U ovom svijetu mnogo toga funkcionira po sustavu dihotomije pa onda možemo reći da su stvari, pojave i događaji kao yin i yang, kao crno i bijelo, kao HDZ i SDP (hm, tu i nema mnogo razlike). Slično su oprečne dvije potpuno različite vijesti objavljene nedavno koje su vezane za knjigu i izdavaštvo.

 

Najprije ćemo o onoj lijepoj i dobroj vijesti. Ovih dana objavljeno je da je odabrano dvadeset najljepše dizajniranih hrvatskih knjiga. Nacionalna i sveučilišna knjižnica zatvorila je natječaj ”Hrvatska lijepa knjiga” koji je organiziran kako bi se izabrale knjige hrvatskih nakladnika za sudjelovanje na dvije izložbe. Prva je ”Best Book Design from all over the World”, koja će se održati u ožujku iduće godine u Leipzigu, a druga je ”Book Art International”, koja će se održati u sklopu Međunarodnog sajma knjiga u Frankfurtu u listopadu 2014. godine.

 

Na natječaj je stiglo 87 naslova, a ocjenjivački sud, u kojemu su bili akademski slikar Marcel Bačić, akademik Josip Bratulić, akademik Tonko Maroević, dr. sc. Mikica Maštrović, akademski grafičar Luka Gusić i akademski slikar grafičar Danijel Srdarev, izabrao je dvadeset izdanja. Nakon sajmova u Leipzigu i Frankfurtu te će knjige biti dio fonda ”German Book and Type Museuma”, koji je dio njemačke Nacionalne knjižnice.

 

Popisu nagrađenih nema se što prigovoriti. Žiri je kompetentan, knjige su predivne, izabrane su iz različitih područja. Zaista ima lijepo oblikovanih knjiga. Primjerice, knjiga o umjetniku Ivanu Picelju u HAZU-ovu izdanju. Tu se i nije moglo mnogo pogriješiti jer su Piceljevi radovi idealni za knjižni prijelom. Ili recimo ”Život teatra” Juliana Becka u DAF-ovu izdanju, kojoj je naslovnica fotografija nagog Juliana Becka kako grli jednu djevojku, možda svoju partnericu Judith Molinu, s kojom je osnovao Living Theatre.

 

Dakle, možemo biti zadovoljni i ponosni kako ćemo se u literarnom svijetu predstaviti našim knjigama, bile one prevedene ili su rad naših autora.

 

Ali da pitamo književnika Pavla Pavličića, on bi rekao da hrvatsku književnost treba ukinuti. U svome opširnom i izvrsnom tekstu ”Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti”, objavljenome u časopisu Forum broj 5/6 iz 2013. (i na portalu Modernih vremena), pokazao je onu drugu, mračnu i ružnu stranu hrvatskog izdavaštva i knjige.

 

Bez imalo ironije, taksativno i činjenično Pavličić je pod egidom ”Istina oslobađa” nabrojio da bi za ukinuće bili važni pisci, kritičari, nakladnici, nagrade, mediji, znanstvenici i država. U zaključku u jednom djelu kaže: ”Jer, postoji i jedan temeljni razlog zbog kojega je potrebno da se ne čita hrvatska književnost, i on stoji u pozadini cijeloga ovog projekta. Stvar je jednostavna: hrvatska književnost tjera nas da mislimo o sebi, a to nas uvaljuje u neizmjerne načelne komplikacije i nemale praktične probleme.

 

Jer, što znači misliti o sebi? To znači uspoređivati se s drugima i sam sebe definirati, pa odrediti vlastite vrijednosti i vlastite prioritete. A jasno je da je to i teško i komplicirano, i da to ne može svatko, pa mi kao mali narod zacijelo i ne treba da to pokušavamo. Valja, naime, znati da definicija samoga sebe nikad nije jednokratna i jednostavna, nego ona podrazumijeva posao koji se stalno iznova radi i nikada zapravo nije gotov.”

 

Da se prisjetimo, to piše pisac koji je upravo dobio Nagradu Gjalski za najbolje prozno djelo godine u državi, za roman ”Muzej revolucije”. Tekst je objavljen u trenutku kad se obilježava Mjesec hrvatske knjige. Tekst je aktualan u trenutku kad se održava Beogradski sajam knjige, na kojemu se naši izdavači predstavljaju na zajedničkom štandu. Neki su se pobunili da nisu pozvani i da ih ”nitko nije ni pitao bi li nešto izložili, iako su platili članarinu Zajednici nakladnika i knjižara pri HGK-u”. Onda su oni pozvani rekli da ”nije stvar kolegijalnosti nego Nadana”. A Nadan Vidošević ovih dana ima dosta posla kao bi opravdao manjak od 30-ak milijuna kuna u blagajni.

 

Za mene, najljepša je naslovnica među izabranima naslovnica zbirke pjesama Danijela Dragojevića u Frakturinu izdanju: bijeli papir s crvenkastim mrljama na kojemu piše ”Negdje” i autorovo ime. Na hrptu zbirke piše: ”Ali dok je u ranijim knjigama Dragojevićevo negdje bilo izvjesno, u ovoj, koja se otvara motivima umora i gubitka – ono je ”negdje najdalje, negdje bilo gdje, negdje nigdje”. Bijela naslovnica s mrljama, ime zbirke i te riječi opisuju stanje hrvatske književnosti.