U prazničnom broju beogradskog Nina, u komentaru Marka Lovrića, pronalazimo zanimljivu vijest kakvu, na žalost, u Hrvatskoj više nema tko da objavi. Tokom 2019. iz Njemačke će se povući posljednji – ili, kako ćemo tek vidjeti: pretposljednji – ostaci okupacijskih britanskih trupa iz vremena Drugoga svjetskog rata. [Read more…]
Moskovski Brexit
Marinko Čulić
I najljući nogometni navijači priznat će, osim ako im navijačka pretjerivanja nisu oštetila mozak, da Svjetsko prvenstvo u Rusiji nije donijelo bogzna kakvu igru. Bilo je, istina, solidnih utakmica, od kojih je neke odigrala i Hrvatska, ali generalni domet prvenstva definitivno ne spada u najvišu klasu. [Read more…]
Kako je Britanija prestala biti duhovita i postala smiješna
Tihomir Ponoš
Što jedna budala upropasti, stotinu pametnih teško popravi. Ako ćemo pravo, budala baš i nije samo jedna, pametnih nema ni blizu stotinu, a o upropaštavanju možemo čitati svakodnevno. [Read more…]
Boris Buden: “Ustaše su danas motor nacionalne samodestrukcije”
Boris Buden
Foto: Jovica Drobnjak
Boris Buden, filozof, publicist i prevoditelj, jedan je od najznačajnijih intelektualaca s ovih prostora. Već godinama živi u Berlinu, nakon što je doktorirao na berlinskom sveučilištu Humboldt. S nekadašnjim urednikom i kolumnistom Arkzina te autorom kultnih zbirki eseja ”Barikade” i ”Kaptolski kolodvor”, u kojima je pronicljivo i kritički secirao tegobnu tranziciju hrvatskog i postjugoslavenskog prostora, razgovarali smo o nedavnim njemačkim parlamentarnim izborima, usponu ekstremne desnice u Njemačkoj i Europi, kao i o, naravno, prilikama u Hrvatskoj. [Read more…]
Uništiti ISIL i Ebolu!
Odrubljivanje glave, sasvim je jasno, postaje novi trend među islamskim teroristima. Čin je toliko šokantan da apsolutno ne postoji šansa da ne privuče globalnu pozornost medija i svekolike javnosti.
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća otimali su se putnički zrakoplovi i brodovi, nakon toga došli su bombaši samoubojice i automobili bombe te je sve to u svoje vrijeme bilo šokantno, no svijet kao da se navikao na takve vrste zlodjela pa su bombaši samoubojice koji upadnu negdje u Iraku i eksplozijom pobiju pedesetak ljudi postali trećerazredne vijesti, nešto što više ne privlači previše pozornosti.
Cilj je svakog terorista utjerati velik strah u kosti svojih protivnika te na taj način usmjeriti oči javnosti na sebe i dobiti moćnu političku polugu. I tako, u trenutku kada je zapadni svijet postao potpuno imun na dosadašnje terorističke taktike, neki novi teroristi iščačkali su neke nove taktike.
Cilj je svakog terorista utjerati velik strah u kosti svojih protivnika te na taj način usmjeriti oči javnosti na sebe i dobiti moćnu političku polugu. I tako, u trenutku kada je zapadni svijet postao potpuno imun na dosadašnje terorističke taktike, neki novi teroristi iščačkali su neke nove taktike
O odrubljivanju glave nevjernicima govore dva stiha iz Kur’ana, no brojni teolozi islama kažu da rečenica “udari ih preko vrata” nikako ne mora značiti da neprijateljima druge vjere treba obvezno odrubiti glavu. No, pripadnici ISIL-a i sličnih organizacija vole jednoznačna i konkretna tumačenja, a i te kako su dobro shvatili kako je sam taj čin zapadnjacima toliko stravičan da će zasigurno izazvati velik šok.
Taj šok i osjećaj bespomoćnosti produbljuje se zbog jasne činjenice da ne postoji način da itko te ljude spasi iz ruku onih koji hladno najavljuju i obavljaju brutalna smaknuća, snimaju ih i pokazuju cijelom svijetu.
No, čelnici zapadnih zemalja ne znaju što bi s ovim. Rečenica da je “britanski premijer David Cameron predvodio međunarodnu osudu ritualnog ubojstva Davida Hainesa” više nalikuje montipajtonovskom uratku nego reakciji premijera čijem je državljaninu zakukuljeni terorist upravo odrezao glavu.
U Parizu su se okupili čelnici tridesetak zemalja da bi pronašli pravi odgovor na novi oblik terorizma iza kojeg stoji ISIL, no još prije samog početka tog skupa bilo je jasno kako je ta ekipa potpuno nesposobna pronaći ikakav konkretan odgovor na nešto tako izravno i brutalno kao što je to ISIL.
U Parizu su se okupili čelnici tridesetak zemalja da bi pronašli pravi odgovor na novi oblik terorizma iza kojeg stoji ISIL, no još prije samog početka tog skupa bilo je jasno kako je ta ekipa potpuno nesposobna pronaći ikakav konkretan odgovor na nešto tako izravno i brutalno kao što je to ISIL
Obamin ćopavi plan kojim misli potući ISIL potpisalo je tridesetak zemalja. Na papiru sve to izgleda lijepo i odlučno, no kvaka je u tome da to samo lijepo izgleda i zvuči, no iz toga gotovo sigurno neće izaći ništa konkretno ni djelotvorno.
U ovakvim situacijama uvijek se sjetim genijalne Matoševe “Basne” u kojoj je perad na prelu zaključila da susjed lisac trijebi naciju pa mu odluči poslati izaslanstvo koje će mrskom krvniku predati deklaraciju. “Majstor kao uvijek družinu zakolje i spremi za užinu sve bez zbora i bez dogovora”. Preživjela perad samo je konstatirala da se lisac izblamirao i prekršio odredbe nekakva dogovora do kojeg je, prema njihovu mišljenju, moglo doći da potonji nije klao.
Upravo to se jučer događalo u Parizu – sabor nemoćne peradi koji će iznjedriti nekakvu deklaraciju na koju će lisac ISIL samo pljunuti i pogubiti još jednog nesretnog zarobljenika te najaviti neko novo i opet novo brutalno smaknuće.
Mislim da bi trebalo napisati pojmovnik zapadne političke nemoći i u njemu pobrojiti sve nebuloze koje su izmišljene da bi se izbjegla konkretna akcija te kako bi se stvorio privid da se nešto radi i pokušava. Koliko smo puta čuli da je netko napravio akcijski plan za rješavanje nečega ili osnovao radnu skupinu čiji je zadatak pronaći rješenje nekog ozbiljnog i teškog problema?
Između ebole i ISIL-a nema apsolutno nikakve razlike pa bi, u skladu s time, i protiv ove druge pošasti trebalo organizirati vrlo smjelu, sveobuhvatnu i odlučnu vojnu akciju dok još nije prekasno. U protivnom bi se i ta “zaraza” mogla početi širiti geometrijskom progresijom, što znači da je više nitko zapravo neće moći efikasno svladati
Može li itko pobrojiti koliko je “posebnih izaslanika” za nešto imenovano u posljednjih tridesetak godina? Može li itko ući u trag bilo čemu konkretnom što su oni učinili, postigli, riješili, spasili? Tu su i donatorske konferencije koje su se pretvorile u nekakav javni poligon za hvalisanje vlastitim altruizmom i darežljivošću!
No, netko je na Zapadu shvatio da se na istinsku nevolju i pošast treba odgovoriti.
Riječ je o organizaciji Liječnici bez granica, koja već mjesecima upozorava da će se epidemija ebole oteti kontroli ne poduzmu li se uistinu drastične mjere. Oni koji su bili prozvani da ih poduzmu napravili su akcijski plan. Sada Liječnici bez granica pozivaju da se protiv ebole poduzme velika i sveobuhvatna VOJNA akcija zato što ne postoji drugi način da se sve to zaustavi.
Između ebole i ISIL-a nema apsolutno nikakve razlike pa bi, u skladu s time, i protiv ove druge pošasti trebalo organizirati vrlo smjelu, sveobuhvatnu i odlučnu vojnu akciju dok još nije prekasno. U protivnom bi se i ta “zaraza” mogla početi širiti geometrijskom progresijom, što znači da je više nitko zapravo neće moći efikasno svladati.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Alexov veliki peh
Jedan od najbanalnijih i najžilavijih (to je, dakako, u tesnoj međusobnoj vezi) kulturnih stereotipa današnjice povezuje evropsko ”južno” i ”istočno” sa iracionalnim, strastvenim, samouništavateljskim, a evropsko ”zapadno” i ”severno” sa trezvenim, prosvećenim, racionalnim. Ili, ako hoćete, istok i jug temelje se na ognjici predubeđenja, a zapad i sever na prohladnosti dobro izvaganog interesa.
Slična dihotomija važi i za američki kontinent, ali na osi sever-jug. Lako je, razume se, pronaći štošta što opovrgava ”tačnost” te mehaničke podele uloga, ali nijedan uspešan stereotip ne bi bio uspešan da nije lako naći i mnogo toga što mu ide u prilog.
Kakvi su, recimo, naši nacionalizmi? U osnovi divlji, duboko iracionalni, parareligijski zaneseni: njihovo Zlatno tele zove se Nacija i ono prebiva u ‘‘zlatnoj štali“ zvanoj Država. Ta obogotvorena nacija svrha je samoj sebi, ona postoji na onaj način na koji postoji kakav starodrevni kralj, kao ovaploćenje čiste, parabožanske samovolje: naprosto je tu, a kad je već tu, traži da joj se pokoravate. Država je, pak, način na koji se ta samo-volja organizuje.
Iz Londona stigao hladan tuš: ako Škotska želi nezavisnost, kaže David Cameron, onda će bogme nezavisnost i dobiti i onda joj funta ne treba! Ta bi stvar ”kod nas”, na potkontinentu, pila vode: mi kad se odvajamo, odvajamo se totalno. Štaviše, nezamislivo je da bude drugačije, jer to onda ne bi ni bilo prava stvar. Kakva crna ”monetarna unija” ili neki drugi vid postbračnog konkubinata?!
Država, dakle, nije racionalno sklopljen mehanizam koji služi ”boljitku svojih građana” (ili kakvoj sličnoj gluposti), nego ona postoji na svetu naprosto zato što mora postojati, zato što bi nam nebo palo na glavu kada ne bi postojala.
Čak i kada bi se nekako dalo izmeriti da bi, recimo, za pojedinačni boljitak čak i znatne većine ljudi bilo bolje da neke (samostalne) države nema, nego da bude uklopljena u neku veću, jaču, zaokruženiju i bolje organizovanu celinu, to ne bi ali baš ni najmanje ugrozilo osnove državotvornog mita: rekli smo već, Nacija-Država nije tu zato da nekome konkretno(m) bude ”bolje” (ako mu je slučajno ipak ”bolje”, to je odlično, ali to uopšte nije uslov, kamoli smisao), nego zato što je odnekud metafizički nedopustivo da je nema.
Otkud ovo filozofiranje u kišni četvrtak? Pratim nevolje u koje je upao premijer Škotske Alex Salmond i ne mogu im se načuditi: kod ”nas” (tj. na istoku i jugu) taj čovek ne bi imao takvih problema…
Naime, Salmond je lider partije SNP, škotskih independističkih nacionalista, čija je zapravo jedina politička svrha i smisao nezavisnost Škotske, okončanje trovekovne unije sa Engleskom, izlazak iz Ujedinjenog Kraljevstva, whatever. Kada su se konačno dočepali vlasti, raspisali su referendum o budućnosti Škotske. Sada svi čekaju šta će biti 18. septembra ove godine.
Okej, dovde nam je sve manje-više poznato, imamo i ”mi” i takve nacionalizme, i takve ”viševekovne snove”, i takve referendume i već sve po redu. Sve je to kod nas već istorijski obavljena stvar, ne? Ne bismo li Alexa Salmonda mogli zamisliti u roli bilo kojeg od naših recentnijih velikaša?
U Bruxellesu, međutim, kažu da im je logika pogrešna: izlazak iz Britanije/Španije ujedno je izlazak iz EU. A la carte independisti, naime, zaboravljaju ključnu stvar: država u kontekstu ove priče nije ”teritorijalni” nego pravni subjekt. Aberdeen, dakle, jeste u EU, ali samo zato što se nalazi u državi koja je članica EU. Izlaskom iz te države napušta i EU. Može, doduše, zamoliti da iznova bude primljen u novim okolnostima, ali to je sasvim drugi par rukava
Avaj, izgleda da je ”tamo” ipak štošta drugačije. Ideja SNP-a je da Škotska može izboriti nezavisnost bez jačih društvenih potresa, u osnovi sasvim bezbolno, i da pri tome može i zadržati sve one veze sa ostatkom UK – ali i ostatkom Evrope – koje sama poželi da zadrži. Evo, recimo, neku vrstu monetarne unije s Londonom. Onda je, međutim, iz Londona stigao hladan tuš: ako Škotska želi nezavisnost, kaže David Cameron, onda će bogme nezavisnost i dobiti i onda joj funta ne treba!
Ta bi stvar ”kod nas”, na potkontinentu, pila vode: mi kad se odvajamo, odvajamo se totalno. Štaviše, nezamislivo je da bude drugačije, jer to onda ne bi ni bilo prava stvar. Kakva crna ”monetarna unija” ili neki drugi vid postbračnog konkubinata?! Štaviše, u granični pojas zasadimo bodljikave žice i minska polja, na prelaze stavimo mrgodne kerbere…
Međutim, čak ni mnogim Škotima koji bi bili skloni da glasaju YES nije baš bliska ideja tako radikalnog odvajanja od UK, boje se mogućih posledica, njuše u tome izvesni mogući višak iracionalnosti… Nekako ispada da je samo radikalnoj manjini do stvarne i potpune nezavisnosti (na ”balkanski” način, samo bez krvi), dok je većina čak i među pristalicama više za poigravanje simbolikom i ”identitetlukom”, ali tako da se u njihovim stvarnim životima ništa bitno ne poremeti. Salmond na ovaj izazov još nije uspeo da nađe odgovor koji neće uplašiti birače i otud je u defanzivi.
Verovatno još jači šamar stigao mu je ”iz Evrope”. Škotski independistički pokret (kao i katalonski) podrazumeva odvajanje od Londona (i Madrida), ali ostajanje u EU. Hm, ”ostajanje”? ”Zdravorazumskoj” pameti to zvuči logično. Jesu li Aberdeen i Barcelona sada u EU? Nesumnjivo jesu. Elem, sve što žele jeste da u njoj i ostanu nakon eventualnog osvajanja nezavisnosti.
Videćemo tek šta će biti sa škotskim referendumom, a i sa Katalonijom. Kako god, čini mi se da su ovakvi i slični problemi, nedoumice i kontroverze ono što na kraju sahrani svaki kvebečki referendum o nezavisnosti od Kanade, ono što UK zadrži na okupu, ono što čini da je u Baskiji malo ko aktivno podržavao ETA i njeno političko krilo, ono što slepljuje naizgled frustrirajuće disfunkcionalnu belgijsku državu etc.
U Bruxellesu, međutim, kažu da im je logika pogrešna: izlazak iz Britanije/Španije ujedno je izlazak iz EU. A la carte independisti, naime, zaboravljaju ključnu stvar: država u kontekstu ove priče nije ”teritorijalni” nego pravni subjekt. Aberdeen, dakle, jeste u EU, ali samo zato što se nalazi u državi koja je članica EU. Izlaskom iz te države napušta i EU. Može, doduše, zamoliti da iznova bude primljen u novim okolnostima, ali to je sasvim drugi par rukava.
Ni ovo upozorenje nipošto se ne dopada budućim škotskim glasačima, pa se Salmond sada preznojava kako da ih ubedi da ipak glasaju za nezavisnost i da će na kraju sve proći dobro, glatko i bezbolno, a da se ni London ni Bruxelles neće naći s druge strane nekog novog limesa.
Videćemo tek šta će biti sa škotskim referendumom, a i sa Katalonijom. Kako god, čini mi se da su ovakvi i slični problemi, nedoumice i kontroverze ono što na kraju sahrani svaki kvebečki referendum o nezavisnosti od Kanade, ono što UK zadrži na okupu, ono što čini da je u Baskiji malo ko aktivno podržavao ETA i njeno političko krilo, ono što slepljuje naizgled frustrirajuće disfunkcionalnu belgijsku državu etc. O Švajcarskoj da i ne govorimo: već samo postojanje Švajcarske duboka je uvreda za svaki etnički nacionalizam, tako pompezno ubeđen u sopstvenu ozbiljnost.
Okreni-obrni, Alex Salmond je imao nesreću da se ne rodi na Balkanu, jer bi mu ovde bilo mnogo lakše i niko mu ne bi postavljao sijaset neprijatnih potpitanja, nego bi svi bili fokusirani na Glavnu Stvar. Naime, kod nas stvari s odvajanjima funkcionišu na ravni bazičnih instinkta: prvo ćemo fino da se razdvojimo, a onda ćemo u narednih nekoliko decenija natenane da redefinišemo svoje buduće odnose!
To je neka vrsta političkog derta, fatalizma, čak nihilizma: ako vidimo, stojeći na mostu, da je voda ispod nas duboka, mutna i hladna, to je samo razlog više da se u nju odmah strmoglavimo. A oni zapadnjački smušenjaci i kalkulanti, tja, nikad ništa od njih, na kraju uvek nekako ostanu tamo gde jesu. Doduše, suvi i živi. Ali, mi ionako verujemo da je ljudski život precenjen; da ne verujemo u to, ne bismo ih već toliko potrošili a da nikome ne umemo suvislo objasniti zašto.
Škoti objavili vodič za neovisnost zemlje
Škotski premijer Alex Salmond objavio je jučer u Glasgowu plan svoje vlade za neovisnost zemlje. U ”Bijeloj knjizi” na 649 stranica nazvanoj ”Vodič za nezavisnost Škotske” objasnio je razloge zbog kojih bi njegovi sunarodnjaci na referendumu planiranome za rujan sljedeće godine trebali glasovati za samostalnost i odvajanje Škotske od Velike Britanije.
”To je najopsežniji plan o nezavisnosti zemlje objavljen dosad, ne samo za Škotsku nego za bilo koju drugu buduću naciju koja teži samostalnosti”, rekao je Salmond. Plan predviđa ostanak zemlje u Europskoj uniji, zadržavanje funte, britanske središnje banke te kraljice kao suverena. S druge strane, Škoti bi nakon proglašenja nezavisnosti imali vlastitu vojsku i porezni sustav.
Salmond je Škotima obećao socijalnu revoluciju, izdvajanje više novca za odgoj djece, prihvatljivije stambene kredite i uklanjanje britanskih nuklearnih raketa postavljenih na sjeveru zemlje. Također je izričito naglasio kako neće biti povećanja poreza. Iz Londona su odmah poručili da nakon odvajanja Škoti neće moći računati na zadržavanje funte i britanske središnje banke.
Prema anketama s početka studenoga, manje od trećine, samo 29 posto Škota, izjasnilo bi se za neovisnost da je danas referendum. Svjestan tog odnosa snaga, premijer Salmond krenuo je u ofenzivu kako bi uvjerio svoje sunarodnjake da glasuju za neovisnost zemlje. ”Škotska je budućnost u škotskim rukama”, rekao je Salmond objašnjavajući kako odluku neće donijeti on osobno, ni njihovi protivnici, ni mediji koji im nisu skloni, nego narod.
Za neovisnost zemlje danas su uglavnom pristaše Salmondove Škotske nacionalne stranke, a laburisti i konzervativci pretežno su protiv. Britanski premijer David Cameron drži da će Škotska biti jača ako ostane u sastavu Ujedinjenoga Kraljevstva. Škotska ima bogate rezerve nafte i plina u Sjevernome moru. Ekonomisti drže da bi u sljedećih pola stoljeća prihodi od tih energenata bitno pripomogli uspostavi naprednoga gospodarstva.
S druge strane, škotsko gospodarstvo previše je vezano za englesko te bi bilo kakav nagao prekid izazvao brojne probleme. Stoga je Salmond predstavio itinerarij, put kojim bi korak po korak, uz pregovore, Škotska išla prema svojoj samostalnosti. Referendum se treba održati 18. rujna 2014. Pobijede li na njemu zagovornici neovisnosti, Škotska bi i formalno postala samostalna država 24. ožujka 2016.
Taj je datum pun simbolike. Na taj dan kralj Škotske James VI. stupio je na tron Engleske i Irske kao James I., ali je istog dana 1707. potpisan zakon o uniji prema kojem je Škotska ušla u sastav Velike Britanije. Poslije je bilo nekoliko buna kojim su škotski plemići pokušali vratiti izgubljenu samostalnost, ali su ti pokušaji propali. Škotska je u sastavu Velike Britanije već 306 godina.
Početkom listopada ove godine Reuters je objavio izvješće britanske vlade u kojemu je stajalo kako bi izglasavanje neovisnosti Škotske ugrozilo nacionalnu sigurnost Velike Britanije. ”Da” Škotskoj, stoji u tom izvješću, umanjilo bi globalni utjecaj Velike Britanije, a bila bi ugrožena i sredstva nuklearnoga strateškog odvraćanja koja su razmještena na sjeveru Škotske.
Do referenduma u rujnu sljedeće godine obje će strane svojim biračima i javnosti iznositi sve prednosti i eventualne nedostatke povezane s mogućom neovisnošću Škotske. Taj referendum, međutim, ne odlučuje samo o budućnosti jednog naroda, Škota, nego i o sudbini nekad moćnog imperija, Velike Britanije.
