autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • Beležnica
    • Beo dijagnoze
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: Multiplex
    • DEMOCROACIA
    • GLOBALNI KAOS
    • IMAM PRAVO
    • Impresije i varijacije
    • Istočno od raja
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • Iz zemlje snova
    • KONTRAPUNKT
    • Kozmopoliteia
    • Ljubljanski zvon
    • Ljuta paprika
    • MAŠKARADA
    • Millenium
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (Ne)mirna Bosna
    • Nije da nije
    • Od knjige do knjige
    • Odjeci vladanja
    • Oklop od papira
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • Pisma s Trećića
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • Polupjesnik il bolesnik
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • Produžeci
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • Romanin peterac
    • RUBNI ZAPISI
    • Ruta Borisa Perića
    • SLOBODNI ZIDAR
    • Subotom uz kavu
    • Terra Sexualis
    • Under cover
    • Uvik kontra
    • Vita Croativa
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • Zimsko ljetovanje
    • RUBNI ZAPISI
  • OSVRT DANA
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • Zimin noćni izbor
    • Ruta Borisa Perića
    • Ex libris D. Pilsel
    • Književni ogledi
    • CSI: Multiplex
    • CSI Vladimira C. Severa
    • Istočno od raja
    • Bez riječi
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • Abrahamova djeca
  • Feljton
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • POROK PRAVDE <br> Josip Kregar
    POROK PRAVDE
    Josip Kregar
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

(Fra) Sokol ih nije volio

Autor: Minja Foretić Petric / 07.10.2019. 1 Comment

Fra Bernardin Sokol

Fra Bernardin Sokol

U ovih sam pet dana razgovarala sa preko četrdeset ljudi. Sa sinovima partizana iz bunkera, s unucima partizana, sa kćerima i unucima onih koji su zbog pada bunkera ubijeni. Razgovarala sam sa profesorima, autorima knjiga o NOB-u i Dalmaciji, sa ljudima od skoro devedeset godina koji su pokušavali postati ilegalci pa su već i zbog samog pokušaja, ne znajući, to na neki način i postali. Pročitala sam gotovo svaku relevantnu knjigu, članak i iskaz. I nastavljam to činiti i dalje. [Read more…]

Filed Under: Književni ogledi Tagged With: Andrija Cvitković, Ante Pivac, antifašizam, Antun Nadilo Krenić, Badija, Bernardin Sokol, Bernardo Maroević, Blato, Božo Depolo, Devlahović, Domeniko Ballarin, Dresden, Fabris, Gestapo, Hirošima, Hitler, Kata Curać, Korčula, Kršinić, Lešaja, Livio Ballarin, Luca Peručić, Manes Karninčić, Markovina, Martin Šegedin, Minja Foretić Petric, Nagasaki, Nikola Mušić, NOB, Nobilo, Petar Franulović Trenta, Petar Kalogjera, Skokandić, Sokol, Todor Foretić Kolenda, Tokio, ustaše, Vela Luka, Vid Mihičić, Villim Fulier, Vinka Lovričević, Vjenceslav Bandera, Vojko Trojan, Vrnik, Zovko

Poglavar Bilokapić OFM kaže da sam ”mentalni komunist”. Nisam!

Autor: Drago Pilsel / 30.09.2019. Leave a Comment

drago-pilsel-hnd-230118-fah-bU ponedjeljak 23. rujna objavio sam kolumnu koja je naslovljena ”Zašto partizani nisu pobili sve fratre u Korčuli?”

Riječ je o retoričkom pitanju kojim skrećem pažnju na neprihvatljivo pismo provincijala franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri koji je fra Andrija Bilokapić uputio 21. rujna kao priopćenje hrvatskoj javnosti i medijima, a u kojemu demantira ”grube neistine koje se ponovno šire o našem nevinom i od partizana bez suda ubijenom subratu fra Bernardinu Sokolu (1888. – 1944.)”. [Read more…]

Filed Under: DEMOCROACIA Tagged With: Andrija Bilokapić, Badija, Bernardin Sokol, Bleiburg, braća Radić, Democroacia, Drago Pilsel, Evanđelje, HBK, HSS, Humanis generis unitas, Ivan Pavao II, Ivo Rojnica, Josip Bozanić, JRM, Juraj Hrženjak, komunizam, Korčula, Lino Pedišić, NDH, NOB, OFM, OZNA, papa Franjo, partizani, Pavelić, Pio XI., Pio XII., SABH, SFRJ, Slavko Goldstein, SSSR, Stepinac, Svetozar Rittig, Udba, ustaše, Vlado Gotovac, Željko Mardešić, Zlatko Hasanbegović, Zrin

Ako smo i ustaše, Pupovac to ne smije reći?

Autor: Ante Tomić / 07.09.2019. Leave a Comment

AUTOGRAF Ante Tomić 4Premda je čitava Hrvatska išarana ustaškim grafitima, i visoka državna izaslanstva nose vijence na ustaške komemoracije, i u knjižnicama se prodaju ustaške knjige, a na televiziji ih srdačno preporučuju, i premda navijači na stadionima razvijaju ustaške natpise, pjevači s pozornica izvikuju ustaške pozdrave, a predsjednica se udvara ustašama u opskurnom tjedniku koji gaji nježna čuvstva za režim Ante Pavelića, mnoge je uzrujalo kad je Milorad Pupovac uljudno primijetio da nam zemlja, da oprostite, nešto nalikuje na NDH. [Read more…]

Filed Under: VLAŠKA POSLA Tagged With: Ante Tomić, Hrvatska, Ivan Penava, Milorad Pupovac, Miroslav Škoro, NDH, Tomislav Karamarko, Torcida, ustaše, Vlaška posla

Ne, Jasenovac i Bleiburg nisu isto

Autor: Ivo i Slavko Goldstein / 29.05.2019. 1 Comment

jasenovac-i-bleiburg-nisu-istoJasenovac je općinsko središte na lijevoj obali Save, oko 110 km jugoistočno od Zagreba, koje je prema popisu iz 2001. godine brojalo 799 stanovnika. Od kolovoza 1941. do posljednjih dana travnja 1945. u tom se mjestu nalazilo zapovjedništvo najvećeg sustava koncentracionih logora u NDH kojima je masovno ubijanje zatočenika bila glavna namjena. Na rubu naselja nalazio se središnji logor cijelog sustava “Jasenovac III C”, s glavnim stratištem masovnog ubijanja na suprotnoj obali Save. [Read more…]

Filed Under: Književni ogledi Tagged With: Bleiburg, Eric Hobsbawm, fašizam, Francuska revolucija, Hitler, Ivo Goldstein, ja, Jasenovac, Josip Broz Tito, komunistička revolucija, komunizam, nacizam, NDH, NOB, partizani, Pavelić, Sjeverna Koreja, Slavko Goldstein, SSSR, Staljin, staljinizam, Timothy Snyder, ustaše, ustaštvo, Vjekoslav Maks Luburić

Neka Kolinda GK pozdravi ovako: ”drage ustaše i dragi četnici”

Autor: Ivo Josipović / 28.04.2019. 1 Comment

Ivo Josipović Foto: Boris Ščitar / Večernji list / Pixsell

Ivo Josipović
Foto: Boris Ščitar / Večernji list / Pixsell

Gospodin Bujanec je hrvatskoj javnosti zaista ponudio pravi politički događaj! Za medije je dao izjavu koja ga definitivno prokazuje kao beskrupuloznog manipulatora i sramotu novinarske profesije. Mrtav-hladan, pohvalio se partnerstvom s četnikom i ratnim zločincem Šešeljem u predizbornoj kampanji Kolinde Grabar-Kitarović. [Read more…]

Filed Under: OSVRT DANA Tagged With: Bujanec, četnici, Dalija Orešković, Ivo Josipović, Kolinda Grabar Kitarović, Milanović, SDP, Šešelj, ustaše

Nestašica je ustaša. Zašto ih ne uvezemo iz Kine?

Autor: Ante Tomić / 16.02.2019. Leave a Comment

AUTOGRAF Ante Tomić 4Postalo je već notorno kako su tvrdi hrvatski nacionalisti plahi. Trzaju se kao zečevi na svaki šušanj i hitro zamiču u zelenilo. Kad se i odvaže na društvenim mrežama kazati štogod nepomirljivo i žestoko kontra svojih tradicionalnih dušmana, ili na glavi nakrive crnu kapu s poznatim samoglasnikom, trenutak kasnije to obrišu, ispričavajući se kako nisu tako mislili. [Read more…]

Filed Under: VLAŠKA POSLA Tagged With: Ante Tomić, Martin Pauk, Sze Yat Lung, ustaše, Vlaška posla

Anna Marija Grünfelder: ”I dalje se rehabilitira NDH”

Autor: Silvana Srdoč / 04.02.2019. Leave a Comment

Anna Maria Grünfelder

Anna Maria Grünfelder

Ljubav prema suprugu Eugenu dovela je austrijsku povjesničarku i teologinju Annu Mariju Grünfelder u Zagreb prije gotovo pola stoljeća. Toliko dugo ta neumorna znanstvenica obogaćuje ovdašnji kulturni, znanstveni i društveni život, s vremenom fokusirajući svoj rad na stradanje Židova u Drugom svjetskom ratu. Povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, Grünfelder za tportal komentira ovogodišnji povijesni iskorak Kaptola s najvećim panoom na jednoj europskoj prvostolnici, progovara o razmjerima oduzete židovske imovine i ocjenjuje kakva je Hrvatska danas u odnosu na 1990-e. [Read more…]

Filed Under: INTERVJU Tagged With: AFD, Anna Maria Grünfelder, autograf, Crkva, Evangelička Crkva Njemačke, Feral Tribune, HDZ, Hitler, Hrvatska, Izrael, Jasenovac, Jugoslavija, Kaptol, Kolinda Grabar Kitarović, Krndija, Leopold-Franzens, Marine Le Pen, nacizam, NDH, Plenković, SAD, Silvana Srdoč, Sinagoga Maribor, socijalizam, Stepinac, Trump, Tuđman, ustaše, Zagreb, Željko Reiner, židovi

Tragedija djece s Kozare – istina o krvavoj brutalnosti ustaša

Autor: Ivo Goldstein / 10.12.2018. Leave a Comment

djeca-i-ndh(Opaska uredništva: Donosimo CJELOVITO poglavlje ”Tragedija djece s Kozare i iz ‘dignutih srpskih sela”’ iz mnonografije Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 2018, s dozvolom autora, jer se JEDINO tako može razumjeti i epizoda u Sisku. Ovaj tekst, kako naglašava prof. Goldstein, ”nije odgovor biskupu Vladi Košiću i drugima, nego skrupulozno objašnjenje tragedije kozaračke djece” s obzirom da smo svjedoci podlog iskrivljavanje činjenica s prozirnom nakanom da se relativizira ustaški zločin. 

Goldsteinova knjiga nije odgovor na revizionističke knjige koje se posljednjih godina objavljuju o Jasenovcu. Nacionalisti (ili revizionisti), ovisno o provenijenciji, ustraju u tvrdnji da Jasenovac nije bio logor smrti, štoviše, posežu za izmišljotinom da je tek 1945. postao stratište, dok se, s druge strane, broj jasenovačkih žrtava morbidno uvećava preko svake mjere. Međutim, taj revizionizam nije dostojan polemike.

Goldstein je pokušao, po svom najboljem znanju i uvjerenjima, napisati cjelovitu priču o Jasenovcu. Htio je pokazati da se Jasenovac ne može svoditi samo na broj stradalih, što ga banalizira i politizira. Jasenovac treba shvatiti izvan hrvatsko–srpskog prepucavanja, koje je Viktor Ivančić nedavno nazvao “šugavim hrvatskim revizionizmom i srpskom žrtvoslovnom pornografijom”.

Goldsteinova je monografija utemeljena na obilju arhivske građe, pročitanih memoara, knjiga i raznih drugih tekstova, pisana je akribično, odgovorno, bez ideoloških predrasuda, zadnjih namjera i politikantskih motiva).

***  

Djeca s Kozare i iz “dignutih” srpskih sela počela su masovno umirati odmah po dolasku u logor, još dok su bila s majkama. Bez hrane i vode, bez higijene i lijekova, nije im ni moglo biti spasa, iako su majke i druge zatočenice činile sve u njihovoj moći. Dragi Rađenović (1922.) kći Dušanka (1939.) umrla je od iscrpljenosti na rukama, a devetomjesečni Dušan umro je od gladi jer je Draga ostala bez mlijeka. “Svako jutro bi se u logorskom krugu pojavio ustaša s grobarima koji su skupljali mrtvu djecu, bacali na tačke ili kolica i odvozili.”[i]

Nijemci su roditelje te djece odvodili na rad u Reich, ali nisu preuzimali djecu mlađu od dvanaest godina (njima je bilo u interesu da obitelji radnika ostanu na životu kako bi zarađivali na doznakama iz Reicha u NDH – preko kliringa). Ona su morala ostati u logoru, a roditelji su otišli. Djeca od četiri do dvanaest godina dobila su kartončiće obješene o vratu s osnovnim podacima. Neka od mlađe djece ostala su uz majke. Ustaše su uvjeravali roditelje da će im djeca, dok oni budu izbivali, “otići da odgoj u državne domove i privatnicima u Zagreb”.

Diana Budisavljević kasnije je shvatila “da je to bio samo izgovor da se majke lakše odvoje od svojih najdražih. Djeca su ostavljena u logoru da tamo propadnu.” Neki je ustaški oficir “održao majkama govor rekavši kako su one sve nemajke, kako ne hrane svoju djecu, kako ih ne odgajaju, kako će ih oni od njih odvesti i odgajati u ustaškom duhu”.[ii]

U izvještaju Ministarstva udružbe tvrdi se kako je “roditeljima obrazložena korist te dječje kolonizacije, pa se nije vršila nikakova sila”, što je, naravno, bila laž. Odvajanje, zapravo otimanje djece majkama u Staroj Gradiški pamte svi preživjeli zatočenici: “U logor su došli Maks Luburić, Ljubo Miloš i Ivica Matković s grupom ustaša. Razlog te posjete bio je oduzimanje djece od roditelja. Užasavajuća vriska majki i plač djece. Slika je bila stravična, porazna. Starija djeca su bježala po logoru pokušavajući se sakriti. Žene su se počele tući s ustašama za svoju djecu. Nastalo je zvjersko batinanje, kundačenje. Sve je bilo uzalud.”

Istovremeno su “ustaše tjerali taj narod da pjeva u povorci, da pjeva kako se ne bi čuo plač i jauk djece koja su naricala za majkama”. “Djeca su strašno plakala i vriskala, majke su kukale za dječicom. Plakale su tako da bi se i kameno srce smilovalo.”

Damjani Zvečevac uzeli su sina Mihajla, starog osamnaest mjeseci, kojeg više nikad nije vidjela. Bosiljka Lončar, koja je tada imala jedanaest godina, opisuje kako se njezin sedmogodišnji brat Stevo nije htio odvojiti o majke: “Objesio se majci oko vrata, vrišti i ne da se. Plačemo. Majka moli da pođe, lagano ga gura od sebe, ali Stevo ništa ne čuje. Jednog trena prilazi onaj brkati ustaša, vadi 10 kuna, daje Stevi da ostavi majku. Stevo gura ustašu i kune, ustaša ga snažno povuče prema izlazu.” No Stevo se otrgnuo, “potrčao je majci i ponovo joj se objesio oko vrata. Ustaša pritrči i opet ga počne vući, otrgao ga je s majčina vrata, ali Stevo dohvati majčinu pregaču, nastojeći se bar tako zadržati, majka odveže pregaču te ustaša odvuče Stevu zajedno s pregačom”.

U Jablancu su djeca vikala “Mama, ne daj me”, a “ako je neka od majki pošla za kolima na kojima su bila djeca, bila bi izudarana kundacima”. Njemački oficir vidio je “u nekom dvorištu stotine djece, već odvojene od njihovih majki i sabijena zajedno na nečovječni način kako čekaju daljnju sudbinu. Sanitarnih uređaja gotovo i nema i djeca leže na dvorištu pod vedrim nebom i plaču za hranom.”[iii]

I tako je, prema preciznim statistikama, 12.263 djece mlađe od petnaest godina ostalo u jasenovačkom logorskom kompleksu (u Jasenovcu III i Staroj Gradiški, a u tu su statistiku uključena i djeca smještena kasnije u privremenom logoru kraj Siska). Ni hrane, pa čak ni vode nije bilo dovoljno, a o higijenskim potrepštinama i lijekovima da se i ne govori.

Logori su bili prepuni, dio djece nije se mogao smjestiti pod krov, nego je ostao na otvorenom. O svoj toj djeci trebalo se, po ustaškim naredbama, brinuti dvadesetak logorašica (među njima i Giordana Mandić Friedländer) i logorski liječnici. Angažirali su i malo starije djevojčice, dopremljene u logor, poput Bosiljke Lončar. S obzirom na okolnosti oni su bili posve bespomoćni. Djeca su nakon nekoliko dana uglavnom posve klonula, mnoga čak i bez snage za plač. Umirala su tiho, ona manja i bolesnija brže od ostalih (Ilija Jakovljević tvrdi da je “svakog dana umiralo od proljeva po 10 do 15 sirotića”).

Bosiljka Lončar ušla je u “veliku salu. Na podu četiri reda male djece, novorođenčadi i starije bebe, poredani jedno do drugoga kao male veknice. Plaču, uneređena, gladna, po njima crni rojevi muha. Nekoja još imaju dovoljno snage da plaču. Užasnute prizorom nismo znalo što da radimo. Kleknula sam i uradila jedino što sam mogla, tjerala sam muhe orahovom grančicom.”

Giordana Mandić kasnije je svjedočila: “Logoraši su nam donijeli dvije kante vode da operemo djecu. Kada sam ušla u sobu s kojom sam zadužena imala sam što da vidim. Jedno dijete ležalo je s glavom u izmetu, druga djeca u mokrini ležala su jedno preko drugoga. Prišla sam jednoj djevojčici s namjerom da je podignem iz lokve prljavštine, a ona me gledala kao da se smiješi. Već je bila mrtva. Jedan 10-godišnji dječak, sasvim gol stajao je pored zida jer nije mogao sjesti. Iz njega je visilo crijevo prekriveno muhama. Druga djevojčica je sjedila leđima naslonjena na zid, ispruženih nožica, opuštenih ramena i ruku niz tijelo. Kad sam čučnula da je pomaknem iz blata, samo je skliznula niza zid. I ona je bila mrtva.”

I Jelka Lukić-Bjegović tvrdi kako su “djeci ispadala crijeva i tako su u mukama umirala”.[iv] Radi se o takozvanom prolapsu (ispadanju) rektuma, stanju koje je u medicini dobro opisano, a do kojeg dolazi zbog slabljenja mišića i vezivnih tkiva koji rektum drže na mjestu. U djece je to bilo izazvano općom slabošću i dugotrajnim proljevima.

Za preživjelu djecu u Staroj Gradiški u jednoj je zgradi ograđenoj bodljikavom žicom osnovan dječji logor. Dovezli su slamu, pohabane pokrivače, organizirali zasebnu kuhinju i donijeli stare posude za jelo.

Viktor Budicki, zatočenik Stare Gradiške, bio je po užoj struci bakteriolog “koji se nikad nije bavio praktičnim liječenjem” te je nastojao na svaki način pomoći djeci. “Nametnuo se za dječjeg liječnika”, pa je zajedno s još nekolicinom liječnika nagovorio zapovjedništvo da se osnuje nešto što se moglo nazvati “dječjom bolnicom”, ali u njoj nije bilo ni najosnovnijih pomagala – “Niti je bilo lijekova, niti se davala hrana po propisima struke, niti su prostorije bile higijenske, niti se ijedno dijete izliječilo u toj tobožnjoj bolnici”, ali su ipak “bolesna djeca odvojena od zdrave i na taj je način suzbijeno širenje zaraze.”[v]

A onda se dogodio teško zamisliv zločin.

Svjedočilo mu je više zatočenica. Božica Stulić-Ptiček i Marijana Amulić opisuju kako su neka “djeca bila smještena u dvije prostorije jedne zgrade u krugu logora”. Nekoliko dana nisu dobivala ni hrane ni vode. Božica Stulić sjeća se “izgriženih ručica kako vire ispod vrata”. Djeca su masovno umirala. Onda je došao Ante Vrban te naredio da se “leševi iznesu”, da bi potom zalijepio prozore papirom i s maskom na licu ubacio plin ciklon u prostorije s djecom. “Potom je zalijepio i ulazna vrata.” Tako je, po kasnijem priznanju samog Vrbana, ubijeno 63-oje kozaračke djece, ali se branio time kako je “otrovao slabu djecu”, što i nije laž, jer su zatočenice, po vlastitu priznanju, morale “djecu, već polumrtvu od gladi i iscrpljenosti, stavljati u džakove i odnositi u sobe u koje su puštali ciklon.”

“U logoru je poslije tog jezivog umorstva zavladala užasna tišina. Na sve nas je pala neka mora, hodale smo pognutih glava, za čitav život osuđene da nosimo u sebi teret svirepog uništavanja djece s Kozare”, zaključila je Amulić. Neke su zatočenice narednih dana morale prati goleme količine “krvavog i prljavog dječjeg rublja”.(vi)

Po Zagrebu se vrlo brzo pročulo o strašnim dječjim patnjama u jasenovačkom logorskom kompleksu. Austrijanka Diana Budisavljević, supruga poznatog zagrebačkog kirurga i sveučilišnog profesora Julija Budisavljevića, uspjela je preko poznanstva s visokim njemačkim vojnim predstavnicima u Zagrebu isposlovati dozvolu da 9. i 10. srpnja s jednom komisijom posjeti Staru Gradišku. U njoj je bilo i šesnaest medicinskih sestara.

Diana Budisavljević bila je užasnuta jezivim prizorima, strašnijima od svega što se čulo u Zagrebu: “Ušli smo u tzv. dječju bolnicu. Najprije nekoliko soba u kojima su djeca ležala na krevetima (..). A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je rekao da je tu svaka pomoć već prekasna (…) većina ih je umrla još tijekom dana (…) U jednu sobu u kojoj je vladala difterija i već su sva djeca bila nasmrt bolesna nismo ni ulazili, kako ne bismo i druge zarazili (…) Preuzela sam bolnicu i pokušala sam uz pomoć žena iz hrvatskog logora, koje su se brinule za djecu, dobiti podatke za ova mala iznemogla bića (…) Neka su djeca imala ceduljice s podacima oko vrata. Za neke od preostalih sam uspjela dobiti neke podatke, ali mala umiruća stvorenja nisu mogla ništa kazati. Umrla su djelomično tamo, a djelomično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca.”

Diana Budisavljević natjerala je preko Nijemaca, koji su opet izvršili pritisak, Didu Kvaternika da uz mnogo oklijevanja i uz suglasnost samoga Pavelića odobri izvlačenje djece iz logora.

Luburić i drugi ustaše na mnoge su načine nastojali opstruirati akciju. Išlo se dotle da je čak i dr. Budisavljević od supruge “tražio da sve obustavi”, jer da postoji “opasnost da on i njegovi suradnici završe u logoru”.

Ustaše su pronijeli i vijest da pomoć koju Budisavljević šalje, navodno, u logore, zapravo završava u partizanskim rukama. Ilija Jakovljević sarkastično konstatira kako su “ustaše htjeli odgoditi predaju, dok ne budu gotove lijepe odorice i još ljepše kapice, ali onima iz Crvenog križa nije bilo ni do odorica ni do kapica nego do djece”, a onda zaključuje da ga je zbog svega toga “gušilo u prsima, ali nisam mogao zaplakati”.[vii]

U Staroj Gradiški Diana Budisavljević susrela se s Maksom Luburićem, koji je bio “bijesan” što mora pustiti djecu. Kazao joj je da ima “dovoljno katoličke djece koja u Zagrebu rastu u bijedi. Neka se za njih brinemo”, svjedočila je Budisavljević.

U međuvremenu, kako je vrijeme prolazilo, a o djeci se nitko nije brinuo i “nitko ih nije hranio (…) ona su pojela svu travu. Predstavnici Crvenog križa su ih htjeli odmah odvesti, ali im je rečeno da moraju dobiti posebnu dozvolu od Luburićeva brata. Djeca su umirala, a dobivanje dozvole je trajalo dva-tri dana.”

Gospođa Budisavljević posjetila je i logor u Mlaki, gdje su bile smještene srpske žene i djeca – “Neke trudne žene rađale su u logoru bez ikakve pomoći.” Isprva su se zatočenice u Mlaki protivile ponudi da Budisavljević i njezini suradnici odvedu njihovu djecu, ali, ubrzo, kad su “zbog uzrujavanja i gladi ostale bez mlijeka” i kad su uvidjele da ostanak njihove djece u logoru znači vjerojatno njihovu smrt, pristale su da ih se odvede – “Lomile su ruke i molile komandanta logora da preuzmemo djecu.”[viii]

U akciji izvlačenja sudjelovao je i istaknuti pedagog i socijalni radnik Kamilo Brössler/Bresler, kao dužnosnik Ravnateljstva za socijalnu skrb (odnosno načelnik odsjeka za zaštitu djece i obitelji) – njega je prvo kontaktirala Diana Budisavljević s molbom da pomogne, pa je on kontaktirao delegata Međunarodnog crvenog križa u Zagrebu dr. Schmidlina, pa tek onda svog pretpostavljenog, ministra Lovru Sušića, koji “nije ozbiljno shvatio moje izlaganje i kazao mi je da nije baš preporučljivo da se u to pletem”.

Bresler zna da je Diana Budisavljević lobirala i dalje na raznim adresama, ali 1951. “nije znao čijom je zaslugom došlo do toga da su ustaške vlasti dopustile otpuštanje djece iz logora”.

Naposljetku je Bresler dobio od Sušića nalog da sudjeluje u akciji. Pomoć su pružili i Crveni križ, kao i crkvene organizacije Caritas i Katolička akcija. Temeljem dozvole pokrenut je transfer 6230-ero kozaračke djece. Budisavljević je o tim danima, od polovine srpnja do početka kolovoza 1942., govorila kao o “napornim danima, punima stravičnih utisaka, jada i očaja, utisaka koji su me dugo progonili”.

U izvještaju Ministarstva udružbe tvrdi se kako je “roditeljima obrazložena korist te dječje kolonizacije, pa se nije vršila nikakova sila, te u prijevozu nije bilo smrtnih slučajeva. No, bilo je slučajeva posvemašnje izgladnjelosti”.

Prije negoli su utrpana u vlak za Sisak, djeca su dobila šalicu mlijeka koje su iz kazana dijelile aktivistice Crvenog križa te četvrt kruha, svjedočio je tada sedmogodišnji Branko Stojnić. A što se tiče izvještaja Ministarstva udružbe, da “u prijevozu nije bilo smrtnih slučajeva” – to je bila laž. Samo je u prvom transportu iz Jasenovca za Zagreb, u kojem je bilo 850 djece, nakon 30 sati putovanja umrlo njih sedamnaestero.

Djeca su smještena po bolnicama, domovima za gluhonijemu i drugu djecu, po raznim ustanovama, u logore u Jastrebarskom i u Gornjoj Rijeci kod Križevaca te u privatne domove u Zagrebu i Sisku.[ix]

Ni u logoru u Sisku stanje nije bilo bolje. General Edmund Glaise von Horstenau svjedočio je da su “u logoru u adaptiranoj tvornici uvjeti užasni. Nekolicina muškaraca, mnogo žena i djece, bez dovoljno odjeće, spava se na kamenoj ploči, jauci nadaleko, krik i plač. Zapovjednik logora – hulja, ignorirao sam ga, ali umjesto toga rekao sam mom ustaškom vodiču: ‘Ovo je dovoljno da se čovjek ispovraća’. A onda najgore od svega: soba uz čije zidove leži na slami koja je upravo donesena zbog mog pregleda, nešto poput 50-ak gole djece, od kojih su polovina mrtvi, a druga polovica umire. Ne treba zaboraviti da su izumitelji koncentracionih logora Britanci za vrijeme Burskog rata. Međutim, ti logori su dostigli svoj vrhunac odvratnosti ovdje u Hrvatskoj, pod Poglavnikom instaliranim od naše strane. Najveće od svih zala mora da je Jasenovac, u koji nijedan običan smrtnik ne smije priviriti.”

Logor u Sisku Glaise von Horstenau nazvao je, kao što sam spomenuo, “vrhuncem strahote”, Jasenovac nije uspio posjetiti.[x]

Kamilo Bresler opisuje kako djeca koja su stizala u Zagreb “od iznemoglosti nisu više mogla jesti kruh koji su im davali” te da su bolovala od raznih bolesti. Iako su prilike na novim adresama bile neusporedivo bolje, mnoga se djeca nisu mogla spasiti (od 3236 djece pristigle u Jastrebarsko u sljedeća tri mjeseca umrlo je između 449 i 768).

No daleko je to bilo od ustaške propagande koja je prijetvorno tvrdila da se “na državnom dobru u Jastrebarskom mali Kozarčani oslobođeni partizanskog ropstva oporavljaju od pretrpljenih patnji”. Diana Budisavljević na svoje je oči vidjela kako je na zagrebačkom Glavnom kolodvoru jedan radnik, povratnik iz Reicha, u transportu tražio kćer: “Dobio je dozvolu da prođe uzduž čitavog vlaka, ali malu djevojčicu nisu našli. Otac je zvao ‘Ljubo, Ljubo’ duž čitavog transporta, ali nije bilo odgovora na očev zov (…) Najednom se prolomi strašan očev krik. U jednom malom umirućem djetešcu prepoznao je kćer, koja je nekad bila tako punašna i jaka. Kažem ocu neka dijete što je brže moguće odnese u baraku gdje čekaju liječnici. Sav obliven suzama čovjek je jedva imao snage preuzeti taj, ah, kao perce lagani teret. Preuzeo je svoje djetešce živo i doveo ga još do liječnika, iako je svaka pomoć bila prekasna.”

Ukupno je u Zagrebu umrlo 716-ero djece. Sva umrla djeca iz tih sabirališta pokopana su u zajedničku grobnicu na Mirogoju kao bezimene žrtve, jer su u Zagreb dolazila obilježena samo brojem. Ako je na kartončiću obješenom djeci oko vrata i bilo zapisano ime, ti su kartončići na putu nestajali, jer su ih djeca – pojela.

Većinu preživjele djece preuzele su obitelji iz Zagreba i drugih dijelova Hrvatske. Neke su prihvatile djecu iz čistog altruizma (u Jeronimsku dvoranu na Tomislavovu trgu, gdje je bio smješten dio djece, “Zagrepčanke su donosile voća i kolača (…) umivale su i češljale djecu”), a druge su, čini se ponajprije one seoske, tražile samo malo veću djecu koja bi mogla i raditi u domaćinstvu.

Kad su u logor u Sisku dolazili ljudi da bi uzeli dijete i poveli ga kući, “stotine ručica bilo je podignuto uz molećive jauke: ‘Uzmi mene, uzmi mene!'” Tek je manji dio djece tijekom rata vraćen roditeljima ili rođacima.

U prihvatilištu u Gornjoj Rijeci u samo u prva tri dana po dolasku umrlo je 68-ero pristigle djece. Josef Konforti, stigavši u Gornju Rijeku, priznaje kako je “mislio da je nekome zaista stalo do toga, da ta djeca budu ljudski tretirana, ali smo se ubrzo uvjerili, da čuvari nisu mnogo žalili niti su odgovarali za djecu”.

Potkraj kolovoza 1942. partizani su iz logora u Jastrebarskom oslobodili oko 900 kozaračke djece i prebacili ih na oslobođeni teritorij.

Na kraju je od 7000 djece koja su izvučena iz jasenovačkog kompleksa spašeno njih oko 3000 do 3500, a ostala su pomrla. Gotovo 5000 djece poumiralo je od bolesti i gladi ili bilo poubijano u jasenovačkim logorima, a da iz njih nije ni izašlo.[xi]

Oko 400 muške i ženske djece od četiri do četrnaest godina, uglavnom srpske s Kozare, ali i židovske (bilo je i jednih i drugih iz Sarajeva, Livna, Kutine itd.), preživjelo je u logoru Jasenovac III Ciglana likvidacije i odvođenje u Reich u ljeto 1942. Gotovo sva su tada ostala bez roditelja. Sakrivala su se po tavanima radionica i po zatočeničkim barakama.

Mnogi su ih logoraši hranili onim što su sebi otkidali od usta. Zapovjedništvo je to, naravno, znalo, pa je u jednom trenutku naređeno da se pregleda cijeli logor i djeca pokupe. “Stotinjak jačih” izabrano je da po opustjelim selima “beru voće i vrše ostale lakše radove”. Oni su nestali kad ustašama više nisu bili potrebni.

Luburić je, posavjetovavši se sa svojim suradnicima, naredio da se još jedna grupa od stotinjak djece izdvoji te da se – na veliko čudo svih zatočenika – registrira i smjesti u posebne, relativno dobre prostorije. (Ljubo Miloš na suđenju je izjavio da je odluka o posebnom tretmanu te djece došla od Pavelića – naime da se “mala djeca kojoj su roditelji ubijeni odgoje u ustaškom duhu”. Našlo se među zatočenicima 5–6 učitelja i učiteljica koji su bili zaduženi da uče djecu čitanju, pisanju i pjevanju, među njima i Josip Stazić, navodno bivši narodni zastupnik HSS-a. Stazić se spasio iz logora i poslije rata živio u Zagrebu, a drugi učitelji smaknuti su potkraj 1942. ili 1943 (Bijelić, Dragičević, Dragišić, Gaćeša i Nikola Rebrović).[xii]

Osim toga “ujutro i uvečer njihove su skupine pod nadzorom ustaških podčasnika vježbale, marširale, kao da su u nekoj vojnoj školi. Pjevali su hrvatske i ustaške pjesme i davorije, kao neki mali ‘pravoslavni Hrvati’. Luburić ih je, naime, želio pretvoriti u ustaše (navodno je izjavio da će to biti ‘njegovi janjičari’). No, konac nije trebalo dugo čekati”, iako je Luburić tvrdio da će ih poslati u podčasničku školu u Bjelovar.[xiii]

Ne zna se što je presudilo toj djeci – je li možda to što su Ivica Matković i Ivan Slišković, neposredno odgovorni za projekt, bili nezadovoljni rezultatima njihova odgoja, jer da “se ne napreduje dovoljno u ustaškom duhu”? Ili su ih ubrzo “pokosile želučane i crijevne bolesti”? Kako bilo da bilo, “kad je Luburić stigao u Jasenovac, prijavili su mu stvar, pa je on odredio da se djeca, koja su i onako bila na teret opskrbnog budžeta, pobiju”. Tako je, po neposrednom očevicu dr. Nikoli Nikoliću, 14. i 16. listopada bilo likvidirano prvo 150 ili 200, nakon toga još sedamdesetoro djece te 29. listopada još oko 100 “bolesne djece”.

Po izjavama raznih svjedoka, u logoru je ujesen 1942. “ostalo još oko stotinu djece”, uglavnom na radu u obrtničkim radionicama. Dio je spašen transportom koji je organizirala Diana Budisavljević. A onda su “u kasnu jesen”, tvrdi Ilija Ivanović, koji je bio u toj grupi, “ustaše izgleda došle do zaključka da nas je previše ostalo.

Jedne večeri naredili su da se postrojimo. Ustaški oficir je išao pored stroja i pojedinačno postavljao pitanja – gdje radimo i na kakvom smo zanatu. Potom nas je rastavljao u dvije grupe, naposljetku nas 54 se vratilo na radna mjesta.” Sutradan je krenula glasina kako “na životu treba ostati 40 djece”. Navečer je došao “jedan ustaša i nas 14 izdvojio i odveo pred zapovjedništvo. Čekali smo bespomoćno nekog krvnika da nas vodi na stratište.” Naposljetku nas, “nakon dugog čekanja, vratiše nazad”. I tako su ti dječaci nastavili raditi, u okviru grupe koja je nosila ime “dječja”.

Ivanovićeva priča i izjave drugih svjedoka djelomično nisu u skladu s tvrdnjama dr. Nikolića i teško je danas precizno rekonstruirati tragičnu priču o jasenovačkim dječacima. Jedino je sigurno da je tek nekolicina dječaka dočekala oslobođenje, čini se devetorica – sedmorica su preživjela proboj iz Logora III Ciglana (Desimir Bajić, Živko Gigović, Ilija Ivanović, Milutin Mirić, Radovan N. Popović, Ostoja Popović i Rajko Stojaković), a dvojica su preživjela selidbu Brzog sklopa (Ostoja Mijić i Dušan Prelić).[xiv]

__________________

[i] JUSP Jasenovac, Popis žrtava; Neugasla sjećanja, 62-64.

[ii] Jakovljević, Konclogor na Savi, 99; Neugasla sjećanja, 68; Lukić, Rat i djeca Kozare, 22, 39; Tuleković, Stradanje porodice Stojnić, 146; Lazić, Internacije srpskog stanovništva s Kozare u Slavoniju; Dnevnik Diane Budisavljević, 61; Grünfelder, Sustigla ih Šoa, 180, 182-183, 193, 269.

[iii] JUSP Jasenovac, Popis žrtava; Neugasla sjećanja, 53-54; Sećanja Jevreja, 131, 171; Riječi koje nisu zaklane IV, 88; Riječi koje nisu zaklane V, 39.

[iv] Mihovilović, Ćelija smrti, 13; Miliša, Jasenovac, 286 i d.; Jakovljević, Konclogor na Savi, 100; Riječi koje nisu zaklane V, 40-41; Ogrizović, KozarAačka djeca, 293 i d.; Neugasla sjećanja, 67.

[v] Jakovljević, Konclogor na Savi, 100-101.

[vi] HDA, fond 421, JT SRH, serija 421.4.3.3, Spisi istražnih i krivičnih predmeta Odjeljenja bezbjednosti 1947-1951., Optužnica Pavelić-Artuković, Zapisnici svjedoka iz ranijih procesa pred sudom, kut. 123, zapisnici 17, 18; Lukić, Rat i djeca Kozare, 25-26; Neugasla sjećanja, 14, 78; Halilbegović, Bošnjaci u jasenovačkom logoru, 83.

[vii] O Juliju Budisavljeviću, Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac, knj. 1, 186, 265, 266, 339, 426; knj. 125, 128, 129, 316, 380, 387, 543, 548; O Diani Budisavljević, Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac, knj. 1, 186, 204, 266, 267; knj. 3, 9, 15, 125, 129, 252, 316, 319, 483-486, 489; Dnevnik Diane Budisavljević, 46, 71-74; Jakovljević, Konclogor na Savi, 107.

[viii] Dnevnik Diane Budisavljević, 84, 86, 92.

[ix] Mataušić, http://www.forum.tm/vijesti/revizionisticki-pamflet-igora-vukica-o-kozarackoj-djeci-5849.

[x] Broucek, General im Zwielicht, 167.

[xi] HDA, MU NDH, 61357/1942, kut. 10; HDA, fond 421, JT NRH, kut. 129, Optužnica Pavelić – Artuković, 7a. Zapisnici svjedoka, Kamilo Bresler, 59-60; Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe, t. II, 203; t. III, 211-213; t. IV, 196-197; Nova Hrvatska, Zagreb, 23. srpnja 1942.; Lengel-Krizman, Zagreb u NOB-u, 182-185; Vjesnik, Zagreb, 27. srpnja 1988.; Ogrizović, Kozaračka djeca, 294-297, 304, 309; Dnevnik Dijane Budisavljević, 31, 69-94; Lukić, Rat i djeca Kozare, 22, 39, 54; Tuleković, Stradanje porodice Stojnić, 147, 151; Mihovilović, Ćelija smrti, 14-15; Sećanja Jevreja, 228-229; o Brössleru – HBL 2, 355-356; Yeoman, Visions of Annihilation, 145; Jakovljević, Konclogor na Savi, 107; Peršen, Ustaški logori, 272-279, 281-282, 288-290; Goldstein, Zagreb 1941-1945, 267 i d.

[xii] HDA, fond 1561, SDS RSUP, 013.3.19., 5; 015.7-12/f, str. 53; osim učitelja Nikole Rebrovića (1914.) iz Maje pored Gline, sina Mije, Hrvata, partizana, druge osobe nije više moguće identificirati – JUSP Jasenovac, Popis žrtava; Miletić, Jasenovac, knj. 2, 668, 673.

[xiii] Nikolić, Jasenovački logor, 390.

[xiv] HDA, fond 1561, SDS RSUP, 013.3.19., 5; Miletić, Jasenovac, knj. 2, 1110; Miller, Izabran za umiranje, 45; Ciliga, Jasenovac: ljudi pred licem smrti, 68; Sećanja Jevreja, 41, 132; Ogrizović, Kozaračka djeca, 297; Riječi koje nisu zaklane IV, 89-91; Riječi koje nisu zaklane V, 40-46; Nikolić, Jasenovački logor, 390; Dnevnik Diane Budisavljević, 73-74; Motl – Mihovilović, Zaboravljeni, 154, 186-187, 201-203, 241, 256-257, 282-284, 667-669, 862, 863, 869; Ciglana, katalog izložbe, 25; Škiljan, Politički zatvorenici, 78.

(Preneseno iz monografije Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 2018., str. 557-566, s dozvolom autora).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Filed Under: Književni ogledi Tagged With: Caritas, crveni križ, Diana Budisavljević, djeca s Kozare, Edmund Glaise von Horstenau, Fraktura, Ilija Jakovljević, Ivo Goldstein, Jasenovac, Jastrebarsko, Kamilo Brössler, Katolička akcija, Kvaternik, Luburić, NDH, Pavelić, Reich, Sisak, ustaše, Viktor Ivančić, Zagreb

”Mala, daj meni jedan ZDS!”

Autor: Ante Tomić / 27.11.2018. Leave a Comment

Ante Tomić Foto: Petar Markovic

Ante Tomić
Foto: Petar Markovic

Poznato je kako naši ljudi vole počastiti društvo u krčmi. Drago im je pokazati da su imućni, da ne oskudijevaju, već u njih, eto, Bogu hvala, i pretječe i pravo se uvrijede ako bi tkogod drugi platio račun. Širokom se kretnjom, da svi vide, hvataju za džep, izvlače krupne novčanice iz masnih lisnica i naručuju piće za sve, i poznate i nepoznate. [Read more…]

Filed Under: OSVRT DANA Tagged With: Ante Pavelić, Ante Tomić, Bleiburg, CIA, Hitler, Ivan Milas, Nezavisna Država Hrvatska, papa Franjo, ustaše, za dom spremni

Besprizorni Sedlarov filmski trash i otvorena jednosatna tjeralica

Autor: Boris Pavelić / 20.11.2018. Leave a Comment

Boris Pavelić

Boris Pavelić

Pretvaranje Hrvata u Srbe zaustavljeno je 1941. i 1991. Ustaše su hrvatski oslobodilački pokret. Jasenovac postoji samo kao mit o sedamsto tisuća ubijenih. Partizani, zajedno s četnicima, pobunili su se 1941. protiv hrvatske države, te proveli genocid nad Hrvatima. Srpska pobuna 1990. provedena je ”prema istom scenariju kao i 1941.” [Read more…]

Filed Under: OSVRT DANA Tagged With: Boris Pavelić, Hrvatska, Ivan Devčić, Ivo Josipović, Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Jasenovac, Joško Ševo, Kraljevina SHS, NDH, Novosti, partizani, Piskač, Srbi, Srbija, ustaše, ZAVNOH, Zoran Milanović

  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Upečatljiva Kuzmičeva dijagnoza duha vremena

Upečatljiva Kuzmičeva dijagnoza duha vremena

Piše: Jaroslav Pecnik

SCRIPTA MANENT

Fima

...

Herkul

...

533 dana

...

Neka bude inovacija

...

Krvnikov prijelaz

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Naci-židovi

    Naci-židovi

    marinko-culic
  2. Kritika čistog vakuuma

    Kritika čistog vakuuma

    viktor-ivancic
  3. Samoubojstvo s leđa

    Samoubojstvo s leđa

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Kampanja ”Da se bolje razumjemo”

    Kampanja ”Da se bolje razumjemo”

    04.12.2019.
  2. Politička akademija SNV-a

    Politička akademija SNV-a

    04.12.2019.
  3. Zakon o hrvatskom državljanstvu. Važno!

    Zakon o hrvatskom državljanstvu. Važno!

    04.12.2019.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Antifašistička liga RH

  1. 9.11.2019. Skup sjećanja na Kristalnu noć

    9.11.2019. Skup sjećanja na Kristalnu noć

    31.10.2019.
  2. Antifašistička liga piše Dragi Prgometu u vezi spornog spomenika

    Antifašistička liga piše Dragi Prgometu u vezi...

    16.07.2019.
  3. Povodom Dana antifašističke borbe u RH: Fašizam i dalje prijeti

    Povodom Dana antifašističke borbe u RH: Fašizam i...

    22.06.2019.

Antifašistička liga RH | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2019 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se