autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Akt protiv odrastanja

Autor: Miljenko Jergović / 15.06.2014. Leave a Comment

Da nije korupcionaške, nepotističke, sitnim i krupnim interesima povezane ekipe u Ministarstvu kulture, moglo bi se reći da od Željka Jovanovića goreg nema, barem kada su u pitanju simbolične i identitetske, dakle civilizacijske, vrijednosti naše zajednice.

 

Neka je budaletina iz Ministarstva obrazovanja odlučila, ili je odluku, ipak, donio kakav besprizorni idiot, a možda i desničarski huligan, potencijalni batinaš, socijaldemokrat s duhovnom i inelektualnom legitimacijom Tomašićke Ruže, da u školama više ne bude školskih čistačica, nego da se poslovi čišćenja i ređenja daju u podnajam, tojest da se autsorsaju, ropkinjama iz povlaštenih privatnih tvrtki. Samo se moralno insuficijetnom mamlazu takvo što moglo omaknuti.

 

Ako mu se, pak, nije omaknulo, tada se radi o rijetko nedvosmislenom političkom i svjetonazorskom stavu, čiji je cilj da se đacima sugerira kako nismo svi jednaki, nego se dijelimo na robove i gospodare. Svatko tko je išao u školu zna da su školske čistačice, spremačice, tete s usisivačima, metlama, krpama i kantama prljave vode, važni akteri nastavnoga procesa, ali i procesa odrastanja. Izuzeti ih iz školskoga kolektiva čin je protiv odrastanja, protiv saznavanja, protiv djetinjstva.

Svatko tko je išao u školu zna da su školske čistačice, spremačice, tete s usisivačima, metlama, krpama i kantama prljave vode, važni akteri nastavnoga procesa, ali i procesa odrastanja. Izuzeti ih iz školskoga kolektiva čin je protiv odrastanja, protiv saznavanja, protiv djetinjstva

 

Evo kako je bilo: u školi koja je nosila ime Silvija Strahimira Kranjčevića, našega sarajevskog pjesnika, prognanog iz Hrvatske, sve smo čistačice zvali – teta Fata. Bilo ih je desetak, i možda se neka zbilja zvala Fata, ali mi smo ih sve tako zvali. I bilo je u tome neke dječje svireposti, organskoga šovinizma, pa smo već kao sedmogodišnjaci znali kako ćemo poniziti one koji se bave nelijepim poslom: čiste našu prljavštinu, lože razredne peći na ugljen, brinu se za red u jednome savršeno uneređenom, dakle usranom svijetu. Takve su bile škole u ono vrijeme, sredinom sedamdesetih, takve su škole u svakome vremenu, ništa se tu ne mijenja.

 

Svaka je teta Fata bila dobra, mudra i trpeljiva. Drukčije nas i ne bi preživjela. Mi smo namjerno prljali, rugali joj se, činili razne pasjaluke. Recimo, na užarenu kraljicu peći stavljali bismo komadiće gumice za brisanje, i onda bismo trčali niz hodnik, vičući: bojni otrovi, bojni otrovi…

 

Učiteljice i nastavnici bi svaku takvu situaciju, svaki takav incident u pedagoškom procesu, prepuštali teti Fati na rješavanje. Kada bi teta Fata priprijetila nepoznatom počinitelju, učiteljica, a ni razrednik nisu se htjeli petljati u odnos čistačice i učenika. I to je bilo mudro i ispravno. Trebalo nas je učiti životu, ali i nečemu što je skoro pa važnije od života: nismo, niti ćemo ikada biti bolji, pametniji, obrazovaniji, autoritativniji ljudi od svake tete Fate. Džaba nam sve škole i sva znanja, ako odrastemo u hajvane. Hajvan će rođenu mater autsorsati, zalud mu doktorati!

 

Jednom me je teta Fata, u trenutku potpunoga izbezumljenja, po nogama zalila kantom prljave vode. Dovukao sam se kući k’o popišan. Šta je bilo? Čistačica me zalila vodom. Šta si napravio da te zalije? To je, dobro pazite, pitanje koje čini tačku razlike između civilizacije i današnjega infantiliziranog i kreteniziranog hrvatskog društva, a i školstva: šta si napravo pa te teta Fata zalila vodom?

Kada bi teta Fata priprijetila nepoznatom počinitelju, učiteljica, a ni razrednik nisu se htjeli petljati u odnos čistačice i učenika. I to je bilo mudro i ispravno. Trebalo nas je učiti životu, ali i nečemu što je skoro pa važnije od života: nismo, niti ćemo ikada biti bolji, pametniji, obrazovaniji, autoritativniji ljudi od svake tete Fate. Džaba nam sve škole i sva znanja, ako odrastemo u hajvane. Hajvan će rođenu mater autsorsati, zalud mu doktorati!

 

U današnje bi doba, pretpostavljam, takva čistačica dobila otkaz, završila bi na naslovnici Jutarnjega, mogla bi biti sretna da je roditelji djeteta ne tuže, jer je, zamislite, kantom prljave vode zalila njihovoga kretenoidnog princa. Ne sjećam se više, doista, čime sam zaslužio da me teta Fata zalije, ali nema sumnje da je razlog bio dostojan svakoga današnjeg kretenoidnog princa.

 

Škola je imala dva ulaza: iz dvorišta su, kroz uska i niska, pomalo nedostojna vrata ulazili đaci. Preko porte, lijepe, samostanske austrougarske porte, prolazili su nastavnici i roditelji. Sedam godina išao sam u tu školu, sedam godina pokušavao sam barem jednom proći kroz glavna vrata, ali nije se moglo pokraj čika Šaćira. Golemi, sijedi starac s brčićima i u modroj kuti, partizanski prvoborac, spomeničar, radio je kao školski portir, podvornik i neka vrsta šefa logistike.

 

Jednom sam s majkom pokušao ući na glavna vrata. Nju je propustio, mene je vratio: neka ulazim tamo gdje ulaze đaci. Početkom devedesetih, školska zgrada je u postupku restitucije vraćena Crkvi, i danas je tu “Katolički školski centar”. Čika Šaćir je, bit će, davno umro, a ja nikada nisam ušao na ona vrata.

 

Rijetkih prilika, kada prođem Ulicom Mehmeda paše Sokolovića, pored kapija svoje stare škole, ista mi stvar na um padne: da mi je ući! Sad bih to, možda, i mogao. Ili ipak ne bih: da uđem, morao bih prekoračiti preko čika Šaćira mrtvog. A oni su me učili da idući svome cilju ne gazim preko mrtvih.

 

Ugljen je raznosio Islam. Čovjek srednjih godina, koji je očito prebolio dječju paralizu. Dok hoda, svaki mu udov svoju politiku vodi, lete ruke i noge po nekom smiješnom prirodnom zakonu, onako kako ih je jednom davno naputila bolest, a mi mu se djeca, naravno, smijemo. Jak je, i zabacuje kantama oko sebe.

Rugali smo se Islamu, on nas je učio plemenitosti. Da nije bilo njega, da nije bilo čika Šaćira i svake tete Fate, od okrutne bismo djece odrasli u još okrutnije, odvratne ljude. Ti ljudi su bili važni akteri pedagoškog procesa. Isto je bilo i u drugim školama, u Sarajevu, u Bosni, u Hrvatskoj, svugdje. Bez njih nema školskoga kolektiva

 

Govori teško, svaku ga drugu razumiješ. Približiš li mu se previše, mogao bi te i udariti. Rugali smo se Islamu, on nas je učio plemenitosti. Da nije bilo njega, da nije bilo čika Šaćira i svake tete Fate, od okrutne bismo djece odrasli u još okrutnije, odvratne ljude. Ti ljudi su bili važni akteri pedagoškog procesa. Isto je bilo i u drugim školama, u Sarajevu, u Bosni, u Hrvatskoj, svugdje. Bez njih nema školskoga kolektiva.

 

Moja se učiteljica zvala Sofija Ištuk, razrednik mi je bio Hrvoje Filipović, najveći književni autoritet mi je za cijeli život ostao strašni nastavnik srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskog Abdulah Šahmanović. Direktor škole bio je dobar, blag čovjek, koji je inače predavao matematiku. Zvao se Lazar Andrijašević. Nitko od njih, pa ni veliki Šahman, nije se u moju društvenu svijest intenzivnije utisnuo od svake tete Fate, čika Šaćira i Islama. Kada netko spomene islam, ja se, vidite, prvo sjetim Islama. Dvije riječi koje se neznatno različito naglašavaju.

 

Šiti se od sunita razlikuju po tome što šiti vjeruju da nije došao kraj vremena i da će se pojaviti skriveni imam, onaj koji će objasniti sve. U mome bi romanu ulogu tog Mahdija pred Sudnji dan odigrao školski ložač, koji je prebolio poliomyelitis. Bila bi to dobra priča, sve do trenutka kada se na nebu pojave dva Sunca…

 

Ne, nije ovo cmoljava reminiscencija, nisu ovo uspomene iz predmodernog doba, niti samo koristim prigodu da se narugam Željku Jovanoviću, tom nesposobnom ministru sporta i razonode. Njemu se u zemlji filonacistkinje Ruže nipošto ne bih rugao. Bio bih hajvan kada bih to činio, a od hajvanluka su me ustrajno odučavale tete Fate, čika Šaćir, Islam…

 

I moj razrednik Hrvoje Filipović. Ali Jovanović baš mora da je bez pameti ako ne shvaća da bi autsorsanjem školskih čistačica, pretvaranjem tih žena u roblje, bio na korak bliži tome da i sam svrši u Jasenovcu. U Jasenovcu ledenih i bešćutnih dječjih srca.

 

(Prenosimo s autorova portala).

Filed Under: OSVRT Tagged With: akt, autograf.hr, čistačica, Hrvoje Filipović, Jasenovac, Miljenko Jergović, Ministarstvo kulture, Ministarstvo obrazovanja, odrastanje, osvrt, razrednik, teta Fata, Tomašić Ruža, učitelj, Željko Jovanović

Hvalospjev učiteljima

Autor: Manca Košir / 01.04.2014. Leave a Comment

Prije nekoliko je dana Slovenski radio u svojim središnjim vijestima javio da su u Hrvatskoj učiteljima u osnovnim i srednjim školama povećali plaće. Naravno, nisu javili da su prije toga učitelji štrajkali. Stvarno bitno povećanje plaća, ali nedovoljno. Naime, plaće bi trebalo povećati još više!

 

Kao diplomirana učiteljica matematike i fizike, kao četvrtstoljetna učiteljica na fakultetu, s neprestanim praćenjem školske politike i željom da ona postane dobra za učitelje, a time i za učenike, dakle dobra za njihovu i našu budućnost, suvereno tvrdim: Ne trebamo reformu školstva, ali trebamo autonomiju škola i učitelja, za učitelje veće plaće, te prijemne ispite na svim fakultetima na kojima se obrazuju učitelji. Njima neka pristupe samo najbolji, samo oni koji su duboko motivirani za obavljanje učiteljskog poziva. I za nj opremljeni ne samo visokim kvocijentom inteligencije već socijalnom i emotivnom inteligencijom.

 

Naime, učiteljski je poziv najodgovorniji poziv na svijetu. Loš liječnik može u grob spremiti nekoliko ljudi, a loš učitelj može osakatiti cijele generacije i pritom mnoge duševno i duhovno ugasiti.

Naime, učiteljski je poziv najodgovorniji poziv na svijetu. Loš liječnik može u grob spremiti nekoliko ljudi, a loš učitelj može osakatiti cijele generacije i pritom mnoge duševno i duhovno ugasiti. Zato potpisujem hvalospjev učiteljima koji je napisao Sai Baba1), a koji pjevamo već stoljećima svi mi koji smo svjesni iznimnog društvenog i osobnog značenja učiteljskog poziva. Koji znamo ono što ću ovdje više puta ponoviti: Budućnost će biti takvom kakve su danas naše škole

 

Zato potpisujem hvalospjev učiteljima koji je napisao Sai Baba1), a koji pjevamo već stoljećima svi mi koji smo svjesni iznimnog društvenog i osobnog značenja učiteljskog poziva. Koji znamo ono što ću ovdje više puta ponoviti: Budućnost će biti takvom kakve su danas naše škole. I kakvi su u njima učitelji!

 

Sai Babinu sam poslanicu pronašla u izvrsnim knjigama mističarke Vesne Krmpotić2). I ona zna da se ključ za našu svijetlu budućnost nalazi u  rukama današnjih učitelja. Prema ‘‘Shri Sathyja Sai programu odgoja u duhu ljudskih vrijednosti“ priredila je pet opsežnih knjiga za poticaj roditeljima, odgajateljima i učiteljima kod duhovnog odgoja učenika sviju vjera i kultura ‘‘jer (zbornik) pruža gradivo i pristup univerzalnoj ljudskoj vrijednosti – ljubavi“.

 

Uz odgajanja vrline ljubavi tu su još četiri knjige posvećene vrlini istine, pravilnom djelovanju, miru i nenasilju. Za svaku od vrlina jedna debela knjiga s najmanje pet stotina stranica (sic) i brojnim poglavljima. Kako u uvodu kaže autorica: ‘‘Knjige možete čitati kao književna djela, kao izbor zgoda iz svjetovne narodne književne baštine, kao zbirku anegdota i odlomaka iz nadahnjujućih životopisa, koje radi za antologiju ljudskog pronicanja stvarnosti, preko čovjekovih vrlina.“ Uvod u te izvrsne knjige počinje mišlju Sathyja Sai Babe: Kakva je korist od sveobuhvatnosti  znanja ovog svijeta, ako uz to znanje nismo dobili vrijedan karakter? I završava:

 

AKO JE VRLINA U SRCU, TADA JE LJEPOTA U KARAKTERU.

AKO JE LJEPOTA U KARAKTERU, TADA JE SKLAD U OBITELJI.

AKO JE SKLAD U OBITELJI, TADA JE RED U NARODU.

AKO JE RED U NARODU, ONDA JE MIR U SVIJETU.

 

Na početku svake knjige nalazi se Poslanica Sathyja Sai Babe učiteljima koju citiram u cijelosti:

 

Dragi učitelji,

učiteljevanje je najplemenitiji od sviju poziva. Isto je tako najsvetiji duhovni put k samoostvarivanju. Ta ono sadrži njegovanje nesebične ljubavi, te obilje darivanja i podjele te ljubavi. Dolazeći naraštaj učitelj oblikuje u osobe sa samopouzdanjem, oslonjene na sebe, u boga svjesne osobe. Učitelj je graditelj sretnih domova, naprednih zajednica i miroljubivih naroda. I ne mora se učitelj opskrbiti samo znanjem i vještinom što i kako podučavati i kakvu poruku pružati već vizijom i uvidom u to kako nadahnjivati i preobražavati.

 

Djeca upijaju običaje i navike, ponašanje i vjerovanje koje vide kod učitelja i roditelja. Zbog toga bi učitelj morao biti neprestanim uzorom onih ideala koje želi usaditi u dječja srca. Mora se odlikovati skromnošću, jednostavnošću, čuđenjem i čašću – tako da odgoj urodi plodom izvrsnih osobina. Takav učitelj može postati svjetionikom istine, ljubavi i velikog poštovanja. Djeca koja rastu pod njegovom mudrom skrbi u svojim će domovima  zasvijetlit poput svjetiljki ljubavi, radosti i nade. Neka se ti svjetionici nikada ne ugase. Neka svjetiljke svijetle blistavim sjajem.

 

Dobar učitelj + dobri učenici = dobar narod.

…pisali smo priopćenja za javnost, potaknuli dnevne novine Delo na prilog ONA – akciju za izbor najboljeg učitelja, odnosno učiteljice osnovnih škola (govoreći o značaju učiteljskog zanimanja na priredbama u njihovim školama, upoznala sam divne učiteljice i učitelje!) i tako dalje. I što smo postigli? Ništa. Usprkos tome vam ovdje predstavljam naš Manifest, te vas potičem da i u Hrvatskoj napišete svoj 

 

Čega se sjećamo iz svojih učeničkih dana? Naravno, učitelja! Izvrsnih i onih najlošijih. Onih koji ne bi smjeli obavljati to zanimanje. Moju malenkost neki nazivaju ‘‘učiteljskom legendom novinarstva“ na Fakultetu društvenih znanosti. Ali ne zbog toga što sam ih učila novinarstvu, već zbog toga što sam s njima dijelila svoje ideale, vizije, ljudske vrline i mane. Zato što sam pred njima bila to što jesam. Odlični se studenti, oni s kojima sam i dan danas u kontaktu, sjećaju još nečega. Toga s kakvim sam žarom u očima i s kakvim sam oduševljenjem govorila o knjigama. Tako da su i sami počeli oduševljeno čitati, zbog čega su mi i danas zahvalni.

 

Prije pet sam godina počela razmišljati o tome kako slovenske javne škole u mnogim stvarima nisu dobre. Da treba promijeniti školsku politiku. Zbog toga sam organizirala javnu tribinu pod nazivom ‘‘Kakvu školu želimo“, na kojoj su se okupili zanesenjaci i osnovali civilnu inicijativu istog imena. Tijekom triju njih i kroz brojne skupine oblikovali smo Manifest koji možete pročitati na kraju ove kolumne.

 

Prije toga vam moram reći i to da smo imali razgovore sa svim ministrima, da su nam svi kimali glavama, da su nam ljubazno u Ministarstvu školstva3) dozvolili besplatno korištenje prostora za održavanje javne tribine o gorućim problemima slovenskog školstva danas, pisali smo priopćenja za javnost, potaknuli dnevne novine Delo na prilog ONA – akciju za izbor najboljeg učitelja, odnosno učiteljice osnovnih škola (govoreći o značaju učiteljskog zanimanja na priredbama u njihovim školama, upoznala sam divne učiteljice i učitelje!) i tako dalje. I što smo postigli? Ništa. Usprkos tome vam ovdje predstavljam naš Manifest, te vas potičem da i u Hrvatskoj napišete svoj. Evo našeg:

 

MANIFEST ZA ODLIČNU JAVNU ŠKOLU

 

Tko zaista voli djecu taj za njih želi budućnost, odlično školstvo i ostvarivanje radosne škole.

Želimo najbolje učitelje. Učiteljevanje nije(samo) zanimanje, ono je poslanstvo, koje može obavljati voleća, sućutna, slobodna, samostalna i strukovno odlična osoba. Zbog toga zahtijevamo da se na studiju pedagogije više pozornosti posveti razvoju čuvstvene, socijalne i duhovne inteligencije. Sposobnost učitelja za dijaloško stvaranje, zajednički rad i odgoj jednako je važna kao i stručna znanja
  1. Želimo svima dostupan pristup besplatnom javnom školstvu, školu za bolji život, za bolje društvo, školu koja će podržavati sudjelovanje u učenju svih njenih članova: učenika – roditelja – učitelja i okoline.
  2. Želimo najbolje učitelje. Učiteljevanje nije (samo) zanimanje, ono je poslanstvo koje može obavljati voleća, sućutna, slobodna, samostalna i strukovno odlična osoba. Zbog toga zahtijevamo da se na studiju pedagogije više pozornosti posveti razvoju čuvstvene, socijalne i duhovne inteligencije. Sposobnost učitelja za dijaloško stvaranje, zajednički rad i odgoj jednako je važna kao i stručna znanja.
  3. Želimo drukčije obrazovanje učitelja. Da učitelji budu visoko motivirane, emotivno zrele, duhovno bogate i etički odgovorne osobe, koje su u stanju kod djece prepoznati različite talente te ih poticati na njihov razvoj.
  4. Želimo drukčiji status učitelja. Veći društveni ugled, veće plaće, fleksibilno zapošljavanje, na svakih sedam godina rada slobodnu godinu za dopunsko osobno i stručno obrazovanje te više vremena za njihovu kreativnost koja mora biti primijećena i nagrađena. Društvo mora učiteljima vratiti povjerenje i rasteretiti ga nepotrebnog birokratiziranja.
  5. Želimo vrhunsko obrazovanje i odgoj učenika. Škola neka odgaja samostalne, odgovorne, opuštene i samosvjesne osobe koje se znaju brinuti za svoje zdravlje, osjećaje, samodisciplinu, koje znaju komunicirati, suosjećati, surađivati i povezivati se s drugima. Poštovati sebe, prirodu i druge ljude – pa i one koji su drukčiji. U pedagoškom procesu valja u većoj mjeri uvažavati razvojnu psihologiju.
  6. Želimo manje škole, ugodnih oblika i boja, s vrtovima i razredima do 15 učenika, sa zdravom prehranom i podukom koja će započinjati u skladu s ritmom okoline.
  7. Želimo školu u kojoj ocjenjivanje neće biti namijenjeno selekciji, nego vrednovanju vlastitog napretka. Cilj je odličnost svih učenika. Škola mora poticati učenika u razvijanju njegovih potencijala i socijalnih vještina, naučiti ga učiti i biti odgovornim za vlastita znanja.
  8. Želimo rasterećivanje školskih programa. Zahtijevamo smanjivanje informativnih sadržaja te više vremena za iskustveno učenje i eksperimentiranje. Sadržaji moraju biti tematski povezani i interdisciplinarno isprepleteni. Školske programe treba učiniti međunarodno usporedivima, te u njih uključiti više sadržaja globalnog učenja.
  9. Želimo školu koja će razvijati međusobnu pažljivost učenika, mentorstvo učitelja i suradnju s roditeljima. Razvijamo mrežu međusobne podrške i suradnje, a ne takmičarstvo. Potičemo međugeneracijsku povezanost i suodgovornost. Mentorstvo treba postati, nakon navršavanja određenog vremena provedenog u školstvu, jedan od mogućih oblika zapošljavanja učitelja.
  10.  Želimo autonomne i raznolike škole, mogućnost odabira raznih programa i pristupa, te jednaku vrijednost predmeta: prirodnih, društvenih, tehničko-praktičnih i umjetničkih.

 

_______________

 

1) Sai Baba, Sathya (23. studenog 1926. –  26. travnja 2011.), rođen kao Sathyanarayana Rayu, poznati hinduistički guru i učitelj. Za sebe je izjavio da je reinkarnacija sveca Sai Babe od Shirdija.

2) Vesna Krmpotić (17. lipnja 1932., Dubrovnik). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala psihologiju i engleski jezik, a bengalski jezik na Filozofskom fakultetu u New Delhiju. Pjesnikinja, književnica i prevoditeljica. Napisala je, između ostalog: ‘‘Portret  majke Indije“, ‘‘Bijela kula“, ‘‘Brdo iznad oblaka“…

3) Ministarstvo za izobaževanje, znanost in šport, trenutni ministar dr. sc. Jermej Pikalo.

 

(Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić).

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: autograf.hr, Dubravko Poletti Kopešić, Hrvatska, hvalospjev, kolumna, Ljubljanski zvon, Manca Košir, Manifest, profesor, Prosvjeta, Sai Baba, škola, Slovenija, učenik, učitelj, Vesna Krmpotić

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Popravljamo uspomene

    Popravljamo uspomene

    boris-dezulovic
  2. Glava u toplom

    Glava u toplom

    viktor-ivancic
  3. Nova klasa

    Nova klasa

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Zagreb i Ljubljana uz braću Ivković

    Zagreb i Ljubljana uz braću Ivković

    anja-kozul
  2. Čudo u Ogulinu

    Čudo u Ogulinu

    paulina-arbutina
  3. Ujedinjena Baranja za Baniju

    Ujedinjena Baranja za Baniju

    nenad-jovanovic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvorena Banijska kuća

    Otvorena Banijska kuća

    28.01.2021.
  2. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  3. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se