novinarstvo s potpisom
Ivica Ivanišević
I na televiziji postoji bonton. On, doduše, nije napisan, programskim gostima se ne dijeli u formi knjižice ili letka, ali ipak postoji, barem kao običajni standard. Mnoge njegove odredbe samorazumljive su i preuzete iz općeg kodeksa ponašanja: naravno da u televizijskome studiju nećete pljuvati na pod, derati se na sugovornike ili ih šamarati. [Read more…]
Borivoj Dovniković-BORDO
Uzrečica NOGOMET JE NAJVAŽNIJA SPOREDNA STVAR NA SVIJETU gubi postepeno prvobitno značenje, jer blijedi svrha tog sporta – baratanje loptom u svrhu zabave, plemenitog takmičenja i zdravog razvoja tijela. [Read more…]
Boris Dežulović
U svojoj prošlonedeljnoj kolumni u zagrebačkom Jutarnjem listu moj drugar, hrvatski novinar i humorista Ante Tomić, napisao je uspelu kozeriju o lažnom glamuru instant selebritija, sa glavnim junakom Božidarom, hrvatskim misterom turizma, i njegovih dvoje cimera, Jadrankom i Viktorom – prvom pratiljom Mis bikini Alpe Adria i finalistom takmičenja Hrvatska traži zvijezdu – koji turobnu sledeću sezonu dočekuju sa strepnjom dubljom od nade. [Read more…]
Dakle, sad smo propali. Nema nam spasa. Pedeset četiri godine nakon krize u Zaljevu svinja imamo krizu u Piranskom zaljevu.
Čovječanstvo je ponovno na rubu velikog rata u kojemu bi lako mogao biti uništen sav život na Zemlji. Diljem planeta užurbano se kopaju skloništa s debelim betonskim zidovima i olovnim stijenkama protiv radijacije, gomilaju se zalihe konzervi i dvopeka, a učiteljice podučavaju mališane propisno staviti plinske maske i šćućuriti se ispod klupa. [Read more…]
Foto: Helen Sloan/HBO, © 2015 Home Box Office, Inc. All rights reserved.
Ne znam jeste li primijetili, ali na ekranima naših multipleksa pušu vjetrovi zime. Ne zato što je vani proljeće, i to neočekivano blago za ovu eru klimatskih promjena, nego zato što je praktički cijeli repertoar komercijalnih kina takav da će, ako vam i ne smrzne mozak već pri prvom gledanju, ispiriti kroz njega kroz koji tjedan, ne ostavljajući opaziv trag. [Read more…]
Džon Stjuart: Bliski istok se otima kontroli. Šta bi Amerika trebalo da uradi?
Basem Jusef, egipatski komičar i satiričar: Pa, na primer… ništa.
The Daily Show, 9. februar 2015. [Read more…]
U posljednjoj se kampanji, u oba kruga predsjedničkih izbora, u Hrvatskoj utvrdio običaj da stranački i ostali navijači nakon svake dvije-tri rečenice prekidaju govore svojih miljenika aplauzom i ovacijama. Štoviše, običaj je već pretvoren u pravilo, osobito kada govori nisu namijenjeni samo publici u nekoj dvorani, nego i televizijskom auditoriju. [Read more…]
Žestoko se udarilo po Dujomiru Marasoviću, HDZ-ovom saborskom zastupniku, koji je u Saboru izjavio da će HDZ ”pomesti sve sa HRT-a“. Nekako najžešće iz SDP-ovih saborskih redova.
”Ma koga ćete vi pomesti“, čudio se SDP-ov predsjednik Sabora Josip Leko, dok je Nenad Stazić odlučio pojasniti što to Marasović i HDZ kane učiniti. ”Pomest će i sve novinare koji im se ne sviđaju. Ne samo njih. Pomest će, kao što Dujomir Marasović najavljuje, i sve urednike na HRT-u. I ne samo njih…“, nabrajao je Stazić, zaključivši da Marasović nije bilo tko, da se radi o saborskom zastupniku čije prijetnje treba shvatiti najozbiljnije te da ta prijetnja nije izrečena negdje uz kavu, već u Hrvatskom saboru.
Doista, ono što je Marasović ispalio čini se kao ozbiljna prijetnja nekoga tko demokraciju i važnost medijskih sloboda uopće ne shvaća. I malo tko može zamisliti nekog, recimo, SDP-ovca koji iz opozicijskih klupa prijeti HDZ-ovoj vlasti da će pomesti sve na HRT-u čim se te vlasti dočepa.
Jasno, oni nisu isti, kako to često zna istaknuti aktualni SDP-ov predsjednik. Jer oni su, eto, prepuni razumijevanja za demokraciju, za razliku od tih sirovih i priprostih nesretnika iz HDZ-a. Oni su progresivni i moderni, demokracija im je u malom prstu, a značaj medijskih sloboda u modernom društvu kristalno im je jasan.
Mali je problem to što im je potpuno jasno i to da Marasović govori istinu. I ne samo to, i oni su sami temeljito pomeli što se pomesti dalo. Ima još. Oni su tom HDZ-u, odnosno bilo kome tko osvoji vlast, dali alat da može mirne duše potpuno zakonito mesti po Prisavlju do mile volje.
Apsurdno je da je temelje koliko-toliko politički neovisnoj javnoj radioteleviziji udario također SDP. Ali onaj račanovski, u kojem je Milanović tek učio prve političke korake.
Tadašnji Zakon o HRT-u, izrađen pod patronatom ministra kulture Antuna Vujića i izglasan u veljači 2003. godine, predvidio je da parlamentarna većina i manjina moraju usuglasiti članove Programskog vijeća HRT-a koje pak dvotrećinskom većinom imenuje glavnog ravnatelja, a onda na njegov prijedlog imenuje i ravnatelje televizije, radija i glazbene produkcije. Oni pak Vijeću predlažu svoje direktore programa i glavne urednike.
Takvo zakonsko rješenje možda djeluje komplicirano, ali u pravilu ne daje prostora za bilo kakvu masovnu političku metlu na HRT-u. Milanovićeva vlada u srpnju 2012. mijenja pravila igre pa njihov Zakon o HRT-u propisuje da kandidata za glavnog ravnatelja predlaže saborski Odbor za medije, a izglasava ga Sabor većinom glasova.
Prevedeno na jezik kojeg svatko razumije, glavnog ravnatelja postavlja aktualna vlast.
Zatim glavni ravnatelj, kojeg je izabrala aktualna vlast, postavlja glavne urednike na HRT-u (po današnjem ustroju svaki programski kanal ima svog glavnog urednika), koji mu potom predlažu urednike pojedinih programa. Naravno, i njih mora amenovati ovaj glavni ravnatelj.
Drugim riječima, svaki onaj koji osvoji vlast nakon SDP-ove koalicije, ukoliko želi provoditi zakone ove zemlje, zapravo neće imati izbora. Nego će morati postaviti svog glavnog ravnatelja koji će potom postaviti svoje glavne urednike, a onda će, na njihov prijedlog, imenovati i urednike pojedinih programa.
Marasović to naziva ”pometanjem“, oni mrvu mudriji hadezeovci to bi mogli zvati poštivanjem zakona ove zemlje.
Zbog toga bi ubuduće, kad iz saborskih klupa ne previše pametan netko krene objašnjavati kakvom će metlom krenuti prema HRT-u, svaki esdepeovac trebao ustati i zapljeskati. A onda se javiti za ispravak krivog navoda i zatražiti da im kolege, koji će danas-sutra osvojiti vlast, ubuduće zahvale na pripremi terena za savršeno lako osvajanje te prisavske katakombe duha.
I da ne bi bilo nikakve zabune, kada danas-sutra Sabor bude izglasavao za budućeg šefa ili šeficu HRT-a neku omraženu spodobu čiji je životopis protkan političkim djelovanjem u medijima, za to neće biti kriv Marasović ni HDZ.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Vladina proljetna najava outsourcinga u javnom sektoru, odnosno prepuštanje čišćenja privatnicima, očito je s pola godine zakašnjenja inspirirala na čistku saborskoga zastupnika Hrvatske demokratske zajednice dr. Dujomira Marasovića, popularnog dr. Duju. U maniri jednog drugog doktora iz prošlosti svoje stranke, čije ime je ime u deminutivu obrnuto proporcionalno zlu koje je načinio, izbor četiriju članova Vijeća Hrvatske radiotelevizije, ovaj šezdesetdvogodišnji dermatovenerolog iz Kostanja kraj Omiša, iskoristio je, po običaju se ne držeći zadane teme, za najavu čistke na HRT-u.
Veli doktor, a doktori valjda znaju , pogotovo “zna se doktori”, da javna televizija izluđuje hrvatski narod i stoga prvo što valja napraviti kad za godinu dana dođu na vlast, je pomesti sve s HRT-a. Zna naš doktor da je čistoća pola zdravlja. Na replike kolega zastupnika i predsjednika Leke dometnuo je mrtav hladan dr. Duje: “Pomesti” jedna lijepa riječ. Mislio je valjda da već nekoliko puta od HDZ-a meteni i čišćeni novinari zaslužuju i znatno ružniji tretman, primjerice humano preseljenje na Burzu rada. Taj ga saborski zastupnik sa sveučilišnom karijerom (pa nek’ mi još netko kaže da znanje i obrazovanje oplemenjuje i širi vidike) stalno nešto ima s HRT-om.
Kad je Sabor birao ravnatelja javne televizije, a Kregar obrazlagao zašto bi na petogodišnji mandat od osam prijavljenih kandidata trebalo odabrati upravo Gorana Radmana, bivšeg direktora TV Zagreb i tadašnjeg dekana Sveučilišta Vern, replicirao mu je upravo Dujomir Marasović i: “Ne, ne pristajem na vaše kriterije! Glavni ravnatelj po meni bi trebao biti intelektualac katoličke provenijencije, jer je većina naroda katolička”, kazao je Marasović.
Pretpostavljam da dr. Duje nije čuo da je Hrvatska sekularna država i neće se smiriti sve dok Bozanić osobno ne zasjedne u Radmanovu fotelju na Prisavlju.
Ne bi ovaj doktor gena kamenih birao samo direktora. Ima ga on i s uređivanjem. Nikako mu se nije sviđala voditeljica Ankica Čakardić u prošlom sazivu “Petog dana”, a ni Srećko Horvat kao gost. Doživio ga je kao anarholiberala, “koji pretendira da bude neki revolucionar”. Naš dr. Duje ovu je emisiju okarakterizirao kao “nihilističku i totalno ljevičarsku”- riječju pogubnu, za mentalno zdravlje pretežno katoličkog hrvatskog naroda.
Pretpostavljam da se njega pita, na HRT-u bi se dvadeset i četiri sata vrtjeli naizmjenice “Mir i dobro” i stranačke konvencije HDZ-a, a ne, kao što je on u četvrtak u saborski mikrofon izrekao: “Agitprop Politbiroa Centralnoga komiteta – kao da je ’46.”
I dok ga Ankica Čakardić i Srećko Horvat nisu, a pretpostavljam da ni sadašnje uredništvo HRT-a neće, tužili za javno izgovorene budalaštine, kao što ga nitko nije pozvao na odgovornost ni kad je prije mjesec i pol ustvrdio da je u javnim ustanovama, u Vladi i Saboru toliko pripadnika manjina da ih se ne bi postidjele ni Terazije, sa svojim Dalmatincima prošao je puno gore.
Za klevetanje Kerumovog intendanta Duška Mucala zbog povrede prava privatnosti dosuđena mu je kazna od petnaest tisuća kuna. Mucalo je , naime, protiv dr. Duje podnio privatnu tužbu, jer je ovaj još 2010. godine u dnevniku HTV-a mahao njegovom vojnom knjižicom tvrdeći kako je kosovac koji je radio za Službu državne bezbednosti bivše Jugoslavije. Vojnu knjižicu Duška Mucala Marasoviću je netko, koje li slučajnosti, ubacio u poštanski sandučić baš u vrijeme izbora za intendanta. Premda je Duško Mucalo od Marasovića zahtijevao 110.000 kuna, a sudac Općinskoga suda u Splitu Joso Puljić za sramoćenje dosudio mu je 15.000 kuna.
Dr. Duje je nakon što je proglašen krivim kukao da se presudom zatvaraju usta hrvatskome narodu (narod to sam ja), brani sloboda govora te da se Hrvatska vraća u olovna vremena komunista kad se ljude kažnjavalo i ubijalo zbog izgovorenog. Bilo je tu mnogo naricanja folklornog tipa kakvog smo se naslušali u ogromnim količinama devedesetih, drvlja i kamenja na pravnu struku i pravosuđe koji su ga kaznili zbog javnog iznošenja stava njegove stranke, no mene se tada najviše dojmila usporedba s Galileom.
Nekadašnji ravnatelj KBC-a Split izjavio je na moj užas: Ja sam vam k’o Galileo Galilei, kažnjen zbog govorenja istine. No kako smo mogli vidjeti u četvrtak na saborskoj sjednici, kazna nije utjecala na preodgoj; dr. Marasović i nadalje posvuda vidi kosovce, komuniste, agitpropovce…
Je li mu to od buljenja u ekran ili nečeg drugog teško je reći. Ako je narod poludio od programa HRT-a – a narod, to je on – svakakve su utvare i priviđenja moguće i kod njega. Zasad mu se ukazuju samo aveti iz 1946. godine, ali što će se desiti za, kako on kaže, godinu dana kad naš istinoljubivi Galileo Galilei uzjaše metlu i krene deratizirati HRT teško je prognozirati…Kad su on i njegova stranka u pitanju, znam samo da se ništa ne kreće – zapeli u ’45 i ’46. Nije ni čudo – na metli se u 21. stoljeću sporo napreduje.
Nadam se da će mi biti oprošteno što se drugi tjedan zaredom na neki način bavim “Hrvatskim glumištem” Olivera Frljića i Marina Blaževića. Što ću kad predstava igra danima (pobornici će reći, ma što danima – desetljećima!), non-stop. O.K. Recimo da igra već danima na društvenim mrežama, na kavama, obiteljskim okupljanjima, političkim skupovima i televizijskim sučeljavanjima tipa Piramida…
Jedni su povrijeđeni, drugi likuju uvjereni kako je već odavno trebalo stvari nazvati pravim imenom. Jedni se zgražaju nad eksplicitnošću scena koje su pritom vidjeli samo na novinskim fotografijama, drugi ushićeni prepoznaju u ovom komadu okruženje viđeno pred pobjedu nacionalsocijalizma, znate onu atmosferu nenadmašno danu u Fosseovom remek-djelu “Cabaret”, filmu nagrađenom s čak osam Oskara.
Zanimljivo je da svi, ama baš svi i pobornici i osporavatelji Frljićeva dosljednog načina rada, i oni koji su predstavu pogledali i oni koje ni puškomitraljezom ne bi mogao utjerati na scenu “Zajca off”, imaju ideju tko je trebao biti na gaćicama bilo s prednje strane, koja simbolizira ljubav i pripadanje, bilo s one stražnje, koja govori o nečinjenju, šutnji ili pak o navodnim homofobnim izjavama.
Usprkos razgovoru s publikom koji je nedavno uslijedio nakon predstave, na dan dodjele nagrada hrvatskoga glumišta, mnogima, u koje i sebe uključujem, i dalje ostaje nejasno čime je dio likova prikazanih na guzama glumaca “zaslužio” tu poziciju. No, doznali smo da ta mjesta nisu fiksna i da postoji mogućnost mijenjanja fotografija ili kako je to dramaturg Marin Blažević, odgovarajući na jedan prijedlog iz gledališta slikovito rekao:”Dupe treba zaslužiti!”
Kako bilo, i taj je razgovor pokazao, ako je suditi po reakcijama gledatelja različitih generacija i profesija riječkoj se publici predstava svidjela. Razumjeli su je! Razumjeli su i potrebu dvojca Blažević – Frljić da na samom početku mandata ponudi nefriziranu istinu, pa i po cijenu da ih jedan od aktera s prednje strane gaćica, Jakov Sedlar, u Piramidi Željke Ogreste okarakterizira kao bolesnike, kojima je eto lijeva politička opcija povjerila dvjesto i pedeset ljudi zaposlenih u HNK Ivana pl. Zajca.
Postavljanje Olivera Frljića za intendanta ovaj štovatelj lika i djela Mile Budaka, koji misli da se za devedesete može iskupiti izletima u Izrael, usporedio je s dolaskom jednog od idejnih začetnika talijanskog fašizma Gabriela D’Annunzia u Rijeku.
Kakva je poveznica između D’Annunzia i Frljića teško mi je razumjeti – to shvatiti može valjda samo Sedlar, čovjek koji eto i 2014. godine u maniri devedesetih u političkim neistomišljenicima vidi komuniste, gubavce (puštanje Šešelja je po njemu gnojni čir na licu Pusićke i Josipovića), a u kolegama iz kazališta koji ne pristaju na segregaciju po nacionalnom ključu – bolesnike.
No, pustimo Sedlara! Njegova i Budakova pozicija na gaćicama nikome mislećem nije sporna.
Ima nečeg sadomazohističkog u potrebi Olivera Frljića koji kroz većinu svojih predstava pokušava sasuti gledateljima svoju istinu u lice. Zašto sadomazohističkog? Pa stoga što sve njegove predstave, pa i one poput Turbo folka koje traju godinama (izvedena je više od 80 puta i nadalje je svaka nova izvedba rasprodana), nužno prati negiranje, pljuvanje, brojanje krvnih zrnaca i pitanja zna li taj čovjek uopće režirati?
Ali Frljić se ne obazire i ne odustaje! Dosljedno i beskompromisno rešeta svojom istinom po gledalištu, bilo da progovara o kompleksnim odnosima unutar vlastite obitelji, majke oca, sestre u briljantnoj predstavi “Mrzim istinu”, izbrisanima u Sloveniji (predstava “25.671”), ubojstvu Đinđića u Beogradu ili tragediji obitelji Zec.
Ima nečeg nestvarnog, romantičnog, dječje naivnog u vjeri da kazališnim predstavama, pa čak i kad su provokativne i eksplicitne poput Frljićevih, kad podižu mnogo medijske buke, može mijenjati stvarnost. Mnogi od nas zaklinjat će se u vrline iskrenosti, transparentnosti i istinitosti, ali je malo onih koji će stoički podnijeti sliku sebe, sebi bliskih ljudi, svog djelovanja ili okruženja – grada, domovine viđenu kroz oči neistomišljenika…
Hrvatskoj tapeciranoj nacionalizmom, fotošopiranoj katoličanstvom Frljić i Blažević su kroz trilogiju ”Bakhe”, ”Aleksandra Zec” i ”Hrvatsko glumište” ponudili sliku koja, željeli mi to ili ne, podsjeća na onu Fosseovu Berlina u “Cabaretu”, na što su mnogi vrisnuli, ne samo oni na gaćicama: “Mrzim istinu!”
