novinarstvo s potpisom
Marko Vučetić
Inicijativa podržana od hrvatskih generala da predsjednik Zoran Milanović pomiluje osuđene djelatnike UDBA-e, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, izazvala je lavinu reakcija.
Hrvatski generali u Perkoviću i Mustaču vide osobe zaslužne za stvaranje Hrvatske, dok hrvatska desnica u njima vidi mrske organizatore ubojstava u režiji zloglasne jugoslavenske UDBA-e. Spor je zapravo komičan. [Read more…]
Ljudski je razumjeti i tugu i gnjev Blagice Bandić, uvjerene da su se njezina sina Milana ”svezali dušmani” samo zato što je ”sve dao za Rvacku i Zagreb”. Ljudski je to, kažem, razumjeti, tim više što je Milan Bandić ne samo svoju majku, nego i svu silu ljudi s kojima nije ni u kakvom srodstvu, pa čak ni u poslovnom ili patronskom odnosu, uvjerio da je za Rvacku i Zagreb uradio i ono što mu sada USKOK stavlja na teret.
Ljudski je razumjeti i to što uplakana i ogorčena Bandićeva sestra Tonka Macan vjeruje da je njezin nedužni brat, koji je ”samo pomagao sirotinju i male ljude”, u pritvoru završio zato ”jer je Hrvat”. Pa je razumljivo i kada na kojekakva pitanja novinara što su se sjatili pred kućom u Poganoj Vlaki odgovara protupitanjem: ”Je li Hrvat iz Hercegovine to zavrijedio, a samo je branio svoje korijene?”
Razumijevanja valja imati i za Antu i Slavicu Bralić, prve susjede Bandićevih iz Pogane Vlake, koji iskreno vjeruju da je komšija Milan ”završio u zatvoru samo zato što je Hercegovac”, pa odvažno izjavljuju da je riječ o ”politički motiviranom uhićenju uoči izbora”. Jer nije Milan Bandić samo svoju familiju i kumove, već i stotine tisuća građana i seljaka s kojima nije bio povezan ni rodbinskim ni zavičajnim a ni klijentelističkim vezama, uvjerio da na njemu ne može biti nikakvoga grijeha osim ako čovjek nije kriv samim tim što se rodio i ostao živ.
A kad već spomenuh klijentelizam, hajde da pojasnim da pritom ne mislim na sve one nevoljne ljude koji sebe doživljavaju kao Bandićevu svenarodnu klijentelu, pa u svaki mikrofon sasipaju onu en-ten-tito-narod-voli-mito brojalicu, onu pučku mudrost bespametnu: ”On je krao, al’ je i nama dao, a drugi kradu, al’ nama ne dadu!”
Razumjeti nam, eto, valja i njih što su i pred sudom spremni prisegnuti da su gradonačelniku svih Hrvata – za razliku od stvarnih, dobro nafudranih klijenata koji će rukama i zubama kidati svaku vezu s Bandićem – duboko zahvalni na svemu što je krao-davao svima pa i njima, makar to za što drže da im je velikodušno udijeljeno bilo nemjerljivo manje od onoga što je od njih uzeto.
Ako su Bandića prigrlili kao dobrotvora zato što se filantropski razmetao njihovim novcem, a oni ga primali blagodarno kao da je njegov vlastiti, onda ih iz opijenosti takvim samaritanstvom ne bi otrijeznilo ni kad bi im na vlast u Zagrebu, a i šire, zasjeo sam Superhik.
Ne budi nam stoga teško razumjeti i hrvatsku rekorderku u bacanju kladiva, ujedno i direktoricu Hanžekovićeva memorijala, Ivanu Brkljačić koja je na Facebooku podijelila status: ”Uhapšen Milan Bandić! Slučajno baš sada kad bi se trebali fokusirati na udbaše u Njemačkoj i njihovu djecu u Hrvatskoj.”
Kao što bismo je razumjeli i da je preko društvene mreže proširila i ključni dokaz udbaške urote protiv Bandića što ga je u optjecaj pustio njegov odvjetnik Krešimir Krsnik.
”Ovo je spin kojim se skreće pozornost sa suđenja Perkoviću i Mustaču. Svi će se mediji sada baviti ovim”, alarmirao je Krsnik hrvatsku javnost koja je u svemu što se u Konspirativnoj Našoj događa 2014. sklona vidjeti UDB-ine prste, iz čega bi pažljivi promatrač mogao izvući nimalo veseo zaključak da je u Hrvatskoj od 1990. naovamo jačala samo zloglasna jugoslavenska tajna služba dok su svi ostali formativni i konstitutivni elementi hrvatske državnosti žalosno zakržljali, kukavno odumrli ili blago u Gospodinu preminuli.
E pa hoćemo li UDB-i dopustiti da nas zajebava do smrti? Hoćemo li, unatoč Krsnikovu upozorenju, pristati da nas ta žilava firma i dalje navlači da po hrvatskim medijima u njezinoj službi i dalje slušamo i čitamo ono što nam se servira o podmetnutom slučaju zagrebačkoga gradonačelnika?
Hoćemo li prestati gutati i prepričavati izjave Bandićeve rodbine, kumova, susjeda, odvjetnika i ostalih branitelja njegova lika i djela, pa se napokon posvetiti ključnom događaju hrvatske sadašnjosti, prošlosti i budućnosti od kojega nam udbaški spletkaroši vješto odvraćaju pažnju?
Hoćete li umjesto na svaki link gdje se spominje Bandić najzad kliknuti i na tekst portala Dnevno.hr pod naslovom ”Nikad viđena priča o Josipu Perkoviću: ‘Ubio’ je svojega oca ustašu, a korijene vuče iz sela u kojem su partizani izvršili masovni pokolj”? Nije vrag da ne želite znati ništa o tome da je Josip Perković – prema tvrdnjama ”dobro upućenih izvora” – ”na neizravan način ubojica svojega oca”?
Ne zanima vas kako je Josip Perković, rođen 17. svibnja 1945. godine, mogao likvidirati i vlastitoga oca, za kojega ti isti dobro upućeni izvori, a na temelju informacija dobivenih od nekakvoga Ilije iz Kanade, tvrde da je kao ustaša ubijen na Bleiburgu? Čak štoviše niste u stanju povjerovati ni da je uopće moguće da još nerođeni sin ubije rođenoga oca?
Kako ćete onda, pobogu, razumjeti što se događa u svim tim glavama koje u Bandićevoj arestaciji nepogrešivo prepoznaju rukopis UDB-e? I kako ćete shvatiti dežurni hrvatski poučak o presumpciji nevinosti i presumpciji krivice po kojemu su Milan Bandić i njegovi sudruzi unaprijed nevini za sve ono što im se stavlja na teret upravo onoliko koliko su Josip Perković i Zdravko Mustač i prije pravorijeka bavarskoga suda krivi za likvidaciju Stjepana Đurekovića?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Ne treba nas čuditi optimizam vladajućih iako je do sljedećih izbora preostalo godinu i pol. I godina je puno u politici, a i čuda su moguća. Na to nas je neki dan podsjetio predsjednik Vlade Zoran Milanović kad se ispostavilo da je promijenio svoj nekoć čvrst stav. Svi znamo koliko je Zoran Milanović tvrdoglav kad zapne za nešto što je njemu važno, ali eto čak je i on za manje od godinu dana posve promijenio svoj stav o izmjeni Ustava.
Sjetimo se samo one biblijske scene kad je sam stajao nasuprot Europe. Tada se čak i Josip Perković u svojoj intimi morao čuditi otkud Milanović crpi motivaciju za takvu ludu odvažnost i spremnost da čitavu zemlju povuče za sobom u ponor predstavljajući je kao nepouzdanog i hirovitog partnera koji je u stanju kršiti dogovoreno.
Koliko su energije zbog fiks-ideje svoga vođe vladajući tada uložili kako bi Hrvatsku uvjerili da je promjena Ustava najvažnija stvar na svijetu. Mjeseci su potrošeni na politička uvjeravanja, pokušalo se i ustavnopravnu teoriju okrenuti naopačke, premijer je ljetos i svoje koalicijske partnere stavio pred ultimatum kako bi ih uvjerio u neizmjernu važnost unošenja osam riječi u Ustav. Prilično grubo im je poručio: “Imate osam tjedana da to shvatite!”.
HNS-u nije pomogao argument da prečeste promjene Ustava nisu preporučljive jer ga je premijer ocijenio nedovoljno dobrim “za ovu političku raspravu”. Karakterni HNS tada je čak počeo koristiti municiju, naravno lažnu, prijeteći premijeru kako na takve ultimatume, pogotovu preko medija, ne pristaje.
Naravno da je pristao. Jer se pokazalo da je premijeru promjena Ustava bitnija nego što su to i njegovi koalicijski partneri slutili. Toliko mu je bila bitna da je i na državnoj razini ušao u neprincipijelan politički komplot sa strankom za koju su do tada govorili da je vođena iz zatvora.
Rezultat važnosti tih izmjena Ustava bila je na brzinu sklepana ridikulozna kupusara koja bi, među ostalim, uvela konstitucionalizaciju zakona nakon koje Ustavni sud više ne bi imao ni pištolj na vodu za obračun s rušiteljima Ustava.
Tada je Milanović i onima koji su bili protiv izmjena Ustava, kao i pokretačima referenduma o ćirilici, samouvjereno govorio kako njegovu društvancu koje je uspio okupiti na roštiljadi priređenoj za Ustav “ne treba Ustavni sud, jer Hrvatski sabor donosi Ustav i sam je ovlašten da ga tumači”.
Ipak, HDSSB je u zadnji tren odustao od sudjelovanja u tom ustavotvornom cirkusu s opasnim posljedicama, na koje je tada upozorio i predsjednik Josipović u svom “zakasnjelom” prijedlogu izmjena Ustava predsjedniku Sabora. To bi bio sažetak dramatičnih zbivanja kojima se mjesecima kompletna vlast okupirala samo zato jer je tada promjena Ustava bila iznimno važna Zoranu Milanoviću.
U međuvremenu, znamo što se dogodilo, Perković i Mustač izručeni su i bez promjene Ustava i da nije predsjednika Josipovića, o promjenama Ustava više nitko ne bi govorio.
Milanović je shvatio da mu je za referendum o ćirilici ipak potreban Ustavni sud i konačno neki dan, na pitanje o inicijativi predsjednika Josipovića da novi tekst Ustava ponudi na referendum, zaključio da ima puno važnijih poslova od posla kojim je zaokupljen budući predsjednički kandidat vladajućih.
Već je čudo sam taj preobraćaj u Banskim dvorima po pitanju ustavnih promjena, a bit će još veće čudo ako Josipović uz takvu podršku pobijedi.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
‘‘Naši se političari klanjaju onima koji su još pred 20 godina razarali ovu našu zemlju… Sinovi udbaša i najgorih zločinaca – koje i sustav nastoji pod svaku cijenu zaštititi, i dalje raspoređeni na najvažnije političke i gospodarske položaje vladaju zemljom i zavode narod, da smo do te mjere izluđivani da i mnogi naši ljudi više ne vjeruju u budućnost Hrvatske.
Kao da nas je uhvatila u zamku neka naša zla kob, te ne znamo izići iz tog zagrljaja koji nas lomi, ne samo fizički, nego i duhovno. Kao da je ponos postao sramota, a sramota ponos. Kao da se laž zakraljila i caruje, a istinu nije moguće nigdje nazrijeti niti vidjeti“. Tako je, prije neki dan, u sisačkoj katedrali, na svečanoj misi za domovinu govorio tamošnji biskup, Vlado Košić.
Hrvatski svećenici su zanimljiva prirodna pojava: oštrije nego što treba, ne dovoljno precizno, ali svakako ne predaleko od istine, progovaraju najhrabriji među njima ne razmišljajući o riziku i posljedicama. Posao im je, kažu, da svjedoče istinu, da je vladaru kazuju, ma koliko ih koštalo. Račune ionako planiraju sravniti tek na onome svijetu.
Da umjesto u 2014. živimo u 1991. godini, strahovali bismo hoće li biskupa sisačkog Vladu Košića progutati mrak ili će već u narednom broju ugledni list taj i taj objaviti niz pikantnih detalja o njegovoj sklonosti ženama, drogama, pornografiji i općenito neprimjerenom ponašanju.
Jer te 1991. predsjednik Hrvatske bio je Titov general Franjo Tuđman, sigurnosnim su se poslovima bavili dojučerašnji šefovi Službe državne sigurnosti – koju se uglavnom naziva starim imenom: Udba – Zdravko Mustač i Josip Perković, Uredom za zaštitu ustavnog poretka šefovao je Josip Manolić, nekadašnji, uz mnogo toga drugog, ministar unutarnjih poslova SFRJ, prvi hrvatski vojnici postrojavali su se ispred dojučerašnjeg zapovjednika Pete vojne oblasti JNA Martina Špegelja, dok su ih za bojište spremali ili tamo vodili njegove kolege iz iste Armije: Janko Bobetko, Petar Stipetić, Anton Tus, Imre Agotić, odnosno, da malo prođemo kroz vojnu hijerarhiju, Rahim Ademi, Agim Čeku i tako dalje, i tako dalje… Sve do Slobodana Praljka, sina Mirkovog, nekadašnjeg uposlenika jugoslavenskog sigurnosnog aparata.
E, sada, utuživo je kazati kako tu ima najgorih zločinaca, ali nije i da ima udbaša i ‘‘sinova udbaša koje sustav nastoji pod svaku cijenu zaštititi“. Vidimo, oni su ‘‘i dalje raspoređeni na najvažnije političke i gospodarske položaje“, pa ‘‘vladaju zemljom i zavode narod, da smo do te mjere izluđivani da i mnogi naši ljudi više ne vjeruju u budućnost Hrvatske“.
Ponovimo da se ne zaboravi: hrvatski svećenici su zanimljiva prirodna pojava – oštrije nego što treba, ne dovoljno precizno, ali svakako ne predaleko od istine -progovaraju najhrabriji među njima ne razmišljajući o riziku i posljedicama. Posao im je, kažu, da svjedoče istinu, da je vladaru kazuju, ma koliko ih koštalo. Račune ionako planiraju sravniti tek na onome svijetu. To što sa istinom kasne malo više od dvadeset godina nije vrijedno pažnje. Jer, kao što reče nekadašnja izraelska premijerka Golda Meir: ‘‘Vrijeme ogoljava sve stvari i sve stvari se razotkrivaju vremenom. Vrijeme je otac istine.“
Vrijeme je, znamo, i novac, a kriza je, pa ga čovjek nema dovoljno da se prepustima bespućima internetske zbiljnosti ili istraživanju novinskih arhiva, čisto da dokumentima potkrijepi ionako čvrstu tezu prema kojoj je broj ‘‘sinova udbaša i najgorih zločinaca na vlasti“ obrnuto proporcionalan broju HDZ-ovih članova na vlasti.
Među hrvatskim svećenicima ne manjka onih što se ponašaju kao Marko Perković Thompson na crkvenoj službi. Primijetili ste, vjerujem, tu čudnu pojavu: heavy metal propovjednik iz Zagore uvijek ima nešto za poručiti kada Hrvatska demokratska zajednica izgubi izbore. Baš tada se on sjeti ugrožene domovine, izdajnika, komunista, antikrista, masona, ovih, onih, pa se posveti reguliranju prometa i signaliziranju obaveznog skretanja na desno. No, čim je HDZ na vlasti, njemu na pamet padaju samo stihovi u kojima se rimuju cvijeće i proljeće. U svemu ostalom naglo inspiracija ne stanuje, jer laž se, kako već reče biskup iz Siska, zakrilji i caruje, pa istinu nije moguće niti nazrijeti, a kamoli vidjeti.
Je li to sreća ili nesreća teško je reći, ali kod nas sadašnje ogoljava sve stvari. Ne treba, dakle, čekati da dođu neke druge godine, da se na kalendaru između broja tisućljeća i desetljeća pojavi još i neki drugi broj stoljeća, pa da se otkrije kako svećenici poput Košića nemaju nikakvih problema s biografijama pojedinaca, ali itekako imaju s vrijednostima koje zagovaraju njihove stranke.
Drugačije rečeno, da su i sadašnji predsjednik, i premijer, i svi ministri, plus saborski zastupnici većinskog bloka rođeni prekjučer, ma da su jučer došli iz iseljeništva u koje su im očevi otišli kao protivnici jugoslavenske zajednice i socijalističkog sustava, opet bi jednako bili ‘‘sinovi udbaša i najgori zločinci“. Baš kao što sinovi udbaša ili najgori zločinci to nisu ukoliko jesu u HDZ-u.
Stranačka potvrda o podobnosti je, dakle, dovoljna da sramota postane ponos, da se laž zakralji i caruje, pa mnogi naši ljudi – uhvaćeni u zamku zle kobi – ne znaju izići iz zagrljaja koji lomi, ne samo fizički, nego i duhovno – više ne vjeruju u budućnost Hrvatske. Međutim, tu je istinu moguće ne samo nazrijeti već i jasno vidjeti. Dovoljno je tek riječi poput Košićevih staviti u precizne okvire vremena, tog – oca istine.
Američki televizijski propovjednik Jamie Coots imao je spektakularne obrede sa zmijama. Puštao bi da ga grizu oduševljeno vičući kako mu ne mogu ništa jer njega Bog štiti od otrova. Posljednji put kad je napravio predstavu koja je i najveće nevjernike trebala uvjeriti u beskrajnu moć Svevišnjega, oholo je odbio ekipu hitne pomoći koja ga je došla prevesti u bolnicu. Sat kasnije našli su ga mrtvoga. Ako želite, ovo bi mogla biti priča i o hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću.
U televizijskom studiju Milanović se igra zmijom, pred prestravljenim očima Mislava Bage pušta crnu mambu da mu se ovija oko ruke i plazi po ramenima.
“Gospodine Milanoviću, dobra večer”, reče Bago.
“Dobra večer i vama i vašim gledateljima”, reče Milanović pristojno, a zmija tek neprijateljski zasikće.
“Idemo odmah na stvar, vi tvrdite da zmije nisu opasne.”
“Imam lošu vijest za pesimiste”, dosjetljivo će premijer. “Zmije doista nisu opasne.”
“Ali, dopustite, to je crna mamba, jedna od najopasnijih životinja na svijetu, izuzetno je brza i agresivna, često napada bez ikakvog povoda…”
“Gospodine Bago, ne znam zašto se ponovo vraćamo na ovo”, prekine ga Milanović već i umoran od gnjavatora i neznalica.
“Otrov crne mambe paralizira živčani sustav, blokira disanje”, uporan je televizijski voditelj. “Odraslog čovjeka može ubiti već za dvadeset minuta. Gospodine Milanoviću, to su činjenice.”
“Molim vas, idemo o ozbiljnim stvarima razgovarati”, uzdahne premijer, malo kao i ljut, ljubopitljivo gledajući mambu koja mu izviruje iz rukava sakoa. “Ono što vi nazivate činjenicama odvratna su podmetanja mojih protivnika, objede neradnika i probisvijeta. Ta pogledajte samo ovo bezazleno i drago biće…”
Bezazleno i drago biće u tome se času strelovito izvije, razjapi čeljusti, sedam puta ugrize za vrat premijera Republike Hrvatske, spusti se niz njegovu nogu i šmugne između kabela televizijskih reflektora.
“Evo, sad me je ugrizla”, reče Milanović mirno, a Bago, skamenjeno, šokirano, jedva otvarajući usta, u gornjem glasovnom registru zapišti:
“Ljudi!… Dajte!… Upomoć!… Milanovića je ugrizla crna mamba!”
“Gospodine Bago, to su pretjerivanja”, reče Milanović sad zajapuren od bijesa. “Nemojte širiti očaj i beznađe”, nastavi on sabrano, dok mu lice iz grimiznog polako prelazi u modro. “Ja nisam mogao biti jasniji. Ne razumijem zašto se više natežemo. Koliko vam puta moram ponoviti: zmi-je ni-su o-pa-sne.”
Žrtva ugriza počne se, upravo kako piše u priručniku, tresti, pjeniti, kolutati očima i boriti za zrak, no svejedno ne odustaje.
“Ja i-mam o-dgo-vo-rnost. Ra-zgo-va-raj-mo o stva-ri-ma ko-je su lju-di-ma bit-ne. I-de-mo ra-di-ti po-sa-o.”
I tu posljednji put trzne nogama i nepomično klone na stolici.
Točno takav vam je Zoran Milanović. Tukac bi prije umro nego priznao da je pogriješio.
Kako odmiče vrijeme, a prošlo ga je mnogo, više od dvije godine, taj neobuzdani ego i nezrela osobina da se uvrijedi i razgnjevi na sve što mu nije po ćeifu i tvrdoglavo se drži stavova koji su gdjekad očito krivi biva sve nepodnošljivija. Premijer nas iscrpljuje kao kakva jezičava tetka koja u svemu mora imati zadnju. Osjetite se malaksalo i pomislite: pa valjda u ovoj zemlji ima i ozbiljnijih nevolja od premijerove sujete.
Sjetite se, na primjer, Josipa Perkovića. Mjesecima se razvlačila zajebancija treba li Njemačkoj izručiti udbaškog zlikovca kojega je tamošnji sud tražio zbog jednog krvnog delikta, nesvakidašnje gnjusnog i za balkanske standarde, a o srednjoeuropskima da i ne govorimo. Protivnika izručenja u cijeloj je Hrvatskoj bilo, trenutak da izbrojim… pa, zapravo, samo dvoje. Zoran Milanović i, naravno, Josip Perković. Istina, javila se još nekolicina da im drže stranu, no oni su zaista bili samo partijska kukavelj koja je brinula da se šef ne naljuti.
I onda je to trajalo. I trajalo. I trajalo. I trajalo… Čitava godina je prošla i mnogi od nas poželjeli su, vjerujem, iznervirano viknuti: “Evo, majku mu, ja ću, ako treba, otići u njemački zatvor umjesto Perkovića, samo da se Zoran Milanović napokon počne baviti nezaposlenošću!”
Mene je i danas sram kad se toga sjetim, kad je slučaj završio kako je završio, kako je jedino i mogao i kako smo otpočetka znali da će završiti. Kad se stara špijunčina ukrcala na redovnu zračnu liniju za Berlin, cijeli nam se trud hrvatskog vrha rasvijetlio u svojoj čudesnoj besmislenosti. Bio je to čisti gubitak novca i vremena, a čak je i Milanovićev ego ostao bolno uskraćen. Ako uopće postoji išta na ovome svijetu što bi taj ego namirilo.
Ovaj tjedan je presuđeno kako će u travnju, kad mu istekne treći mandat, s funkcije otići državni odvjetnik Mladen Bajić i, opet, to će se dogoditi samo zbog premijerova kaprica. Što god mislili o Mladenu Bajiću, kako kod ga novinski komentatori nazivali i kojom god ga ocjenom ocjenjivali u istraživanjima javnog mišljenja, mora vas zabrinuti kad čujete da će biti smijenjen samo zato što se ne sviđa Milanoviću, a esdepeovci ne žele da se šef naljuti.
Političari su prirodno tašte osobe. Valja to razumjeti – da su skromniji, naprosto ne bi radili ono što rade. Ipak, mogli bi se tu i tamo barem pokušati kontrolirati, osobito u situacijama kad sve ide u pizdu materinu. Umornom i gladnom narodu ne treba uistinu mahnitanje njihova ega jer to stvari samo čini gorima. Osim toga, i za Zorana Milanovića, za njegovo duševno stanje bilo bi dobro da zericu ohane. To je bolest, čak smrtonosna. Bob Dylan ima pjesmu o tome, “Bolest sujete”, “Disease of Conceit”. Prevest ću vam zadnje tri strofe.
Mnogo ljudi umire noćas
Od bolesti sujete
Mnogo njih plače noćas
Od bolesti sujete
Ona dolazi niotkud
I vas broji
Pritisak okoline
Nad glavom vam stoji
Slomit će vas kao dijete
Bolest sujete
Sujeta je bolest
Liječnicima još daleka
Mnogo su istraživali o tome
A ne znaju lijeka.
Mnogo je ljudi u nevolji noćas
Od bolesti sujete
Mnogo njih vidi duplo noćas
Od bolesti sujete
Ona daje iluziju raskoši
Pogled vam zamuti
Dade vam ideju kako ste
Veći od smrti
A onda vas pokopaju i
zbogom svijete
Od bolesti sujete.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Kako doznajemo od Visokog izvora iz Novosti, novinar toga srbočetničkog glasila Viktor Ivančić spremao se ovoga tjedna sastaviti analitički članak o Visokom izvoru iz Vlade. Bio je potaknut neobičnom i živahnom polemikom koja se zadnjih dana razvila između predstavnika sudske i izvršne vlasti u Hrvatskoj, s tim da su ovu prvu reprezentirali precizno imenovani pojedinci, dok je drugu zastupao Visoki izvor iz Vlade. Podsjetimo:
– nakon što je Županijski sud u Zagrebu donio odluku da bivši udbaš Josip Perković bude izručen Njemačkoj – jer je tamo optužen za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića – u Jutarnjem listu osvanula je izjava neznane osobe, predstavljene pseudonimom ”visoki izvor iz Vlade”, u kojoj dotična ističe da je spomenuta sudska odluka ”skandalozna” i da predstavlja ”državni udar pištoljem na vodu”;
– sutradan, reagiralo je nekoliko sudaca, a među njima i predsjednik Vrhovnoga suda Branko Hrvatin, ocijenivši izjavu Visokoga izvora iz Vlade ”nedopustivim pokušajem nepoštivanja i omalovažavanja sudske vlasti”;
– dan kasnije, iznova se u Jutarnjem listu oglasio Visoki izvor iz Vlade, kazavši kako je ”prava sprdačina da predsjednik Vrhovnog suda polemizira sa šaljivim komentarom anonimnog Vladina izvora”; ”Samo bezveznjak može reći da vršimo pritisak na pravosuđe”, naglasio je Visoki izvor iz Vlade, a osim toga: ”Žalosno je kada tako istupa Hrvatin, koga smo mi izabrali za predsjednika Vrhovnog suda.”
Prema svjedočenju Visokog izvora iz Novosti, novinara Viktora Ivančića najviše je intrigirao onaj dio iskaza Visokog izvora iz Vlade u kojem ovaj negira bilo kakvu mogućnost da Vlada utječe na pravosuđe i istodobno potvrđuje kako politička vlast imenuje šefa Vrhovnog suda. Načas mu se to učinilo ”pravom sprdačinom”, no ipak se nije htio zalijetati u raspravu, da ne ispadne veći ”bezveznjak” od Hrvatina.
Razmišljao je ustvari o naslovu. ”Što viši izvor, to niže pobude” djelovao mu je pomalo jeftino i populistički, po uzoru na Jutarnji list. A ni dosjetke koje bi isticale konspirativni ugođaj javne debate, čiji je glavni akter Visoki izvor iz Vlade, nisu ga zadovoljavale: ”Fantom u operi”, ”Utvara u farsi”, ”Muha na govnu”… sve bljeđe od bljeđega.
Novinar je, prema tvrdnji Visokog izvora iz Novosti, u članku imao namjeru primijetiti kako rezervni identitet političara – naime mogućnost da se nositelju vlasti u javnome nastupu zajamči anonimnost kakvu posjeduje tipičan cyber–nasilnik, koji će uz odgovarajući nick name neometano, kad god mu se prohtije, zagađivati prostor na webu – može poslužiti kao svojevrsna proteza što će nadomjestiti invalidnost demokratskih procedura. Strpljivim političkim radom tako se dopire i tamo gdje demokracija nema pristupa, mislio je, stječe se sloboda burgijanja u zabranjenoj zoni.
Ukratko, saznajemo od Visokog izvora iz Novosti, novinar je htio napisati da je uz pomoć Visokog izvora iz Vlade moguće podupirati neovisnost sudske vlasti i kada tu sudsku vlast izlažeš bjesomučnom pritisku, a to znači i iskazivati se kao sve veći demokrat u ambijentu sve izraženijega samovlašća.
Također mu se motalo po glavi reći štogod o inovativnoj ulozi medija, koji sve prikladnijim instrumentima opslužuju uspješne političke vladavine, regulirajući onaj fini balans između tajnog djelovanja u javnosti i javnog djelovanja u tajnosti.
Nekoć zamršena i etički problematična operacija kojom sredstvo za informiranje javnosti omogućuje javnoj osobi da djeluje inkognito, danas je postala više nego jednostavna, pogotovo kada se radi o tiražnim dnevnicima, pa je novinar, po tvrdnji Visokog izvora iz Novosti, čak imao u primisli čitateljima približiti lakoću spomenutog zahvata. Recimo: U bajkomat Jutarnjeg lista ubaciš kreditnu karticu i ukucaš svoj spin!
To, razumije se, ne znači da baš svaka budala može pribjegavati medijskim manipulacijama, već u najboljem slučaju svaka druga ili treća. Novinar je to naumio posebno naglasiti, navodi Visoki izvor iz Novosti, jer su i nositelji vlasti, poput Visokog izvora iz Vlade, u međuvremenu morali razviti specifične unutrašnje sposobnosti i istrenirati se u nekoj vrsti kontrolirane šizofrenije. Tek ako je dovoljno vješt, rezonirao je novinar, političar umije biti konstruktivno razdružen sa sobom. Ovisno o okolnostima, tada odlučuje hoće li sa svojim ”ja” preći na ”ti”, na ”vi” ili na ”mi”.
A onda se, nakon što je domislio možda i polovicu članka, novinar naglo pokolebao, saznajemo od Visokog izvora iz Novosti. Jebeš šuplju analitiku, pomislio je, ionako stalno nešto serem, rastjerujem čitatelje. Zar ne bi bilo bolje osloniti se na dobru staru tabloidnu praksu i naprosto razotkriti identitet Visokog izvora iz Vlade?
Novinar je, napomenimo, bio skoro siguran da se iza Visokog izvora iz Vlade krije premijer Zoran Milanović, to su njegovi goropadni maniri, to je njegova ubitačna metaforika, to su Jelić i Bajruši iz Jutarnjeg koji poslušno drljaju u notese i oblizuju njuškice… Mogao bi, doduše, Visoki izvor iz Vlade biti i ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Ali Miljeniću sigurno ne bi pao na pamet onaj pištolj na vodu. Njemu bi pištolj na vodu pao na pod, pošto je ministar poznat kao nepouzdan kadar.
S druge strane, kog će mi vraga špekulacije, prekorio je samoga sebe novinar, po svjedočenju Visokog izvora iz Novosti. Što je, brajko, s dokazima? Što je sa slavnom tradicijom istraživačkoga novinarstva? Ne bi li žurnalizam ipak trebao podrazumijevati i neku vjerodostojnost? Na primjer, glavni urednik Jutarnjeg lista, Viktor Vresnik, mogao bi mu kao kolega kolegi u drugarskom ćaskanju došapnuti ime Visokog izvora iz Vlade.
Posegnuo je za mobitelom, a nakon što je začuo ljubazni glas tajnice redakcije Jutarnjeg lista, razgovor je, prema navodima Visokog izvora iz Novosti, tekao ovako:
– Mogu li dobiti Viktora?
– A tko ga treba?
– Viktor.
– No, pa to znači da ga već imate, je li tako?
Zaista! Bože mili, pomislio je novinar, kako je provjera informacija u današnje vrijeme postala prosta stvar. Razvoj komunikacijskih tehnologija povećava fleksibilnost identiteta do neslućenih razmjera. Rečeni Viktor novinaru je potvrdio ono što je želio čuti i, naravno, zamolio da ostane anoniman. Tko da ostane anoniman, izvor ili novinar? – zbunio se na trenutak novinar, ali se brzo pribrao. Ustvari je razmišljao o prvoj rečenici sada već ekskluzivnog članka: ”Visoki izvor iz Jutarnjeg lista potvrdio je da je Visoki izvor iz Vlade sam premijer Zoran Milanović…”
Tja, to je zapravo tako dosadno, iznova se sneveselio novinar, po tvrdnji Visokog izvora iz Novosti. Što tu ima novo? Demokratska pozornica ionako je puna uvaženih dvoličnosti, a svaka od njih zna da je svojom boljom polovicom politički siledžija.
Ako je na dnevnome meniju sudbina šefa tajne službe, tada se još svi žele iskazati u žanru kontrašpijunaže. Naposljetku je i državni tužilac Mladen Bajić uložio žalbu na odluku o izručenju Perkovića, premda je proces i započet zbog toga jer je, zastupajući njemačkog tužitelja, tražio da ovaj bude izručen. Ergo: obje strane u sporu žele isto. Ergo: spor izaziva nacionalnu uzbunu utoliko što ne postoji. Ergo: može li biti političkog pritiska na sudsku vlast ako se sudište pokazuje izlišnim?
Kakav preokret! ”Saldo mortale”, mrmljao je novinar mogući naslov, pošto je u predlošku groteske ipak jedan davni leš. Prema dojavi Visokog izvora iz Novosti, zamišljao je dvojezično izdanje članka. Sažetak hrvatske verzije: Milanović je Visoki izvor iz Vlade. Sažetak njemačke verzije: Bajić je Visoki izrod iz DORH-a. Sažetak obje verzije: Đureković je mrtav, život ide dalje.
A Perković? Josip Perković, s plišanim papučama na nogama, zavaljen je u fotelji pred uključenim televizorom. Lice iskusnog agenta na odaje nikakve emocije. Izgleda kao netko kome je svejedno koliko će godina slobode fasovati. Dok prati izvještaj o svom slučaju u večernjem dnevniku, ne može se razabrati da li češe jaja ili drži Visoki izvor u šaci.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti)
Da živimo u vremenima koja nisu sretna, nego stresna, pokazuje i način na koji se u protokolarnim i privatnim prilikama čestitao dolazak nove godine. Kao pretpostavka dolazeće sreće najčešće se apostrofiralo zdravlje. Nema sumnje da je ukupnost psihičkih i fizičkih činilaca koji tvore zdravlje jedan od najvažnijih faktora ljudskog zadovoljstva i osjećaja sreće, iako zdravlje isto tako ovisi o izvanjskim elementima koji ga u većoj ili manjoj mjeri mogu ugroziti.
Kad se za nekog želi reći da je u odličnoj formi, najčešće se rabi fraza da ”puca od zdravlja”. Ali individualno zdravlje i zdravlje nacije (po)stoje u izravnoj korelaciji, u međusobnoj uvjetovanosti koja je mnogo veća nego što se naizgled čini. Da bi čovjek funkcionirao kao zoon politikon i da bi u krajnjoj liniji bio zdrav, nužno je da zadovoljava skalu svih mogućih prava i obaveza koje život u civiliziranom društvu pretpostavlja. Kako to izgleda danas, kad Europu, a s njom i Hrvatsku, tresu svi mogući prosvjedi, izlišno je objašnjavati.
Je li rastuća armija nezaposlenih posljedica korporativnog kapitalizma koji ozakonjuje grabež ili tehnološkog napretka (koji smanjuje važnost fizičkog rada), delikatno je pitanje. Kako god bilo, u Hrvatskoj se za blagdanskih dana najviše inzistiralo na zdravlju. Zaboravljalo se pritom da je broj nezaposlenih davno premašio kritičnu točku te da raste iz dana u dan bez znakova da će se uskoro smanjiti. I koliko god to simplificirano zvučalo, zdravlje i nezaposlenost su pojmovi koji se međusobno isključuju.
Ignorirala se isto tako činjenica da se smanjuje broj bolnica, da zdravstvene službe muku muče s nabavkom elementarne opreme, da su obični aspirini pretvoreni u luksuz i da mladi liječnici, koji su netom završili studij, bježe iz zemlje glavom bez obzira. Važno je da ste zdravi, moj rijetki štioče, a što je život kao Max Marin mondeni fetiš, kao poziv za filharmonijski bal ili reklama za dalekoistočno putovanje ostao u izlogu, kao bajka, pitanje je percepcije ili stvarnosti koja je sve više virtualna nego rukom dohvatljiva.
Nikada Zagreb nije djelovao tako dekorirano i soanjirano, nikada nije bilo toliko lampica, Božićnih jelki i raskošnih girlandi, nikada se nije pojelo toliko kobasica i ispilo toliko hektolitara kuhanog vina, kao u finalu godine u kojoj je svjetska bonitetna agencija Moody’s naš kreditni rejting svela na smeće. Nikada Silvestrovo nije izgledalo tako sjajno kao koncem 2013. godine, valjda kao antipod sveopćem strmoglavljenju. Ne samo materijalnom nego i moralnom, ne samo političkom nego i duhovnom. Ako smo u ičem jedinstveni, onda nema sumnje da svi žele čim prije zaboraviti 2013.
Doduše, političari umiru od samozadovoljstva, pogotovo ako su na vlasti, a slično raspoloženje dominira i među kaptolskim prelatima, koji su uvijek na vlasti. Poslije svih profanih i sakralnih spasitelja, poslije svih lidera i proroka, možda se treba utjecati brojkama. Pitagorejci su vjerovali da su brojevi aksiomatski, a još u antici broj 13 nije slutio na dobro. Na posljednjoj večeri okupila su se trinaestorica, trinaesto poglavlje Apokalipse posvećeno je Antikristu i Zvijeri, a Filip Makedonski umro je nasilnom smrću nakon što je kipovima dvanaestorice bogova dodao i vlastiti.
Iako smo te godine ušli u Uniju, u Hrvatskoj je 2013. bila takva da je čim prije treba zaboraviti. Nijedna od 28 aktualnih članica nije polagala tako duge i mučne ispite prije ulasku u Uniju kao što je to slučaj s Hrvatskom. Ali nijedna zemlja nije ih u tako kratkom roku uspjela obezvrijediti kao što je to (opet) slučaj s Hrvatskom. Nevjerojatne makinacije u tumačenju Zakona o europskom uhidbenom nalogu, pri čemu je Milanović demonstrirao zamjetan talent da sam sebi skače u usta, rezultirale su brzopoteznom izmjenom zakona dan prije ulaska u ligu europskih naroda.
Nakon toga uslijedila su prepucavanja s Bruxellesom, dokazivanje da je bijelo ono što je crno, da bi se na koncu odustalo od svega na čemu se jučer tvrdoglavo inzistiralo. Što se onda moglo očekivati; nakon mamurluka izazvanog prekomjernim alkoholiziranjem, prvi dan nove godine građani su, umjesto čestitke, dobili ekskluzivnu vijest o hapšenju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Ali, moj rijetki štioče, nema potrebe za pretjeranim nerviranjem: važno je da ste zdravi.
Napokon, hapšenje je jedan od naših davno ukorijenjenih folklornih specifičnosti. Razlika je samo u vokabularu; jedan dan se hapsi ideološke neprijatelje, dok se drugi dan uhićuje, uzapćuje ili lišava slobode notorne kriminalce. Istini za volju, dogodi se da se ideološki neprijatelji preko noći pretvore u svece, dok se sveci katkad pokažu kao talentirani kriminalci, ali sve su to dječje bolesti tranzicije koje ćemo pobijediti. Ako ne prije, onda svakako prije novog rata ili kvalifikacija za neku novu euroazijsku ili transatlantsku uniju.
Nakon svih referendumskih zavrzlama, dobrostojeći hrvatski građanin s mjesečnom plaćom od 300 ili 400 eura može napokon odahnuti, svjestan da heteroseksualci i bračni partneri koriste latinicu, a homoseksualci i samci isključivo ćirilicu (štoviše, ovi potonji govore ekavicom). Tako se to radi u civiliziranim sredinama. Najprije se rješavaju pitanja seksualnosti i braka, abecede i azbuke, a na kraju će se objašnjavati tko je bogat, tko siromašan i tko je zbog čega završio u reštu. Ovo posljednje, vezano za tajne račune i za remetinečke klijente, već se ionako zna.
Samo treba zadržati dimnu zavjesu da ne bi izgledalo da nismo udovoljili zahtjevima Bruxellesa i da netko zloban ne pomisli da nismo bolji od istočnih susjeda. Fujtajful! Kao što je Dinamo u šest utakmica u Ligi prvaka osvojio nula (hrvatski: ništa) bodova, tako je Milanovićeva Vlada u šest mjeseci u Ligi europske dvadesetosmorice osvojila nula (hrvatski: ništa) bodova. Dinamo je nesporni vladar hrvatskoga nogometa, a Milanović i njegov kabinet su nesporni vladari hrvatske ekonomije, kulture i tako dalje. Ne zna se što je gore. Izvjesno je ipak da Mamić ne vodi samo Dinamo nego da su se mamići i tatići ugnijezdili i u kabinetima aktualne Vlade.
U krajnjoj liniji, to znači da se u Hrvatskoj ne bi trebalo boriti protiv onih koji su korumpirani, nego protiv onih koji nisu korumpirani. Izgleda da je ovih potonjih mnogo manje, remetinečki kapaciteti su popunjeni, a kako nema para za nove investicije, možda je najbolje da okrenemo ploču. Ali došla je nova godina i, moj rijetki štioče, važno je da ste zdravi. A mi smo dovoljno blesavi da nađemo isto tako blesavu utjehu. I vrapci na krovu znaju da Srbija još nije ni započela pregovore s Unijom. Što je još bitnije, njihovi fudbaleri brazilski mundijal mogu gledati samo na televiziji. I tko nam je onda ravan?
Saborski Odbor za Ustav jučer je otvorio javnu raspravu o prijedlogu za utvrđivanje nacrta promjene Ustava RH, koja će trajati sedam dana.
Sjednicu su prije utvrđivanja dnevnog reda napustili HDZ-ovi članovi, koji su najavili da neće sudjelovati u radu Odbora dok je Peđa Grbin njegov predsjednik. To se dogodilo kad je predsjednik Odbora Grbin (SDP) odbio prijedlog Vladimira Šeksa (HDZ) da se usuglašeni tekst u javnu raspravu pošalje kao prijedlog radne skupine koja ga je izradila, a ne Odbora.
Šeks je rekao da je to parlamentarno nasilje, samovolja, da mu se uskraćuje pravo govora i zatražio stanku, a kako mu je Grbin nije odobrio, sa stranačkim kolegama Davorom Božinovićem i Davorinom Mlakarom napustio je sjednicu.
Nakon toga Šeks je novinarima kazao kako Grbin vodi sjednicu protivno demokratskim uzusima, a predsjednika Odbora prozvao je i za ”vrhunsko neznanje i nepoznavanje temeljnih instituta i ustavnog prava i Poslovnika Sabora”. ”Klub HDZ-a neće sudjelovati u radu Odbora dok je Peđa Grbin njegov predsjednik”, poručio je Šeks.
Uvjeren je da kratkom javnom raspravom SDP želi izigrati obveze Hrvatske povezane s nalogom za uhićenje čelnika bivše jugoslavenske obavještajne službe Josipa Perkovića. Podsjetio je da 1. siječnja na snagu stupa izmijenjeni Zakon o pravosudnoj suradnji, po kojemu će se europski uhidbeni nalog primjenjivati i na kaznena djela počinjena prije kolovoza 2002., te zaključio da SDP zbog toga želi što prije proglasiti ustavne promjene.
”Cijela je igra i počela oko ukidanja zastare za politički motivirana ubojstva, a sve drugo došlo je kasnije”, rekao je Šeks. Uvjeren je i da žurba s donošenjem ustavnih promjena ima veze s najavljenim referendumom o ćirilici te da je ”sve povezano po zakonu spojenih posuda”. Na opasku da se radna skupina dogovorila kako će, ako ustavne promjene budu proglašene prije 1. siječnja, odredba o nezastarijevanju na snagu stupiti tek toga dana, Šeks je odgovorio da u to ne vjeruje dok ne postane formalni prijedlog.
”Ništa ne vjerujem Grbinu jer on radi kako mu iz Banskih dvora Milanović klikne i tako, po Pavlovljevom refleksu, onda i odgovara. Ne iz svoje glave, nego iz glave predsjednika Vlade, čiji je glasnogovornik ili trbuhozborac. Slijepo izvršava njegovu volju. Ustav mora do Nove godine pasti”, poručio je Šeks.
Peđa Grbin izrazio je pak žaljenje što je HDZ napustio sjednicu, no tvrdi da je sve radio po Poslovniku i da Šeksovi prigovori ne stoje. ”Sadržaj je cijele priče da smo danas htjeli započeti postupak javne rasprave o prijedlogu za promjene Ustava, a HDZ je to pokušao spriječiti”, rekao je Grbin.
HDZ je optužio da ustavne promjene opstruira od samog početka, a danas su, kaže, hadezeovci pokušali hrvatskoj javnosti oduzeti priliku da kaže što misli o našem prijedlogu. ”To je nedopustivo”, zaključio je. Grbin tvrdi da javna rasprava o predloženim ustavnim promjenama traje još od srpnja, a da će se primjedbe sada i formalno moći uputiti u obliku obrazaca. Podsjetio je da je osnivanje radne skupine podupro i HDZ te da je na javnu raspravu ponuđen radni materijal, koji tek treba potvrditi Odbor i sam saborski plenum.
Komentirajući HDZ-ove tvrdnje da se rokovi skraćuju zbog Perkovića i ćirilice, kazao je: ”Da smo htjeli ubrzati proceduru i postupati na način kako oni kažu, niti bismo osnovali radnu skupinu niti bismo donijeli odluku o pokretanju javne rasprave.”
Na kratku javnu raspravu požalili su se i vanjski članovi odbora Dragan Zelić i Branko Smerdel.
HINA
