Ovih dana neprimijećeno je prošla vijest o nečemu što se zbilo u glavnome gradu Njemačke, Berlinu. Neprimijećeno, naravno, u regiji, svakako u Hrvatskoj, dok su njemački mediji stvar zabilježili.

 

A što se to dogodilo i zašto je jednima (njima) bilo vrijedno spomena, a drugima (nama) nije?

 

Pripadnici neonacističke stranke NPD organizirali su u četvrti Kreuzberg okupljanje uz najavu mimohoda ulicama. Policija je dala dozvolu, jer – što da se radi – NPD je (još) legalna stranka, a okupljanje i mimohod bili su uredno najavljeni.

 

No, ono što je za policiju bilo normalno – a strogo formalno-pravno gledano i jest – to za građane Berlina nikako nije bilo ni normalno, ni prihvatljivo. Pa se stotinjak neonacista, a više ih se nije ni okupilo, našlo sučeljeno s nekoliko tisuća (!) građana, pripadnika i simpatizera akcije “Berlin bez nacista”.

Ono što je za policiju bilo normalno – a strogo formalno-pravno gledano i jest – to za građane Berlina nikako nije bilo ni normalno, ni prihvatljivo. Pa se stotinjak neonacista, a više ih se nije ni okupilo, našlo sučeljeno s nekoliko tisuća (!) građana, pripadnika i simpatizera akcije “Berlin bez nacista”. U 45 minuta, tako su javili njemački mediji, uspjeli su prijeći nekih dvjestotinjak metara. I najavljeni je mimohod propao

 

U 45 minuta, tako su javili njemački mediji, uspjeli su prijeći nekih dvjestotinjak metara. I najavljeni je mimohod propao. Za medije u Njemačkoj, uključujući i teletekst javne televizije – vijest. Ovdje – ni spomena vrijedno?

 

Pokušajmo analizirati. U Njemačkoj postoji i legalno djeluje neonacistička stranka (mada uporno traje rasprava o tome je li i samo njezino postojanje suprotno Ustavu). Njeni pripadnici povremeno održavaju okupljanja i mimohode, na način vrlo sličan ne samo mimohodima Hitlerovih pristaša, nego i onima sve jače desnice u sve većem broju evropskih zemalja, osobito onih koje su do ne tako davno bile pod dominacijom Sovjetskog Saveza.

 

No, neonacizam je u Njemačkoj definitivno periferna pojava i – čak uz pretpostavku jačanja – dalje od te periferije neće se pomaknuti. Društvo mu neće dozvoliti da se pomakne. Ono što policija (još) mora tolerirati (mada bi nošenje Hitlerovih slika, simbola nacističkog pokreta, ili pozdravljanje nacističkim pozdravom na stadionima bilo i nezamislivo i trenutno sankcionirano), to građani ne žele trpiti. Građani se organiziraju i odupiru. Zar ne govori o tome dovoljno već i sama činjenica postojanja u njemačkom glavnom gradu udruženja “Berlin bez nacista”? I građani su u pravilu u većini.

 

Ne smije se zaboraviti da otpor neonacizmu, povijesnome revizionizmu i svakome pokušaju oživljavanja zasada i “vrijednosti” naci-fašizma podupire i golema većina medija. Javna televizija doslovno zasipa gledatelje dokumentarcima koji im ne dozvoljavaju da zaborave užase nacizma i istodobno onemogućavaju da kažu: mi nismo znali. Jer, ako možda nisu znali jučer, danas znaju i moraju znati. Pa zato i preživjeli iz koncentracionih logora redovito posjećuju škole i mladima govore o tome kako je bilo u “tisućugodišnjem Reichu”. Što nikako ne znači da se njemačkom narodu, pogotovo današnjim generacijama, nameće kolektivna krivnja zbog zločina Trećega Reicha.

Ne smije se zaboraviti da otpor neonacizmu, povijesnome revizionizmu i svakome pokušaju oživljavanja zasada i “vrijednosti” naci-fašizma podupire i golema većina medija. Javna televizija doslovno zasipa gledatelje dokumentarcima koji im ne dozvoljavaju da zaborave užase nacizma i istodobno onemogućavaju da kažu: mi nismo znali

 

Ne, definitivno nije riječ o krivnji, nego o stvaranju saznanja o onome što je bilo i što nikada više ne bi smjelo biti. O ulozi obrazovanja u formiranju antifašističke svijesti gotovo je i suvišno govoriti. Tako da se virus neonacizma danas u Njemačkoj može širiti još samo iz kruga obitelji (a vječno jučerašnjih, nepopravljivih, ima posvuda, pa – naravno – i u Njemačkoj) i preko interneta, odnosno društvenih mreža, gdje se pod krinkom pune slobode informiranja neodgovorno može plasirati zaista svašta – barem dok ne dođe pod udar zakona.

 

Oni ovako, a mi? Mi, na žalost, posve drugačije. Kod nas, doduše, nema legalne neofašističke (neoustaške) stranke, ali imamo nekoliko stranaka koje otvoreno koketiraju s ustaštvom, poistovjećujući ga s hrvatstvom, što znači da oko njega podižu neprobojne zidine na kojima će “izginuti” svatko tko na njih pokuša jurišati, jer će automatski biti proglašen neprijateljem Hrvatske.

 

U ovoj našoj situaciji uz to idu još i epiteti jugokomuniste, jugonostalgičara i udbaša – da bi repertoar diskvalifikacija kojima se malo ljudi želi izložiti, bio potpun.

 

Nikakvog spomena vrijednog organiziranog društvenog otpora takvome trendu koji traje od samoga proglašenja samostalne hrvatske države – nema, niti ga je ikada bilo, a jedini uspjeh što su ga hrvatski antifašisti postigli bilo je, nakon pada s vlasti Hrvatske demokratske zajednice godine 2000. – vraćanje imena Trgu žrtava fašizma. Jer, i promjenom imena toga trga na kojemu je bila smještena ustaška policija u čijim su podrumima zvjerski mučeni i ubijeni mnogi ilegalci – borci za slobodu (ne samo komunisti!), htjelo se iz svijesti građana izbrisati spoznaju o tome da je ustaški režim bio notorno zločinački.

Oni ovako, a mi? Mi, na žalost, posve drugačije. Kod nas, doduše, nema legalne neofašističke (neoustaške) stranke, ali imamo nekoliko stranaka koje otvoreno koketiraju s ustaštvom, poistovjećujući ga s hrvatstvom, što znači da oko njega podižu neprobojne zidine na kojima će “izginuti” svatko tko na njih pokuša jurišati, jer će automatski biti proglašen neprijateljem Hrvatske

 

U istome kontekstu treba gledati nikada dovoljno puta ponovljeni podatak o oko 3.000 srušenih (najvećim brojem svjesno i namjerno) spomen obilježja herojima Narodno-oslobodilačke borbe i žrtvama fašizma. O tome da ustaški doglavnik Mile Budak i danas ima “svoje ” ulice u više gradova u Hrvatskoj, postalo je već i dosadno govoriti.

 

Svoju ulogu u tome bezočnome povijesnom revizionizmu igrala je, a igra i danas, Katolička crkva. Nikada ta Crkva nije ustašku vlast javno označila kao zločinačku, nikada se nije barem ogradila od toga što je i nakon Oslobođenja pružala podršku ubačenim ustaškim teroristima – križarima (kojima se danas u lijepo opremljenim knjigama “tepa” kao gerilcima u Hrvatskoj).

 

Da bi netko u Hrvatskoj osnovao organizaciju “Hrvatska (ili: Zagreb) bez ustaša” spada u znanstvenu fantastiku (jednako kao što bi u istu kategoriju spadalo očekivanje da se današnja Srbija koja još uvijek istražuje “ubojstvo” četničkog vođe i notornog kolaboracioniste, Draže Mihajlovića, smaknutog nakon javno održanog suđenja, organizirano usprotivi plimi neo-četništva).

 

Mi i dalje preferiramo “kabinetski rad”, ili obilježavanje obljetnica određenih datuma (prigodničarski antifašizam, tako drag Državi). U zatvorenim skupinama raspravljamo tu i tamo o tekstovima mogućih deklaracija nekih budućih antifašističkih foruma, strogo pazeći da se pri tome nikome ne zamjerimo i – naravno – inzistirajući na jasnoj osudi onoga što se uobičajilo nazivati komunističkim zločinima.

Samo u drugome desetljeću svojega postojanja Hrvatska je, sa samoga vrha države, imala inicijativu da se reafirmira i obrani antifašizam i da se stane na kraj povijesnom revizionizmu – na javnoj sceni, u medijima i, što je osobito važno, u obrazovanju. Tih deset godina pripadaju prošlosti. A kakva će nam biti budućnost bez temelja, ma kako slabih, koji su tada bili postavljeni, to zaista nije teško dokučiti

 

Posve usput: je li ikada itko čuo da bi se u Francuskoj isticale zasluge maršala Petaina koji je potpisao kapitulaciju pred Hitlerom, a osuđivali “degolistički zločini” (jer, general Charles de Gaulle, vođa “Slobodne Francuske” sam je priznao da je nakon oslobođenja zemlje bez suda likvidirano nekih deset tisuća ljudi, dok slobodnije procjene idu čak do sto tisuća)?

 

I dok naši antifašisti, odnosno oni koji se takvima smatraju, konferiraju, ili spremaju “okrugle stolove”, dotle neoustaše u sve većem broju demonstriraju na zagrebačkom Trgu maršala Tita, tražeći promjenu njegova imena.

 

Za razliku od Berlina i priče s početka ovoga teksta gdje je odnos neonacista i antifašista bio stotinjak prema nekoliko tisuća, u Zagrebu je taj odnos nekoliko stotina neoustaša prema nekoliko desetaka antifašista. Nijemci su shvatili da se na ulicu može odgovoriti samo ulicom – bez nereda, bez razbijenih glava, ali organizirano i masovno. Mi ulicu poistovjećujemo s fizičkim obračunima, pa je zato u potpunosti prepuštamo neoustašama koji su prvi na njih spremni i koji su već komotno zauzeli pozicije u mnogim medijima, među njima i jednome što ga Država izravno financira (tjedne novine), tužeći se na sav glas na “teror ljevice” na medijskoj sceni Hrvatske.

 

Samo u drugome desetljeću svojega postojanja Hrvatska je, sa samoga vrha države, imala inicijativu da se reafirmira i obrani antifašizam i da se stane na kraj povijesnom revizionizmu – na javnoj sceni, u medijima i, što je osobito važno, u obrazovanju. Tih deset godina pripadaju prošlosti. A kakva će nam biti budućnost bez temelja, ma kako slabih, koji su tada bili postavljeni, to zaista nije teško dokučiti. Jer, tu budućnost zapravo već živimo. Zato i vijest o tome da su u Berlinu antifašisti spriječili mimohod neonacista – u Hrvatskoj nije bila vijest.

 

(Prenosimo s portala forum.tm. Tekst je izvorno objavljen u tjedniku Novosti).