autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ljevičarske litanije

Autor: / Leave a Comment

‘‘Jučer je, u Washingtonu, nekoliko mudrih ekonomista, financijskih stručnjaka i kapitalista sjelo za stol s Dalaj Lamom te su ga na kraju, pomalo bogobojažljivo, zapitali što to čovjeka čini sretnim. To očigledno nije novac, rekoše, valjda iz vlastitog iskustva.“ Tako, u Delu od 22. veljače svoju kolumnu, u dragoj mi rubrici Dobro jutro, započinje jedna od najboljih novinarki – Zorana Baković. Dalaj Lama je ponovo, a što bi drugo, rekao ono što stalno ponavlja: ‘‘Prvo moramo početi od sebe. Na svijetu živi sedam milijardi pojedinaca, a sreću i mir gradi baš svatko od nas. Isto vrijedi za nesreću i nasilje.“

 

Zorana Dalaj Lamu opisuje ‘‘s osmijehom od kojeg se ne možete obraniti, koji razotkriva naivnu ironiju svetačkog života“, te dalje izvještava: ‘‘Nakon toga su brižno počešljani akademici, bankari i ulagači sa živim Budom razmijenili nekoliko dosjetki i prigovorili mu kako se u javnosti govori da je marksist i da ne voli kapitalizam. I na to se samo osmjehnuo i dio svoje kase1) prebacio na lijevo (pozor! op. M. K) rame te nekoliko puta ponovio da pojedinac, u kojega vjeruje, dobije više kad daje, nego kad uzima, te ako im se takvo razmišljanje čini protukapitalističkim i ljevičarskim, tada neka sami potraže odgovor na pitanje o sreći.“

 

Pročitavši taj tekst odmah mi je postalo jasno da je Zorana Baković ljevičarka! U nju sam sumnjala već dugo vremena čitajući njene potresne tekstove o ropskom iskorištavanju djece i žena u Kini, ali i kojekuda drugdje, o srušenoj zgradi koja je pobila šivačice košulja za razvikane robne marke, o đacima naguranim u negrijane, ledene učionice…

Najgore od svega je što se u ljevičarskom okruženju nalazi i sam papa Franjo. Dokaze o tome na www.autograf.hr možete čitati u redovnoj kolumni posvećenoj njemu, pa neću o tome. Kada se sam Papa vraća osnovama kršćanstva, Kristovom nauku o ljubavi, suosjećajnosti, bratstvu i sestrinstvu, pravednosti i suradnji za dobrobit sviju, tada je to jasan dokaz da na svijetu više ništa nije onakvo kakvo je do malo prije bilo

 

Istovremeno je postalo neupitno jasno da sam i ja ljevičarka jer ovdje pišem te ljevičarske litanije. Dapače, sukriva sam što se u Sloveniji uspostavlja Udružena ljevica, u kojoj su, na početku, ulazak u savez potvrdili Stranka za trajni razvoj Slovenije  – TRS (izrasla iz istoimenog pokreta koji sam ja, njegova majka, suustanovila u jesen 2011. godine), Demokratska stranka rada i stranka Inicijativa za demokratski socijalizam. U subotu 1. ožujka u Ljubljanu dolaze osobno oni  Aleksis Cipras2) kako bi nas povezao s europskom ljevicom, a onda u zajednički boj za europski parlament: ‘‘U boj za drukčiju Sloveniju, ali i za drukčiju Europu i svijet, u kojem na prvom mjestu više neće biti profit već čovjek!“

 

Ljevičarstvo se širi poput epidemije! Mislite kako? Poput gljiva poslije kiše u Sloveniji raste nenovčana razmjena, što je sigurno ljevičarska urota! Imamo Zelerazmjenu (Zelemenjavo), Knjigomenjačnicu (Knjigobežnico), Tekstilnicu (Tekstilnico), da nabrojim samo nekoliko robnih mjenjačnica: doneseš povrće, gljive orahe, sadnice, domaću marmeladu, čajeve i ljekovito bilje i zamijeniš za ono što trebaš. Doneseš knjige koje si pročitao i uzmeš jednak broj onih koje još nisi. Doneseš odjeću koja ti je dodijala i odneseš isto toliko komada koji su dodijali drugima. Odjeću možemo pokloniti malenim socijalnim poduzećima koja ju prerađuju i jeftino preprodaju.

 

U tim poduzećima –strepite, sve ih je više – imaju posao i plaću, zajedno sa svim ostalim davanjima, ljudi koji se teško zapošljavaju: invalidi, bivši narkomani, poneki bivši zatvorenik… Trgovinicu s rabljenom odjećom imaju i moji frendovi Kraljevi ulice3). To su klošari koji stvaraju i prodaju časopis Kraljevi ulice, popravljaju nekakve stare aparate, pomažu kod najrazličitijih radova, stvarno pravi dečki. Okuženi ljevičarskom bolešću, he, he…

 

Posljednjih se godina Slovenijom trči posebna štafeta – Štafeta sjemenja. Ljudi razmjenjuju autohtono sjemenje kako bi sačuvali domaće sorte. Sjemenka za sjemenku, bez novaca! A da ne govorimo o lokalnim zajednicama koje su počele upotrebljavati svoj vlastiti novac. Postoje. I bit će ih još više. Jer zašto bi plaćali novcem koji nam posuđuju velekapitalisti kako bi nas njime vezali za sebe, a onda isisavali naše prenapuhane kamate te jeftino kupovali državno ‘‘obiteljsko srebro“.? Fuj i fuj takav novac koji od nas radi ovisnu koloniju – ljevičarska je litanija!

‘‘Jedan od filozofski raspoloženih kapitalista objasnio je kako su mu joga i vjera osjetno pomogle u donošenju pravih poslovnih odluka“, zaključuje izvještavanje izvrsna Zorana Baković. Dalaj Lama, ‘‘svetac koji nikako ne prestaje biti čovjekom“, je rekao: ‘‘Molitva ne ostvaruje želje. Budist sam i dnevno molim pet ili šest sati. Ali sretnim me ne čini to što radim, već ono što pružam ljudima oko sebe.“

 

Čitam novine i vidim kako ljevičarstvo prodire preko granica i prelazi vremenske udaljenosti. Uvjerena sam da je i k nama od nekamo uletilo. Čitam kako na Zemlju dolazi sve više vanzemaljaca. Zato jer vide u kojoj smo mjeri uništili naš planet, zato jer misle da ćemo ga pogubiti ako odmah ne stanemo na kočnicu i kažemo NE iskorištavanju, potrošaštvu, profiterstvu, dakle svemu što je svojstveno vulgarno pohlepnom neoliberalizmu. Pa neka se radi samo o zatrovanom zraku, vodi i zemlji u nekoj Nedođiji, adio čovječanstvo!

 

I dolaze vanzemaljci da bi nas osvijestili, piše, kako bi nam pomogli ponovo uspostaviti prirodnu ravnotežu i kako bi nas podržavali u trajnom, prirodi prijaznom razvoju. Pri tome se ne govori o povećanom gospodarskom rastu, o konkurentnosti i nadmetanju, nimalo! Ma gledaj, ovdje se sigurno radi o ljevičarskoj uroti iz svemira čim se govori o brižnom čuvanju onoga što nam je dano na upravljanje i korištenje: života! Našeg vlastitog, pa života svih životinja i biljaka, uopće svega što diše i živi. Svi smo Jedno, svi smo međusobno suodgovorni tobože mrmljaju tu ljevičarsku litaniju ta bića s drugih planeta…

 

Policija više ne čuva palaču ukrajinskog predsjednika, stala je na stranu ustanika. Ljevičarska urota! Ustanici su obećali: Ne, više nećemo uništavati, pa ni rezidenciju Viktora Janukoviča u kojoj je golf igralište, pa čak i zoološki vrt, nećemo to uništiti; i to je, najvjerojatnije, posljedica uputa ljevičarskih vanzemaljaca. Jer kako bismo inače objasnili činjenicu da su policajci stali na stranu poniženih i obespravljenih, te da u bijesu nije spaljena rezidencija čovjeka koji utjelovljuje korupciju, diktaturu i odnarođenost vlasti?

 

Najgore od svega je što se u ljevičarskom okruženju nalazi i sam papa Franjo. Dokaze o tome na www.autograf.hr možete čitati u redovnoj kolumni posvećenoj njemu, pa neću o tome. Kada se sam Papa vraća osnovama kršćanstva, Kristovom nauku o ljubavi, suosjećajnosti, bratstvu i sestrinstvu, pravednosti i suradnji za dobrobit sviju, tada je to jasan dokaz da na svijetu više ništa nije onakvo kakvo je do malo prije bilo.

 

‘‘Jedan od filozofski raspoloženih kapitalista objasnio je kako su mu joga i vjera osjetno pomogle u donošenju pravih poslovnih odluka“, zaključuje izvještavanje izvrsna Zorana Baković. Dalaj Lama, ‘‘svetac koji nikako ne prestaje biti čovjekom“, je rekao: ‘‘Molitva ne ostvaruje želje. Budist sam i dnevno molim pet ili šest sati. Ali sretnim me ne čini to što radim, već ono što pružam ljudima oko sebe.“

 

Tako neka bude! Amen.

_________________

 

1) Kasa, odjeća budističkih redovnika.

2) Aleksis Cipras (Alexis Tsipras) lider grčke oporbene partije SYRIZA

3) Kralji ulice, ne odnosi se na zagrebačku glazbenu skupinu Kraljevi ulice.

Europa umire od straha

Autor: / Leave a Comment

EU & UkrajinaSlika posljednjih dana: revolucionari s Majdana u Kijevu podigli su drveni katapult. Njim žele bombardirati miliciju. Kada mi u Poljskoj kažemo “Ukrajinci”, onda mislimo “Kozaci”. Pred očima nam se ukažu divlji jahači. Doduše, Kozaci iz davnih vremena najviše su se borili u pješadiji. Bili su majstori opsade. Konstruirali su stroj za opsadu, koji su nazivali “hulajgorod” i koji je imao funkciju provaljivanja zidova i vrata.

 

Znači, sada oni grade katapulte. Cijeli Majdan, cijela ukrajinska revolucija, na fotografijama, na televiziji, na internetu, djeluje kao fantastični film pomiješan s nagovještajem buduće katastrofe.

Crni dim, zapaljene barikade, revolucionari s naočalama vozača tenkova i skijaša, kacigama radnika, motorista ili rezervista, skijaškom plastičnom opremom, plinskim maskama, u kostimima čudovišta, uz to jedinice snowboardera koji idu sa svojim daskama kao da podižu štitove za borbu. U pozadini ritmičko lupanje po limu, kao da su to ratni bubnjevi, kometi od molotovljevih koktela koji osvjetljavaju mrak, i barikade od snijega, koje, prelivene vodom, u hladnoći postanu tvrde kao zidovi

 

Crni dim, zapaljene barikade, revolucionari s naočalama vozača tenkova i skijaša, kacigama radnika, motorista ili rezervista, skijaškom plastičnom opremom, plinskim maskama, u kostimima čudovišta, uz to jedinice snowboardera koji idu sa svojim daskama kao da podižu štitove za borbu. U pozadini ritmičko lupanje po limu, kao da su to ratni bubnjevi, kometi od molotovljevih koktela koji osvjetljavaju mrak, i barikade od snijega, koje, prelivene vodom, u hladnoći postanu tvrde kao zidovi.

 

Sve to izgleda kao neki strašni karneval, kao fiesta koja najavljuje strahotu. Na drugoj strani stoji Mordor, u crnim redovima, ukočen i nepomičan, iza pravokutnih štitova od kojih katkad formiraju rimsku kornjaču ne bi li milicioneri izbjegli hice.

 

Ali, draga Europo, nemoj dozvoliti da te zavedu vlastite želje. Znam, zamišljaš da se sve to uistinu ne događa. Vjeruješ da je to neki Mordor, tatarenje na drugom kontinentu. Vjerojatno misliš da je to ta Rusija koja se opet bori s vlastitim problemima.

 

Znači, bolje se ne miješati, nemoj izazivati, nemoj im smetati. Rusija je velika, sredit će svoje probleme. Uvijek je Rusija sve sredila. I ne možemo si priključiti dio Rusije. Kako bi to izgledalo? Onda bi još došla i Kalmikija, sa svojim devama i jurtama, sa svojim budistima i pustinjama.

 

Ili, kada govorimo o Mordoru: Mordovija. Priključili smo Poljake i Rumunje i već nam je pomalo žao. Osim toga, Ukrajinci pale gume. Kod nas se ne smiju paliti gume, to je ekološki štetno. I bacati skupi benzin na policajce, to se isto ne radi.

 

Ima 1332 kilometra od Kijeva do Berlina. Do Rima je 1500. Do Pariza 1032. Do Madrida 2300. To kaže Google maps. Ali nema te karte koja će pokazati i mjeriti samoću u kojoj se Ukrajina nalazi u zimu 2014. Kada se 2004. godine na Majdanu dogodila Narančasta revolucija, bio je blagdan radosti iako je zima bila jednako hladna.

Znači, bolje se ne miješati, nemoj izazivati, nemoj im smetati. Rusija je velika, sredit će svoje probleme. Uvijek je Rusija sve sredila. I ne možemo si priključiti dio Rusije. Kako bi to izgledalo? Onda bi još došla i Kalmikija, sa svojim devama i jurtama, sa svojim budistima i pustinjama

 

Iz Poljske su doputovali mladi ljudi da podrže promjene. Najvažniji pošli su u Ukrajinu. Glazbenici su svirali pjesme, umjetnici organizirali hepeninge solidarnosti. Tada je narančasta boja bila sveprisutna u Poljskoj. Na šalovima i kokardama, kapama i mašnicama koje su lepršale po antenama automobila. Revolucija je, činilo se, prava fešta.

 

Međutim danas, kada je stvarno opasno, kada se događa prava, a ne karnevaleska borba, kada teče krv i kada muče ljude, danas je tišina nad Majdanom i Kijevom. Čak i moja zemlja, proukrajinska, vazda spremna da sudjeluje u tuđim revolucijama – ona čeka, ona gleda, ona promatra.

 

Kao da nas je samo nekoliko godina u EU i u schengenskom prostoru naučilo kalkuliranju i oprezu. Ne žuri nam se na barikade kao nekad. Zgledamo se i čekamo što kaže ostatak Europe. Ne znam što se s nama dogodilo. Jesmo li izgubili vjeru u smisao međusobne pomoći?

 

Sada se na Majdanu događaju stvari koje su puno važnije i puno opasnije nego 2004. Što onda? Ukrajincima je vjera i snaga rasla, a mi smo je izgubili? Jer smo u međuvremenu postali siti i sigurni? Zašto ne skandiramo kao nekad: “Varšava-Kijev, rame uz rame”? Jer je karneval gotov. Sada je zima i mraz, vonj gorućeg kaučuka i benzina, crnilo noći, samoća i strah. Hoće li napasti – ili ne? Hoće li ubiti – ili ne?

 

Europa je skučeni kontinent. Ako je uopće kontinent, a ne samo poluotok. Doživljaj samoće u takvoj skučenosti teritorija, naroda i gradova nešto je perverzno i okrutno. Poljska je morala osjetiti potpunu samoću (i još više- izdaju) 1939. godine. To je bilo davno.

Europa je skučeni kontinent. Ako je uopće kontinent, a ne samo poluotok. Doživljaj samoće u takvoj skučenosti teritorija, naroda i gradova nešto je perverzno i okrutno. Poljska je morala osjetiti potpunu samoću (i još više- izdaju) 1939. godine. To je bilo davno

 

Ali dovoljno se sjetiti Balkana okruženog televizijskim kamerama. Balkan je bio jednako sam, i istovremeno je cijeli svijet bio u prilici gledati kako se ide na klanje. Prema 1939. to je bio veliki napredak. Napredak perverzije i okrutnosti. Licemjerno smo ponavljali: Takav je taj Balkan, takav je uvijek bio, ljudi tamo to jednostavno vole.

 

U slučaju Ukrajine nama je takva dvoličnost teška. Dame i gospodo, nažalost, situacija je ovakva: Ljudi se tamo bore za nas. Ako vi mislite da su “europske vrijednosti” nešto što se može kupiti i posjedovati, onda se varate. Ako tako mislite, onda bi bilo najbolje da podignete zid oko tog poluotoka ili rta zvanog Europa. Da si napravite geto samodovoljnosti, prividne sigurnosti i pornografske lagodnosti. I da postavite stražare koji će paziti da se ostatak svijeta slučajno ne približava i da vas ne opljačka. I tako ćemo živjeti dok ne umremo jednoga dana od straha, endogamije i dosade.

 

Ne znam što se dogodilo s ovom kontinentom, s njegovom energijom, hrabrošću, s njegovom ekspanzivnošću, radoznalošću i vitalnošću. Bili smo u stanju da hodamo pješice do kraja svijeta da bismo vidjeli što ima tamo, na drugom kraju zemlje. Radili smo strašne stvari, ali i velike.

 

Svijet je nekad očarano gledao na taj smiješni poluotok koji se zove Euroazija. Danas sami stojimo na prozoru i oprezno virimo kroz zavjese provjeravajući ima li nekoga tko će, sačuvaj Bože, “priznavati iste vrijednosti”. I kada već mora, onda, molim, negdje vrlo daleko, po mogućnosti u nekom Mordoru.

Europa se pravi nevidljivom, smanjuje se, skriva se iza zavjesa. Opsesivno prebrojava dobitke i gubitke. Europa umire od straha da će izgubiti na kontu. Boji se za svoju odvratnu tišinu, za svoje besramno blagostanje, za svoje degutantno samozadovoljstvo

 

Ali bit će drugačije. Oko vrijednosti se moramo boriti. Ne možemo sve posjedovati. Svoje vrijednosti ne možemo štititi zidom i stražarskim kulama. Ne mogu se podizati poput tvrđava na obalama Mediterana, koje nas trebaju zaštititi od izbjeglice iz Afrike. Ne mogu se vrijednosti zaustaviti na poljskoj istočnoj granici.

 

Za vrijeme komunizma postajala je zagonetka u Poljskoj: “S kojom zemljom graniči Sovjetski Savez?” Odgovor: “S onom koja Savez želi”. Slično je danas s Europom, samo obrnuto. Za razliku od Sovjetskog Saveza, Europa susjedstvu određuje daleke granice.

 

Europa ne želi priznati da vrijednosti koje brani (ili koje je branila?) postoje i iza njezinih nominalnih granica. Europa zapravo strahuje od takvih situacija, jer joj stvaraju samo probleme. Europa se pravi nevidljivom, smanjuje se, skriva se iza zavjesa. Opsesivno prebrojava dobitke i gubitke. Europa umire od straha da će izgubiti na kontu. Boji se za svoju odvratnu tišinu, za svoje besramno blagostanje, za svoje degutantno samozadovoljstvo.

 

Ukrajinska zima 2014. europski je poraz. Gledam slike ledenog Kijeva, ljude koje su spremni umrijeti za slobodu i tražim u posljednjim desetljećima samo jednu “europsku” pobunu iste snage. Vidim Berlin 1953., Budimpeštu 1956., Prag 1968., Gdansk 1970. Kada gledam ovu stranu kontinenta, vidim samo očajni protest protiv ugrožavanje slobode na internetu. Baš jadna slika.

 

Objavljeno u Die Weltu 31. Siječnja; s njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

 

(Prenosimo iz rubrike Ajfelov most s portala Miljenka Jergovića)

Sućut u doba klanja

Autor: / Leave a Comment

Bez obzira na međusobne različite doktrinarne prijepore svi se budisti slažu u jednom – da je roditi se kao čovjek neobično rijetka i dragocjena posljedica zasluga iz prijašnjih života jer postoje, navodno, živa bića različita od ljudskih u bezbrojnim drugim svjetovima, egzistirajući u mnogo nepovoljnijim uvjetima za oslobođenje od patnje i postignuće nirvane. Roditi se kao čovjek, vele oni, ne znači nužno i ostati čovjek tijekom života jer pojedincima, a takvih je, nažalost, većina na ovome našem plavom dragulju, već činom rođenja iscure zasluge iz prethodnih života. Oni nastavljaju živjeti vođeni životinjskom sviješću koja je, dakako, niži oblik od ljudske. Prepoznatljiva značajka takvih umova je tupost i okrutnost, a ne aktivan odnos i sućut prema drugim živim bićima. Tako to mniju budisti.

 

Znao je to i podrugljivi Voltaire kada je odapinjući žaoke prema Bourbonima kazao da vlastima trebaju oboje, i pastiri i mesari. Prvi su vođe tupima, a drugi su okrutni.

 

Pozabavimo se ovim potonjim.

Prije samoga klanja preporučuje se uporaba pištolja za omamljivanje s penetrirajućim klinom koji, upucan između očiju kroz lubanju životinje, izaziva ”značajno i nepovratno oštećenje mozga izazvano šokom i prodorom klina pištolja u mozak”. Životinju je nakon omamljivanja potrebno zaklati odmah, a najdulje za 20 sekundi od početka omamljivanja, tako da iskrvari do smrti prije nego što se vrati k svijesti 

 

Da je ljudska okrutnost oduvijek “in” i da svakodnevno producira raznovrsne modalitete izopačenoga, svijet nam je svjedok. Primjerice, mladi nogometaš iz Brazila Gabriel de Oliveira Domingos Costa ubijen je, a njegovo je raskomadano tijelo bačeno svinjama koje su se nahranile njime. Pa još: Francesco Raccosta, mafijaški šef iz Italije, pretučen je i živ bačen među svinje, koje su ga takva i pojele, priopćila je nedavno talijanska policija. Okrutno ubojstvo počinio je suparnički gang.

 

Svinje, naravno, nisu krive. Što njima znači ljudski gnjat, bok ili džigerica? Životinje su, nisu sućutne. To je nagonski trajno zašarafljeno u njihovoj životinjskoj svežderskoj naravi, nemaju izbora.

 

Ljudi imaju, ali su svejedno okrutni.

 

Jedu oni i svinje, ne zato da bi im se osvećivali što one u prismoku s mekinjama povremeno smažu nekoga od njih, nego zato što su im delikatesne. A sada je upravo vrijeme priprave tih delikatesa jer iz nemalog se broja domaćih dvorišta ovih dana čuje cvilež i hropac kao posljedice svinjokolje. Znajući da su ljudi okrutni, prije tri godine doneseni su u EU-u Zakon o provedbi uredbi Europske unije o zaštiti životinja i Uredba Vijeća EZ-a o zaštiti životinja u vrijeme usmrćivanja, koji su postali zakonskom osnovom Upute što ju je Ministarstvo poljoprivrede netom objavilo glede postupanja sa svinjama prije klanja, a zbog zaštite dobrobiti te domaće životinje.

 

Dakle, prije samoga klanja preporučuje se uporaba pištolja za omamljivanje s penetrirajućim klinom koji, upucan između očiju kroz lubanju životinje, izaziva “značajno i nepovratno oštećenje mozga izazvano šokom i prodorom klina pištolja u mozak”. Životinju je nakon omamljivanja potrebno zaklati odmah, a najdulje za 20 sekundi od početka omamljivanja tako da iskrvari do smrti prije nego što se vrati k svijesti.

Kada ”baja” u seoskom dvorištu primi nož u ruke i zarine ga u vrat prestravljene životinje turpijajući dugo po njezinoj karotidnoj arteriji, on nerijetko ne kolje svinju, nego, moguće, punicu, ženu, pedera next door, bahatog motorista koji mu buči pod prozorom, komplet Banske dvore, nepoznatoga koji mu je napumpao kćer – sve to “u đuture”, ili susjeda koji se drukčije krsti od njega kao i onoga drugog koji se uopće ne krsti

 

Bojim se da je izričaj “omamljivanje” ovdje očito u svojstvu eufemizma, jer bi ono pristajalo bolje uz, recimo, morfij, kloroform, pa i hipnozu, nego klin u mozak. No što je, tu je.

 

Razumijem ja i prijatelje životinja kada rečene Upute uspoređuju s uputama iz nacističkih logora, smatrajući da humanoga klanja nema i da životinje od rođenja trpe bol i patnju u uzgoju u suvremenim logorima, a završavaju nasilnom smrću, brutalno zaklane. Naime, kada “baja” u seoskom dvorištu primi nož u ruke i zarine ga u vrat prestravljene životinje turpijajući dugo po njezinoj karotidnoj arteriji, on nerijetko ne kolje svinju, nego, moguće, punicu, ženu, pedera next door, bahatog motorista koji koji mu buči pod prozorom, komplet Banske dvore, nepoznatoga koji mu je napumpao kćer – sve to “u đuture”, ili susjeda koji se drukčije krsti od njega kao i onoga drugog koji se uopće ne krsti. Nije isključeno da tako obnavlja uspomene iz prošlog rata jer, božemoj, povremeno valja razgibati zglob radi magle, noći… i slično. Ukratko, probuđena zvijer u njemu kolje životinju pod njim.

 

Onda iskače Ministarstvo, koje s Europom kliče koljaču – stop! Prvo klin u mozak pa nož pod vrat! To bi trebao biti suvremeni sućutni logos klanja. Ali niz je tu nedostataka, počevši od toga da klanje mogu provoditi svi oni koji se smatraju stručnima, a u tomu će im pomoći upravo objavljena Uputa. Nije poznato, doduše, tko će kontrolirati jesu li svi uistinu pročitali propisane upute (nemali je broj nepismenih koljača), jesu li dovoljno stručni i krše li zakone prilikom baratanja pištoljem i nožem. Ispada da je bitno samo službeno objelodaniti Upute, kako bi nam Europa ispod tagova “Croatia”, “mučenje životinja” i “klanje svinja” upisala kvačicu da smo položili ispit.

 

Ništa drugo nego činovnički javašluk.

Kako vrijeme odmiče, sve manje sućuti ostaje na dnu posude svijeta. U ovomu društvu biti okrutan, pa makar to bilo prigodno projicirano kroz ubod na svinjskom vratu, znači zadobiti identitet, biti prihvaćen. Tu nikakva uputa ni jednoga ministarstva ne može biti od pomoći. Samo ona koja se obznani iznutra, iz nas samih. Bez te “upute” (p)ostajemo zvijer u čoporu koja s neopisivim užitkom zabada očnjake u tuđa prava, živote, ideale…

 

Okrutnost, kao i ostale ljudske izopačenosti, ne zahtijeva motiv izvan nje same, nego tek prigodu. Godišnje doba kada se svinju vezanu žicom oko njuške izvlači iz svinjca u krvavo blato dvorišta, gdje se u hropcu koprca tek zaklani njezin svinjski drug, kada je maljem za razbijanje kamenja udaraju u čelo da bi je “omamili”, a nekoliko se ljudeskara zatim baca po njoj dok je jedan bode nožem u grlo, upravo je takva prigoda. U pravilu, neopisivo bolna i mučna za životinju. Ali tko nju pita?

 

Jednostavno, neće nas sućut. Klanje svinja tek je sporadični, aktualni indikator toga.

 

Mogu se složiti s Freudom da je sadizam, kojemu je kolinje festival, rezultat miksa seksualnih žudnji i agresije u podlozi kojih je biološko i psihološko određenje, i da sve to opstoji kao prirodni dio ljudske naravi koju bi morali znati kontrolirati. A većina nas to ne zna ili neće. Svinjama svejedno, patnja im ne gine. Čak i u danima kada slavimo rođenje boga u jaslicama koji je ljubav sâma.

 

Vele neki da je sve to zbog duboke zjapeće praznine u nama koja bi da je ispuni smisao, ali neće smisao, nego srdžba, bijes, mržnja i okrutnost, koji tako olovni i teški najlakše propadaju u praznomu. Ako štos doista leži u ispunjavanju praznine, zašto je ne bismo napunili do vrha sa sućuti prema drugim bićima, veličanstvenim načinom za ispunjavanje te entropijske rupe usred vlastitog nam bića.

 

Bojim se da kako vrijeme odmiče sve manje sućuti ostaje na dnu posude svijeta.

 

U ovomu društvu biti okrutan, pa makar to bilo prigodno projicirano kroz ubod na svinjskom vratu, znači zadobiti identitet, biti prihvaćen. Tu nikakva uputa ni jednoga ministarstva ne može biti od pomoći. Samo ona koja se obznani iznutra, iz nas samih.

 

Bez te “upute” (p)ostajemo zvijer u čoporu koja s neopisivim užitkom zabada očnjake u tuđa prava, živote, ideale… i trgamo ih jer zvijeri to čine. Okrutno, kako drukčije? Etika je to čopora.

 

Sve dok ne raširimo krug svoje sućuti tako da u njega stanu sva živa bića, jasan je bio dr. Albert Schweitzer, čovjek neće naći spokoj.

 

Krug o kojemu dobri doktor govori krug je našega srca. U nj valja, kao nekoć u Noinu korablju, ukrcati sva bića ovoga svijeta. I spasiti ih od očnjaka vremena.

 

To ne piše ni u jednoj uputi ministarstva.

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt