Prva pretpostavka vjerovanja u čudo je da čuda postoje. Nitko ne može reći da čuda nema, kad se ona događaju. Istina, ne događaju se kad ih svećenici dozivaju, vračevi najavljuju, a vidilice smatraju svojom profesijom, nego su čuda oni događaji koje smo priželjkivali, ali bez prave nade. [Read more…]
Čudo na Pantovčaku: Kolinda se odrekla marginalaca
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najprije je na Pantovčaku kazao da će Srbija i Hrvatska u budućnosti morati imati bolje odnose, a potom je nešto slično poručio i u Banskim dvorima. Uvjeren je da će odnosi između Srbije i Hrvatske, kao i odnosi između Srba i Hrvata, biti ”značajno unaprijeđeni”. Sličnu je poruku poslala i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. [Read more…]
Ultra čudo na Poljudu
Jutro nakon Ultre grad djeluje spokojno i tiho kao da je završio međunarodni kongres neurokirurga, a ne razulareni stadionski plesnjak sedamdeset tisuća poklonika elektroničke muzike. Druga je godina ove priredbe, a mi se još uvijek ne možemo naviknuti na to da su razgolićeni i tetovirani klinci dobro odgojeni i dragi. “Topro jutro”, pozdravile su uljudno neke strankinje, vraćajući se s provoda, moju punicu jučer zorom dok je išla u spizu, a punica mi se zbunila kao da su se izvanzemaljci spustili na splitski Pazar.
Pa i meni je, priznajem, nešto zaprepašćujuće da je sedamdeset tisuća mladih tri dana i noći ludovalo na Poljudu i baš ni jednome nije palo na pamet da zapali kontejner, otrgne i baci na teren plastične sjedalice, sruši ogradu, zametne tučnjavu s policijom ili učini takav nekakav vandalski čin uobičajen i očekivan kad je mnogo mladih na Poljudu.
Nekoliko posjetitelja Ultre koje sam vidio u gradu zaista je izgledalo zastrašujuće, golemi i išarani kao bugarski ubojice, psihopati na steroidima… Tko bi pomislio da takvi pozdravljaju starije gospođe koje su pošle na tržnicu? Kako smo se tako prevarili? Otkud nam budalasti strah da će Ultra kao biblijska pošast uništiti naš grad?
Osim toga, nekoliko posjetitelja Ultre koje sam vidio u gradu zaista je izgledalo zastrašujuće, golemi i išarani kao bugarski ubojice, psihopati na steroidima… Tko bi pomislio da takvi pozdravljaju starije gospođe koje su pošle na tržnicu? Kako smo se tako prevarili? Otkud nam budalasti strah da će Ultra kao biblijska pošast uništiti naš grad?
Dijelom je za to možda zaslužna popularna kultura. Techno, house, rave, ili kako se već ta muzika ne zove, često se koristi u kontekstu nečega dekadentnog i opakog. Ne znam jeste li uočili kako u novijim hororima poput “Bladea” i “Resident Evila” gotovo bez iznimke bude jedan prizor techno zabave u nekakvoj jezivoj, prljavoj podzemnoj dvorani gdje voda kapa sa stropova.
U žanrovskoj sceni životinjske razvratnosti vampiri, vukodlaci i drugi prokletnici uvijaju se u zaglušujućem elektroničkom ritmu, dok se u bljeskanju hladnih stroboskopskih svjetala nakratko ukazuju njihove prazne oči i oštri očnjaci. Zatim je tu, naravno, i ona poznata moralna panika s kojom zajednica, ili makar njezin konzervativniji dio, prihvaća svaku novu muziku i ples. Danas nam je teško pojmiti, ali u svoje vrijeme se i protiv valcera i tanga grmilo s crkvenih propovjedaonica.
Svećenici su upozoravali vjernike kako će im besmrtna duša završiti u paklu predaju li se čulnom plesnom ritmu, upravo kao što su stotinjak godina poslije nalazili đavolski naum u pjesmama Marilyna Masona, ”Led Zeppelina” ili grupe ”Kiss”. I nije ta histerija uvijek bila bezazlena. Naprotiv, kojiput je znala uništavati ljudske živote.
Zatim je tu, naravno, i ona poznata moralna panika s kojom zajednica, ili makar njezin konzervativniji dio, prihvaća svaku novu muziku i ples. Danas nam je teško pojmiti, ali u svoje vrijeme se i protiv valcera i tanga grmilo s crkvenih propovjedaonica
U vjerojatno najgorem takvom slučaju trojica tinejdžera iz West Memphisa u američkoj saveznoj državi Arkansasu 1993. optužena su da su nožem okrutno umorila tri mala dječaka, a da protiv njih zapravo nije bilo nikakvih dokaza. Jedino što je mladiće, da tako kažem, teretilo jest da su slušali heavy metal.
Tužiteljstvo je zaključilo kako obožavanje gitarskog mahnitanja neizbježno vodi obožavanju đavla i ritualnim ubojstvima, a dvanaestorici pravednika u poroti ta se slaboumna konstrukcija činila uvjerljivom, te su prvooptuženom jednodušno okrpili smrtnu kaznu, a dvojici drugih doživotnu robiju.
Tek mnogo, mnogo kasnije DNK testom nedvojbeno je dokazana nevinost trojice nesretnika. Prošlo je, da budemo sasvim precizni, osamnaest godina, čitava im je mladost prošla prije negoli su u proljeće 2011. oni pušteni na slobodu.
Ubojstva je, uzgredno rečeno, vjerojatno počinio očuh jedne od žrtava, kojega ni “Metallica” ni Megadeth nisu gurnuli u zlo, nego je neprosto, sam od sebe, bio poremećeni sadist. Manijak, da kažem i to, nikad nije odgovarao za pokolj djece. Valja biti oprezan s predrasudama.
Naše vjerovanje da će drogirani partijaneri s Ultre skršiti grad u sebi nosi klicu nesporazuma zbog koje su trojica iz West Memphisa nedužni završili (…) zaključani na cijelih osamnaest godina
Naše vjerovanje da će drogirani partijaneri s Ultre skršiti grad u sebi nosi klicu nesporazuma zbog koje su trojica iz West Memphisa nedužni završili u jarkonarančastim kombinezonima, zaključani na cijelih osamnaest godina. “Kad čujem Wagnera, poželim napasti Poljsku”, kaže Woody Allen u jednom filmu, ali to je samo domišljata šala. Nikakva vas muzika neće potaknuti na asocijalno ponašanje.
Možete slušati death metal, hardcore punk, techno, tamburice, turb folk ili čak, Bože sveti, free jazz, i biti potpuno zdrava i pristojna osoba. Što je uopće slušao Edi Mišić koji je na Marjanu ubio Selenu Gomez? Kakva je muzika bila po guštu dečku koji je u Podstrani silovao vršnjakinju?
Mnogo prije housea i heavy metala, u pretincima njihovih automobila, vjerujem, našli bismo zapržene diskove s najvećim hitovima Miše ili Grdovića, Tomislava Bralića i klapu “Intrade”, Stavrosa, Jolu i Rozgu, takav nekakav očekivan, svakodnevni muzički ukus kakav ima devedeset posto stanovnika ove zemlje. I to, dakako, ne znači apsolutno ništa.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Čudo u Banskim dvorima
Ne treba nas čuditi optimizam vladajućih iako je do sljedećih izbora preostalo godinu i pol. I godina je puno u politici, a i čuda su moguća. Na to nas je neki dan podsjetio predsjednik Vlade Zoran Milanović kad se ispostavilo da je promijenio svoj nekoć čvrst stav. Svi znamo koliko je Zoran Milanović tvrdoglav kad zapne za nešto što je njemu važno, ali eto čak je i on za manje od godinu dana posve promijenio svoj stav o izmjeni Ustava.
Sjetimo se samo one biblijske scene kad je sam stajao nasuprot Europe. Tada se čak i Josip Perković u svojoj intimi morao čuditi otkud Milanović crpi motivaciju za takvu ludu odvažnost i spremnost da čitavu zemlju povuče za sobom u ponor predstavljajući je kao nepouzdanog i hirovitog partnera koji je u stanju kršiti dogovoreno.
Sjetimo se samo one biblijske scene kad je sam stajao nasuprot Europe. Tada se čak i Josip Perković u svojoj intimi morao čuditi otkud Milanović crpi motivaciju za takvu ludu odvažnost i spremnost da čitavu zemlju povuče za sobom u ponor predstavljajući je kao nepouzdanog i hirovitog partnera koji je u stanju kršiti dogovoreno
Koliko su energije zbog fiks-ideje svoga vođe vladajući tada uložili kako bi Hrvatsku uvjerili da je promjena Ustava najvažnija stvar na svijetu. Mjeseci su potrošeni na politička uvjeravanja, pokušalo se i ustavnopravnu teoriju okrenuti naopačke, premijer je ljetos i svoje koalicijske partnere stavio pred ultimatum kako bi ih uvjerio u neizmjernu važnost unošenja osam riječi u Ustav. Prilično grubo im je poručio: “Imate osam tjedana da to shvatite!”.
HNS-u nije pomogao argument da prečeste promjene Ustava nisu preporučljive jer ga je premijer ocijenio nedovoljno dobrim “za ovu političku raspravu”. Karakterni HNS tada je čak počeo koristiti municiju, naravno lažnu, prijeteći premijeru kako na takve ultimatume, pogotovu preko medija, ne pristaje.
Naravno da je pristao. Jer se pokazalo da je premijeru promjena Ustava bitnija nego što su to i njegovi koalicijski partneri slutili. Toliko mu je bila bitna da je i na državnoj razini ušao u neprincipijelan politički komplot sa strankom za koju su do tada govorili da je vođena iz zatvora.
Rezultat važnosti tih izmjena Ustava bila je na brzinu sklepana ridikulozna kupusara koja bi, među ostalim, uvela konstitucionalizaciju zakona nakon koje Ustavni sud više ne bi imao ni pištolj na vodu za obračun s rušiteljima Ustava.
Milanović je shvatio da mu je za referendum o ćirilici ipak potreban Ustavni sud i konačno neki dan, na pitanje o inicijativi predsjednika Josipovića da novi tekst Ustava ponudi na referendum, zaključio da ima puno važnijih poslova od posla kojim je zaokupljen budući predsjednički kandidat vladajućih
Tada je Milanović i onima koji su bili protiv izmjena Ustava, kao i pokretačima referenduma o ćirilici, samouvjereno govorio kako njegovu društvancu koje je uspio okupiti na roštiljadi priređenoj za Ustav “ne treba Ustavni sud, jer Hrvatski sabor donosi Ustav i sam je ovlašten da ga tumači”.
Ipak, HDSSB je u zadnji tren odustao od sudjelovanja u tom ustavotvornom cirkusu s opasnim posljedicama, na koje je tada upozorio i predsjednik Josipović u svom “zakasnjelom” prijedlogu izmjena Ustava predsjedniku Sabora. To bi bio sažetak dramatičnih zbivanja kojima se mjesecima kompletna vlast okupirala samo zato jer je tada promjena Ustava bila iznimno važna Zoranu Milanoviću.
U međuvremenu, znamo što se dogodilo, Perković i Mustač izručeni su i bez promjene Ustava i da nije predsjednika Josipovića, o promjenama Ustava više nitko ne bi govorio.
Milanović je shvatio da mu je za referendum o ćirilici ipak potreban Ustavni sud i konačno neki dan, na pitanje o inicijativi predsjednika Josipovića da novi tekst Ustava ponudi na referendum, zaključio da ima puno važnijih poslova od posla kojim je zaokupljen budući predsjednički kandidat vladajućih.
Već je čudo sam taj preobraćaj u Banskim dvorima po pitanju ustavnih promjena, a bit će još veće čudo ako Josipović uz takvu podršku pobijedi.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).