Prilično sam siguran da bi mi, kao i mnogim drugim gledateljima, promaklo “Ministarstvo ljubavi” emitirano neku večer u programu Hrvatske radiotelevizije, da nije bilo cirkusa koji je oko tog filma Pave Marinkovića povelo nekoliko žena, predstavnica udruga udovica poginulih hrvatskih branitelja i nekih drugih braniteljskih udruga. [Read more…]
Sretan Božić, a vjeronauk van iz škola!
Tihana Tomičić
Sada je potpuno jasno: vjeronauk mora izaći iz škola. Nikad mu nije bilo ni mjesto u školi. I iako je potpuno jasno da pogotovo ova Vlada, kao niti Milanovićeva, neće pokrenuti reviziju Vatikanskih ugovora koji vjeronauk smještaju u škole, svejedno svaki dan treba ponavljati: uostalom, vjeronauku nije mjesto u školama. To treba reći čak i na Božić. [Read more…]
Sudstvo mora biti bolje od društva!
Neugodno mi je. Na cesti mi prilaze ljudi i grubim riječima govore o sudstvu. Njima je lakše kad kažu nekoliko standardnih psovki, pokažu nevjericu u pravdu, te s podsmijehom pitaju kakve to pravnike obrazujemo. Još i dodaju aluzije o tome da postoji zavjera šutnje prikrivena frazom o ne komentiranju sudskih postupaka. [Read more…]
Bratstvo i jedinstvo
Odgovarajući na glasinu da policija namjerava srušiti šatorsko naselje nezadovoljnih branitelja na pločniku u Savskoj ulici, Predrag Matić vedro se osmjehnuo i kazao kako je “u podrumu Ministarstva smješteno sto do dvjesto specijalaca srpske nacionalnosti naoružanih do zuba. Dečki bi išli kući, ali držimo ih zbog prosvjeda.” Bio je to, naravno, vic. Svi su zdrave pameti shvatili da je riječ o vicu. [Read more…]
Hajduk na Rivi, bolji od nas
Đir oko Poljuda prošle subote, koju minutu nakon 17 sati, baš kad je Hajduku poništen regularan gol na utakmici (i to s klubom čiji navijači osnivaju novi klub jer im je svega i s pravom dosta), dakle na utakmici koja se igrala bez publike i navijača, ali, ispada, i bez igrača i strasti, bar s Hajdukove strane.
U mraku cesta, u polumraku raspoređeni redari i prigodno oslabljene snage MUP-a na par punktova, pod reflektorima nogomet koji nitko ne gleda niti zapravo igra.
Tek, između rukometa, jedrenja i vaterpola, povremeno, glas Srđana Fabijanca u klasičnom izdanju reda sporta pa reda glazbe na radiju.
Što se odvijalo tri sata ranije na rivi nije potrebno prepričavati. Bilo je i publike i navijača, i strasti i razuma. Transparenti su poslikani i prokomentirani. Jedan mi je posebno zapeo za oko jer je bio posvećen Luki Podrugu.
Najnovija epizoda slučaja splitski Hajduk barem u jednom i najvažnijem aspektu nije ogledalo društva. Bolja je od njega za klasu, reklo bi se: liga prvaka u odnosu na drugu županijsku. Taj je aspekt vezan uz projekt udruge Naš Hajduk, odnosno model upravljanja splitskim klubom, model koji je već dijelom zaživio, a mogao bi, ako se stvari budu odvijale u željenom smjeru, predstavljati najznačajniju demokratsku točku ne samo u sportskom polju nego i šire, dakle u onome što se naziva društvom i zapravo se ne zna čije je ogledalo
Što se događalo čitav prošli tjedan jednako je tako bezrazložno spominjati jer su svi akteri ostali na svojim pozicijama, samo što se u glasnoj debati nešto češće spominjalo “civiliziranoj” situaciji prikladna opća mjesta kao što su “dijalog” i fraze tipa “sjesti za zajednički stol”.
Dežurni interpretatori su očekivano posegnuli za usporedbom da je nogomet ogledalo društva odnosno, je li, kako to već ide, nogomet je samo društvo u malom, indeks, pokazatelj, zgusnuta slika socijalnih tenzija itd.
Najnovija epizoda slučaja splitski Hajduk barem u jednom i najvažnijem aspektu nije ogledalo društva. Bolja je od njega za klasu, reklo bi se: liga prvaka u odnosu na drugu županijsku.
Taj je aspekt vezan uz projekt udruge Naš Hajduk, odnosno model upravljanja splitskim klubom, model koji je već dijelom zaživio, a mogao bi, ako se stvari budu odvijale u željenom smjeru, predstavljati najznačajniju demokratsku točku ne samo u sportskom polju nego i šire, dakle u onome što se naziva društvom i zapravo se ne zna čije je ogledalo.
Vrijedi donekle iznova uputiti na kontekst u kojem Naš Hajduk nastoji da Hajduk postane opet naš, i to ne samo navijačko-simbolički nego zapravo. Naime, restauracija kapitalizma u istočnom i jugoistočnom dijelu nekad socijalističke Europe, posve nereflektirana kad je riječ o sportu ili, da budemo precizniji, o onome što pokriva složeni izraz sportskog polja, uključujući sve elemente njegove cirkulacije, infrastrukturu, institucionalni raspored i aktere, pa i njegovu autonomiju.
Doduše, možda pretjerujemo s odrednicom ”posve”, ali ono refleksije što je posvećeno tranzicijskim procesima u sportskom polju uglavnom je unisono motivski prilagođeno restauracijskim vrijednostima.
Unutar tako oblikovanog okvira u pravilu se ističu dvije teme, ključne sa stajališta dominantne ideologije: ekonomska – u vidu priželjkivane prilagodbe sporta novim uvjetima, s pripadajućim kompletnim repertoarom poduzetničko-investicijske stilistike, i politička – koja nemilice eksploatira ulogu sporta u oblikovanju nacionalnog identiteta, njegove ekscesne nacionalističke ili fašističke rituale i navijačko nasilje.
Bez lažne patetike: činjenica da bi Hajdukom upravljali oni kojima je do Hajduka najviše stalo ima, u postojećim hrvatskim okolnostima, snagu gotovo jednaku znamenitom klupskom obraćanju s Visa – nešto što mijenja percepciju, nešto što motivira komforne, poluzainteresirane, neodlučne i prestrašene, nešto što se cinicima može vratiti kao bumerang
U međuvremenu se Europom širi pokret otpora “modernom nogometu” čije su temeljne vrijednosti zapravo utkane u projekt Naš Hajduk. U Engleskoj je, naprimjer, taj pokret u novije vrijeme poznat kao punk football ili pankerski nogomet.
Dosezi navijačkih udruženja nezadovoljnih financijskom destrukcijom klubova zasad se mogu prepoznati u nekoliko koraka: od uspostave moralno-poslovnih orijentira (ili kodeksa) do utjecaja na političku raspravu koja je svojedobno kroz laburističku dezorijentiranu optiku predlagala zakonsko usvajanje 25 postotnog navijačkog prvokupa u prodaji kluba ili pak regulativu koja će prilikom kupnje uključivati neka dodatna jamstva posredno vezana i uz zajednicu.
FC United of Manchester, AFC Wimbledon, Exeter City ili Portsmouth, samo su neki primjeri navijačkog vlasništva, nastali iz potrebe za osmišljavanjem drukčije politike u nogometu, reakcije oprečne politici kluba na čijim su tribinama proveli pola života.
Najdalje su u tom smislu dospjeli navijači nekadašnjeg prvoligaša Portsmoutha koji su, nakon višegodišnje financijske i organizacijske kalvarije kluba, preuzeli njegovo vlasništvo, ali su uspjeli postati i vlasnici stadiona. Možda je igra vlasništvom simboličkog kapitala samo prvi i važan korak, ali kad počne zaposjedanje nekretnina, stvari naglo poprimaju ozbiljniju dimenziju. I tu svoje mjesto zauzima i Naš Hajduk.
Bez lažne patetike: činjenica da bi Hajdukom upravljali oni kojima je do Hajduka najviše stalo ima, u postojećim hrvatskim okolnostima, snagu gotovo jednaku znamenitom klupskom obraćanju s Visa – nešto što mijenja percepciju, nešto što motivira komforne, poluzainteresirane, neodlučne i prestrašene, nešto što se cinicima može vratiti kao bumerang.
Kultur-rasizam tzv. pristojnih građana ili ustaštvo onih bez mozga koji za njima pristojnima zaostaju pokoju stepenicu u društvenoj hijerarhiji: što je gore? Valjda se još uvijek može čuti i iskoristiti ona znamenita “isti k…c, drugo pakovanje”. Barem kad se o Hajduku radi
Jer, sve što se zadnjih dana propelo da bi ideju Našeg Hajduka pokazalo plemenitom, ali zapravo amaterskom i dječjom u okvirima profesionalnog nogometa, okupalo se u močvari malograđanskih gluposti poput, na primjer, Ede Pezzija, koji je u Press klubu HTV-a problem HNS-a dijelom sveo na vladajuće Slavonce kojima se rodno selo ne može naći ni na vojnoj karti, a, bogme, se niti znaju snaći u inozemstvu kad traže hotel u kojem su odsjeli.
Kultur-rasizam tzv. pristojnih građana ili ustaštvo onih bez mozga koji za njima pristojnima zaostaju pokoju stepenicu u društvenoj hijerarhiji: što je gore? Valjda se još uvijek može čuti i iskoristiti ona znamenita “isti k…c, drugo pakovanje”. Barem kad se o Hajduku radi.
S druge strane, suptilnije rečenice sportskog novinara Dražena Krušelja o genezi upravljačko-partitokratske hijerarhije u HNS-u nitko u spomenutoj emisiji nije čuo, niti je želio čuti.
Tako Naš Hajduk već čitav tjedan nije dobio nikakav ozbiljniji kontraargument, a svi koji tobože nisu baš suglasni s tom idejom narodnog kluba nisu ispali ništa pametnijima nego inače dok šute.
Naposljetku, posljednjih desetljeća, naviklo se zbog Hajduka i s Hajdukom biti popišan i osramoćen, stoput, tisuću puta, ne samo zbog rezultata na terenu (to se nekako preboli, na bolne se pljuske s vremenom navikneš, kao što te, posve suprotno, lako zanese poneka zraka rezultatskog sunca), nego zbog svega što se s klubom događalo u političkim, ekonomskim i preoblikovalačkim stranputicama. Upravo zato projekt Našeg Hajduka ima posebnu specifičnu težinu, težinu pod kojom padaju sve sociološke poluideje o nogometu kao ogledalu društva.
Jer što ćemo s tom zrcalnom vezom ako Hajduk doista postane naš i narodni, što ako se dobije koncesija na stadion i što, kako je naglašeno i na skupu u subotu, Naš Hajduk izgubi smisao i prestane postojati jer je Hajduk doista postao naš?
Posljednjih desetljeća, naviklo se zbog Hajduka i s Hajdukom biti popišan i osramoćen, stoput, tisuću puta, ne samo zbog rezultata na terenu (to se nekako preboli, na bolne se pljuske s vremenom navikneš, kao što te, posve suprotno, lako zanese poneka zraka rezultatskog sunca), nego zbog svega što se s klubom događalo u političkim, ekonomskim i preoblikovalačkim stranputicama. Upravo zato projekt Našeg Hajduka ima posebnu specifičnu težinu, težinu pod kojom padaju sve sociološke poluideje o nogometu kao ogledalu društva
Kako će onda zaduženi dijagnostičari protumačiti nogomet kao zrcalo društva?
Koje će im u tom slučaju kategorije poslužiti da javnosti razjasne stanje stvari? Postoje, ponavljam, stvari koje su bolje od onoga što u izlizanoj zrcalnoj usporebi nazivamo društvom. Kao što je to bilo radničko-sindikalno organiziranje u kutinskoj Petrokemiji, kao što je bila studentska blokada 2009. U tom bi smislu i slijedu Naš Hajduk bio treći važan moment.
Za koji tjedan, točnije 29. prosinca, dogodit će se jedna tiha obljetnica koje će se sjetiti rijetki. Naime, na taj dan prije šezdeset i pet godina u solinskoj tvornici Prvoborac, par kilometara sjevernije od Splita, osnovan je prvi radnički savjet.
U borbi protiv otimanja nogometa, ideja Našeg Hajduka koji postaje naš Hajduk, s obzirom na politički i ekonomski kontekst, ima gotovo jednaku važnost: demokratsko ovladavanje sredstvima za nogometnu proizvodnju.
Jedna od onih dalekosežnih stvari koja je od tzv. društva bolja i naprednija. A zvoni gromko kao onih 1:6 na stadionu JNA 9. maja 1976., uz uzbudljivo iščekivanje hoće li i kako “legalno izabrani predstavnici nadležnih institucija”, od gradskih struktura do HNS-a, isfabricirati novu “Ljubljanu” i kome će sve povjeriti ulogu “Dušana Maksimovića”.
Međutim, ova se utakmica, ovaj put u Hajdukovu korist ne igra samo do 94. ili neke kasnije mitske minute, niti je itko može prekinuti.
Možda će trajati mjesecima, možda godinama, ali strpljivo i do konačne pobjede.
Skup u Splitu pokazao je osnovnu bazu, podrška njezinu širinu, a regulacija energije mogućnost kontrole idiota koji bi jednu sjajnu ideju u sekundi simbolički pretvorili u ustaški i huliganski dernek.
Jednostavno, radi se o ozbiljnijoj stvari, onoj koja remeti odnos snaga u srcu problema.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Lekcija paradnom Zagrebu
Nedavno je na Sveučilištu u Zagrebu održana doista lijepa svečanost na kojoj nikom nisu zasmetale ceremonijalne toge i zlatne ogrlice. Bio je to prikladan izvanjski znak odavanja zaslužene počasti 90-godišnjem skladatelju Milku Kelemenu na njegovoj promociji u počasnog doktora.
Nekoliko dana kasnije na Trgu maršala Tita održana je mnogo veća svečanost: predstavljanje novezgrade Muzičke akademije, a neki je dan istim trgom od Sveučilišta do Hrvatskog narodnog kazališta prošla i svečana procesija kao dio rituala inauguracije novog rektora. O ove dvije posljednje svečanosti mišljenja su već bila podijeljena, a vrlo je lako objasniti i zašto. Ne zbog masovnosti i mnogo većeg broja promatrača, pa time i dojmova, niti zbog zatvaranja prometa u središtu grada.
Problem je u tome što su obje svečanosti bile okvir za sadržaj prepun rupa. Primjerice, da je zgrada Akademije tom svečanošću doista bila otvorena i da su u nju već sljedeće jutro ušli studenti i profesori, čitava bi parada imala mnogo više smisla. Ovako, kada će se na pravo otvorenje i useljenje čekati još barem nekoliko mjeseci, to je bilo predstavljanje nečega što bi moralo biti, ali to još uvijek nije.
Što se inauguracije novog rektora tiče, vraćanje u život starih rituala ostavlja mjesta sumnji da se opet kreće naopakim putem davanja prednosti formi pred sadržajem. Kada bi ta svečanost uistinu bila vanjski znak neupitne izvrsnosti, domaćeg i međunarodnog ugleda, kao i suverene autonomije Sveučilišta od raznih političkih i interesnih utjecaja, vjerujem da nitko ne bi uzvanicima brojao zalogaje i računao im cijenu
Što se inauguracije novog rektora tiče, vraćanje u život starih rituala ostavlja mjesta sumnji da se opet kreće naopakim putem davanja prednosti formi pred sadržajem. Kada bi ta svečanost uistinu bila vanjski znak neupitne izvrsnosti, domaćeg i međunarodnog ugleda, kao i suverene autonomije Sveučilišta od raznih političkih i interesnih utjecaja, vjerujem da nitko ne bi uzvanicima brojao zalogaje i računao im cijenu.
Ali, dok takvog sadržaja nema, nego ga tek treba izgraditi, onda iznošenje bogato ukrašenog okvira u svijesti mnogih promatrača postaje znak neprilične razmetljivosti. Najkraće i najjednostavnije rečeno, ne kupuje se i ne izlaže se okvir za sliku koja tek treba biti naslikana. Crkva je majka svih rituala i od nje barem u jednoj stvari treba učiti.
Nigdje liturgija nije raskošnija nego u katedralama s najkićenijim biskupskim ruhom. Ali isto tako i svaka župa ima kakav-takav oltar, zvonik, dvije-tri procesije godišnje, proslave zajedničkih blagdana i svoja lokalna proštenja na koja rado dolaze mnogi ljudi, bez obzira na dubinu, površnost ili izostanak bilo kakvih vjerskih osjećaja. Tu je forma u velikoj mjeri već odavno nadomjestila sadržaj, ali to nijednom svećeniku na terenu, ako je doista duhovan i evanđeoski čovjek, nije zapreka da okvir ispuni plemenitim sadržajem čovjekoljublja nadahnutog vjerom u dobrog i milosrdnog Boga.
Sveučilišta su, baš poput katedrala, vrh jedne piramide, velike, stoljećima građene mreže prosvjetiteljstva, znanja i kulture. Nije rektor biskup, niti je predsjednik HAZU prispodobiv kardinalu, ali i oni imaju svoju bazu u ljudima na terenu koji su odabrali težak i plemenit posao sijača prvih klica znanja i kulture.
I zato svi rektorski rituali, inauguracije u crnim togama i sa zlatnim lancima vrijede upravo onoliko koliko cijenimo svaku učiteljicu i učitelja u najudaljenijem i najzabačenijem selu u kojem još postoji škola, ta kuća u kojoj počinje put svih budućih profesora, znanstvenika, umjetnika, dekana, rektora, akademika i nobelovaca. Ako su se ti ljudi, u svojim malim sredinama i školama, podjednako seoskim i gradskim, dan nakon paradne inauguracije novog rektora najvećeg i najvažnijeg hrvatskog sveučilišta osjetili važnijima, poštovanijima, ponosnijima i ohrabrenima, onda je rektor Boras u pravu.
Možda se i on tog dana, na vrhuncu svoje akademske karijere, sjetio od koga je naučio prvo slovo od kojeg je sve počelo. Ali, to nije dovoljno da se priroda stvari i logika okrenu naopako, a mi vratimo u vrijeme kada se od podanika očekivalo da se osjećaju to bogatijima što je u kraljevoj kruni više dragulja. U toj prispodobi kraljevstvo novog rektora zemlja je sprženog duha i poniženog znanja
Možda se i on tog dana, na vrhuncu svoje akademske karijere, sjetio od koga je naučio prvo slovo od kojeg je sve počelo. Ali, to nije dovoljno da se priroda stvari i logika okrenu naopako, a mi vratimo u vrijeme kada se od podanika očekivalo da se osjećaju to bogatijima što je u kraljevoj kruni više dragulja. U toj prispodobi kraljevstvo novog rektora zemlja je sprženog duha i poniženog znanja.
Odnosno, bila bi takva kada u njoj ne bi bilo ljudi niklih iz starog sjemena na preostalim naslagama dobre i plodne zemlje, onih koji rastu iz vlastite znatiželje i otvorenosti prema svijetu duha, znanja i kulture. Od takvih je ljudi i gospođa Jadranka Srdoč iz Slatine, rodnog mjesta Milka Kelemena, koju sam upoznao upravo na proslavi skladateljevog počasnog doktorata.
Ona je bila među ljudima koje je Kelemen svojim duhom i glazbom osvojio još 1994. godine kada se prvi put, baš onda kada je to bilo najpotrebnije, vratio u Slatinu. Već dvadeset godina, uz svesrdnu maestrovu pomoć i sudjelovanje kad god mu to zdravlje dopusti, ona u Slatini organizira Dane Milka Kelemena.
Bio sam duboko impresioniran kada sam prije deset dana u Slatini vidio crkvu sv. Josipa punu publike svih naraštaja na otvorenju dvadesetog izdanja festivala. Oni su svojim živim zanimanjem i pažnjom jednako kao i gostujući umjetnici bili zaslužni za uspjeh koncerta. Pod ravnanjem Zdravka Šljivca, također Slatinčana, anđeoske su Zvjezdice pjevale i Bacha i Mozarta.
Ali, na samom su početku, u mraku u kojem je tinjala tek dirigentova svijeća, vrisnule do zvijezda početak Kelemenove skladbe “Orion, Venus, Andromeda”. Za nastanak te skladbe također je zaslužna gospođa Srdoč i sasvim je na mjestu to što ju je na kraju koncerta Zdravko Šljivac pred svima rasplakao buketom cvijeća i iskrenom zahvalom za sve što je učinila.
U metropoli, kojoj je Kelemen podario i Muzički biennale, posljednjih se godina i desetljeća njeguje izrada provincijalno kitnjastih, a praznih okvira, dok je u provincijskim mjestima poput Slatine okvir skroman, ali su zato namjere i želje njihovih ljudi, baš kao i sadržaj koji stvaraju, svjetski
Bilo je lijepo na tom koncertu vidjeti i slatinskog gradonačelnika, jednako kao i oba slatinska župnika u prvoj klupi. Tu nije riječ samo o par dana u godini. Slatina je osim festivala prije dvadeset godina dobila i svoju prvu, sve uspješniju glazbenu školu.
Ove je godine u gradskom muzeju otvorena i Kelemenova soba, a sam gradonačelnik Ivan Roštaš prepričavao nam je, kao svoje, ambicije svoje vrijedne sugrađanke da se u Slatini izgradi jedan pravi međunarodni centar za suvremenu glazbu. Kelemen je svjetski umjetnik i putnik, građanin svijeta, ali to što radi njegova rodna Slatina čini ga hrvatskim skladateljem barem u jednakoj mjeri, ako ne i više nego počasni doktorat povrh svih ostalih priznanja.
U metropoli, kojoj je Kelemen podario i Muzički biennale, posljednjih se godina i desetljeća njeguje izrada provincijalno kitnjastih, a praznih okvira, dok je u provincijskim mjestima poput Slatine okvir skroman, ali su zato namjere i želje njihovih ljudi, baš kao i sadržaj koji stvaraju, svjetski. I još jedan znak.
Milko Kelemen ovog je ljeta napisao svoju najnoviju skladbu i posvetio je violinistu Goranu Končaru, Zagrebačkim solistima i Zagrebu. Naslov joj je “A Zagreb Imagination”. Ali, djelo je praizvedeno u Slatini i ostat će po svoj prilici još jedan dar Slatine Zagrebu, kao što je i sam Kelemen.
Ne zaboravite da pridjev provincijalan znači dvije stvari. Jedna je zemljopisni položaj, a druga je stanje duha koji redovito daje prednost formi pred sadržajem.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Katalog bez najboljih?
U ona, što se kulture tiče arkadijska vremena prije petnaestak, desetak godina, oko hrvatskog nastupa na frankfurtskom sajmu knjiga vodile su se teške polemike. Žučno se raspravljalo o tome tko će biti među piscima koji će imati predstavljanje na hrvatskom štandu, tko su podobni, a tko nepodobni izdavači, koje su knjige politički korektne, a koje to nisu, tko će selektirati program, a tko neće i po kojim kriterijima, hrvatsko-lokalnim ili globalističko-kozmopolitskim.
Hoće li se u Frankfurtu pred (možeš si mislit’) svjetskim literarnim medijskim reflektorima naći pokoja na strani jezik prevedena arheološka studija sveučilišne profesorice Mirjane Sanader, politički roman s ključem hrvatskog klasika Ivana Aralice posvećen tada aktualnom hrvatskom predsjedniku ili triler uglednog redatelja i diplomata Miroslava Međimorca prigodno nazvan “Frankfurtska veza”. Hoćemo li se i na našem, hrvatskom štandu dostojno posvetiti Hrvatu i nobelovcu Ivi Andriću ili ćemo to prepustiti nacionalnim štandovima Srbije i Bosne i Hercegovine.
Komešalo se oko Frankfurta bez obzira na to da li je u Ministarstvu kulture bio hadezeovski ili esdepeovski ministar kulture. Neki su nakladnici vrlo glasno bojkotirali hrvatski štand, bojkotirajući time i hrvatsku krivudavu kulturnu politiku, kao što su ga u širokom luku izbjegavali i neki domaći kurentni pisci
Komešalo se oko Frankfurta bez obzira na to da li je u Ministarstvu kulture bio hadezeovski ili esdepeovski ministar kulture. Neki su nakladnici vrlo glasno bojkotirali hrvatski štand, bojkotirajući time i hrvatsku krivudavu kulturnu politiku, kao što su ga u širokom luku izbjegavali i neki domaći kurentni pisci. A danas je situacija ipak bitno drugačija.
Hrvatski nastup u Frankfurtu kao da ne zanima više nikoga. Doduše, vehementna kritika hrvatskog nastupa Slobodana Prosperova Novaka u emisiji “Pola ure kulture” naišla je na oštar komentar književnice Ivane Simić Bodrožić koja je, koju godinu prije i sama vrlo surovo iskritizirala svoj boravak na frankfurtskom sajmu knjige kao članice hrvatske delegacije…
A ove je godine hrvatski frankfurtski nastup koji je porezne obveznike stajao 400.000 kuna, bio i u sjeni teškometnih polemika oko nastupa Hrvatske kao zemlje gosta na međunarodnom sajmu dječje knjige u Bologni koji će se održati u proljeće 2015. godine (i hrvatske porezne obveznike stajati daljnjih 800.000 kuna).
I u Frankfurtu se tako, kako mi kažu nakladnici koji su svojim poslom bili u tom njemačkom gradu bankara i sajmova, naširoko zborilo o odluci Ministarstva kulture da hrvatski nastup u Bologni povjeri ekipi koja vrlo malo zna o poslovnim sajmovima knjiga kao što su to i Frankfurt i Bologna te da potpuno zaobiđe ljude koji su, što se Bologne tiče, izborili i izlobirali Hrvatskoj njeno počasno mjesto.
Bilo je čudnovatosti i oko kataloga u koji je uvršteno dvadeset “najuspješnijih” hrvatskih pisaca (…) A na tom popisu (…) nije bilo Dubravke Ugrešić ni Miljenka Jergovića
Na žalost, na predstavljanju veličanstvenog izdavačkog pothvata o hrvatskom performansu nije se pojavila njegova autorica Suzana Marjanić, koju su u Ministarstvu kulture u pozivu na konferenciju za tisak na kojoj se Frankfurt najavljivao prekrstili u Majnarić, pa se to krivo napisano prezime našlo u brojnim novinarskim tekstovima kao još jedan doprinos šlamperaju i zbrci oko ovogodišnjeg hrvatskog Frankfurta.
A bilo je čudnovatosti i oko kataloga u koji je uvršteno dvadeset “najuspješnijih” hrvatskih pisaca, kako je to novinarima rečeno u zgradi Ministarstva kulture u prisutnosti Andree Zlatar Violić koja je još uvijek ministrica kulture.
A na tom popisu, na kojem se našlo i vrijednih imena, nije bilo Dubravke Ugrešić ni Miljenka Jergovića. O tim je “najuspješnijim” piscima odlučivalo Kulturno vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost i kako neslužbeno saznajem, na tom su popisu bili i Dubravka Ugrešić i Miljenko Jergović. A kako su onda s popisa ispali?
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Čovjek je bio Ante Sorić
Umrije i Ante Sorić. A još prošle godine, malo pred Picassovu čarter-izložbu, koja je koštala ko svetog Petra kajgana, dok se iz Ministarstva kulture bulaznilo o sponzorima, publici iz vascele regije, dok je ministrica lično lagala kako će se sve to pokriti i isplatiti, netko se sjetio da u televizijsku emisiju pozove staroga Antu Sorića, da on na osnovi svoga prebogatog iskustva kaže što bi trebalo učiniti.
Nekoliko tjedana pred otvorenje, kad se više nije moglo učiniti ništa, obradovan što ga je pozvalo i za nešto upitalo, starac je govorio i govorio, iznosio prijedloge, davao ideje… I više je u njemu bilo duha i duše, više žive i vitalne energije, intelektualne snage i stvaralačke moći, nego u svima njima. Dobri, dragi Ante Sorić.
Rodio se u osvit prve Jugoslavije – one godine kada je država o Šestojanuarskoj diktaturi dobila ime – i uzrastao u nekom čudesnom spoju katoličke, dalmatinske, komunističke sudbine. Bio je deveto od trinaestero djece, od Sorića iz Preka, na otoku Ugljanu, odakle su u onoj staroj pjesmi Vice Vukova utopilo šesnaest lavandera, noseći 2. studenog 1891. opranu robu zadarskoj gospodi. Huda, huda sirotinja, jedino u socijalizmu bje moguće da jedno od njih trinaestoro postane ono što je postao Ante.
Štošta je Ante Sorić još učinio, stvorio, sagradio, napravio za hrvatsku kulturu i Zagreb. Netko će, možda, nabrojiti sve njegove izložbe, ili će, što bi bilo još i zanimljivije, načiniti završni račun njegova stvaralačkog života, usporediti ulaz i izlaz, i napisati tačno, jer se i to može, koliko je novaca poreznih obveznika Ante Sorić dobio od drugova i gospode na raspolaganje, a koliko je novaca vratio u društvenu ili državnu kasu. Tada bi i budala mogla shvatiti tko je bio i kako je taj čovjek radio
Kao mladi pravnik radio je u predsjedništvu Saveza socijalističkog radnog naroda, kao tajnik zadužen za vjerska pitanja. Poslije je bio i zastupnik u Saboru, a zatim i socijalistički direktor, pripadnik one povremeno ozloglašene tehnomenadžerske sekte, koja je stvarala društveno bogatstvo što ga ni danas, četvrt stoljeća nakon raspada Jugoslavije, nismo još do kraja spiskali. Tako je, direktorujući, i pao u političku nemilost, pa su ga iz gospodarstva potjerali u kulturu, i tako zagrebačkoj i hrvatskoj kulturi učinili jednu od najvećih, posve slučajnih, usluga u našemu dobu.
Ante Sorić ne samo da je stvorio instituciju Muzejsko galerijskog centra, današnjih Klovićevih dvora, nego je s prvom svojom velikom izložbom iz 1983., nazvanom “Riznica Zagrebačke katedrale” inicirao povijesni zaokret, koji bi, da se dalje sve drukčije odvilo, mogao danas biti i od političke važnosti za suvremenu hrvatsku povijest.
Kardinal Franjo Kuharić mu je povjerovao, otvorio mu svoje sefove, i učinio nešto što je u prethodnih trideset i osam godina bilo višestruko nezamislivo. Jer nemojmo se femkati ni prenemagati: komunisti su željeli izložbu, i Ante Sorić bio je komunist, čovjek sistema, onog istog prema kojem je Crkva do tada bila hermetički zatvorena. S razlogom i bez razloga.
Godinu i pol kasnije, organizirao je izložbu “Drevna kineska kultura”, koju je pogledalo danas nezamislivih pola milijuna posjetitelja. Pa je li ministrica Zlatar i u jednom trenutku lanjskoga pikasovskog bauljanja pomislila da tih pola milijuna ljudi nije došlo samo od sebe? Ili se tim današnjim indolentnim damama i gospodi na čas učinilo da baš svatko može ono što je mogao Ante Sorić?
Istina, vrijeme je bilo drugo. Neslobodno, nedemokratsko. Da je s Kinezima učinio ono što je učinjeno s Picassom, da je tako zijevnula rupa u proračunu, drugovi se ne bi premišljali, nego bi Antu Sorića lijepo uhitili i osudili zbog pronevjere, lažnih mjenica, koječega.
Kao zadarski sjemeništarac, biskupima Kuhariću i Kokši govorio je: pa mi imamo isto obrazovanje! A poslije je, pod okriljem noći, svojim rukama iznosio katedralno blago. U Mimari je gledao vlaja, a Mimara u njemu bodula. Znao mu je popuštati tačno onoliko koliko se mora. Nadigrao je velikog igrača. Dok je trajala njegova Kineska izložba, Muzejsko galerijski centar bio je samo jedan dan zatvoren: na Novu godinu
Kako se dalmatinskom mađioničaru, bjelosvjetskoj barabi i mudracu Anti Topiću Mimari bližio kraj, tako si je poželio u stolnome gradu Zagrebu postaviti vječni nadgrobnik.
Puno je tu natezanja bilo, stari je ucjenjivao, poigravao se s braćom Hrvatima, rugao se njihovom neznanju i magarećoj strpljivosti druga Stipe Šuvara, koji je nakon projekta Sveučilišne knjižnice, koju je gradio uz nos Beogradu, u vrijeme kada su bile odlukom državnog vrha zabranjene sve “neproizvodne investicije” u SFRJ, pristao uza sve Mimarine ucjene, samo da zbirka stigne u Zagreb i zauvijek ostane tu.
Ante Sorić u tom se poslu našao pri ruci obojici: i Mimari, i Šuvaru. Zahvaljujući njemu, njegovom strpljivom radu, talentu za organizaciju i marketing, ostvaren je projekt koji se više nego jednom trebao skršiti i pretvoriti u jednu od najvećih kulturnih bruka i promašaja u povijesti hrvatske kultura.
Danas, kada je Mimarina zbirka u Zagrebu, lako je govoriti o krivim atribucijama i precijenjenim djelima. Da je Mimara kojim slučajem povukao donaciju, govorilo bi se samo o kolosalnom promašaju, a vrijednost bi zbirke narasla do luvrovskih razmjera.
Štošta je Ante Sorić još učinio, stvorio, sagradio, napravio za hrvatsku kulturu i Zagreb. Netko će, možda, nabrojiti sve njegove izložbe, ili će, što bi bilo još i zanimljivije, načiniti završni račun njegova stvaralačkog života, usporediti ulaz i izlaz, i napisati tačno, jer se i to može, koliko je novaca poreznih obveznika Ante Sorić dobio od drugova i gospode na raspolaganje, a koliko je novaca vratio u društvenu ili državnu kasu. Tada bi i budala mogla shvatiti tko je bio i kako je taj čovjek radio.
I pošao je Ante Sorić, čineći uvijek dobro za druge i za zajednicu. Neka mu bude upamćeno makar i na još jedan dan, na ovom bezvrijednom komadiću papira. Neka se novine razlete na buri i jugu širom Prijeka, i neka na staroj papirušini piše: čovjek je bio Ante Sorić
Nama je, u času kada odlazi jedan veliki čovjek, ipak i uvijek važnije ono drugo. Važnija nam je njegova priča, njegov roman od života, koji je, kao i u svakom drugom slučaju, neponovljiv. Samo što je u neponovljivost Ante Sorića upisana i cijela jedna epoha, kojoj on nije bio puki promatrač. Poput sovjetskih udarnika i Alije Sirotanovića, samo na neki drugi način, on je stvarao svoje vrijeme.
Dalmatinac, katolik, komunist. Svejedno kojim redoslijedom, i svejedno što se sve učitava u smisao i sadržaj tih pojmova, ali Ante Sorić spojio ih je kao malo tko, čuvajući na nenametljiv način svoje dostojanstvo.
Kao zadarski sjemeništarac, biskupima Kuhariću i Kokši govorio je: pa mi imamo isto obrazovanje! A poslije je, pod okriljem noći, svojim rukama iznosio katedralno blago. U Mimari je gledao vlaja, a Mimara u njemu bodula. Znao mu je popuštati tačno onoliko koliko se mora. Nadigrao je velikog igrača. Dok je trajala njegova Kineska izložba, Muzejsko galerijski centar bio je samo jedan dan zatvoren: na Novu godinu.
Dana 31. listopada 1944, pred Svisvete, partizani su oslobađali Zadar, i on je bio u prvoj skupini boraca. Zabasali su u minsko polje, a jedan partizan Zadranin rekao je pred njim: “Nemojte da ja idem prvi, tu sam pred kućom. Dajte maloga, njih je trinaestero djece u obitelji, ima ih puno.”
I pošao je Ante Sorić, čineći uvijek dobro za druge i za zajednicu. Neka mu bude upamćeno makar i na još jedan dan, na ovom bezvrijednom komadiću papira. Neka se novine razlete na buri i jugu širom Prijeka, i neka na staroj papirušini piše: čovjek je bio Ante Sorić.
(Prenosimo s autorova portala. Ovaj In memoriam je objavljen u Jutarnjem listu 16. listopada).
Patkica za Zmajlovićevu kadu
Već mjesecima novine i portali prozivaju ministra ekološkog Mihaela Zmajlovića zbog najavljene selidbe Ministarstva zaštite okoliša i prirode u luksuzno zdanje Zagrebtowera nakon koje će, prema medijskim računicama, državni proračun svake godine trpjeti štetu iskazivu u sedmocifrenom kunskom iznosu. Ministar pak ustrajava na svojoj kalkulaciji koja ga prikazuje kao štedišu što će preseljenjem u fensi-šmensi stakleni toranj srezati postojeće troškove za čak 27 posto.
Novinari se onda uhvate i kalkulatora i kalkulanta, pa izračunaju da bi uštede možda i moglo biti kada bi podaci Ministarstva o troškovima bili cjeloviti, a ne djelomični kakvi već jesu. No, kad se zbroji i ono što se Zmajlovićevim ekspertima za osnovne algebarske operacije učinilo nevrijednim zbrajanja, dođe se do cifre od milijun i pol kuna godišnje, za koliko će troškovi najma prostora i režija biti veći od postojećih.
Među novinarima ima i onih koje posebno intrigira podatak da će, osim Zmajlovića, svoju kadu u Zagrebtoweru imati i Sven Miller, direktor Fonda za zaštitu okoliša, koji se prije dolaska na tu državnu funkciju nije bavio nikakvom ekologijom, izuzev što bi katkad bacio smeće u kontejner. I kojemu je jedina referentna veza s Ministarstvom zaštite okoliša i prirode to što je prije uhljebljenja u Zmajlovićevu timu bio direktor tvrtki koje su financirale i gradile – hajde, pogodite! – Zagrebtower
Ministar na sve to odvraća brojkom koja se za tričavih 5 milijuna kuna razlikuje od one novinarske, pretvarajući njihov zajedljivi milijun i pol minusa u tri i pol milijuna kuna plusa za državni budžet.
”Ministarstvo trenutno djeluje na čak 11 lokacija, pa je i računica vrlo jednostavna. Preseljenjem štedimo 3,5 milijuna kuna godišnje. Niz je drugih koristi, od troškova radnika koji sada troše na tih 11 lokacija da bi došli na nekakve radne sastanke. Indirektne uštede su još puno veće…”, naglas je računao Mihael Zmajlović prije neka dva tjedna.
Novinari sada jedva čekaju da se ministar vrati iz Milana, gdje sudjeluje na neformalnom sastanku Vijeća ministara za energetiku i okoliš Europske unije, pa da im objasni spada li u te indirektne uštede i kupaonica koja ga čeka na 22. katu njegova budućeg ureda u Zagrebtoweru.
I da im onako iz glave bubne iznos proračunskih kuna što će ih ušparati tom priručnom prostorijom od 13 i pol četvornih metara – a koja je na tlocrtu ureda što ga je objavila Slobodna Dalmacija označena kao ”kupaonica za ministra” – budući da više neće trošiti ni svoje vrijeme ni državni novac na skupe i glupe odlaske s posla do kuće i natrag, samo zato da bi na te ”nekakve radne sastanke” stizao istuširan, osvježen, namirisan i ekološki atestiran.
Među novinarima ima i onih koje posebno intrigira podatak da će, osim Zmajlovića, svoju kadu u Zagrebtoweru imati i Sven Miller, direktor Fonda za zaštitu okoliša, koji se prije dolaska na tu državnu funkciju nije bavio nikakvom ekologijom, izuzev što bi katkad bacio smeće u kontejner. I kojemu je jedina referentna veza s Ministarstvom zaštite okoliša i prirode to što je prije uhljebljenja u Zmajlovićevu timu bio direktor tvrtki koje su financirale i gradile – hajde, pogodite! – Zagrebtower.
Skromno računamo kako bi manja šteta bila da premijer iz proračuna izdvoji 20 kuna pa Zmajloviću kupi gumenu patkicu za kadu. Tako bi i ministar ekologije napokon dobio nekoga tko bi mu bespogovorno vjerovao kada, bućkajući se, kvakvačući i praveći mjehuriće, krene govoriti kako su sve te priče o njegovoj rastrošnosti – obične novinarske patke
Ti se novinari – o čijem pijetetu prema ministrovoj osobnoj higijeni dovoljno govori naslov ”Zmajlović će voditi ministarstvo iz uredske kade” – zasigurno neće ustručavati ni od pitanja: hoće li se u kupaonicama za ministra i njegova bliskog suradnika prati obraz ili nešto opipljivije?
Nadajmo se da ovo razmetanje Mihaela Zmajlovića higijenskim navikama na račun državne blagajne neće nagnati Zorana Milanovića da potraži novoga ministra ekologije, jer postoji opravdana bojazan da bi nas neki njegov kadar s klupe za ministarske pričuve mogao koštati puno više negoli štediša iz kade.
Jer ako je premijer za novog ministra zdravlja imenovao Sinišu Vargu koji se na prethodnoj dužnosti ravnatelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje proslavio time što je za rekonstrukciju sobe za sastanke, površine 50 metara četvornih, isprsio sumanutih milijun i 212 tisuća proračunskih kuna, i ako je svojedobno iznudio ostavku Mirelu Holy samo zato što je e-mailom zamolila da jedna žena bude pošteđena otkaza u državnoj firmi, e da bi potom na čelo Ministarstva zaštite okoliša doveo poštenjačinu i antiklijentelističkog arkanđela Mihaela, strah nas je i pomisliti tko bi se u slučaju Zmajlovićeve smjene mogao brčkati u njegovoj kadi.
Strah nas je i pomisliti koliko bi nas koštale uštede novog Milanovićevog džokera, pa eto onako skromno računamo kako bi manja šteta bila da premijer iz proračuna izdvoji 20 kuna pa Zmajloviću kupi gumenu patkicu za kadu.
Tako bi i ministar ekologije napokon dobio nekoga tko bi mu bespogovorno vjerovao kada, bućkajući se, kvakvačući i praveći mjehuriće, krene govoriti kako su sve te priče o njegovoj rastrošnosti – obične novinarske patke.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Lažni hrvatski generali
Znaju li u, javno sve prisutnijem, Hrvatskom generalskom zboru tko je među njima pravi general, a tko uopće nije general? Pitanje je sasvim na mjestu kad se uzme u obzir da neki od istaknutih članova tog udruženja nikada nisu dobili generalski čin, a u službenim tijelima zbora vode se kao generali, te se usput i široj javnosti predstavljaju za generale.
Dva istaknuta predstavnika Hrvatskoga generalskog zbora i člana Upravnog odbora Zbora Željko Sačić i Ivan Bobetko predstavljaju se kao brigadni generali, a da to nisu. Da nemaju generalski čin potvrđeno nam je u Uredu predsjednika RH.
– Navedenoj gospodi nije dodijeljen čin generala Oružanih snaga Republike Hrvatske, niti su u takav čin bili promaknuti od predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske – stoji u odgovoru koji smo dobili od pročelnika Vojnog kabineta predsjednika Republike, brigadnog generala dr. sc. Ivice Kindera.
Znaju li u, javno sve prisutnijem, Hrvatskom generalskom zboru tko je među njima pravi general, a tko uopće nije general? Pitanje je sasvim na mjestu kad se uzme u obzir da neki od istaknutih članova tog udruženja nikada nisu dobili generalski čin, a u službenim tijelima zbora vode se kao generali, te se usput i široj javnosti predstavljaju za generale
Ivan Bobetko, sin je mnogo poznatijega generala Janka Bobetka. Ostao je poznat i po incidentu što ga je izazvao u prvom sazivu Hrvatskog sabora, nakon prvih višestranačkih izbora, kada je torbom iz klupe gađao zastupnika Srpske demokratske stranke Milana Tanjgu.
Pričuvni brigadir je od svibnja 1994. Željko Sačić, poznat kao ratni načelnik stožera specijalne policije MUP-a i vatreni govornik na braniteljskim prosvjedima. Ovaj “general”-političar osnivač je i stranke Akcije za bolju Hrvatsku.
Prema pojašnjenju iz MUP-a, “ukazom o dodjeli činova, promaknuća i prevođenju u činove pričuvnih časnika Oružanih snaga RH predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman je 1992. godine dodijelio Željku Sačiću čin – pričuvnog pukovnika“.
– Uf…Zašto me to pitate? Pa dobro, znam da nisu generali – neočekivano otvoreno će general zbora Pavao Miljavac, predsjednik Hrvatskog generalskog zbora kojeg je naš poziv zatekao negdje na putu za volanom automobila.
– Na web-stranicama Zbora i u javnosti se predstavljaju za generale, a da to nisu. To nije baš lijepo prema građanima, a ni pošteno prema palima za našu domovinu – velimo generalu.
– Pa nisam znao za te podatke na našim internetskim stranicama. Ispravit ćemo tu pogrešku – kaže Miljavac, nakon čega nas je ljubazno pozdravio i prekinuo telefonsku liniju.
I izvan redova Hrvatskoga generalskog zbora, na političkoj sceni, ima onih koji se kite generalskim zvjezdicama. Među takvima je i Marko Lukić, prvi zapovjednik specijalne jedinice MUP-a u Domovinskom ratu. Lukić, inače predsjednik stranke Zavjeta za Hrvatsku, ima čin pukovnika.
I izvan redova Hrvatskoga generalskog zbora, na političkoj sceni, ima onih koji se kite generalskim zvjezdicama. Među takvima je i Marko Lukić, prvi zapovjednik specijalne jedinice MUP-a u Domovinskom ratu. Lukić, inače predsjednik stranke Zavjeta za Hrvatsku, ima čin pukovnika. Da priča bude do kraja bizarnija, na jednoj od obljetnica akcije “Plitvice”, podno sjena poginulih, političkoj sviti Lukić se predstavio za generala. Govoranciju “generala” pažljivo su slušali tadašnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor, tadašnji ministar obrane Branko Vukelić i cijeli vojni vrh predvođen šefom Glavnog stožera, generalom Josipom Lucićem
Da priča bude do kraja bizarnija, na jednoj od obljetnica akcije “Plitvice”, podno sjena poginulih, političkoj sviti Lukić se predstavio za generala. Govoranciju “generala” pažljivo su slušali tadašnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor, tadašnji ministar obrane Branko Vukelić i cijeli vojni vrh predvođen šefom Glavnog stožera, generalom Josipom Lucićem.
I u Splitu se možemo pohvaliti s jednim generalom koji to nije. Radi se o Vladimiru Bencu koji se voli novinarima predstavljati za brigadnoga generala. Kako nam je potvrđeno u Uredu predsjednika RH, ni Benac taj čin nikada nije dobio.
Benac se proslavio s nekoliko spektakularnih akcija; upad automobilom u zgradu Policijske uprave splitsko-dalmatinske županije, pucanje u strop predvorja Gradskog poglavarstva Splita, sa zoljom u ruci na više sati je zatočio gradonačelnika Ivicu Škarića…
Učestale su i novinske osmrtnice u kojima se pored imena pokojnika, poput izvjesnog Tomislava Mesića, navodi generalski čin. U MORH-u, a ni u MUP-u, za “generala” Mesića nikada nisu čuli.
Zanimljivo da pojedine “generalske fatamorgane” vuku korijene iz vremena Jugoslavije. Eklatantan je primjer Izidora Štroka, narodnog heroja NOB-a i oca hrvatsko-engleskog biznismena Gorana Štroka.
– Nosio sam kompleks tate generala – kazat će Štrok u razgovoru za jedan dnevni list u studenome 2007. godine.
Vojne enciklopedije i leksikoni bivše JNA, kao i popisi narodnih heroja Jugoslavije, nigdje ne navode da je Izidor Štrok bio general.
U arhivskim primjercima beogradske “Borbe”, zagrebačkog “Vjesnika” u izdanju od 7. lipnja 1984. godine, objavljenima nakon pokopa Izidora Štroka, izvještava se o sprovodu španjolskog borca, jednog od osnivača partizanskih jedinica u NOB-u, zapovjedniku partizanske brigade “Braća Radić” i zapovjedniku 32. divizije. Ni u osmrtnicama nema slova o generalskom činu Izidora Štroka koji je u mirovinu otišao s činom – pukovnika.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
