Budući da sam živio kao fratar i u Južnoj Americi, stekavši ondje bogato iskustvo dijeljenja života s onima koji su na dnu društvene ljestvice, od srca vam mogu reći jednu od najjačih spoznaja moga duhovnog, ali i emocionalnog života: tko stane na stranu siromašnih, često stječe usrećujuće iskustvo da mu je više poklonjeno nego što može dati. Upravo se među siromašnima susreću ljudske kvalitete kao što su gostoljubivost, zahvalnost, čak i nježnost, koje su u društvima izobilja, (a Hrvatska, ako je usporedim s nekim sredinama, posebice s indijanskom populacijom, među kojom sam živio, vjerujte mi, to i jest), često već ugušene.

 

Zato vjerujem da, dok se globalizira jedan trivijalan oblik vjere i života kakav promoviraju, među ostalima, i katolički biskupi u Hrvatskoj, dok se globaliziraju konzumizam i egoizam, ali i neuvažavanje i isključivanje iz zajedništva dobara tolikih oko nas, izuzetno je važno ukazati na jednu drugu vrstu globalizacije koja čeka, koja urgira: na globalizaciju istine, angažmana u promicanju ljudskih prava, ljubavi i, da, opet ta prekrasna riječ – nježnosti.

 

Umjesto da pogleda u oči činjenicama, da se suoči s istinom o sebi i svijetu, Katolička crkva u RH radije je inzistirala na komotnim dogmatičnim temama, u ovom slučaju na nasrtaju novinara Ivana Miklenića, bibličara Adalberta Rebića, pomoćnoga zagrebačkog biskupa Valentina Pozaića, kardinala Josipa Bozanića i cijele ekipe kritičara zdravstvenog odgoja, na tezi o Crkvi koju neće nadvladati ”vrata paklena”.

Bitna pretpostavka reforme i oporavka jest moć suočenja s istinom, a sadašnja istina Crkve jest njezina nemoć da spozna svoju istinu: iza recentnih pretjerivanja pomoćnoga zagrebačkog biskupa Valentina Pozaića krije se zapravo strah, prijezir i nesposobnost za konkretan život

 

A ja želim danas ovdje progovoriti o jednoj običnoj istini: o neuvjerljivosti crkvenoga govora i ponašanja te o modernom čovjeku koji se sve više udaljava prema nereligioznom shvaćanju svijeta i samoga sebe. Naime, mnogo je lakše zaobići pitanje vlastite nevjerodostojnosti i nemoći da se bude u funkciji čovjekova spasenja, pa se brinuti za učvršćenje vlastitog sistema kao zadnje svrhe praktičnoga djelovanja i, dakako, na osobnome planu, što boljega mjesta u tome sistemu.

 

Ponašanje crkvenih autoriteta, koje eskalira od Božića naovamo u otvoreni rat s Vladom, ali i većinom građana koji podržavaju uvođenje seksualnog odgoja, (zbog čega sam negdje napisao da je kardinal Bozanić u jurišu ostao bez vojske), u svojoj je biti neodgovorno. Crkveni moćnici imaju dva dominantna cilja: pod svaku cijenu očuvati svoje mjesto među drugim moćnicima svijeta i društva vani, a unutra zadržati privilegirano mjesto među mnoštvom crkvenih podložnika.

 

Ja ne vidim ono što je potrebno: rastanak s, više ili manje, pritajenom žudnjom za političkom i ekonomskom moći, neprimjerenoj Crkvi koja se poziva na siromašnog i putujućeg galilejskog propovjednika Isusa iz Nazareta. Naprotiv, bježeći od svoje biti – nasljedovanja – nesposobne da u društvo unesu evanđeosku novost, kršćanske će Crkve na našim područjima (u nas poglavito Katolička) sve više, i to opravdano, pogađati prijezir i podsmijeh svijeta; opravdano jer ne konstituiraju Crkvu religiozne formule i dogme, nego praktično izvršavanje zapovijeđenoga.

 

A jeftino kršćanstvo, ono bez zapovijeđenoga, odnosno nasljedovanja i pripravljanja puta kao konkretnog izvršenja Božje volje da se ovdje i sada ”postoji za druge”, najučinkovitija je poruga Boga, učinkovitija od bilo koje ”bezbožničke” navodne poruge Bogu od strane ”komunjara na vlasti”.

 

Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati adekvatnu politiku razlika, odnosno, politiku jednakog dostojanstva i poštovanja drugosti ili ćemo u tome promašiti svoj poziv na slobodu stvaranja i sustvaranja. Konačno, drugost je sinonim za solidarnost, a ovaj novinar i teolog zna da je vrhunac solidarnosti postignut u drami Velikoga petka, na Golgoti, kad se Isus solidarizirao s ljudima, posebno sa siromašnima i slabima.

 

Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana, muslimana, onih židovske vjere, agnostika i ateista, morat će se drukčije odgajati: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u elementarno čovjekovo poslanje: mira i pravednosti među ljudima. Naime, Crkva koja poprima oznake moralizatorske frustriranosti i mahnitosti ne može biti mjesto s kojega će Bog govoriti u svijetu jer se iza recentnih pretjerivanja zapravo uvijek krije strah, prijezir i nesposobnost za konkretan život. Ponašanje biskupa dijagnoza je stanja Crkve.

 

Istina Crkve u ovom je trenutku, gledano u cjelini, gorka, ako ne i porazna. Tek nešto više od 13 posto nominalnih katolika u Republici Hrvatskoj doista žive sakramentalno, a ovdje imam prostora da tek letimično spomenem što je sve u igri u očitom procesu dekristijanizacije u kojoj sudjeluje samo crkveno vodstvo, (stanje je konstatirao dr. fra Ivan Bubalo još prije 40 godina): birokratizacija i klerikalizacija, briga za očuvanje sistema umjesto služenja čovjeku i svijetu, borba za moć i dominaciju, sistem nejednakosti i privilegija umjesto poretka jednakosti i pravde, niska teološka kultura, neadekvatan odgoj i mistificiran ezoteričan život klera, ometanje teološkog i drugog traženja istine, stvaranje crnih lista i žigosanje nepoćudnih novinara, ubijanje kritičke misli, favoriziranje oportunizma i poltronstva, šablonsko prakticiranje tradicionalne religioznosti, pogodovanje grešnim strukturama, mitologizacija, itd.

Crkva objektivno pridonosi zamagljivanju i iskrivljavanju kršćanske poruke te na pogrešan način reagira na bitne čovjekove potrebe, pa i govorom mržnje i pozivom na nasilno rušenje legitimne vlasti (biskup Pozaić) tako da sama pridonosi iščezavanju kršćanskoga svijeta

 

Posve je sigurno da je Crkva nositeljica religiozne i kršćanske poruke te da mnoštvo njezinih članova živi evanđelje na vlastito spasenje i spasenje drugih, ali ne treba zanemariti pitanje u kojoj mjeri Crkva objektivno pridonosi zamagljivanju i iskrivljavanju kršćanske poruke, u kojoj mjeri na pogrešan način reagira na bitne čovjekove potrebe, pa i govorom mržnje ili pozivom na nasilno rušenje legitimne vlasti, (biskup Pozaić), te u kojoj mjeri sama pridonosi iščezavanju kršćanskoga svijeta.

 

Umjesto grčevitog držanja uz iluziju dobra i zla po sebi, (što i jest bit svake ideologije), jedini kriterij kršćanske etike jest ”postojanje za druge” u svagdanjoj konkretnosti. Bitna pretpostavka reforme i oporavka jest moć suočenja s istinom, a sadašnja je istina Crkve njezina nemoć da spozna svoju istinu. Ona, nažalost, inzistira na daljnjem sablažnjavanju ljudi.

 

Ono što ovom kolumnom želim poručiti jest da je više nego jasno kako nam nedostaje povezanost duhovnosti i politike. Kršćanska je duhovnost, ispravno shvaćena, posve politička duhovnost, kao što je kršćanska mistika – politička mistika. Jer Isus ne naučava mistiku zatvorenih očiju koje ne vide ništa i zato ne motiviraju na akciju dobrote. Naprotiv, on traži mistiku i političare otvorenih očiju koji će, prije svega, vidjeti više i činiti više, a ne manje od drugih, bilo to zgodno ili nezgodno, samo da je pravedno.

 

Vrijedi se zato zapitati mogu li se preobraziti moć i institucija u Crkvi? Možemo li imati nade protiv svake nade? Imamo li snage družiti se s našim siromašnima?

 

Neusklađeno ponašanje Crkve prema van i prema unutra, skandalozne riječi koje u povodu blagdana Svih Svetih, u prestrašnoj zloupotrebi oltara i televizijskoga prijenosa, upućuje biskup Pozaić, koji je, ne zaboravimo, Vladu uspoređivao s nacistima, zatim pozivao narod na svrgavanje vlasti nekom ”novom Olujom”, da se izbaci komunjarska banda iz Banskih dvora, a sada laprda o Babilonu, Sodomi i Gomori te o Sotoni u liku ministra Željka Jovanovića, odnosno o ”zločinačkoj ideologiji trenutačnog režima”, govore da da te snage nema. Jer je biskup Pozaić, ponavljam, samo dijagnoza stanja Crkve.

 

Treba, naime, i dalje pokušavati prodrmati one opijene mističnom svemoći svete vlasti koja im je povjerena.