tajanstveni organizatori“ Savske 66 ne doprinose rješenju. Dapače, upravo oni oživljavaju nepostojeće glasove i zastave.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).