novinarstvo s potpisom
Jasmin Klarić
Postoje farse. Postoje sramotne farse. A onda, postoji i HDZ-ovo ponašanje oko Agrokora.
Trenutni vrhunac s neuspješnim pokušajem ušutkavanja opozicije u Saboru samo je, iskustvo nas uči, prijelazni period prema novim oblicima političke bestidnosti. [Read more…]
Bez dugoročnog reformskog plana i programa djelovanja, s mnogo svađa i konfliktnih odluka te katastrofalnih kadrovskih rješenja ova konzervativna Vlada munjevitom brzinom troši ne samo povjerenje građana, barem tako govore relevantne ankete, već u nju ne vjeruju ni njezini dionici. [Read more…]
Prvih pet mjeseci ove godine dalo je solidnu financijsku berbu u multipleksima. Uz neočekivan uspjeh ”Lego filma” u veljači, te usporediv rezultat ”Kapetana Amerike: Vojnika zime” u travnju utržak na blagajnama bio je za deset posto veći nego u istom razdoblju lani. Ta dva naslova nastavila su uveseljavati knjigovođe do dana današnjeg. Ispolitizirani Marvelov triler približio se danskom trijumfu mašte na svega nekoliko tisuća dolara razlike u zaradi, ali već više od mjesec dana ne može nadoknaditi taj završni promil i preoteti mu naslov najgledanijeg filma godine. Toliko o usporedivim rezultatima – ali toliko i o godini.
U suvremenoj povijesti Hollywooda, naime, posve je nečuveno da dva izvansezonska filma drže primat nad sezonskim naslovima dobrih mjesec i pol dana nakon početka sezone. Kraj je lipnja: službeno je ljeto u kinima počelo ”Čudesnim Spider-Manom 2”, predstavljenim svijetu potkraj travnja, a Americi početkom svibnja.
To je bio najgledaniji film svog vikenda: zatim se svaki vikend na vrhu ljestvice našao novi naslov, već redom dolaska. ”Susjedi iz pakla”, ”Godzilla”, ”X-Men: Dani buduće prošlosti”, ”Gospodarica zla”, ”Krive su zvijezde”, ”22 Jump Street” – svakom od tih filmova publika je znatiželjno dala priliku pojavivši se masovno u prvim danima prikazivanja, a zatim ih je jednako masovno napustila u nadi da će s idućom atrakcijom biti više sreće.
Nijedan pokušaj, dakle, nije zadržao fascinaciju američke nacije na iole dulji rok. (Podaci o međunarodnoj gledanosti nešto su teže dostupni.) Bez obzira na kvalitetu ili nekvalitetu konkretnog naslova, čini se da bi ljeto 2014. moglo očitati gorku lekciju iz održivosti aktualne poslovne paradigme industrije koja samo na svom domaćem, američkom tržištu, vrijedi deset milijardi dolara godišnje.
Da, tu su olakotne okolnosti poput nagle ekspanzije multipleksa u zemljama poput Kine i, u perspektivi, Indije – na tržištima gdje provjerene franšize još jamče sigurne desetke milijuna dolarske zarade. Ali zamor američke publike takvim naslovima, naznačen ovogodišnjim ljetnim podbačajem, prenijet će se kao trend i na njih čim ih prođe prvotna fascinacija novotarijom. A što onda? Hollywood nema drugačijeg aduta u rukavu.
Cijelo ovo stoljeće zasad nije izrodilo jednu održivu i omiljenu igranofilmsku franšizu: aktualni naslovi recikliraju maštu pedesetih (”Gospodarica zla”, ”Godzilla”), šezdesetih (”X-Men”) ili osamdesetih (obje navedene komedije, čak i kad ne nastavljaju franšizu) – a što se sedamdesetih tiče, tek nam slijedi Disneyjev plotun novih filmova iz svijeta ”Ratova zvijezda” u ritmu jednoga godišnje.
Cijeli ovaj zabrinjavajući trend prelama se sada na megarobotskim plećima. ”Transformers: Doba izumiranja” – četvrti nastavak najunosnije recentne franšize Hollywooda, čija su prva tri dijela jamčila najmanje tristo milijuna dolara samo na blagajnama SAD-a u razdoblju od 2007. do 2011. – mogao bi obrnuti trend i nastaviti u istom, dominantnom stilu. Ako se tristomilijunska zarada ponovi, teško da će ijedan šef studija ozbiljnije dovesti svoju poslovnu politiku u pitanje.
O sposobnosti ”Transformersa” da funkcioniraju kao bankomat za studio Paramount ovisi krajnja percepcija cijelog financijskog ljeta, a o njoj, pak, doživljaj smislenosti cjelokupnog smjera ove industrijske grane. Kad bi agencije poput starih hrvatskih znanaca Moody’sa, Standard & Poor’sa ili Fincha ocjenjivale Hollywood, zasad bi mu dale predikat jedva veći od famoznog smeća; ljetos ga ”Transformersi” jedini mogu poštedjeti te sudbine.
Ima stoga izvjesne ironije u činjenici da glavni ljudski lik filma tu “riječ na S” doživljava kao osobnu uvredu. Cade Yeager bavi se recikliranjem i prepravljanjem smeća, naime, koliko god da samoga sebe naziva izumiteljem. Svaka sličnost između njega, u uobičajeno maničnom tumačenju Marka Wahlberga, i njegova redatelja, uobičajeno neobuzdanog Michaela Baya, vjerojatno je sasvim nenamjeravana, koliko god bila primjerena.
S druge strane, film počinje namjernom metaforom: Cade posjećuje staro kino u Teksasu, hram celuloida koji se nakon dolaska multipleksa morao zatvoriti pretvarajući čaroliju sedme umjetnosti u sjećanje – ali umjesto otpadnih projektora on iz kina otkupi derutni kamion koji se ondje nekako našao.
Nikoga ne treba iznenaditi otkriće da je taj kamion zapravo Optimus Prime: plemeniti vođa Autobota, Transformera koji su kroz prva tri filma vodili bespoštedne bitke protiv Decepticona, slika je i prilika onoga što je snašlo stari Hollywood. Uobličeni u najdojmljiviji hardver koji grafički kapaciteti studija ILM mogu renderirati, oni su više od recikliranih uradaka namijenjenih dječjoj mašti u prethodnim desetljećima.
Tvrtka Hasbro još je osamdesetih stvorila brend Transformers licenciranjem dvaju japanskih linija igračaka (zvanih Diaclone i Micro Change, ako to ikoga zanima): oni su oduvijek bili posvećeni preobličavanju mašte malenih u megazaradu velikih.
Prvi ”Transformersi” i dalje su najsimpatičniji film franšize možda i zato što su uspjeli donijeti bar izvjesnu dozu nevinosti građi koje je nikad prije zapravo nije imala. Nevinost nije bila dječja, nego adolescentska, ali bar je bila ljudska i shvatljiva – cijeli je svijet tog vrućeg (iz današnje perspektive hladnog) ljeta 2007. slinio za Megan Fox zajedno sa Shijom LaBeoufom. Zatim se Fox posvađala s Bayem, Decepticoni su razorili Chicago, i cijela je stvar prerasla razmjere kako nevinosti, tako i koherentnosti. ”Doba izumiranja” nastoji serijalu vratiti i jedno i drugo.
Na prvi pogled čini se primjerenim što je Cade ovdje ne samo izumitelj koji se slabo snalazi nego i otac koji se snalazi još slabije. Ali, naravno, kad bismo kao ljudski dio priče o sudaranju megarobota dobili dirljivu podzaplet o samohranom roditelju, ne bi to bio Michael Bay. Cade je, naime, utjelovljenje one omiljene fantazije muškaraca srednjih godina – još uvijek izgleda izvrsno, ali dovoljno je star da ima kćer na pragu sazrijevanja.
Njezina majka je umrla na porodu, pa je sad on, u takvom naponu snage, sav predan brizi za zjenicu oka svoga: briga se, doduše, uglavnom sastoji od zatiranja njezine propupale spolnosti. Što pak redatelju daje priliku za isticanje dotičnih vizuala onakako kako to inače radi u reklamama za Victoria’s Secret.
Cadeova će brižnost doći na veliku kušnju kroz pojavu dva faktora remećenja neophodna za pokretanje uobičajeno komplicirane radnje scenarija Ehrena Krugera – njezinog dečka, s kojim Cade smjesta zapodijeva prznički odnos u čudnovatoj sprezi majke kvočke i konkurentskog kokota u isti mah, te zlih saveznih agenata željnih Optimusa kao takvog.
Na prvi pogled taj drugi ljudski čimbenik zapleta ima sva obilježja tipične fantazije današnje američke desnice: crni kombiji zle središnje vlasti dolaze ugroziti dobroćudnog individualca na njegovu teksaškom imanju ukrašenom “zvijezdama i prugama”. No ako uspijete pratiti radnju i nakon što njihov dolazak napokon u radnju uvede Transformere, zamijetit ćete i neke malčice subverzivnije note.
Zli agenti ovdje ne rade zaista za vlast, nego za račun svojeg šefa unutar CIA-e koji nikome ne polaže račune. A taj šef, Harold Attinger – u odličnom tumačenju prerijetko viđanog Kelseyja Grammera – ne preza od odstrela dojučerašnjih saveznika Autobota u svojoj navodnoj namjeri da očisti cijeli planet od svemiraca sposobnih za transformiranje. I, jasno, kako to kod svih prerevnih desničara biva, zapravo je pulen u tuđoj, mnogo većoj igri.
Treći ljudski čimbenik je ovdje možda najzanimljiviji: zove se Joshua Joyce i u tumačenju stalno izvrsnog Stanleyja Tuccija svojevrsni je amalgam svih epski osebujnih individualaca američke tehnologije, od Elona Muska (koji bi pristao raditi na crno sa saveznim vlastima) do Stevea Jobsa (koji ne bi).
Joyce za Attingera pravi Transformere ljudske izrade jer je otkrio tvar od koje se sastoje, metal sposoban za poprimanje bilo kojeg oblika, nazvan, naravno, transformij. (Ako postoji neznanstveni klišej elementa s periodne tablice s čudesnim osobinama, Paramount je studio koji će posegnuti za njim: posljednji put je to učinio u ”Iron Manu 2”.) A u srazu s agentima u crnom i doticaju s kolegom izumiteljem s najnižih grana narodne inventivnosti Joyce će otkriti kamo vodi sklapanje dotične pogodbe s nečastivim vojnoindustrijskim kompleksom.
Naravno, vodi naposljetku u Kinu – zemlju u kojoj su, nakon matične Amerike, Transformersi najomiljeniji. ”Doba izumiranja” potpuno cinično smješta svoju završnicu u najpoželjnije strano tržište, premda pritom Bay miješa lokacije suptilnošću osobe koja snima reklame za turistički savez države kojoj ne želi stati na žulj: epohalno udaljeni prostori poput Guilina, Beijinga i Hong Konga za potrebe ovog filma svi su si “tu negdje”, na par sati vožnje. Vrhunski darovite glumice poput Li Bingbing tu su da bi bile praznik za oči i utjelovljenje klišeja o borilačkim vještinama koje zna svatko dovoljno sretan da bude rodom iz istočne Azije. A ipak, a ipak…
Ima izvjesnog istinski djetinjastog oduševljenja koje u sebi nosi prizor Optimusa Primea koji oboružan mačem jaše dinobota. (Nisam spomenuo dinobote? Pa to je glavni adut u rukavu ovog nastavka i/ili početka druge trilogije, koliko god ostao zapleten u zamršenoj radnji: otkriće da je transformij bio odgovoran za zatiranje dinosaura prije 65 milijardi godina – zatiranje, ili transformiranje u njihovu svemirsku inačicu.)
Ima izvjesnog feminizma – u mjeri u kojoj je Bay za to sposoban – u načinu na koji Cadeova kći Tessa, koju posve suvislo tumači Nicola Peltz, napokon dolazi do prava na samostalan odabir u srazu s pretjerano zaštitnički nastrojenim ocem. Ima izvjesne poželjne pravičnosti u načinu na koji dvojica izumitelja napokon nauče poštovati ono vrijedno u onom drugom, a ima i pozamašnog poželjnog patosa u borbi za čovječanstvo koju Autoboti povedu u ime čovječanstva koje ih je željelo zatrti.
(Ima, naravno, i posve predvidljive nespretnosti u načinu na koji svi gorespomenuti odrasli muškarci jedan drugome odlučuju predati ili uskratiti nešto što se zove Sjeme, ali, hej.)
”Transformers: Doba izumiranja” dovoljno je dopadljiv nastavak najveće franšize Hollywooda da postigne ono što se od njega očekuje – da spasi ovogodišnji učinak druge po redu izvozne industrije Sjedinjenih Država i tako barem do kraja ovog desetljeća zataška njezino uočljivo kreativno bankrotiranje. O ishodu upravo ove konkretne bitke umnogome ovisi gotovo cjelokupan sadržaj multipleksa u godinama koje su pred nama.
Jer, ako ni ovaj film o oživljenim igračkama ne uspije poraziti ”Lego film”, onda aktualnoj poslovnoj paradigmi Hollywooda doista slijedi doba izumiranja.
Da živimo u vremenima koja nisu sretna, nego stresna, pokazuje i način na koji se u protokolarnim i privatnim prilikama čestitao dolazak nove godine. Kao pretpostavka dolazeće sreće najčešće se apostrofiralo zdravlje. Nema sumnje da je ukupnost psihičkih i fizičkih činilaca koji tvore zdravlje jedan od najvažnijih faktora ljudskog zadovoljstva i osjećaja sreće, iako zdravlje isto tako ovisi o izvanjskim elementima koji ga u većoj ili manjoj mjeri mogu ugroziti.
Kad se za nekog želi reći da je u odličnoj formi, najčešće se rabi fraza da ”puca od zdravlja”. Ali individualno zdravlje i zdravlje nacije (po)stoje u izravnoj korelaciji, u međusobnoj uvjetovanosti koja je mnogo veća nego što se naizgled čini. Da bi čovjek funkcionirao kao zoon politikon i da bi u krajnjoj liniji bio zdrav, nužno je da zadovoljava skalu svih mogućih prava i obaveza koje život u civiliziranom društvu pretpostavlja. Kako to izgleda danas, kad Europu, a s njom i Hrvatsku, tresu svi mogući prosvjedi, izlišno je objašnjavati.
Je li rastuća armija nezaposlenih posljedica korporativnog kapitalizma koji ozakonjuje grabež ili tehnološkog napretka (koji smanjuje važnost fizičkog rada), delikatno je pitanje. Kako god bilo, u Hrvatskoj se za blagdanskih dana najviše inzistiralo na zdravlju. Zaboravljalo se pritom da je broj nezaposlenih davno premašio kritičnu točku te da raste iz dana u dan bez znakova da će se uskoro smanjiti. I koliko god to simplificirano zvučalo, zdravlje i nezaposlenost su pojmovi koji se međusobno isključuju.
Ignorirala se isto tako činjenica da se smanjuje broj bolnica, da zdravstvene službe muku muče s nabavkom elementarne opreme, da su obični aspirini pretvoreni u luksuz i da mladi liječnici, koji su netom završili studij, bježe iz zemlje glavom bez obzira. Važno je da ste zdravi, moj rijetki štioče, a što je život kao Max Marin mondeni fetiš, kao poziv za filharmonijski bal ili reklama za dalekoistočno putovanje ostao u izlogu, kao bajka, pitanje je percepcije ili stvarnosti koja je sve više virtualna nego rukom dohvatljiva.
Nikada Zagreb nije djelovao tako dekorirano i soanjirano, nikada nije bilo toliko lampica, Božićnih jelki i raskošnih girlandi, nikada se nije pojelo toliko kobasica i ispilo toliko hektolitara kuhanog vina, kao u finalu godine u kojoj je svjetska bonitetna agencija Moody’s naš kreditni rejting svela na smeće. Nikada Silvestrovo nije izgledalo tako sjajno kao koncem 2013. godine, valjda kao antipod sveopćem strmoglavljenju. Ne samo materijalnom nego i moralnom, ne samo političkom nego i duhovnom. Ako smo u ičem jedinstveni, onda nema sumnje da svi žele čim prije zaboraviti 2013.
Doduše, političari umiru od samozadovoljstva, pogotovo ako su na vlasti, a slično raspoloženje dominira i među kaptolskim prelatima, koji su uvijek na vlasti. Poslije svih profanih i sakralnih spasitelja, poslije svih lidera i proroka, možda se treba utjecati brojkama. Pitagorejci su vjerovali da su brojevi aksiomatski, a još u antici broj 13 nije slutio na dobro. Na posljednjoj večeri okupila su se trinaestorica, trinaesto poglavlje Apokalipse posvećeno je Antikristu i Zvijeri, a Filip Makedonski umro je nasilnom smrću nakon što je kipovima dvanaestorice bogova dodao i vlastiti.
Iako smo te godine ušli u Uniju, u Hrvatskoj je 2013. bila takva da je čim prije treba zaboraviti. Nijedna od 28 aktualnih članica nije polagala tako duge i mučne ispite prije ulasku u Uniju kao što je to slučaj s Hrvatskom. Ali nijedna zemlja nije ih u tako kratkom roku uspjela obezvrijediti kao što je to (opet) slučaj s Hrvatskom. Nevjerojatne makinacije u tumačenju Zakona o europskom uhidbenom nalogu, pri čemu je Milanović demonstrirao zamjetan talent da sam sebi skače u usta, rezultirale su brzopoteznom izmjenom zakona dan prije ulaska u ligu europskih naroda.
Nakon toga uslijedila su prepucavanja s Bruxellesom, dokazivanje da je bijelo ono što je crno, da bi se na koncu odustalo od svega na čemu se jučer tvrdoglavo inzistiralo. Što se onda moglo očekivati; nakon mamurluka izazvanog prekomjernim alkoholiziranjem, prvi dan nove godine građani su, umjesto čestitke, dobili ekskluzivnu vijest o hapšenju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Ali, moj rijetki štioče, nema potrebe za pretjeranim nerviranjem: važno je da ste zdravi.
Napokon, hapšenje je jedan od naših davno ukorijenjenih folklornih specifičnosti. Razlika je samo u vokabularu; jedan dan se hapsi ideološke neprijatelje, dok se drugi dan uhićuje, uzapćuje ili lišava slobode notorne kriminalce. Istini za volju, dogodi se da se ideološki neprijatelji preko noći pretvore u svece, dok se sveci katkad pokažu kao talentirani kriminalci, ali sve su to dječje bolesti tranzicije koje ćemo pobijediti. Ako ne prije, onda svakako prije novog rata ili kvalifikacija za neku novu euroazijsku ili transatlantsku uniju.
Nakon svih referendumskih zavrzlama, dobrostojeći hrvatski građanin s mjesečnom plaćom od 300 ili 400 eura može napokon odahnuti, svjestan da heteroseksualci i bračni partneri koriste latinicu, a homoseksualci i samci isključivo ćirilicu (štoviše, ovi potonji govore ekavicom). Tako se to radi u civiliziranim sredinama. Najprije se rješavaju pitanja seksualnosti i braka, abecede i azbuke, a na kraju će se objašnjavati tko je bogat, tko siromašan i tko je zbog čega završio u reštu. Ovo posljednje, vezano za tajne račune i za remetinečke klijente, već se ionako zna.
Samo treba zadržati dimnu zavjesu da ne bi izgledalo da nismo udovoljili zahtjevima Bruxellesa i da netko zloban ne pomisli da nismo bolji od istočnih susjeda. Fujtajful! Kao što je Dinamo u šest utakmica u Ligi prvaka osvojio nula (hrvatski: ništa) bodova, tako je Milanovićeva Vlada u šest mjeseci u Ligi europske dvadesetosmorice osvojila nula (hrvatski: ništa) bodova. Dinamo je nesporni vladar hrvatskoga nogometa, a Milanović i njegov kabinet su nesporni vladari hrvatske ekonomije, kulture i tako dalje. Ne zna se što je gore. Izvjesno je ipak da Mamić ne vodi samo Dinamo nego da su se mamići i tatići ugnijezdili i u kabinetima aktualne Vlade.
U krajnjoj liniji, to znači da se u Hrvatskoj ne bi trebalo boriti protiv onih koji su korumpirani, nego protiv onih koji nisu korumpirani. Izgleda da je ovih potonjih mnogo manje, remetinečki kapaciteti su popunjeni, a kako nema para za nove investicije, možda je najbolje da okrenemo ploču. Ali došla je nova godina i, moj rijetki štioče, važno je da ste zdravi. A mi smo dovoljno blesavi da nađemo isto tako blesavu utjehu. I vrapci na krovu znaju da Srbija još nije ni započela pregovore s Unijom. Što je još bitnije, njihovi fudbaleri brazilski mundijal mogu gledati samo na televiziji. I tko nam je onda ravan?
