Predsjednik Socijaldemokrata, Davorko Vidović, komentirajući predizborni savez sa HSS-om na HTV-u je rekao da misli da bi ta opcija, pojačana s drugima s centra prema lijevo (kazao je to špotajući SDP i Možemo!) mogla pobijediti na nadolazećim parlamentarnim izborima. [Read more…]
Cenzura u Hrvatskoj i borba neovisnih i slobodnih
Upozorenja ”da borbu Hrvatskog novinarskog društva za slobodu javnog izražavanja i protiv pritisaka na novinare i medije podržava i Međunarodna federacija novinara u ime 600 tisuća novinara iz cijeloga svijeta” vlasti u Hrvatskoj ignoriraju. [Read more…]
Dnevnik jednog skribomana
Zdravko Zima je književni kritičar, feljtonist i esejist, a poslije nebrojenih tekstova i petnaest samostalnih knjiga legitimira se dnevnikom, svjesno i autoironično nazvanim skribomanskim. Posljednjih godina dnevnički žanr dočekao je svojevrsnu renesansu (i njegovi počeci vezuju se za renesansu), iako je Zima pisac kojem je pozivanje na trendove najmanje blisko. [Read more…]
Rat kao autoimuna bolest
(Opaska uredništva: iako ne donosimo recenzije ”starih” knjiga, osim ako to nije jako opravdano, dogodilo se da nam je ova knjiga uletjela i da nam se jako dopala, pa zahvaljujemo Zdravku Zimi što je svojedobno primijetio ovoga talentiranog autora, a gosp. Roberta hrabrimo da nastavi pisati).
Robert Međurečan, ”Prodajem odličja, prvi vlasnik”, Konzor, Zagreb, 2008.
Potkraj 2008. godine Zagrepčani su bili svjedoci svojevrsnog performansa što ga je izveo Marko Marković. S crnim grbom na golim prsima, stojeći ispred hrvatske trobojnice, taj konceptualni umjetnik trpio je ubode iglama kojima ga je gađala publika. Crnim naočalama zaštito je oči, a ubodi kojima se izložio s gotovo mazohističkom sviješću trebali su materijalizirati bol koji na svojoj koži osjećaju građani Hrvatske i drugih zemalja iz balkanskog areala. [Read more…]
Kad Faggian duguje Faggianu
Kada je u studenome 2011. Albert Faggian preuzimao najstarije dnevne novine u Hrvatskoj, danas 114 godina star Novi list, u jednome od intervjua kazao da je 1969. označila “početak divnog prijateljstva” s Glasom Istre koji se tada odlučio na dnevno izlaženje u suradnji s riječkim kolegama. Najavio je tom prilikom i skori brak tih dvaju novina – ili, kako je to on pravnički sročio, spajanje u pravni subjekt pod kapom jednoga nakladnika – njega, naravno. Redakcije bi, kazao je tada, ostale iste, na istim lokacijama , ali bi sjedište tog novog pravnog subjekta bio grad na Rječini u kojemu je proveo studentske dane i igrao košarku.
Dok je dogovarao ovaj brak iz interesa između riječkog starca i jogunaste pulske dame u ranim četrdesetima, koja mu je već tada svojim kapricima radila probleme, sumnju i skepticizam tradicionalno nepovjerljivih Riječana umirivao je olakim davanjem obećanja. Tvrdio je da će sačuvati svako radno mjesto, jer su mu, eto, “ljudi uvijek bitniji od businessa“. Čuvat će i od svakojakih pritisaka Novi list, jer su po njemu novine uvijek važnije od svojih vlasnika.
Bio je to melem za uši novolistovaca napaćenih Ježićevim kadrovskim eksperimentiranjima na čelu redakcije koji su rezultirali neuspjelim, skupim sportskim dnevnikom. Sport plus je značajno osiromašio kasu novina čija je naklada već tada krenula padati.
Tko je mogao i pomisliti da će ovaj dvometraš infišan sakupljanjem umjetnina u tako kratkome roku načiniti tako impresivnu kolekciju dugova. Samo Faggianove tvrtke Faggianovom Novom listu u ovome trenutku duguju 10,800.000 kuna
Umjesto političkoga tjednika za koji je ta redakcija 2009. bila potpuno spremna, ekipirana ponajboljim hrvatskim perima, krenulo se sa skupim dnevnikom u gradu bez velike sportske tradicije i navike čitanja takvih tiskovina – i naravno doživjelo težak poraz i gubitke. U kući je to izazvalo međusobna optuživanja, svađe, a u redakciji malodušnost i nepovjerenje u svaki novi projekt. Ubrzo nakon toga uslijedila je prodaja Novog lista. Faustovski pakt Zagrebačke banke s istarskim poduzetnikom. Protuprirodni spoj trgovine i novinarstva.
Ljudima obeshrabrenim neuspjehom ta veličanstvena Faggianova otrcanost o divnom prijateljstvu, ta bogartovska melodramatičnost učinila se uvjerljivijom od ponude dijela riječkih poduzetnika da dokapitaliziraju Novi list i ožive radničko dioničarstvo umrlo ulaskom DIOKI-ja… I bi Faggian!
Pomislili su, usprkos upozorenjima kolega iz Glasa Istre: evo napokon vlasnika kojemu novinarstvo nije “business as usual“! Još kad im je posvetio izložbu u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, na kojoj je izložio 130 radova hrvatskih umjetnika iz svoje bogate zbirke umjetnina, riječima da je u Novom listu izuzetno susretljivo i srdačno dočekan, pa stoga ovo zbivanje posvećuje svim njegovim radnicima, sav je oprez raspršen. Redakcija se rasprostrla pulskome poduzetniku k’o točkasti tepih ispred kamina.
Tko je tada mogao i pomisliti da će ovaj dvometraš infišan sakupljanjem umjetnina u tako kratkome roku načiniti tako impresivnu kolekciju dugova. Samo Faggianove tvrtke Faggianovom Novom listu u ovome trenutku duguju 10,800.000 kuna.
U Veljkovom Novom listu ne bi djeca umrlih radnika, pa i njegova Tena, godinama čekali na isplatu stipendija koje im po kolektivnom ugovoru pripadaju, ne bi umirovljenici strepili nad zasluženim otpremninama, ne bi Zdravko Zima ovrhom morao naplaćivati zarađeno…
Brak, kojemu je kratkim rokovima prodaje itekako kumovala Zagrebačka banka, bit će vjerojatno okončan međusobnim optužbama i traženjem krivca u onome drugome, a stvar je, rekli bi naši susjedi, “prosta k’o pasulj”. I najljepša prijateljstva pucaju zbog nevraćenih dugova, a najčvršći brakovi raspadaju se zbog nedostatka novca, a gdje neće ovi sklopljeni na brzaka, iz čistog interesa…
Elem, znatno mlađa pulska nevjesta iscijedila je riječkog stogodišnjaka do posljednje kune i sad ga ostavila da se batrga s vjerovnicima i hipotekama na kredite koje je za sve i svašta podizao ovaj ljubitelj ”Casablance“ i slikarstva.
Više, međutim, ne daje intervjue, ne hvali se kako je kreditom Zagrebačke banke od Zagrebačke banke kupio najbolje dnevne novine u Hrvatskoj. Ne hvali kolumniste. Radna mjesta više nisu važna. Vlasnik se nekako ipak sebi pokazao važnijim od svih triju novina zajedno.(Glasa Istre, Zadarskog lista i Novog lista). Ups! Kriva procjena. Preračunao se. Nije lako bit Bogart.
Zalud sad otvorena pisma. Prekasno! Jedanaest milijuna kuna duga treba natući. Zašto se o drugima pisalo, a o sebi šutjelo?
Uzalud pozivanje na slavnu prošlost i Veljka Vičevića koji, uzgred budi rečeno, ne bi čekao nemogućnost isplate plaća da se obrati javnosti. Pismo bi u njegovo vrijeme osvanulo na naslovnici već s prvim zborovima radnika i nepravilnostima vlasnika i ne bi bilo kalkulacije s funkcijama i pozicijama urednika, direktora, voditelja… Sigurna sam!
A što se prijateljstva tiče, možda će ova kriza u kojoj se Novi list našao biti obnova jednog divnog prijateljstva – onoga sa svojim čitateljima… Vlasnici dođu i prođu – čitatelji traju
U Veljkovom Novom listu ne bi djeca umrlih radnika, pa i njegova Tena, godinama čekali na isplatu stipendija koje im po Kolektivnom ugovoru pripadaju, ne bi umirovljenici strepili nad zasluženim otpremninama niti bi, primjerice, Zdravko Zima ovrhom morao naplaćivati zarađeno…
Njegov Novi list pisao je, ratu usprkos, o zločinima, o deložacijama i o privatizacijskoj pljački, suosjećao je sa svojim čitateljima. Kad bi od njih i zatražio podršku i zaštitu, dobivao ju je nevjerojatnom brzinom i u ogromnim količinama upravo zato što nije kalkulirao, što se davao čitateljima, poslu i nama – ekipi. Ne, neka se ne uvrijedi nitko, ali već dugo Novi list nije ni nalik Veljkovom. Izgubio je refleks. Spontanost i suosjećajnost koje su se u njegovo vrijeme njegovale.
I kako god ova priča s najavljenim štrajkom završila, ja od srca bivšim kolegama želim da uspiju, da štrajkom ili bez njega vrate mir i složnost u redakciju, jer će samo na taj način njihova profesionalnost doći do izražaja, samo tako mogu pronaći svog novog Bogarta spremnog na žrtvu za spas novina koje su institucija i o čijem izlaženju ovisi egzistencija gotovo tristo obitelji…
A što se prijateljstva tiče, možda će ova kriza u kojoj se Novi list našao biti obnova jednog divnog prijateljstva – onoga sa svojim čitateljima… Vlasnici dođu i prođu – čitatelji traju.
Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 28. ožujka 2014.
Adio, druže Zima!
Prije tjedan dana pogodio me grom. Znam da je moj drug Zdravo Zima cijelu 2013. bio pod silnim pritiskom i stresom jer su ga vrlo ružno ”škartirali iz Novoga lista”, kojem je davao važan ton i kojem je svojim istančanim stilom superiornio dizao kvalitetu, ali sam živio u nadi da će se Zdravko znaći nositi sa izaziovima. Iz podužega pisma koje sam od Zdravka dobio na Badnjak (ja slavim Božić dva puta) izdvajam tu jednu jedinu rečenicu za koju sam bio siguran da ću je možda čuti, ali ne u budnom stanju, ne u javi već u snu, onda kada me tjeraju i proganjaju duhovi onih koji su devedesetih Srbe rešetali iz kalašnjikova ili ih nabijali na kolac: ”Nakon svega, ne preostaje mi drugo nego da svoje aktivnosti na portalu Autograf.hr smatram završenim.”
Kako je bilo pročitati tu rečenicu? Tjeskobno. Pluća su mi se stisla, mozak je počeo pulsirati, svladao me nemir, izišao sam na terasu udahnuti svježi zrak, ali nije pomoglo: cijelo to popodne i cijelu tu večer sam se osjećao kao da me vezanog i golog vuku po Trgu bana Jelačića. Znam, Zdravko je bio, kako mi je rekao, u predinfarktnom stanju (taj stres je jebeno opasna stvar), ali meni je moj drug Zima uvijek bio moralna vertikala i kao takav ”neuništiv” i važan oslon.
Spavao, naravno, nisam. Ni sutradan. Opustio sam se tek kada su počeli stizati odgovori suradnika kojima sam javio da Zime više nema i da je zamolio da se kaže kako se povlači ”iz osobnih razloga”.
Pluća su mi se stisla, mozak je počeo pulsirati, svladao me nemir, izišao sam na terasu udahnuti svjež zrak, ali nije pomoglo: cijelo to popodne i cijelu tu večer osjećao sam se kao da me vezanog i golog vuku po Trgu bana Jelačića
Izdvajam jedno od serijskih odgovora koji su me opustili: ”Drago, što se mene tiče, prvo ću Vam reći da mi je žao što ste na neki način ostali sami u daljnjem razvijanju našega Autografa koji je zbilja, barem za balkanske uvjete, koji su naša realnost, izuzetan poduhvat. S druge strane, odmah ću negirati sama sebe i reći Vam da niste ostali sami. Naime, imate suradnike koji će, vjerujem, cijelim srcem ostati uz Autograf. Evo, ja hoću. Na mene zbilja možete računati jer me tekstovi na portalu zbilja oduševljavaju, a najveća je stvar što naš Autograf ima pluralnost koju nema niti jedan drugi medij na Balkanu. U tome je Autograf zaista revolucionaran…”.
Pokušavajući spasiti što se spasiti može, zajedno s onima kojima ne nedostaje smisao za žrtvu i za solidarno življenje, nastaviti ću biti glupim i naivnim jer vjerujem u dobrotu, a razumijem i ljudsku slabost jer razumijem sebe.
Ja ću danas, umjesto da trgam halje i umjesto da, još jednom, odgovorim na pitanje koje mi je Zdravko Zima postavio kada sam 27. studenog gostovao na tribini Branimira Pofuka: ”Jesi li ikad požalio što si došao iz Argentine?” (da, požalio sam više puta, odgovorio sam Zimi i ostaloj publici), kazati zašto sam nagovorio Zdravka Zimu da mi se pridruži u osnivanju ovoga portala. Naime, ponovit ću ono što sam napisao (4. ožujka 2013.) kada mu je predstavljena najbolja knjiga koju je do sada objavio, ”Ekstraeseji” (tiskana koncem 2012.), za koju sam se založio i navijao da dobije Kiklop, a što se nije dogodilo i što mi je žao.
Ovo što slijedi je, dakle, dokaz da sam o mom dosadašnjem partneru imao najbolje mišljenje ali i moj je memento mori drugu Zdravku Zimi.
…U petak je u atriju Muzeja za umjetnost i obrt predstavljena nova knjiga Zdravka Zime ”Ekstraeseji”, objavljena u nakladi Meandarmedije. To mi je povod da ovu kolumnu posvetim kolegi i prijatelju s kojima sam dijelio status kolumnista i komentatora riječkog Novog lista (ja sam to bio do kolovoza 2009., a Zdravko, uz velike muke i ponižavanja koje trpi, to i sada jest (počeo je pisati za taj list, čini mi se 1996., godinu i pol dana nakon mene).
Zima je cool lik. Mi se, ono, kužimo, dijelimo muku spoznaje da smo nadareni, a radimo za kikiriki, ali meni je Zima uzor, nešto kao i Inoslav Bešker, jer svojim pisanjem pokazuje visoku razinu razumijevanja književnosti i kulture uopće, širinu i erudiciju. I to su Zimini protuotrovi za bolest našega vremena: kraljevanje mediokriteta i za našu duboko kompromitiranu profesiju.
Zima je ponudio svoju definiciju te knjige: ona je njegova autobiografija, u kojoj piše o svome odnosu s književnim intimusima, a preko njih o samome sebi, svome ukusu, senzibilitetu, strastima… Rekao je da se u Joyceu prepoznaje, a da Bernhardta doživljava kao brata blizanca. Njegovi tekstovi ne mogu se nazvati ni komentari ni kolumne, ne bi se mogli nazvati ni studijama, usprkos tome što je u njima puno impozantne erudicije. Oni su nešto doista ekstra.
”…odmah ću negirati sama sebe i reći Vam da niste ostali sami. Naime, imate suradnike koji će, vjerujem, cijelim srcem ostati uz Autograf. Evo, ja hoću. Na mene zbilja možete računati jer me tekstovi na portalu zbilja oduševljavaju, a najveća je stvar što naš Autograf ima pluralnost koju nema niti jedan drugi medij na Balkanu. U tome je Autograf zaista revolucionaran…”
Kada se predstavljaju Zimine knjige, često čitamo da je Zdravko Zima legitimni nasljednik Matoša i Tenžere. Zdravko Zima rođen je 1948. u Malinskoj na otoku Krku. Književne kritike, feljtone, eseje i druge radove objavljivao je u svim važnijim hrvatskim listovima i časopisima (”Vjesnik”, ”Start”, ”15 dana”, ”Vijenac”, ”Feral tribune”, ”Republika”, ”Kolo”, ”Forum”, ”Quorum”, ”Mogućnosti”, ”Novi list” itd). Uređivao je u tjedniku „Danas”, časopisu za promociju hrvatske književnosti u inozemstvu ”Bridge”, ”Lettre Internationale” i ”Cicero”.
Kritičkim i esejističkim tekstovima predstavljen je u više antologija na hrvatskom i stranim jezicima. Dosad je objavio knjige ”Noćna strana uma” (1990), ”Zvjezdana prašina” (1992), ”Zagreb je kriv za sve” (1993), ”Purgeri u purgatoriju” (1995), ”Porok pisanja” (2000), ”Zimsko ljetovanje” (2001), ”Močvara” (2002), ”Prikazi, prikaze” (2003), ”Gondolijer na Vltavi” (2004) koja mu je donijela nagradgu Kiklop za najbolju knjigu eseja godine, ”Metak u petak” (2005), ”Lovac u labirintu” (2006), ”Život je tabloid” (2007), ”Bordel u plamenu” (2009), ”Adam i Eva u raju” (2012) i ”Ekstraeseji” (2012).
Zima je sudjelovao na brojnim književnim skupovima u zemlji i inozemstvu (Zagreb, Varaždin, Pula, Dubrovnik, München, New Delhi i drugdje). Za svoj rad dobio je više priznanja (nagrada časopisa Gratis, Julije Benešić, Kiklop, M. J. Zagorka, Goranova nagrada). Časopis Relations, koji se bavi promocijom hrvatske književnosti u inozemstvu, objavio je izbor iz Zimina opusa na njemačkom jeziku (dvoboj 1-2/2011.).
“Ekstraeseji” objedinjuju pisce kojima je Zima u godinama vlastita stasanja na ovaj ili onaj način plaćao ceh, pisce koji su ga formirali ili deformirali te, napokon, pisce koji su bili i ostali njegova trajna fascinacija.
Ako je posrijedi hrvatska književnost, onda se ta konstatacija ponajprije odnosi na Krležu i neka druga imena, iako je Zimin intimni favorit Matoš. Posebnost rukopisa prepoznaje se u paralelnim portretima (Krleža i Freud, Matoš i Tenžera, Krleža i Petrak), kojima su mogući model Plutarhovi “Usporedni životopisi” (Vitae parallelae), što ih je u recentnoj publicističkoj praksi do majstorstva doveo pokojni Zvonimir Berković.
Na ljestvici autorovih preferencija povlašteno mjesto pripada također Edvardu Kocbeku (čije djelo Zima najbolje od nas poznaje u Hrvatskoj) i Danilu Kišu. Na kraju, umjesto epiloga, nude se tekstovi o Thomasu Bernhardu i Jamesu Joyceu, piscima kojima se Zima uvijek vraća, podjednako zbog njihova artizma, duboko ucijepljenog osjećaja azilantstva i radikalne pobune protiv svih autoriteta.
Od prve do posljednje točke, od Krleže do Joycea, istodobno bliskih i dalekih kao što su bliske i daleke Hrvatska i Irska, Zimini tekstovi osebujan su apel za takvu vrstu razumijevanja koja, zagovarajući nezamjenjivost književnosti, zagovara nezamjenjivost ljudske sudbine. Zato su “Ekstraeseji” uistinu ekstraeseji. Takvi su zbog izabranih imena, načina elaboracije i mozaikalne strukture. Pojedinosti vode prema cjelini, a cjelina prema pojedinostima, zrcaljenim u onome u čemu vrijedi samo jedan, ali presudan kriterij: vrhunsko umijeće pisanja.
Izuzetno sam ponosan i počašćen što mogu prijateljevati sa Zdravkom Zimom (nažalost, ne i dijeliti njegov interes za hrvatski nogomet, a posebno njegovu ljubav prema Hajduku), i to zato jer smo se složili da pred sobom imamo šansu da preuzmemo tešku, ali dragocjenu ulogu kojom ćemo pomoći u rekonstruiranju sveukupne javne i intelektualne klime, tog preduvjeta nekog idealnijeg svijeta, u kojem bismo se, kao pojedinci i kao društvo, željeli naći
A kada je 2004. dobio Kiklopa za ”Gondolijer na Vltavi”, u obrazloženju smo čitali i ovo:
Nova knjiga feljtona Zdravka Zime ”Gondolijer na Vltavi” već svojim naslovom određuje i teme i dileme kojima se autor bavi. Zdravko Zima u svojim feljtonima iznimnom erudicijom i lakim perom spaja naizgled nemoguće – književnost i nogomet, politiku i glazbu, televiziju i povijest. Zbirka feljtona ”Gondolijer na Vltavi” štivo je koje, bez sumnje, pokazuje kako je i danas moguće pisati ozbiljno, bez senzacionalizma o svim temama, a Zdravko Zima se i ovom svojom knjigom pokazuje kao gotovo jedini autor koji u novinskom feljtonu, tom najživljem žanru, uspijeva produbiti i proširiti najbolje stranice hrvatskog feljtonizma od Antuna Gustava Matoša do Veselka Tenžere.
Zdravko Zima istovremeno je i pronicljiv analitičar naše svakidašnjice i kozer koji u svojim feljtonima ostvaruje i probuđuje izgubljeni duh Srednje Europe i Mediterana, koji tako volimo prizivati.
Bilo bi indiskretno kazati što sve pronalazim zajedničkoga sa Zimom, ali, eto, par sitnica, njegov stric, Ivan (Juan) Žic, živio je i umro u mom rodnom gradu Buenos Airesu, a Zima i ja imamo i zajedničko, češko porijeklo.
Elem, osim što vam preporučujem knjigu eseja ”Ekstraeseji” kao nešto možda ponajbolje što je Zima napisao uz, možda neke druge njemu drage knjige kao što je ”Porok pisanja”, želim kazati da se Zdravko Zima ravna prema srcu osluškujući pulsacije unutarnjeg univerzuma. On je to zapravo napisao za Kocbeka kojeg, nažalost, ne poznajemo ni u Hrvatskoj ni u njegovoj Sloveniji, a trebali bismo, jer je to autor, kršćanski humanist i antifašist, koji je ”pokazao inteligenciju i invenciju koje su svojstvene samo najvećima.”
Izuzetno sam ponosan i počašćen što mogu prijateljevati sa Zdravkom Zimom (nažalost, ne i dijeliti njegov interes za hrvatski nogomet, a posebno njegovu ljubav prema Hajduku), i to zato jer smo se složili da pred sobom imamo šansu da preuzmemo tešku, ali dragocjenu ulogu kojom ćemo pomoći u rekonstruiranju sveukupne javne i intelektualne klime, tog preduvjeta nekog idealnijeg svijeta, u kojem bismo se, kao pojedinci i kao društvo, željeli naći.
Uvijek bih se želio boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj novinarski angažman izvan svakog stranačkog ili partikularnog interesa. Zdravko Zima meni i svima drugima pomaže da shvatimo kako zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno deprivirane, pogotovo stoga što su takve i slične vrijednosti posljednjih godina prilično zanemarene.
Svi se mi (ako to smijem reći kolegicama i kolegama) moramo svakim danom okrenuti nad vlastitim koracima i zapitati se: jesmo li zavrijedili povjerenje publike? Obavljamo li savjesno naš posao? Zdravko Zima uopće ne treba dvojiti da na takva pitanja dobiva itekako pozitivan odgovor…
I, što reći na kraju?
Ad multos annos, poštovani kolega i dragi prijatelju! Adio, druže Zima. Ali ne zadugo, ti i ja smo partneri. Čekam tvoj povratak.
Važno je da ste zdravi
Da živimo u vremenima koja nisu sretna, nego stresna, pokazuje i način na koji se u protokolarnim i privatnim prilikama čestitao dolazak nove godine. Kao pretpostavka dolazeće sreće najčešće se apostrofiralo zdravlje. Nema sumnje da je ukupnost psihičkih i fizičkih činilaca koji tvore zdravlje jedan od najvažnijih faktora ljudskog zadovoljstva i osjećaja sreće, iako zdravlje isto tako ovisi o izvanjskim elementima koji ga u većoj ili manjoj mjeri mogu ugroziti.
Kad se za nekog želi reći da je u odličnoj formi, najčešće se rabi fraza da ”puca od zdravlja”. Ali individualno zdravlje i zdravlje nacije (po)stoje u izravnoj korelaciji, u međusobnoj uvjetovanosti koja je mnogo veća nego što se naizgled čini. Da bi čovjek funkcionirao kao zoon politikon i da bi u krajnjoj liniji bio zdrav, nužno je da zadovoljava skalu svih mogućih prava i obaveza koje život u civiliziranom društvu pretpostavlja. Kako to izgleda danas, kad Europu, a s njom i Hrvatsku, tresu svi mogući prosvjedi, izlišno je objašnjavati.
Nikada Zagreb nije djelovao tako dekorirano i soanjirano, nikada nije bilo toliko lampica, božićnih jelki i raskošnih girlandi, nikada se nije pojelo toliko kobasica i ispilo toliko hektolitara kuhanog vina, kao na Silvestrovo 2013. godine, valjda kao antipod sveopćem strmoglavljenju
Je li rastuća armija nezaposlenih posljedica korporativnog kapitalizma koji ozakonjuje grabež ili tehnološkog napretka (koji smanjuje važnost fizičkog rada), delikatno je pitanje. Kako god bilo, u Hrvatskoj se za blagdanskih dana najviše inzistiralo na zdravlju. Zaboravljalo se pritom da je broj nezaposlenih davno premašio kritičnu točku te da raste iz dana u dan bez znakova da će se uskoro smanjiti. I koliko god to simplificirano zvučalo, zdravlje i nezaposlenost su pojmovi koji se međusobno isključuju.
Ignorirala se isto tako činjenica da se smanjuje broj bolnica, da zdravstvene službe muku muče s nabavkom elementarne opreme, da su obični aspirini pretvoreni u luksuz i da mladi liječnici, koji su netom završili studij, bježe iz zemlje glavom bez obzira. Važno je da ste zdravi, moj rijetki štioče, a što je život kao Max Marin mondeni fetiš, kao poziv za filharmonijski bal ili reklama za dalekoistočno putovanje ostao u izlogu, kao bajka, pitanje je percepcije ili stvarnosti koja je sve više virtualna nego rukom dohvatljiva.
Nikada Zagreb nije djelovao tako dekorirano i soanjirano, nikada nije bilo toliko lampica, Božićnih jelki i raskošnih girlandi, nikada se nije pojelo toliko kobasica i ispilo toliko hektolitara kuhanog vina, kao u finalu godine u kojoj je svjetska bonitetna agencija Moody’s naš kreditni rejting svela na smeće. Nikada Silvestrovo nije izgledalo tako sjajno kao koncem 2013. godine, valjda kao antipod sveopćem strmoglavljenju. Ne samo materijalnom nego i moralnom, ne samo političkom nego i duhovnom. Ako smo u ičem jedinstveni, onda nema sumnje da svi žele čim prije zaboraviti 2013.
Nakon mamurluka izazvanog prekomjernim alkoholiziranjem, prvi dan nove godine građani su, umjesto čestitke, dobili ekskluzivnu vijest o hapšenju Josipa Perkovića. Ali, moj rijetki štioče, nema potrebe za pretjeranim nerviranjem: važno je da ste zdravi
Doduše, političari umiru od samozadovoljstva, pogotovo ako su na vlasti, a slično raspoloženje dominira i među kaptolskim prelatima, koji su uvijek na vlasti. Poslije svih profanih i sakralnih spasitelja, poslije svih lidera i proroka, možda se treba utjecati brojkama. Pitagorejci su vjerovali da su brojevi aksiomatski, a još u antici broj 13 nije slutio na dobro. Na posljednjoj večeri okupila su se trinaestorica, trinaesto poglavlje Apokalipse posvećeno je Antikristu i Zvijeri, a Filip Makedonski umro je nasilnom smrću nakon što je kipovima dvanaestorice bogova dodao i vlastiti.
Iako smo te godine ušli u Uniju, u Hrvatskoj je 2013. bila takva da je čim prije treba zaboraviti. Nijedna od 28 aktualnih članica nije polagala tako duge i mučne ispite prije ulasku u Uniju kao što je to slučaj s Hrvatskom. Ali nijedna zemlja nije ih u tako kratkom roku uspjela obezvrijediti kao što je to (opet) slučaj s Hrvatskom. Nevjerojatne makinacije u tumačenju Zakona o europskom uhidbenom nalogu, pri čemu je Milanović demonstrirao zamjetan talent da sam sebi skače u usta, rezultirale su brzopoteznom izmjenom zakona dan prije ulaska u ligu europskih naroda.
Nakon toga uslijedila su prepucavanja s Bruxellesom, dokazivanje da je bijelo ono što je crno, da bi se na koncu odustalo od svega na čemu se jučer tvrdoglavo inzistiralo. Što se onda moglo očekivati; nakon mamurluka izazvanog prekomjernim alkoholiziranjem, prvi dan nove godine građani su, umjesto čestitke, dobili ekskluzivnu vijest o hapšenju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Ali, moj rijetki štioče, nema potrebe za pretjeranim nerviranjem: važno je da ste zdravi.
Kao što je Dinamo u šest utakmica u Ligi prvaka osvojio nula (hrvatski: ništa) bodova, tako je Milanovićeva Vlada u šest mjeseci u Ligi europske dvadesetosmorice osvojila nula (hrvatski: ništa) bodova
Napokon, hapšenje je jedan od naših davno ukorijenjenih folklornih specifičnosti. Razlika je samo u vokabularu; jedan dan se hapsi ideološke neprijatelje, dok se drugi dan uhićuje, uzapćuje ili lišava slobode notorne kriminalce. Istini za volju, dogodi se da se ideološki neprijatelji preko noći pretvore u svece, dok se sveci katkad pokažu kao talentirani kriminalci, ali sve su to dječje bolesti tranzicije koje ćemo pobijediti. Ako ne prije, onda svakako prije novog rata ili kvalifikacija za neku novu euroazijsku ili transatlantsku uniju.
Nakon svih referendumskih zavrzlama, dobrostojeći hrvatski građanin s mjesečnom plaćom od 300 ili 400 eura može napokon odahnuti, svjestan da heteroseksualci i bračni partneri koriste latinicu, a homoseksualci i samci isključivo ćirilicu (štoviše, ovi potonji govore ekavicom). Tako se to radi u civiliziranim sredinama. Najprije se rješavaju pitanja seksualnosti i braka, abecede i azbuke, a na kraju će se objašnjavati tko je bogat, tko siromašan i tko je zbog čega završio u reštu. Ovo posljednje, vezano za tajne račune i za remetinečke klijente, već se ionako zna.
Samo treba zadržati dimnu zavjesu da ne bi izgledalo da nismo udovoljili zahtjevima Bruxellesa i da netko zloban ne pomisli da nismo bolji od istočnih susjeda. Fujtajful! Kao što je Dinamo u šest utakmica u Ligi prvaka osvojio nula (hrvatski: ništa) bodova, tako je Milanovićeva Vlada u šest mjeseci u Ligi europske dvadesetosmorice osvojila nula (hrvatski: ništa) bodova. Dinamo je nesporni vladar hrvatskoga nogometa, a Milanović i njegov kabinet su nesporni vladari hrvatske ekonomije, kulture i tako dalje. Ne zna se što je gore. Izvjesno je ipak da Mamić ne vodi samo Dinamo nego da su se mamići i tatići ugnijezdili i u kabinetima aktualne Vlade.
U krajnjoj liniji, to znači da se u Hrvatskoj ne bi trebalo boriti protiv onih koji su korumpirani, nego protiv onih koji nisu korumpirani. Izgleda da je ovih potonjih mnogo manje, remetinečki kapaciteti su popunjeni, a kako nema para za nove investicije, možda je najbolje da okrenemo ploču. Ali došla je nova godina i, moj rijetki štioče, važno je da ste zdravi. A mi smo dovoljno blesavi da nađemo isto tako blesavu utjehu. I vrapci na krovu znaju da Srbija još nije ni započela pregovore s Unijom. Što je još bitnije, njihovi fudbaleri brazilski mundijal mogu gledati samo na televiziji. I tko nam je onda ravan?
Vonj korupcije
Birati potkraj godine najvažniji kulturni događaj, ili najvažnije knjige, možda (više) nema nikakva smisla. Ne zato što se za božićne dane neočekivana južina spojila s očekivanim fijaskom Vladine više kukurikave, a mnogo manje učinkovite politike. Tko je uspješan i do čega se u ovoj zemlji jedino drži, zorno pokazuje blagdanski broj Novog lista. S naslovne stranice riječkog, a nekad Supilova dnevnika smješkaju se friško dizajnirani Zoran Milanović, nadbiskup Ivan Devčić i Damir Mišković. Prvi je aktualni premijer, drugi riječki metropolit, treći predsjednik Nogometnog kluba Rijeka. [Read more…]
Blagdan à la Kuzmič
Kraj godine koincidira s Božićem, razdobljem u kojem nas radost Isusova rođenja navodi da se pitamo o grešnosti, ne samo tuđoj nego i o vlastitoj. Temelj katoličkog nauka je istočni grijeh, a analiza toga pojma sugerira da iz njega ISTJEČU svi drugi grijesi. Po kršćanskom tumačenju, ljudski stvor postaje grešnim u času dolaska na svijet jer nasljeduje Adamov prijestup, unatoč tomu što za njega nije odgovoran.
Osim istočnog grijeha, koji je u temelju katoličkog nauka, sedam glavnih grijeha su oholost, škrtost, zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću i lijenost. Učenjem o grijehu svećenstvo je steklo efikasnu mogućnost da utječe na svoju pastvu, ali i da tom pastvom isto tako manipulira. Skala grešnosti varirala je od prilike do prilike, pa danas prevladava vjerovanje da korporativni kapitalizam sa svim svojim izazovima pogoduje, katkad čak i podržava (po)grešnu praksu.
U 11. stoljeću, mogućnost pokajanja ozakonjena je u formi indulgencija, a u kasnijim razdobljima trgovanje oprostom postalo je jednim od glavnih izvora sve većeg i izvornom kršćanstvu neprimjerenoga bogaćenja Crkve. Štoviše, godine 1478. objavljen je cjenik Praxis et Taxae Officinae Poenitentiariae Papalis (Poslovanje i pristojbe papinskog ureda za pokoru), u kojem su potanko navedeni grijesi, ali i iznos koji valja podmiriti da se dobije oprost.
U uglednog protestantskog pastora Petera Kuzmiča sve se čini blisko i poznato, iako je drukčije od onog na što su navikli vjerski konzervativci. Kršćanin je, ali ne i katolik, ne potpada pod jurisdikciju vatikanskog primasa, ali se pohvalno izjašnjava o papi Frani, pledira za Crkvu koja je odvojena od države, ali nije odvojena od društva i, last but not least, tvrdi da je iskreni ateist mnogo bliže Bogu nego licemjerni vjernik
Slaveći dan Isusova rođenja, mnogi vjernici – i ne samo oni – demonstrirali su opet jednom lepezu svih mogućih grijeha, od neumjerenosti do lijenosti, bludnosti i tako dalje. Suvremena Hrvatska drastično je podijeljena, ne samo zbog svjetonazorskih nego isto tako i zbog materijalnih razlika. Uzmemo li novac kao spasonosnu formulu, danas bi jako malo građana uspjelo otkupiti svoje grijehe. Većina bi završila u paklu, u ”ognjenom jezeru”, kako su ga zamislili tvorci Apokalipse, ili u njegovih devet krugova koje je najuvjerljivije prikazao Dante.
Kako god bilo, trgovina oprostima bila je jedan od glavnih razloga za rađanje protestantizma u različitim oblicima (luteranizam, kalvinizam, anglikanizam, anabaptizam i tako dalje). Dva dana prije Badnjaka, u nedjelju, 22. prosinca, gost emisije ”Nedjeljom u 2” bio je pastor, gostujući profesor postdiplomskih studija Gordon-Conwell u Bostonu u Sjedinjenim Državama i utemeljitelj Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku Peter Kuzmič.
Nije slučajno da se voditelj emisije Aleksandar Stanković odlučio upravo za takva gosta. U uglednoga protestantskog pastora sve se čini bliskim i poznatim, iako je drukčije od onoga na što su navikli vjerski konzervativci. Prezime mu ne završava sufiksom -ić nego –ič, kao u Slovenaca i Rusa, kršćanin je, ali ne i katolik, ne potpada pod jurisdikciju vatikanskog primasa, ali se pohvalno izjašnjava o papi Frani, ne brani komunizam, ali tvrdi da je Tito velik državnik, godinama je predavao na američkim sveučilištima, ali radije živi u Osijeku, ukupnošću svoga djelovanja pledira za evanđeosko, a ne za institucionalno kršćanstvo, za kler koji ne djeluje institucionalno, nego transformativno, za Crkvu koja je odvojena od države, ali nije odvojena od društva i, last but not least, tvrdi da je iskreni ateist mnogo bliže Bogu nego licemjerni vjernik.
Iako bi bio korisniji od većine drugih službenika, pastor Kuzmič odbio je Tuđmanovu ponudu da se uključi u diplomaciju, bez kompleksa objašnjava da se ljubav prema domovini i kritika vlasti uzajamno podrazumijevaju, buni se protiv političke zloupotrebe religije, grozi se nad ustaškim revivalom, sugerirajući da su tradicionalistički narodi skloni ideološkom monizmu i diktaturi te zaključujući da smo kao pojedinci i kao cjelina tolerantni manje nego prije deset godina.
Zašto se u Hrvatskoj nije dogodila duhovna obnova? Zato što Crkva nije izvršila svoju misiju, zato što je komunizam po nekoj mehaničkoj špranci zamijenjen katolicizmom i zato što imamo previše religioznosti, a malo ili nimalo duhovnosti
Zašto se u Hrvatskoj nije dogodila duhovna obnova? Kuzmičev odgovor je nedvosmislen: zato što Crkva nije izvršila svoju misiju, zato što je komunizam po nekoj mehaničkoj špranci zamijenjen katolicizmom i zato što imamo previše religioznosti, a malo ili nimalo duhovnosti.
Protestantski pastor koji se rodio 1946. u mjestu Nuskova u susjednom Prekmurju (u blizini, u Sv. Jurju, rodio se veliki slovenski pjesnik i kršćanski socijalist Edvard Kocbek), ali se legitimira kao politički Hrvat, koji je obitavao u Los Angelesu, Chicagu i Bostonu, ali se smatra istinskim Essekerom, artikulirao je to dovoljno jasno da nikoga ne ostavi u sumnji i dovoljno taktično da nikoga ne uvrijedi.
Osim onih koji misle da imaju monopol na istinu, koji su radili na rušenju mostova (ne samo u Mostaru) i koji krivnju za sve nedaće vide u drugome, zaboravljajući da je takva pozicija protivna autentičnom kršćanstvu. Poput prijatelja i istomišljenika, pokojnog Željka Mardešića, alias Jakova Jukića, koji je jednom zgodom napisao da se zaželio naći među neprijateljima Crkve kad je shvatio kakvim je neznanjem i militantnom netrpeljivošću zastupaju njeni zeloti, istu poziciju brani i Kuzmič. Brani Crkvu od anakrone sprege pretkoncilskih katolika i konvertiranih komunista, brani je od straha i mržnje prema svemu što je novo, pa i oslobodilačko, napokon, brani je od opasnosti prešućivanja koje je pogibeljno koliko i izravno počinjen grijeh.
U povampirenoj stvarnosti, u kojoj se Hobbesova tvrdnja homo homini lupus pokazala u zastrašujućoj punoći, Kuzmičev predbožićni pledoaje djelovao je kao medikament. Kao melem na rane svih onih koji su na ovaj ili onaj način postali žrtvenim jarcima religijske politike i/ili političke religije, dviju paralelnih sastavnica koje su generirale nepregledni bezdan krize, vraćajući se svojim tvorcima kao bumerang. Ne znam jesu li crkveni prelati, ministri i saborski zastupnici gledali i slušali Kuzmiča, a ako jesu, mogli su se posramiti. Naravno, pod pretpostavkom da taj neugodan osjećaj u njima uopće egzistira.
Poslije Kuzmičeve seanse objelodanilo se po tko zna koji put da ova zemlja može biti bolja samo ako su bolji njeni duhovni i svjetovni prvaci. Ne stječe se dojam da je to naša omiljena praksa, a ni da će se nešto slično uskoro zbiti
Sram je stanje koje proizlazi iz osjećaja vlastitoga grijeha, a takvo što, da su grešni, naši biskupi, jednako kao i takozvani karijerni političari, ne bi priznali ni da ih vrte na ražnju. Istina je da su beskompromisni i bespoštedni, ali jedino prema drugima. Za razliku od Isusa, koji je sa svojim učenicima bio strog, a sa svima drugima popustljiv, oni su odabrali obrnuti gard. Ali to ih ne sprečava da se u svakom času pozivaju na Bibliju ili apeliraju na dragog Boga, ne shvaćajući da sami sebi skaču u usta i ne uspijevajući objasniti kako to da poplava manifestne religioznosti ima pandan u sve većem porastu nasilja.
Milena Jesenska, spisateljica i Kafkina intimna družica, zaključila je da ne smijemo lomiti one koji su slabiji od nas. Nisam siguran koliko to razumiju duhovni i svjetovni lideri iz naše male i slabašne domovine. Zato nije slučajno da je gospodin Kuzmič citirao sedam smrtnih grijeha. Nije slučajno ni to da nije posegnuo za klasičnim grijesima, nego onima što ih je fiksirao Mahatma Gandhi. To su, redom, (1) bogatstvo bez rada, (2) užitak bez savjesti, (3) znanje bez karaktera, (4) business bez etike, (5) znanost bez humanosti, (6) vjera bez žrtve i (7) politika bez principa.
Za divno čudo, naše davno udomaćene grijehe identificirao je jedan hindu, koji je zagovarao ahimsu kao model borbe protiv kolonijalnog ropstva. Ima li Hrvatska ikakve veze s Gandhijem? Poslije Kuzmičeve seanse objelodanilo se po tko zna koji put da ova zemlja može biti bolja samo ako su bolji njeni duhovni i svjetovni prvaci. Ne stječe se dojam da je to naša omiljena praksa, a ni da će se nešto slično uskoro zbiti.
Dan nakon televizijskoga blagdana u režiji jednog kršćanina reformacijske baštine, na Trgu žrtava fašizma (ako se još tako zove) priređen je performans sa stotinama upaljenih lampiona koji su poletjeli uvis. Predstavu je zamislio Krešimir Tadija Kapulica, a svaki lampion nosio je sa sobom velike i male želje onih koji su ih lansirali. Da se Kapuličini i svi drugi snovi susretnu na nebu; nakon godina tranzicijske i koalicijske pustoši, možda je to jedino što nam je preostalo?
Antun Vujić: ”Kao da nas je okupirala sila koja širi depresiju”
D. Pilsel i Z. Zima
Socijaldemokrati u Hrvatskoj gube potporu građana, kao i njihovi kolege u EU. Većina građana vidi da mjere štednje – politika koju provode vlade u Hrvatskoj i članicama EU-a – rađaju gospodarske nevolje i masovnu nezaposlenost. No, socijaldemokrati ne pokazuju znakove sumnje u ono što rade. Vjeruju da će se stvari odjednom preokrenuti. Što se to, zapravo, događa vama socijaldemokratima?
Socijaldemokratima se periodično događa isto što i konzervativcima – gube vlast, možda i orijentaciju. Ali postoji i razlika – samo socijaldemokrati ostvaruju neki novi stupanj socijalne emancipacije, u koji se onda useljavaju konzervativci kao da je njihov, ili bar kao da je zajednička kuća. A socijaldemokrati ne mogu svaki čas otvarati nove prostore. Tako je to od postavljanja same ideje socijalne države, od 1950-ih kada je cijela Europa postala socijaldemokratskom, najprosperitetnijom, optimističkom… Sad je ta ideja u defanzivi. Poslije pada njezina ”opasnog” komunističkog reprezentanta na Istoku, socijalna ideja stradala je i na Zapadu. Kovači lažnog novca, financijski sektor, svoje bonuse treba namiriti iz navodno pretjeranih socijalnih davanja, jer bez toga navodno nema izlaza. U takvu istinu su mnogi povjerovali, pa i neki socijaldemokrati. ”Treći put” (Clinton, Blair, Schroeder) značio je otvaranje neoliberalne bušotine i s lijeve strane, a bez sprave za njezino zatvaranje. Sad, kad su svi pošpricani neoliberalizmom, teško se od toga oprati. Trebalo bi ponovno objasniti da je novac ipak samo konvencija. Ali on sada ne vlada kao konvencija – nego apsolutistički, bez ikakve konvencije, proizvodi samoga sebe i propisuje otpisane – a to smo svi mi, ako se kojom srećom nismo na vrijeme snašli. Nema se čega bojati – ima svjetsku i lokalnu oligarhiju, svjetsku i lokalnu medijsku mašineriju, a ako ne daj bože zatreba, bit će tu i vojska i policija. Komunizam je propao. Čega bi se još bojao? Zato bih preformulirao poantu vašeg pitanja – ”što se to događa vama socijaldemokratima” – u pitanje – ”što se to događa svima nama”?
Socijaldemokratima se periodično događa isto što i konzervativcima – gube vlast, možda i orijentaciju. Ali postoji i razlika – samo socijaldemokrati ostvaruju neki novi stupanj socijalne emancipacije, u koji se onda useljavaju konzervativci kao da je njihov, ili bar kao da je zajednička kuća. A socijaldemokrati ne mogu svaki čas otvarati nove prostore
Nekoć su socijaldemokrati i socijalisti podupirali radnike. Potom su se počeli od njih udaljavati i podupirati srednji sloj, u kojem su našli novo izborno uporište. Radnici su im okrenuli leđa, a sad im leđa okreće i srednji sloj. Više od polovice građana EU-a tvrdi da su skloni ”ljevici”, ali je ne vide. Socijaldemokracija je postala lijevim krilom politike štednje, kazali ste. S kojim posljedicama?
Pa, posljedice su, kako sam i rekao, anoreksija socijalne države. Što se radnika tiče, oni su se sa socijaldemokracijom uspeli do najviše točke zaštite, bar u Europi, približili se srednjem sloju ili čak to postali. Ali sada se izmijenila i priroda rada. Klasičnih radnika je sve manje, a najamničkog intelektualnog proletarijata sve više. Međutim, intelektualni proletarijat je startao kao srednji sloj, pa mu usprkos svemu i sada mentalno pripada. Nema čak ni nekog sindikata da ga štiti kao cjelinu. Taj sloj još nije prijetnja asocijalnim strukturama svjetske moći, najmanje neka revolucionarna prijetnja. Više nema neke revolucionarne prijetnje. Prijetnja je tek u samourušavanju tih oligarhijskih struktura moći uslijed onoga što se nekad komplicirano nazivalo ”tendencijski pad profitne stope”, a sada se može nazvati i mnogo jednostavnije – kolapsom financijskog sustava uopće – uspjeli su da se svi toga boje. Da do toga ne dođe, ekonomske politike razvitka zamijenjene su politikom štednje. To dakako ne vodi dugoročnom očuvanju današnjeg svjetskog ekonomskog poretka, ali odgađa njegov trenutačni kolaps. U tom smislu i socijaldemokracija postaje to lijevo krilo politike štednje. Socijalna radikalizacija je plaši, a konzervativna stagnacija je guši. Nažalost, ne stvara se ni neki širi socijalno-ekonomski participacijski pokret koji bi mogao biti i razvojan, izbjeći frontalne socijalne sukobe i ostvariti elementarnu socijalnu solidarnost. Iznenađujuće, toga danas ima više u SAD-u nego u Europi. No, to već pripada i polju subjektivne degeneracije političkih struktura uopće, uključujući i ljevicu. Jednom riječju, pametnih i hrabrih ili nema, ili ne dolaze do riječi.
Krizu nije proizvela socijaldemokracija, ali joj se nije ni adekvatno suprotstavila. Da ste kojim slučajem šef SDP-a, i pritom ništa ne sugeriramo, samo teoretiziramo, kamo biste vodili stranku, to jest, kako biste se postavili?
Šef hrvatskog SDP-a, ma tko to bio, i kakav god bio, ne može biti rak samac. Bolje da ste me pitali, što bih činio da sam šef kakvog koncerna, po mogućnosti s vlastitom medijskom mašinerijom – a takvih inače ima, i prilično su moćni. E pa, tada bih pokušao podržati ono što sam ranije nazvao participacijskim pokretom, to jest participacijskom socijalno-ekonomskom praksom. Danas ispada da su stari srednjoeuropski kapitalisti, npr. Bata i Škoda, bili pravi socijalisti; navodno je i današnji Urugvaj, ako sam dobro informiran, socijalniji od svojih nekadašnjih europskih uzora. Moguća je socijalizacija ne samo gospodarskih odnosa unutar i između gospodarskih subjekata, nego i socijalizacija bankarskog sustava. Ali za to je potreban i širi politički pokret i širi politički nazor, pa i otvaranje zatvorenih medijskih vrata koja sada ne propuštaju ništa što miriše na promjenu socijalno-ekonomskih odnosa, čiji su sami i korisnici i apologeti. Dapače, tu se svaki takav nazor difamira, pa i šef SDP-a i politička elita uopće moraju s time računati.
Nažalost, ne stvara se ni neki širi socijalno-ekonomski participacijski pokret koji bi mogao biti i razvojan, izbjeći frontalne socijalne sukobe i ostvariti elementarnu socijalnu solidarnost. Iznenađujuće, toga danas ima više u SAD-u nego u Europi
Ekonomski oporavak i zapošljavanje, vjeruju socijaldemokrati, trebao bi se dogoditi spontano. Vlade bi trebale privući kapital, tako da teret krize s kapitala prebace na građane, smanjujući troškove države i plaće. Tako će se kapital navodno udobrovoljiti, pa će graditi tvornice i otvarati radna mjesta. Možda smo slijepi, ali mi ne vidimo ni investicije ni povećavanje potražnje.
Slažem se da socijalne restrikcije same po sebi ne mogu privući kapital, a udobrovoljiti ga ne može nitko. Morate ga stvarati sami. U Hrvatskoj, nakon promjena 1990-ih, nisu nastajale nove vrijednosti, nego su razgrabljene one već stvorene. To je generiralo i odgovarajuće patološke nerazvojne političke, ekonomske, pravne i radne odnose. Kapital bi trebalo vraćati gotovo isključivo likvidacijom države, najnižom mogućom cijenom rada, a tome nema dna. Međutim, opća devastacija, ma koliko je zagovarali, nije pogodan ambijent za strana niti bilo kakva ulaganja. Samo aktivna nacionalna industrijska politika može pokrenuti zemlju, a nju nije moguće postići bez pozitivne državne intervencije – restrikcijama državne i građanske potrošnje troši se doduše manje kisika, ali se ipak ne diše. Nije Švedska najprije bila razvojna pa tek poslije socijalna i demokratska, nego je prije postala socijaldemokratska, pa tek onda razvojna.
Je li Hrvatska imala istinsku socijaldemokratsku stranku? U programskom smislu, imala ju je, a u smislu neke veće političke uloge do kraha tuđmanizma i nije ju imala. I onaj vaš SDSH iz 1989. i tada već reformirani Račanov SDP programski su i vrijednosno-politički, bili itekako socijaldemokratski. Možete li mirne duše tvrditi da je vaša vlada 2000. – 2003. bila socijaldemokratska?
Pa, ništa baš ne mogu tvrditi ”mirne duše”. Na nekim područjima imali smo rezultate koje možemo smatrati i razvojnim i socijaldemokratskim. Ostvaren je znatan rast BDP-a, smanjena inflacija, prekinuta nelikvidnost, povećani prihodi gospodarstva, isplaćivana je štednja građana, započeto i vraćanje duga umirovljenicima, rasle su i plaće, a uravnotežila se i njihova isplata; nešto je pala i nezaposlenost, proširena su prava na mirovine, invalidnine, bitno je povećana i socijalna pomoć, čak su smanjene i kamatne stope. O svemu tome, i drugome, napose pokretanju proizvodnje, postoje verificirani podaci – ne govorim napamet. Također, učinjen je veliki civilizacijski i demokratski iskorak, što se obično niti ne osporava. Ipak, i nas je vodio impuls raznih ”fleksibilizacija”, ”deregulacija”, premda je toga bilo manje nego u nekim drugim tada tranzicijskim zemljama. Prodaju banaka, doduše, nismo mi započeli, ali smo je ipak dovršili. Pitanje je da li smo što drugo i mogli. Ne pamtim niti jedan vanjski zahtjev, vezan uz uvjete europske integracije, koji ne bi bio posve liberalnog sadržaja. A liberalizam je možda dobar za one koji izvoze, ali je sigurno loš za one koji uvoze. Održavanje tvrdog tečaja kune vjerojatno je bio jedan od znakova popuštanja u koncipiranju vlastite i kreativnije nacionalne ekonomije. Ali, to su gotovo svi podržavali kao neko sveto mjesto. Tada je globalizacijski atak i bio najveći, a društvo u cjelini prema njemu najbenevolentnije. Svi su mislili da je to baš dobro. Danas je situacija posve različita. Društvo je postalo kritičnije, ali trendovi su postali ireverzibilni.
Samo aktivna nacionalna industrijska politika može pokrenuti zemlju, a nju nije moguće postići bez pozitivne držane intervencije – restrikcijama državne i građanske potrošnje troši se doduše manje kisika, ali se ipak ne diše. Nije Švedska najprije bila razvojna pa tek poslije socijalna i demokratska, nego je prije postala socijaldemokratska, pa tek onda razvojna
No, gdje je danas SDP? Gospodin Zoran Milanović za sebe kaže da je ”reformirani ljevičar”, kalvinist, što god to značilo jer ne prepoznajemo u Vladi duh Jeana Calvina. Predsjednik vaše stranke kaže da je svjetonazorski ”prije svega liberal”, da ne ”vjeruje u objavljene istine” i da je ”skeptik”.
Ne želim komentirati izjave premijera – za neke od ovih nisam niti čuo, a čuo sam i druge i drugačije. Uostalom, ako bi bio ”kalvinist”, onda valjda ne bi bio i ”skeptik”.
Imate li vi s kime u Hrvatskoj razgovarati osim, dopustite da se našalimo, s prof. Vjeranom Zuppom? Hoćemo reći, koliko je vas ljevičara uopće preostalo?
Neće vam ljevičari tako lako izumrijeti, dapače. Pitanje je samo kakva vrsta ljevičara će još nastati. Kako sada stoje stvari, ne bi me čudilo da se ljevica radikalizira koliko su se radikalizirali i socijalni problemi koje treba rješavati. Ne vjerujem da se to može postići na konceptu stare radikalne ljevice, niti na obnovi iste takve ljevice kao nove ljevice. U Njemačkoj, pa i Grčkoj, međutim, stara i nova stara ljevica postaju jače od one socijaldemokratske ljevice koja se obično svrstava uz demokratski lijevi centar. Ima u tome i subjektivnih slabosti socijaldemokratskih vodstava. Sa Zuppom je uvijek atraktivno razgovarati, dapače, može se i nadmudrivati, pa i sporiti. Ono u čemu se sigurno ne sporimo je stav – ako ljevica nije emancipacijska, socijalna i kreativna, onda nije ni ljevica.
I kada smo već kod vaših društvenih aktivnosti, čime se bavite u stranci i što bijaše od Savjeta SDP-a? Je li uopće živ?
Savjet SDP-a je prvenstveno programski, zapravo izborni Savjet. Za posljednje izbore kroz taj Savjet, kojemu sam bio i predsjednik, donesen je i izborni program SDP-a. On je poslije u ponečemu križan s ostalim koalicijskim programima, ali glavnina je ostala esdepeovska. To je bio moj, kako bih sam želio, posljednji angažman u praktičnoj stranačkoj politici. Sada trebaju nastupiti mlađi, ako imaju što reći. Od načelnog političkog angažmana, vezano uz šira politička razmatranja, dakako, ne mogu odustati ni kad bih želio. A ni pripadnost ne mogu mijenjati – ona je socijaldemokratska, ili socijalna i demokratska, a to možete čitati i zajedno i odvojeno. Sada se možda treba čitati nešto odvojenije nego prije.
Neće vam ljevičari tako lako izumrijeti, dapače. Pitanje je samo kakva vrsta ljevičara će još nastati. Kako sada stoje stvari, ne bi me čudilo da se ljevica radikalizira koliko su se radikalizirali i socijalni problemi koje treba rješavati. Ne vjerujem da se to može postići na konceptu stare radikalne ljevice, niti na obnovi iste takve ljevice kao nove ljevice
Kultura rijetko kad uživa osobite povlastice, ali poslije dvije godine Milanovićeve Koalicije dojam je – koliko neugodan, toliko neočekivan – da se nijedna vlast prema kulturi nije odnosila tako ignorantski kao današnja. Je li kriza sama po sebi dovoljan alibi za takvo ponašanje?
Oprostite, baš se s time i ne bih složio. Novca je svakako manje, ali nije manje kulturnog interesa. Taj interes je samo drugačiji, usmjeren na ono što je društvo samo izabralo, sviđalo se to nama ili ne. Dakako, sredstva i ”povlastice”, porezne i druge, su opale. To je svojedobno, u razdoblju 2000.-2003. naglo poskočilo, a onda je počelo i naglo padati. To se može lako provjeriti po proračunskim i drugim izvješćima. Ali, to nije neki specifikum sadašnje Vlade, nego je proces pada započet onom prethodnom Vladom. Što se same krize tiče, kulturni sustav, od glazbeno-scenskih, muzejskih, galerijskih i drugih djelatnosti, pa do knjižnica i arhiva, ipak nekako funkcionira, možda i bolje od gospodarstva. Alternativna scena je čak i živnula. Imamo i nove mudrace, pogotovo ljevičarske, ili kvaziljevičarske, kako hoćete. Zapravo, najteže je u izdavačkoj djelatnosti i u zaštiti kulturne baštine. Tu se pomanjkanje sredstava prilično osjeća. Ali kad pogledate kako se prema tome odnose vodeći mediji, i gdje je njima kultura, između sporta i prognoze vremena, ispod zadnjih modnih mačaka, onda nije ni čudo da se teško izboriti za povoljniji položaj kulture.
Doktorirali ste tezom o Karlu R. Popperu. Taj britanski filozof austrijskih korijena autor je tvrdnje o državi kao nužnom zlu, zlu koje je moguće smanjiti samo ako se ne predimenzioniraju državne ovlasti. Je li nam se upravo to dogodilo, naime, da su njezine ovlasti metastazirale preko svake mjere?
Ja sam od Poppera puno naučio, ali imam i vrlo kritičan stav, ne samo u vezi s njegovim krajnje naivnim liberalizmom. Iako se Popper protivio svim mogućim ”profetima”, na profete neoliberalizma, kao što je npr. njegov londonski udomitelj i austrougarski zemljak F. A. von Hayek, itekako je žmirio. Ja ne smatram da je država ”nužno zlo”. Dapače, ne smatram niti da treba ”odumrijeti”, što je pak marksistička verzija Popperove liberalne utopije. Sadašnje povike na državu per se, samo su oružje iz arsenala aktualne neoliberalne agresije na svaki oblik zaštite socijalnih, kulturnih, obrazovnih, zdravstvenih i drugih prava, a koja se mogu jedino i ostvariti putem nacionalnih ekonomija i države. Nema u svijetu neke druge institucije koja bi štitila ta prava. Odatle i pribijanje države na stup srama, ma što mi inače mislili o ovoj ili onoj državi.
Hrvatsko društvo se toliko polariziralo, da bi poželjna promjena bila njegova stabilizacija. Gotovo da je sretna okolnost da smo mali i periferni, pa uz sadašnje političko natezanje konopca, vjerojatno ipak neće nastupiti sve posljedice takve ekstremne polarizacije
Isti autor uspostavio je distinkciju između demokracije i despocije, tvrdeći da je društvena promjena bez prolijevanja krvi moguća samo u demokratskom okružju. Koji su modusi toliko potrebne promjene u Hrvatskoj i je li ona uopće moguća? Ili drugim riječima, jesmo li mi demokratsko društvo?
To je bolji dio Poppera. A usvojio bih još jedan. Naime, postupnost promjena koja se dade prethodno izmjeriti u posljedicama, bolja je od radikalizacije promjena čije su posljedice neizmjerljive – pa poslije postaju uglavnom katastrofalne. Tomu bih pridružio i jednu Krležinu rečenicu, vezanu uz komunizam, kao jednu od takvih promjena. Ako sam dobro zapamtio, negdje je zapisano da je Krleža rekao kako će svatko, ako dovoljno poživi, doživjeti i ostvarenje svojih ideala, ali kao iluzija. Eto, to je bila sudbina jedne takve, velike, a neizmjerljive globalne promjene. Ali danas, pitanje promjene dolazi s druge strane. Hrvatsko društvo se toliko polariziralo, da bi poželjna promjena bila njegova stabilizacija. Gotovo da je sretna okolnost da smo mali i periferni, pa uz sadašnje političko natezanje konopca, vjerojatno ipak neće nastupiti sve posljedice takve ekstremne polarizacije. Dakle, nije da nismo demokratsko društvo, ali jest da jesmo rizično društvo, društvo koje se još vrti oko primordijalnih sukoba kvaziljevice i kvazidesnice, i to u prošlosti.
Kriminal, korupcija, krađa – to su činjenice s kojima se susrećemo svakodnevno. Ipak, pored svih materijalnih gubitaka, nije li najopasnija svijest da smo uništili moralnu supstancu?
Nadam se da je moralna supstancija ipak u čovjeku samom, pa da neće ni biti srušena izvana.
U nas se u različitim sferama, među političarima, kulturnjacima, znanstvenicima i drugima, papagajski ponavlja tvrdnja da je Hrvatska mala zemlja. Teško je poreći da smo htjeli malu državu, jer smo htjeli Hrvatsku, ali kako ono što je malo pretvoriti u veliko (dakako, ne u doslovnom smislu)?
Hrvatska je potrošila mnogo političke supstancije na retrogradna suprotstavljanja. Toga ima toliko da mi se ponekad čini kao da se na tim suprotstavljanjima radi organizirano, a možda se tako i radi. Mislim da bi dobro došla jedna pozitivna rekonstrukcija političkog i stranačkog života. No, to nije moguće implementirati odozgo, a inicijative se, i kad ih ima, patvore, najprije medijski. Kontinuirano blamiranje cijele političke strukture, takoreći unificirano i beziznimno, šteti političkoj konsolidaciji Hrvatske, a to se prenosi na društvenu depresiju. Oprostite što se opet vraćam na medije. Ali tu se toliko ustrajava na zlu, da bi do njega moralo doći i kad ga ne bi bilo. Kao da smo pod nekom okupacijskom silom čiji je cilj da se ljudi deprimiraju i obeshrabre kako se ne bi mogli bolje politički organizirati i malo pridići.
Svugdje se pokušava s razoružavanjem čovjekovih moći kritičke rasudbe, od programa celebrity zatupljivanja, do modusa vivendi kao modela survivora u društvenom beznađu. Ako mi dopustite malu digresiju. Postoji jedno stvarno i donekle nekontrolirano područje širenja javnog znanja. To je za sada i još uvijek internet
Svi se u našoj zemlji pozivaju na znanje, iako je to mnogo više deklarativno nego faktično stanje. Nije li uzrok tomu strah političara da bi malo tko od njih ostao u svojoj fotelji kad bi kriterij znanja bio primijenjen u stvarnosti?
Mislim da stanje nekog javnog znanja, ili recimo javne političke svijesti, nije vezano uz neki specijalni ”strah političara” za njihove fotelje, nego uz interese onih struktura koje proizvode i same političare da bi se s tim i takvim političarima održale u svojim vlastitim, mnogo dubljim ”foteljama”, tj. u sprezi socijalno-ekonomskih interesa jedne već prilično uočljive oligarhije s onom vrstom politike koja će očuvati njihove položaje. Već sam valjda i dosadan, ali tzv. ”medijska kolonizacija politike” je dobro poznat i objašnjen pojam; ne odnosi se samo na Hrvatsku, nego i na USA ili UK. Svugdje se pokušava s razoružavanjem čovjekovih moći kritičke rasudbe, od programa celebrity zatupljivanja, do modusa vivendi kao modela survivora u društvenom beznađu. Ako mi dopustite malu digresiju. Postoji jedno stvarno i donekle nekontrolirano područje širenja javnog znanja. To je za sada i još uvijek internet. Ne mislim sada na izvaninstitucionalno otkrivanje raznih institucionalnih tajni. Mislim na obična znanja – znanja povijesti, filozofije, sociologije, književnosti, prirodnih znanosti, tehnike, medicine, svega onoga na što bi svoje cape htjeli staviti potencijalni vlasnici svekolike pameti, ambiciozni upravljači naših života. To je jedino što još do kraja nije ”privatizirano”. Zato to područje može poslužiti kao mjera za izračun uspona novog totalitarizma – ataka na javno znanje. To smo imali prilike i ovdje vidjeti – još uvijek aktualni provokatorski napad na Wikipediju s ciljem njezina difamiranja. Radim na sličnom polju, na širenju i organizaciji javnog znanja putem enciklopedija slobodnog pristupa i – besplatnih. Možete li pretpostaviti koje je najčešće pitanje s one druge strane? – Zašto to ne naplaćujete!? To je samo preambula za sljedeću konstrukciju. Radite na sredstvima poreznih obveznika, a mi bi to radili po tržišnim uvjetima. Dakle, zašto to mi ne naplaćujemo, ili barem ne kontroliramo. Budući da se to i inače ne može naplatiti, poanta je da se putem ideologije tržišta znanja to bar kontrolira stvaranjem tržišta neznanja.
Nego, da Vam čestitamo, ne samo Božić i Novu godinu: sad smo konačno kapitalisti, osim što u kapitalizmu, kako sada vidimo, nisu svi kapitalisti.
Zahvaljujem na inspirativnoj rečenici da u kapitalizmu nisu svi kapitalisti. Upravo i doslovno to sam rekao na jednom velikom ”emigrantskom” skupu u Stuttgartu 1990. kad su se i u inozemstvu formirale prve hrvatske stranke, a ja pokušavao predstaviti hrvatsku socijaldemokraciju. Dapače, i dodao sam: “Vi ovdje većinom sigurno znate i kako vam se svaka zarađena marka zove.” To su vjerojatno svi znali, ali ipak nije pomagalo. Socijaldemokracija je morala čekati. A sada je možda već i kasno.
- 1
- 2
- 3
- 4
- Next Page »